GOSPOĐA MINISTARKA
Branislav Nušić

Redateljica i autorica adaptacije:
Scenograf:
Kostimografkinja:
Oblikovatelji svjetla:
Izbor glazbe:
Savjetnica za scenski pokret:
Oblikovanje zvuka:
Asistentica scenografa:
Igraju:
NIKARAGUA: Dean Krivačić
NINKOVIĆ: Edi Ćelić
PERA PISAR: Nikola Nedić
TETKA SAVKA: Biljana Lovre
DEČAK IZ MINISTARSTVA: Mario Jovev / Martin Grđan

Projekt posvećen nacionalnoj prvakinji Oliveri Baljak koja ovom predstavom slavi 40 godina umjetničkog rada u HNK Ivana pl. Zajca

 

Zahvaljujem Momčilu Bajagiću, autoru glazbe i Dušanu Kovačeviću autoru stihova, što su mi dozvolili da pjesmu „Pada vlada” iz filma „Profesionalac”, koristim u predstavi. Zahvaljujem Dejanu Petroviću na dozvoli da u predstavi koristim njegovu kompoziciju „Vrteška”. To su dragocjeni pokloni umjetnika riječkoj „Gospođi ministarki”. Zahvaljujem glumici Vjeri Mujović za suradnju na scenskom govoru.
Tatjana Mandić Rigonat

 

Olivera Baljak, glumica bez mane, divno spontana, “lakokrila”, u odličnom tonu, jedna lepa, zgodna, privlačna Živka, kakva se retko prikazuje, pokazala je da nema nikakve ograde da se igra Nušić, ili Krleža, ako reditelj i glumci znaju i mogu.
Dragana Bošković, Novosti.rs

 

Predstava traje oko dva sata, izvodi se bez pauze.

 

Dobro veče. Evo me u vašem gradu. Otkad sam se rodila, mira mi nema. Šetaju me od scene do scene, od pozorišta do kazališta, od gledališča do teatra, skoro čitav vek. Da me gledate, da mi se smejete, da mi se rugate. Branislav Nušić kriv je za to. On me je uzeo za ruku i izveo iz svoje glave na pozornicu davne 1929. Opisao me je kao dobru ženu i dobru domaćicu kojoj se, eto iznenada, neočekivano dogodio poremećaj na terazijama života, pa je izgubila ravnotežu. Ja izgubila ravnotežu?! Moj život za njega je Šala u 4 čina. Ne znam šta kažu ove današnje feministkinje na to što nije napisao šalu o nekom Gospodinu ministru koji je izgubio ravnotežu, spotako se o vlast i slast, ali neka one misle o tome.

Igrale su me Žanka Stokić, Mila Dimitrijević, Ljubinka Bobić, Olivera Marković, Milena Dravić, Radmila Savićević, Ružica Sokić, Mirjana Karanović, Radmila Živković, Svetlana Bojković, Nela Eržišnik, Branka Cvitković, Elizabeta Kukić… I muškarac me je igrao, Goran Jevtić, sačuvaj me Bože! Evo me sad ovde da govorim kroz usta Olivere Baljak. Rođena sam u Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca, živela u Kraljevini Jugoslaviji pa u SFRJ. Tih država više nema. Ali mene ima! Nadživela sam i monarhiju i republiku! Sve je prolazno, a ja sam večna! Mislite o tome. Oblačili su me u razne kostime, smeštali u kojekakve scenografije. Obrađivali me i prerađivali. Sve sam ja to izdržala i nadigrala.

Dajte mi štimung. Ja sam spremna!

Živana Popović, Ministarka

U mirovinu odlazite s ulogom Ministarke, što nije mala stvar. A u kojoj ste ulozi došli na scenu riječkog Kazališta?

