Kada Fabrizio Melano režira, prilika je to za učenje svima koji sudjeluju i surađuju na projektu jer riječ je o legendi Metropolitana – radio je s najvećima iz svijeta opere, i ispred i iza kulisa.
Renomirani njujorški redatelj ponovno je u Rijeci, upravo je režirao komičnu operu „Gianni Schicchi” Giacoma Puccinija, a scenografiju za predstavu osmislila je Paola Lugarić što je i povod našem razgovoru.
Dvije urnebesne jednočinke, opere „Arlecchino” & „Gianni Schicchi”, koprodukciju riječkog i osječkog HNK-a, koje će u narednim mjesecima zaigrati na čak četiri različite pozornice, na našoj sceni možete pogledati još 17., 18., 19. i 21. ožujka.
Mlada je scenografkinja Paola Lugarić s velikim žarom govorila o svojoj scenografiji koja je trenutno ispunila pozornicu “Zajca”. A veliki Fabrizio Melano – koji je svoje bogato iskustvo stekao na najpoznatijim svjetskim pozornicama i surađivao s jednako poznatim umjetničkim imenima – ne skrivajući oduševljenje, upravo je ovu njenu scenografiju ocijenio najboljom u njegovih čak pet inscenacija ove Puccinijeve opere.
Mladi ste, ali niste novi u ovom poslu, a ni na ovoj pozornici, brojite već poduži niz scenografskih ostvarenja. K tome, s američkim ste opernim redateljem Fabriziom Melanom već surađivali, što je zbilja velika stvar.
Da, surađivali smo na „La Bohème”, prije četiri sezone. Bio je to prvi put da sam radila u kazalištu kao asistentica, moj prvi pravi kazališni projekt. Dosta zahtjevan. Bilo je lijepo učiti od osobe koja je puno radila s najvećima iz svijeta opere. Gledate tako svaki dan nekoga tko je radio u Metropolitan operi, a nauči te sitnicama koje jako puno znače u radu, disciplini, pripremi…zapravo, nauči te poslu. Imao je strpljenja. Rado se sjetim tog iskustva nakon kojeg smo ostali u kontaktu. Jako su mu se svidjele skice i fotografije moje prve samostalne scenografije, one za „Didonu i Eneju”. Želio je da zajedno radimo i na „Gianniju Schicchiju” zbog čega sam, naravno, jako sretna.
Melanovi „Werther” i „La Bohème”, kako je publika mogla vidjeti, primjeri su klasične operne režije. Ostajete li i sa „Scicchijem” u okvirima vremena i prostora?
Redatelj je već četiri puta radio „Giannija Schicchija”, došao je s vrlo jasnom idejom. Što se tiče kulisa i prostora, uz zadane elemente, imala sam prostora izraziti se. Kratka je opera, traje sat vremena. Redatelj je odlučio da ostajemo u originalnom povijesnom razdoblju, u 13. stoljeću u Firenci. Vidi se kraj srednjeg vijeka i prijelaz u renesansu. Igrala sam se elementima arhitekture, istraživala sam kako to izgleda u Firenci.
Pa kako se Firenca na prijelazu stoljeća ogleda u scenografiji?
Dosta hladno, bez kićenja. Srednjovjekovno. Prevladavaju kameni zidovi, atmosferu ćemo „bojati” svjetlima. Teksture su u srednjem vijeku bile hladne i neobrađene. Tek kasnije dolaze freske i uređenje interijera. Imamo i stupove, volte koje nagovješćuju renesansu, koje nisu toliko prisutne u srednjem vijeku. Imamo kombinacije pročelja gornjeg dijela arhitekture.
Soba s krevetom je najvažnija. Centralni interijer je soba, cijela se radnja događa oko kreveta koji je modularan. Sve je jedan prostor, jedna slika. Iako volim konceptualnije scenografije, bilo je zanimljivo istraživati i razdoblje i arhitekturu tog razdoblja, pa napraviti kolaž svih tih referenci. Lijepo iskustvo. „Old school”, mislim da će se ljudima svidjeti.
Priča je takva da može uvijek biti aktualna. Razbaštinjeni rođaci koji žele prijevarom doći do nasljedstva. I snalažljiv, lukav čovjek koji pokušava iskoristiti situaciju za sebe i svoju korist.
Kada govorimo o vizualnom, jesu li i kostimi Manuele Paladin Šabanović iz istog razdoblja odnosno Firence s prijelaza iz srednjeg vijeka u renesansu?
