Renomirani slovenski redatelj Sebastijan Horvat se predstavlja riječkoj publici autorskim projektom Nad grobom glupe Europe, inspiriranim novelom Hrvatska rapsodija Miroslava Krleže. Bilježeći surovu stvarnost Prvoga svjetskog rata i anticipirajući revoluciju koja bi trebala izbrisati otprije postojeće, a ratom produbljene socijalne razlike, Krleža je stvorio scenski krik koji izmiče uobičajenim dramskim konvencijama. Žanrovski označena kao „lirska proza u dramskoj tehnici“, Hrvatska rapsodija je smještena u pretrpani vagon „trećeg razreda madžarske državne željeznice“. Predstava Nad grobom glupe Europe govori o drugom trenutku, o drugoj vrsti putovanja. Dok su “putnici trećeg razreda” danas zaustavljeni bodljikavom žicom negdje na granicama Europske unije, predstava koju Horvat potpisuje u suradnji s dramaturgom Milanom Markovićem Matthisom govori o nama: hrvatskom (europskom) društvu koje te putnike ne želi vidjeti.

Poslije stoljetnog sna glembajevska Europa se budi u trenutku kada brodovi davljenika isplivavaju na njenim obalama, kamioni mrtvih ljudi bivaju ostavljeni na njenim putovima i milijuni očajnika lutaju njenim gradovima; trenutak koji nije moguće percipirati ni na jedan drugi način nego kao noćnu moru.

Riječ redatelja

KAKO SE ZOVE NAŠ STRAH?

“U tom dimu, čađi i užasu plivaju sva ta stvorenja poput fantoma, pa se na hipove čini da je sve to samo san. Bolesna vizija. A na čas biva opet užasno jasno da sve to nije priviđenje. Sve to nije vizija, ni scena, ni san, sve to jest. Sve to doista postoji.”
Hrvatska rapsodija (prolog), Miroslav Krleža

Zamislimo današnju Europu kao betonski bunker. Iako većina naredbi ponovno dolazi iz Berlina, to nije onaj isti bunker iz Der Unterfalla, gdje velikom vođi za ovratnik puše crvena armija i u čijoj se glavi roje nebulozne ideje, u kojima bi za sobom izbrisao i porušio svoju vlastitu civilizaciju – ako je budu uprljali barbari, neka je onda nitko ni ne okusi … Također i zidovi, koji nas brane, nemaju veze s Berlinskim zidom, jer pri pokušaju prelaska europskoga zida prečicama, samo je ove godine umrlo deset puta više ljudi nego pri prijelazu Berlinskoga zida u svim godinama njegova postojanja.

Nakon službenog završetka kolonijalizma, sa strastvenim istraživačkim nervom putovali smo na safarije izvan naše oaze, ujedno pak pažljivo zatvarali vrata našeg kraljevstva – dopuštali smo i rušili granice kapitala, zatvarali smo granice i onemogućavali protok ljudi. Uvozimo dragulje, naftu, plin, koltan, brinemo se za vodu, ujedno pak izvozimo humanizam, demokraciju, prljavi radnički stalež i prije svega popularnu kulturu. Ako ih budemo lijepo naučili svoj jezik, možda će jednom biti sretni, samo da budu zahvalni… Pobrinut ćemo se za plodno tlo, ako ih budemo oduševili mnogobrojnim darovima i udobnostima naše kulturne civilizacije…

Zamislimo bijeloga zapadnjaka, koji se šeće crnim predjelima Afrike i zamišlja kako se vjerojatno tako osjeća crnac kod njega doma. Svi gledaju za njim, mašu mu, smiješe mu se, a on doista istinski osjeća svoj identitet i svoju različitost. Kroz njega se slijevaju sve tekovine zapadne kulture, nad njegovom glavom sja kršćanska aureola, njegova koža je prelijepljena novcem i njegov pogled obećava blagoslov te gotovo blagostanje, ako dopusti tek dodir slučajnome prolazniku…