Došla sam s malenom ulogom Arne Stojanoske u „Paskveliji” Živka Činga u režiji Ljubiše Georgievskog, a pozvao me g Anđelko Štimac, 1980. godine. Pitao je: „Olivera, biste li vi prihvatili jednu malenu ulogu u velikom Kazalištu?”. Naravno da da! Napustila sam odmah i bolnicu gdje sam tada radila i pravni fakultet već kao apsolventica. Ljubiša je rekao Nenadu Šegviću, tadašnjem ravnatelju Hrvatske drame, dodirujući si nos: „Tu me pljuni – ova mala ti je jako talentirana, uzmi je”. Od te uloge nadalje članica sam Hrvatske drame. I tako već 40 godina.

 

Izbivali ste samo dva puta. Jednom zbog porodiljnog, a jednom zbog čuvenog pada u orkestralnu rupu. Jer Olivera i kad u nesretnim okolnostima padne, to je dramatično i o tome se ne prestaje pričati od tada.

Istina je da nisam odlazila na bolovanja, iako sam se pet puta lomila. Ali ovaj pad bio je gotovo koban za mene. Tri operacije i godinu i pol dana odsustvovanja sa scene. Moje drugo izbivanje vezano je za sretan događaj, rodila sam sina, Petra. Svo ostalo vrijeme sam radila. Kazalište je moj drugi dom, jer ono prihvaća sve, otvara sve, dovodi u pitanje, oplemenjuje, hrani smisao bivstvovanja na Zemlji.

 

Kako u ovom trenutku na korak do mirovine, sa svim postignućima, gledate na čitav taj period iza vas? Ide li vam se?

Zapravo se veselim mirovini. Iživjela sam svoj san djevojčice da budem glumica. Naigrala sam se dovoljno. Čovjek mora, dok je još sposoban i zdrav, priuštiti si nešto samo za sebe. Napraviti sve ono što nisam stizala – putovati, više čitati, družiti se, posvetiti domu, čistiti život od nepotrebnih stvari, kako kaže Arsen. Naprosto u miru uživati u sebi i svemu što me zanima, a za što nisam imala vremena. Ako se zaželim kazališta, ono će se dogoditi jer tome su me i život i kazalište naučili – sve što zamisliš i tome se predaš, to će se i ostvariti.

 

Što biste rekli mladoj Oliveri na početku karijere?

Da sam barem bila svjesnija i svog talenta i mladosti koja je odisala prekrasnom energijom! To tek sada vidim kada listam album fotografija starih kazališnih predstava. Ali kada sam bila mlada stalno sam se kritizirala. I kada bi me hvalili, godilo bi mi, ali sam sve uzimala s rezervom. Voljela bih da sam bila svjesnija, sigurnija, malo bezobraznija. Jedino na sceni sam si dopuštala bezobrazluk. Mladoj Oliveri bih rekla – Sad se opusti, prepusti i osjeti sve strune života koje ti dolaze, ne pitaj se je li to pravi put; njega nema; put je put… Samo živi, uživaj… Uživaj i kada boli i kada veseli, jer na koncu sve su to tvoji izbori i tvoje iskustvo života… Budi zahvalna čak i onda kada ti se trese tlo pod nogama… To te samo netko/negdje/nekad provocira da udahneš novi dah i napraviš korak u još nepoznato… Iskoristi ovaj put da nahraniš dušu što više. I ne zaboravi da je svaki strah jedino i isključivo tvoja percepcija realnosti koja nema veze s konkretnosti… Voli se.

 

Što je najvažnije u kazalištu za ovu profesiju?

U kazalištu je najvažnije – opstati.
I stvarno izdržati sve. Puno intendanata, ravnatelja, redatelja. Generacije glumaca su se izmjenjivale tijekom vremena. Razne energije. Razni karakteri. Svatko je individualac sa svojom naravi, egom… Treba to pomirivati na izvjestan način. Na privatnom planu radila sam kompromise, ali na sceni sam uvijek željela iznijeti lik kakav sam osjećala da jest. Za ulogu se uvijek moraš izboriti. Moraš biti dosljedan u tome… Biti dosljedan svome vjerovanju i užitku igranja. Biti lik i osoba i miks svega i na koncu radovati se divoti poklonjenih mogućnosti.

 

Kakav je vaš odnos s publikom svih ovih godina?