Kostimi su prekrasni. Obitelj preminulog bogataša je u kostimima zemljanih tonova, tamnijim, zagasitijim, dok su Gianni Schicchi, njegova kći Lauretta i Rinuccio već u renesansi. Oni nose renesansu i navješćuju novi period koji tek dolazi. Oni su malo ispred svog vremena.
„Gianni Schicchi” Puccinijeva je jednočinka koja uvijek ide u kombinaciji s još jednom kraćom operom. Ovaj put riječ je o Busonijevu „Arlecchinu”. Operna commedia dell’arte i opera buffa. Scenograf „Arlecchina” je Alan Vukelić, a priča o scenografijama ovih dviju opera je prilično zanimljiva.
Zapravo, složeno je. Zahtjevno je jer… scenografija „Arlecchina” je začelje scenografije „Giannija Schicchija”.
Cijela konstrukcija, svi elementi morali su zbog toga biti odvojivi i pokretni. Jer se tijekom „Arlecchina” slaže scenografija za „Giannija Schicchija”, okreće se i polako slaže u poziciju za „Schicchija”. Nije na rotaciji. Mislim da je dobar koncept i da će lijepo funkcionirati na sceni. Vjerujem da će publici biti zanimljivo vidjeti scenografiju s obje strane, jer „sirovu” stražnju stranu ne vide nikad, osim kad je namjerno kao u ovom slučaju. Alan je kao scenograf „Arlecchina” odlučivao o začelju scenografije „Giannija Schicchija”. 🙂
Koliko za mladu scenografkinju znači asistirati u predstavama?
Zahvalna sam na svim prilikama kada mogu asistirati i tako raditi s najboljim scenografima u Hrvatskoj kao što su primjerice Dalibor Laginja, Stefano Katunar, Igor Vasiljev… Veliki profesionalci od kojih se može zbilja puno naučiti. Ako radom stekneš njihovo povjerenje, često dio prepuste i tebi…
Izgradila si već svoj scenografski stil.
Fabrizio Melano mi je rekao da sam arhitekturalna. Imam ravnije linije, ne idem toliko u detalj, više se fokusiram na volumen.
Monumentalno?
Da. Volim kada se dogodi namjerna greška. Neka nelogičnost. Da se prostor razigra. Mali pomak. Ne volim simetriju. To mi je dosadno. Pokušam naglasiti tu „grešku” i dopustiti da prevagne. Ovisi koliko mi redatelj vjeruje i koliko dozvoli.
Ovdje je specifična situacija jer će ove dvije opere igrati na čak četiri lokacije o čemu sam morala voditi računa: „Zajc”, osječki HNK, dvorište Rektorata u Osijeku, Savonlinna Opera Festival u Finskoj. Scenografiju je trebalo prilagoditi tako da odgovara svim tim prostorima, svim dimenzijama.
Kakav je osjećaj kad iz skica preko radionica scenografija stigne na pozornicu, pa prvi vaš pogled na nju..?
Zna biti šokantno vidjeti scenografiju na radnom svjetlu. Boja i tekstura na prvi pogled znaju izgledati zastrašujuće. Tek oblikovatelj svjetla učini tu sliku potpunom. On napravi završni posao, svjetlo sve oživi.
Važna je i ranija suradnja s našim kazališnim radionicama, sa stolarima, bravarima… oni znaju kazališnu gradnju, kako da na sceni sve bude lagano, pomično, sigurno… Sve je kao puzzle, mora biti u dijelovima, montažno, mora moći proći kroz kazališna vrata, mora stati u kamion i širinom i visinom, itd. Iako sam uz svoje mentore prilično ispraksirala tehnički nacrt, važni su mi naši kazališni majstori koji odmah vide i hoće li nešto biti problem na sceni, što onda zajedno riješimo.
Rad Paole Lugarić mogli ste vidjeti u njezinoj prvoj samostalnoj scenografiji opere „Didona i Eneja”, potom je bila autorica scenografija za predstave: „Čelične magnolije”, „Snježna bajka 2”, a iza nje je i niz zapaženih suradnji izvan „Zajca”.
Asistentica je bila na predstavama: „Gospođa ministarka”, „Norma”, „Sunset Boulevard”, „Opasne veze”, „Leica format”, „Jesenja sonata”, „Prava komedija”.
Surađivala je i na scenografskom postavu kazališne Galerije „Zajc”.
Razgovarala Andrea Labik