Za trenutak pođimo natrag u europski budoar i zamislimo da smo odjednom zatvoreni u njega i iz njega ne možemo izaći. Nema više straha da će netko provaliti; lokoti i reze te zidovi odjednom djeluju protiv nas. Osuđeni smo na zatvorena vrata, vlastiti civilizacijski zatvor, zatvoreni u vlastite gene i vječno zrcalo koje nam vraća pogled, kroz kojega nam postaje jasno da je pravi život, pravo iskustvo tamo negdje, vani…

Kako se čini, dolazi vrijeme kada revolucija za nas može nastupiti tek izvana. Naše zapetljane ekonomske situacije nepravedno razdijeljenoga bogatstva, upropaštene socijalne države, ekološke bezbrižnosti, nacionalne nadmenosti mogu nas razriješiti tek osloboditelji izvana. Ako smo izgubili mogućnost koju nam je nudio revolucionarni potencijal u Grčkoj, ostaje nam još nada u Kalibana, koji će nas pojesti ili možda tek oploditi, no prije toga će porušiti

“bolnice, (…) pokrajine, (…) katedrale, kazališta, akademije, kasarne, palače, dvorovi, redakcije, atelijeri, uredi, crkve, sabori, kapelice, laži, luksuriozne evropske laži – sve gori, sve je u plamenu! Sve je u plamenu!” Hrvatska rapsodija (finale), Miroslav Krleža

Sebastijan Horvat

Riječ dramaturga

EUROPA SE BUDI – U NOĆNU MORU
“Ti će se ljudi iskrcati! Doći će zdravi putnici. I vlak će zasigurno u Kozmopolis.”

U noveli Hrvatska rapsodija, Miroslav Krleža daje pregled hrvatskog društva, točnije “treće klase” za vrijeme Prvog svjetskog rata. On piše o siromašnima, bolesnima, o ljudima koji su sačuvali tragove ljudskosti i onima koji su izgubili svaku nadu; surovo realistično, ali sa puno ljubavi opisuje sirov i okrutan svijet najnižeg društvenog sloja, u vrijeme kraja jednog svijeta i s vjerom u dolazak nove, pravednije budućnosti. Ono što naše vrijeme razlikuje od vremena kada Krleža piše svoje djelo nije samo to što je danas vjera u neku zajedničku budućnost gotovo nestala iz kolektivne imaginacije već i stvaranje sasvim drugačije društvene strukture i nova centralizacija moći. Jedna od posljedica izvoza kapitala u zemlje “trećeg svijeta” je i izvoz siromaštva kao i same radničke klase, tako da kada danas govorimo o eksploataciji i društvenoj nepravdi, nije moguće razmišljati u državnim okvirima. Od trenutka rušenja Berlinskog zida svjedoci smo nestanka granica i smanjenja moći države u odnosu na kapital s jedne strane, ali i nicanja novih granica (zidova, žica…) i metastaza državnog nadziranja i kontrole s druge. Svjedoci smo pretvaranja Europe u tvrđavu, što se nije dogodilo preko noći, ali taj proces vjerojatno mnogima nije mogao postati vidljivim sve dok nije počela “opsada” koja je danas u tijeku. Poslije stoljetnog sna, glembajevska Evropa se budi u trenutku kada brodovi davljenika isplivavaju na njenim obalama, kamioni mrtvih ljudi bivaju ostavljeni na njenim putovima i milijuni očajnika lutaju njenim gradovima; trenutak koji nije moguće percipirati ni na jedan drugi način nego kao noćnu moru.

Milan Marković Matthis

Originalna podjela

Redatelj: Sebastijan Horvat

Dramaturg: Milan Marković Matthis

Kostimografkinja: Belinda Radulović

Scenograf: Jürgen Kirner

Autor glazbe: Drago Ivanuša

Oblikovatelj svjetla: Boris Blidar

Osobe:

Otac: Dražen Mikulić

Majka: Tanja Smoje

Kći: Jelena Lopatić