Publika je velika podrška u životu. Uvijek bih se iznenadila, pa i danas, kada mi nepoznati ljudi priđu i kažu nešto lijepo, ali treba prihvatiti da te neki ljudi doista vole. Na tome sam jako zahvalna. Na svakoj lijepoj riječi koje mi je publika uputila, bilo nakon predstava, na ulici, na tržnici, u dućanu… Priđu mi i kažu mi: „Dolazimo zbog vas u Kazalište”. Kako je to lijepo! Kada se daješ bez zadrške na sceni, a netko to prepozna i kaže ti hvala… I ja njima zahvalim što me bodre. Hvala doista na svakoj lijepoj riječi, na pažnji i ljubavi.

 

U jednom od članaka iz ’90-ih kada su vas novinari ispitivali o najvažnijoj ulozi, ulozi majke, kazali ste kako ne biste voljeli da Petar jednoga dana postane glumac, ali da ćete ga svakako podržati u onome što će njega činiti sretnim. Zanimljiv je, meni na neki način dirljiv, trenutak u kojem vi proslavljate obljetnicu i opraštate se s kazališnom scenom u „Gospođi ministarki”, a on stupa na istu tu scenu baš kao glumac, kao Žandar u istoj predstavi.

Je, nevjerojatno, evo njega! Završio je Međunarodne odnose i diplomaciju i kada je trebao upisati diplomski kaže on meni: „Nije to za mene, mama” i ode on na glumu. Kad bolje razmislim, nije me to previše iznenadilo. Od svoje treće godine gleda sve predstave. Jednom prilikom mi je rekao: „Mama, znaš li da imam miris kazališta u nosu..?“ To je to! Sada je već na trećoj godini. Neka mu je sa srećom. Smjena generacija. Koji god put izabere, želim mu svu sreću. Najvažnije je raditi što voliš i u tome biti sretan. Glumac koji ne radi je nesretan glumac.

 

Iako prelijepa žena, niste se nikada bojali biti ružna?

Hvala za ovo „prelijepa žena“. Ne mislim da sam prelijepa, ali to nije bitno… Imam baš jednu anegdotu s mojom majkom. Sjećam se kada smo igrali „Viktor ili dan mladosti”, negdje na počecima moje karijere. Igrala sam djevojčicu, a Galliano Pahor dječaka. U jednom mi je trenutku Zrinka Kolak Fabijan, koja mi je tada igrala majku, opalila takvu šamarčinu da sam se ja iskreno rasplakala. Moja mama mi je poslije prišla i rekla: „Pazi malo kako plačeš. Ružna si kad tako plačeš”. Ja sam je gledala širom otvorenih očiju i rekla: „Mama, ali ja sam takva kada plačem i ne mogu razmišljati kako ću izgledati dok plačem”. Ne mogu paziti da mi se lice toliko ne iskrivi… Uvijek sam istraživala kako biti netko drugi, to je ono najljepše u glumi. Tražila sam način hoda, način govora, smijanja, pokušala ući u mentalni sklop lika kojeg igram… To je ono što me privlačilo kazalištu. Biti Olivera koja malo drugačije govori i izgovara drugačije rečenice – to me nikad nije zanimalo.

 

Što kaže mama danas? Zbog želje roditelja ste najprije studirali pravo, a ne glumu?

Istina, nisu me puštali na akademiju, ali tako sam iskušala i neki drugačiji život i shvatila da me ne zanima. Svako iskustvo je i bogatstvo. Mama je ponosna na mene. Gledala je sve moje predstave. Veseli se svakom mojem uspjehu.

 

A s obzirom na postignuća tijekom godina, jeste li im znali reći koliko su se prevarili?

Zna ona to iz tisuću intervjua! „Joj, Olivera, zar moraš uvijek o tome?”
„Ah, mama, pa kad me ljudi pitaju, pa ja kažem istinu. Je li bilo tako?“, pitam je. „Ma nije bilo tako”, kaže ona. (smijeh)

 

Vaša priča nije klasična – škola, akademija, angažmani u kazalištu. Jesu li vas nekada neki gledali svisoka zbog toga? Činjenica da nemate taj papir zasigurno je ponekad dovodila do situacija u kojima ste se morali daleko više truditi i dokazivati.

Točno tako. No, naknadno sam upisala Akademiju, čitave dane provodila na Akademiji, a kako sam bila u angažmanu imala sam probe i sudjelovala u velikom broju predstava. Bila sam i u braku. Sve skupa je bilo prenaporno i tako sam napustila Akademiju. Ja sam svoj zanat pekla na sceni. Tek sada sam svjesna koliko sam bila hrabra i „bacala” sam se u sve uloge, plakala, smijala se… Učila sam od lošijih glumaca jednako koliko i od dobrih. Točno sam shvatila da se sa scene sve vidi – kada je nečega previše i u kojoj mjeri moraš plasirati svoje emocije. Nije lako igrati na velikoj sceni. Moraš biti prirodan, ali to ipak nije filmska gluma. Pozornica guta. Moraš svakome u publici prenijeti energiju, do zadnjega reda partera, do loža na katovima i zadnjega reda galerije. To ipak iziskuje napor. Svojim malim tijelom trebaš slati golemu energiju. Zato neke glumce „vidimo“ na sceni, a neki ostanu neprimjetni. To je isto jedna od zakonitosti scene. Te se stvari uče usput. Moj put jest vjerojatno bio teži put, ali i jako dobar. Bez prakse i puno rada nema rezultata. Neke sam stvari možda i preozbiljno shvaćala, posvećivala se, iscrpljivala sve dok nisam bila zadovoljna. Najsretnija sam bila kada bi me lik „preuzeo“. Tada imaš osjećaj da kada bi se na sceni srušilo nešto, da bi reagirala točno iz lika. Ti trenutci nemaju cijenu. To je nešto najljepše. Zato sam oduvijek voljela kazalište. Ne pokolebati se, biti ustrajna, predana, otvarati se i kada nisam spremna izdržati sve.

 

Nezaustavljiva.

Odlazak u mirovinu doživljavam kao neku novu stranicu svog života.

 

Ne kao točku.

Ne. To jest točka jedne stranice koja je duuuuuuugo trajala. A sada dolazi nova stranica mog života i tome se jako radujem.

 

Energijom ni stavom ni izgledom ne djelujete kao netko tko odlazi u mirovinu.

Valjda me tako ljudi vide… Kada u „Vježbanju života – drugi put” govorim kako idem u mirovinu, neki mi kasnije priđu i kažu mi: „To se vi šalite“ ili „ Zezaš se?”. (smijeh)

 

Razgovarala Andrea Labik

Razgovor Kim Cuculić s redateljicom objavljen u Novom listu, 17. srpnja 2020.

Olivera Baljak je rođena za tu ulogu. Osjeća je svakim djelićem svog glumačkog bića. Rijetke su glumice koje u sekundi mogu prijeći iz suza u smijeh ili obrnuto

Predstava „Gospođa ministarka”, kultno djelo srpskog komediografa Branislava Nušića, premijerno će biti izvedena u HNK-u Ivana pl. Zajca 18. srpnja. Projekt je posvećen nacionalnoj prvakinji Oliveri Baljak, koja ovom predstavom slavi 40 godina umjetničkog rada u „Zajcu”. Podsjetimo da je „Gospođa ministarka” svoju posljednju premijeru u riječkom Kazalištu imala prije gotovo 60 godina. Uoči premijere razgovaramo s redateljicom i autoricom adaptacije Tatjanom Mandić Rigonat.

Čovjekoljubivo komediografsko pero

Nušićevu „Gospođu ministarku” režirali ste već i prije. Svojom temom ova komedija zapravo je uvijek aktualna, svevremenska, naročito na ovim prostorima. Kako ste joj pristupili sada, u Rijeci i u HNK-u Ivana pl. Zajca? Jeste li krenuli u smjeru aktualizacije? Koje ste motive naglasili?

– Dvije velike teme komediografije Branislava Nušića su vlast i svijet – društvena sredina, malograđanska sredina. U malograđanima je vidio grijehe kojima je korijen u ljudskim slabostima i društvenom sistemu, i njih ismijava. „Ja sam hteo da naslikam rđave strane našeg društva”, kaže Nušić. Njegovo duhovito, čovjekoljubivo komediografsko pero, od „Narodnog poslanika”, kojeg je napisao u devetnaestoj godini, do „Pokojnika”, posljednjeg dramskog djela, pred čitaoce i publiku stavlja ogledalo koje gogoljevski poručuje – ne krivite mene ako vam je lice ružno.

„Gospođa ministarka” je veliko ogledalo poroka vlastohleplja, studija zla koje taj porok u sebi sadrži. Nušić je pisac koji je bio na robiji, pisac kojeg je crkva anatemizirala, kritika često osporavala, a publika obožavala, i koji je pisao da zna samo za jedan smijeh – onaj koji ublažava surovosti života. Taj smijeh ne iskorjenjuje zlo, ali ga barem razorno razobličava.

Nušić je „Ministarku” pisao tridesetih godina dvadesetog stoljeća, između dvaju svjetskih ratova, a te godine i malograđanska sredina iznjedrile su i fašizam i nacizam. Od trenutka nastanka pa do danas, šala u četiri čina „Gospođa ministarka”, dobila je nova značenja, moguće perspektive čitanja obogaćene iskustvima povijesti i naše suvremenosti. Aktualnost komedije boli, i na nivou rečenice, situacije, i hipertrofije likova, društvene dijagnoze.

„Eno ih, još se tuku na Terazijama. Jedan radnik je ubijen, trojica njih je ranjeno. Vlada je morala da da ostavku!” To su replike iz „Ministarke”, izgovara ih dijete Raka, Živkin sin. Terazije su centar Beograda. I trenutno se tuku u Beogradu, ali i u drugim dijelovima svijeta zbog nepravde, autokracije, nepotizma, partokracije, surovosti života u neoliberalnom kapitalizmu, surovosti života u svijetu u kome je vladanje poprimilo neizmjerne dimenzije ponižavanja čovjeka.

Pitate me jesam li Nušića aktualizirala. Da biste nešto aktualizirali, to nešto mora biti zastarjelo i neaktualno. A Nušić ne bi bio klasik i naš suvremenik da nije imao taj genijalni dar komediografa koji je znao proniknuti u srž ljudskih strasti i poroka, pa su njegove komedije i danas aktualne kako god da ih postavite, doslovno ili s dramaturškim intervencijama.

I one su Povijest ljudske umišljenosti i gluposti. U ovoj postavci usredotočila sam se na Eros vlasti, žudnje i volje za moći. Adler piše da je volja za moći u suštini potreba za nadilaženjem inferiornosti, a to nije mentalitetska osobenost. Zanimao me je motiv osvete zbog poniženosti životom i društvenom pozicijom.

Zanimala me je ženska pozicija u ovoj predstavi. Živka, ministarka, žena ministra, kao subjekt i objekt bolesnog svijeta. Zanimala me je psihologija likova i mehanizam komedije, koji savršeno odražava ludilo pojedinca koji misli da mu je, kad ima vlast, sve dozvoljeno. Dramaturgija suvremene „Ministarke” podrazumijeva intervencije na originalu, jer kad bi se komad integralno igrao, predstava bi trajala preko 4 sata. Komediju sam adaptirala. Slobodno sam se kretala kroz djelo, i kroz muziku, scenografiju, kostim upisivala sam kodove današnjeg doživljaja vremena.

Nušić na hrvatskim pozornicama

Riječka predstava igra se na izvornom, srpskom jeziku. Zašto ste tako odlučili i kako su se u tome snašli glumci Hrvatske i Talijanske drame? Jesu li imali jezičnog savjetnika?

– Predstava se igra na srpskom, ili preciznije na Nušićevom srpskom jeziku, bujnom, raskošnom, sočnom jeziku. Veliki pisci imaju svoje svjetove, svoj jezik. Nušić je klasik kao Krleža, Držić. Kad u Srbiji postavljamo Krležine drame, ili Držićeve, jezički ih ne adaptiramo. To bi bilo nasilje, oduzimanje jeziku pisca čula mirisa i okusa.

Kao Mona Lisa u crno-bijeloj tehnici, a ne u Leonardovim bojama. Prije nego što smo se razboljeli od identitetskih nacionalističkih bolesti koje su se iskazale i u odnosu prema jeziku, bilo bi čudno uopće postaviti pitanje zašto Nušića igramo izvorno. Snježana Kordić je napisala sjajnu knjigu „Jezik i nacionalizam”, i u njoj su odgovori na sva jezika zašto.

Nušić je na hrvatskim scenama u vremenu kad je živio i stvarao igran autentično. Tako je igran i u Rijeci. Tradicija igranja Nušića na hrvatskim scenama upravo je tradicija igranja na ekavici. Glumce nikad nisam podcjenjivala u smislu da nisu u stanju savladati zadatke koje jezik postavlja pred njih, kad je u pitanju recimo dijalekt, a u ovom slučaju ekavica. Imali smo lektoricu, profesoricu Ljiljanu Mrkić Popović, koja je lektorica i beogradske predstave. S ansamblom je imala probe putem skajpa. Prije dolaska u Rijeku, poslala sam zvučni zapis.

Glumica Vjera Mujović pročitala je „Ministarku” u prisustvu lektorice, glumci su tu snimku slušali. U predstavi nisam jurila jezično čistunstvo, jer jezik je dio igre, kolorita likova, muzika replike. Nušić je srpski pisac, ali i jugoslavenski. Najbolje kritike za svoje drame dobio je upravo od hrvatskih kritičara. Koliko je bio voljen i poštovan, svjedoči i priča iz davne 1910. Upravnik Hrvatskog narodnog kazališta, Adam Mandrović, pozvao ga je na premijeru „Kneza od Semberije”. Naslovnu ulogu igrao je najveći hrvatski traged Andrija Fijan.

Kazališni uspjeh bio je velik. Ali kad su na scenu izneseni vijenci Nušiću, jedan s hrvatskom trobojnicom i natpisom na ćirilici, a drugi sa srpskom trobojnicom i natpisom na latinici, kao simbol težnje za jedinstvom, šovinisti su napravili kaos i nastao je sukob između njih i Hrvata koji su zastupali ideju bratstva. Te večeri pobijedile su pristalice jugoslavenstva – omladina je na rukama pronijela Branislava Nušića ulicama Zagreba.

U njegovu čast večeru je organizirao Stjepan Radić, jedan od najutjecajnijih političara hrvatskog naroda. U kazalištu je moguće sve, i jezična prilagođavanja, i adaptacije, ukoliko je to čin smislene redateljske strategije, ukoliko za to postoji istinski umjetnički razlog. Sve je stvar izbora, koncepta predstave, teme, ideje. U ovom slučaju izbor je bio izvorni Nušić.

 

Sjajna glumačka podjela

Glavnu ulogu Živke Popović tumači nacionalna prvakinja Olivera Baljak. Kakva vam je suradnja s njom i kakva će biti njena Živka?

– Olivera je rođena za tu ulogu. Osjeća je svakim djelićem svog glumačkog bića. Rijetke su glumice koje u sekundi mogu prijeći iz suza u smijeh ili obrnuto, da lako plivaju u emocionalnim ekstremima. Olivera ima eros, nerv koji ta uloga traži. Ulogu Živke igrale su najveće glumice, a Olivera je istinski velika glumica. Kako „Ministarka” nije monodrama, a ni Živana Popović nije samonikla biljka, već je njena psihologija izrasla iz bolesti sredine kojoj pripada, tako su svi likovi u predstavi važni, i svi oni pletu jednu složenu mrežu motiva, ciljeva, radnji i značenja.

Olivera mi je ukazala veliku čast što me je predložila da budem redateljica predstave kojom slavi jubilej 40 godina rada u kazalištu. I stavila me je na veliki ispit, da mislim ponovo „Ministarku” pored žive Muške ministarke u Beogradu, da se sama sa sobom borim, da tražim novi ugao ulaska u djelo, nova scenska rješenja. Sve bi to bila nemoguća misija da nisam imala zaista sjajnu glumačku podjelu i ekipu suradnika, s kojima sam mogla razmaštavati i razigravati Nušićevu i našu priču. U kazalištu je najvažnija partnerska igra, kroz nju se grade i likovi i priča.

U beogradskom Pozorištu „Boško Buha” režirali ste „Gospođu ministarku” s glumcem Goranom Jevtićem u ulozi Živke, a i neke druge ženske likove igrali su muškarci. Koja je bila glavna ideja takve režijske zamisli? Što ste time htjeli reći?

– Od premijere 2013. do pojave virusa i zatvaranja kazališta odigrali smo je preko 160 puta. Tu predstavu vidjela je i riječka publika na Festivalu malih scena, dva puta u istom danu. Voljela bih da riječku vidi publika u Beogradu. Da nije ovog virusa, neki glumci iz beogradske podjele došli bi na premijeru.
Tema te Muške postavke je travestija, politička travestija. Sve likove igrali su muškarci osim djeteta Rake, njega je igrala glumica.

Prerušavanje je svojstvo plemenite kazališne igre, koja stvara smisao i traga za istinama o čovjeku, životu, društvu. Ali igre prerušavanja odlika su i bestijalnog političkog života, dio svakodnevne matrice stvaranja poželjnih imidža na tržištu borbe za vlast i moć. Prerušavaju se ljudi i ideje, i to je opasni žanr svakodnevice. Radi vlasti, koja je velika strast, mijenjaju se politički imidži, lako kao haljine. Na spavanje odu šovinisti, pa se probude kao europejci, kozmopoliti: kaži što treba, što se nosi, sve ću biti samo da budem vlast. Vlastohleplje nema spol, ono je porok svojstven i ženama i muškarcima. Ministarka je i arhetip i komička maska, ispod koje se krije pandemonijum tragičkih posljedica koje odlikuju naš društveni život. I to je polazište beogradske predstave.

Takva podjela u predstavi dio je i strategije dekonstrukcije patrijarhalne paradigme koja je upisana u izvorni komad. Živka Popović nije posrnula žena koja je izgubila ravnotežu na vagama života, već biće u svijetu zaneseno bezumljem vlasti, metafora sredine u kojoj je to u takvim bezmjernim razmjerima moguće. Muška podjela otvorila je mogućnost za nove izvore smijeha, za igru koja je tragala za onim podvodnim, dubokim subverzivnim Nušićem, za stvaranjem grotesknog kazališnog ogledala u duhu kiča, treša, suvremene političke scene.

Dabogda te majka rodila

U beogradskom kazalištu Atelje 212 u ožujku je premijerno trebala biti izvedena predstava „Dabogda te majka rodila” Vedrane Rudan, u vašoj dramatizaciji i režiji. Ovaj komad već ste režirali 2012. godine u Rijeci, kao koprodukciju Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca i HKD teatra. Možete li usporediti te dvije predstave?

– Iz vaših pitanja netko bi, tko ne poznaje moj rad, mogao zaključiti da režiram jedne te iste naslove. Prvi put mi se to dogodilo u ovoj sezoni da radim djela koja sam već režirala. I to je ogroman izazov. Biti drugačiji. „Dabogda te majka rodila” je na Festivalu malih scena dobila tri nagrade: Edita Karađole je dobila nagradu za najbolju žensku ulogu, predstava nagradu publike i nagradu za dramatizaciju. Nažalost, nismo je igrali u Beogradu. Poziv da režiram „Dabogda te majka rodila” stigao je iz Ateljea 212, kazališta na čijoj sceni sam 2003. postavila „Uho, grlo, nož” Vedrane Rudan.

Tu predstavu je vidjela i riječka publika. Bilo je to prvo izvođenje suvremenog hrvatskog autora na beogradskoj sceni poslije rata. Tonku Babić glumila je Jelisaveta Seka Sabljić. Vedrana Rudan, vaša sugrađanka, velika suvremena autorica, čitana je i poštovana u Srbiji, a kao što znamo i mnogo prevođena u svijetu. „Dabogda te majka rodila” otvara ovogodišnji Festival malih scena, pa će oni koji pamte riječku predstavu moći usporediti.

Različita su redateljska sredstva, način scenske naracije. Ja nisam ona ista od prije osam godina. Podjela je druga. Glumci imaju svoje neponovljive autentične boje. Majku sada glumi Svetlana Bojković, a kći Marta Bereš. Premijera je bila zakazana za 13. ožujka. Predstavu smo igrali pred publikom na generalnim probama zaključno s 11. ožujkom, kad je stao kazališni život. Srećom, ta igranja su snimljena, i nadam se da će na jesen predstava zaživjeti pred publikom.

Prema odabiru redateljice Tatjane Mandić Rigonat

Arsa: U tome se, vidiš,i sastoji vlast: da umeš s visine govoriti, da bi ovi dole osetili koliko su niži.
Miloje: Kako to s visine? To ne razumem!
Arsa: Eto, vidiš, nas smo dvojica ravni; ne možeš ti meni ni ja tebi s visine govoriti, ali… (Uzme jednu šalmicu i metne je pred Miloja.) Popni se, molim te!
Miloje: Ama…
Arsa: Popni se, kad ti kažem! (Pošto se Miloje popeo): Osećaš li sad da se viši od mene?
Miloje: Pa osećam.
Arsa: E, vidiš, to je, recimo, prvi stepen vlasti: sreski načelnik ili predsednik opštine u sreskoj varoši, ili tako nesto. Ja ostajem dole, ja sam narod, a ti, ti si viši od mene, ti si, recimo, državna vlast. Vidis li preko moje glave?
Miloje: Vidim!
Arsa: E, pa to toliko! Vlast treba da gleda narod preko glave. To ti je, tako reći, prvi stepen; a sad, popni se na ovu stolicu.
Miloje: (brani se) Ama, čoveče božji, gde ću ja…?
Arsa: Penji se, molim te, penji se!
Miloje (nevoljno, ali se popne).
Arsa: A sad, je l’ osećaš da si još na većoj visini?
Miloje: Osećam.
Arsa: To je, recimo, visina okružnog načelnika ili narodnog poslanika. Ja, narod, gledam tebe u trbuh, a ti mene?
Miloje: U teme!
Arsa: Tako je! Ali sad, prijatelju moj, sad tek ima da vidiš…
Miloje: Sta sad, pobogu brate?
Arsa: Sad ćeš tek da vidiš šta znači to s visine govoriti. ‘Ajde, ‘ajde, popni se na sto.
Miloje: Ama nemoj, pobogu čovece!
Arsa: Sve ovo dosad ti ne vredi bez ovoga, jer to je, vidiš, ministarska visina; treba da vidiš kako se s te visine gleda.
Miloje: Ne treba mi, šta će mi to?
Arsa: Popni se kad ti kažem! Nije to ništa, samo zakorači, ako hoćes pravilno da shvatiš. ‘Ajde, ‘ajde!

Miloje: O, brate!… (Penje se vrteći glavom.)
Arsa: E prijatelju, šta vidiš sad?
Miloje: Ne vidim ništa.
Arsa: Tačno, tačno! Vlast s te visine ne vidi ništa. A vidiš li narod, odnosno mene?
Miloje: Vidim te onako ispod oka i, pravo da ti kažem, izgledaš mi mali.
Arsa: I ovako kad uspravno stojim, a kad me ono, što ti kazeš, žacne u kičmu pa se pogrbim? (Sagne se.) Pogledaj!
Miloje: Izgledaš mi još manji.
Arsa: (uspravi se i stane uz njega) A ja, vidiš, kad pogledam tebe, ne vidim ti glavu, jer si na velikoj visini; zato, vidiš, narodu i izgleda da vlasti nemaju glave, jer je ne vide.
Miloje: More, da siđem ja, meni se vrti u glavi.
Arsa: Hoće i to; na ministarskoj visini hoće kojiput da se vrti u glavi.

Foto & Video galerija