Boris Papandopulo: HRVATSKA MISA

Repertoarno djelo… to bi Papandopulova Hrvatska misa morala biti Zboru HRT-a. Nešto što se jednom probom može obnoviti i izvesti u bilo kojoj prigodi. Upravo smo s tom namisli i odlučili obnoviti Misu, izvesti je na lijepoj, za hrvatske okolnosti opsežnoj i važnoj turneji, pa zatim i snimiti.

Pritom sam imao određenu rezervu prema takvom pothvatu. Djelo je, naime, masivna lika, ne toliko u trajanju koliko u gesti, što često – u nas – pobuđuje želju da se silinom zvuka zasjeni svaka nijansa, kojima obiluje. Uz to, tu je i podjela sastava na dvostruki zbor ili, još osjetljivije, dioba basova na tri glasa koji moraju podupirati gustu krošnju mnogih, i još k tome visokofrekventnih dionica iznad sebe – a cijeli je projekt proveden u doba kad je zborsko pjevanje bila prilično neizvjesna djelatnost, i sa znatno manjim brojem pjevača nego što smo navikli. I sami su pjevači bili skeptični prema brojčanom stanju, imajući naravno domaće epske razmjere ugrađene u zajedničko sjećanje, no ipak su probe otkrile i drukčije mogućnosti.

Zapravo, Papandopulo nas je natjerao da s novim elanom ustrajemo u onome na čemu stalno radimo: u određenim uvjetima prevladavajućih trendova, načiniti sintezu najboljega iz obaju svjetova (a ne najgorega, kako nam se često događa); sačuvati vlastitu estetiku zvuka, kako se god nekome starinska činila (jer je, premda ne do kraja izbrušena lika, ipak u kolektivnoj svijesti i po našijenskom ukusu), ali moći je staviti u okvire koji odgovaraju najrazličitijim stilovima.

Zvuči jednostavnije nego što jest, jer taj proces podliježe istovremeno diktatu mode kao i percepciji neke tradicije temeljene na poluinformacijama i maglovitim prisjećanjima. No, ako je nešto obvezan repertoar nacionalnog ansambla, onda nema razgovora. I srećom, neposrednost kojom se skladatelj obraća izvođačima pokazala se najjačim oruđem u obradi ove divne skladbe. Ona je pisana za čovjeka i za glas, ne traži više nego što se može dati, ne stvara osobite konflikte u ravnoteži. Čak na prvi pogled djeluje opsežnijom nego što uistinu jest. Za to je zaslužan prvi stavak, koji je silno prokomponiran, i donosi više mogućih razvojnih putova svoje motivičke jezgre. Poput nekog rečeničnog niza, misli i mogućnosti iskrsavaju jedne za drugom, ali ostaje nam da se divimo na koji način, taman kad pomislimo da je stvar otišla predaleko, Papandopulo nabujale vode vraća u (ponajprije formalno) korito. Čini se da se radi zapravo o riječi: dok su stavci, koji imaju mnogo teksta, vođeni ekonomično, pa ih hipertrofira tek tradiciji zapadne sakralne glazbe vlastita polifonija ili apoteoza nekog slavnosnog odsjeka – prvi stavak, koji sadrži samo tri riječi, otvara prostor refleksije na tekstualni poticaj, ali bez obveze da ga on oblikovno uvjetuje. U usporedbi s prvim, zadnji stavak Mise ima jasnu trodijelnu formu s lijepim zrcaljenjem vanjskih dijelova: a cappella recitativa baritona i otpjeva zbora, koji obavijaju središnji arioso soprana i zbora. Tu je posebno zanimljiv način na koji se melodija, inače tipično fragmentirana, nadovezuje s komentarima zbora. Tipično, jer je svojstveno Papandopulu da stvara trenutke velike ljepote, no oni nisu iščišćeni i koherentni, nego gube identitet u nadovezujućim melizmima i sekvencama. U ovom se slučaju, međutim, glazbena misao stalno prelijeva dionicama i stvara vrlo originalnu i kompaktnu cjelinu, uz to napinjući luk prvotnog, gotovo ritualnog Gospode, pomiluj do poosobljenog i intimnog smiluj se na koncu skladbe.

Intrigantan je i način na koji Misa klizi iz tonaliteta u tonalitet, manipulirajući sekvencama, vremenom u kojem doživljavamo stabilizaciju tonaliteta, koristeći se u isto vrijeme brzim solističkim intervencijama, dijatonskim homofonima i kromatiziranim recitativnim kolažima, kako bi zagladio prijelaze i osigurao budnost u narativnijim dijelovima ordinarija. Načelno tvrdo ukorijenjena u d-mol, Misa zapravo ide kamo je autora volja, i nitko ne osjeća nikakve turbulencije kad se, recimo, repriza dogodi za jedan ton niže, ili kad, u viziji vijeka što će doći, misteriozni tercni skok briše dojam začudnosti što cijeli, podulji stavak Vjerovanja, uz najjednostavnije slavenske modalnosti, aterira u konačni C-dur. Na koncu, rekao bi Bach, Bog živi u C-duru. A zbor se mora samo potruditi da to uistinu i bude C-dur.

Poslije svega, onkraj rezervi, briga, analize i fascinacije, ostaje najjači argument kvalitete, ljepote i repertoarnosti Mise – a to je reakcija publike. Na svakom koncertu, neovisno o decibelima i dimenziji, ono što treperi u prostoru nakon izvedbe jest fenomen doživljaja i uzdignuća svih koji su prisustvovali misteriju davanja i primanja onoga što je i sam skladatelj primio, i sam izmaštao.

„Pokazao je silan talent, silan napredak. Velika ga budućnost čeka!” Tako je za Borisa Papandopula (Bad Honnef am Rhein, 1906. – Zagreb, 1991.) predvidio Blagoje Bersa, njegov profesor s Muzičke akademije u Zagrebu i skladatelj čije su europsko iskustvo i obrazovanost imali dalekosežan utjecaj na hrvatski glazbeni život. Bersa je tu opasku zapisao u svoj dnevnik početkom 1930., samo pola godine nakon što je Papandopulo kod njega s odličnim uspjehom diplomirao kompoziciju. Smatrao ga je, kako je naznačio u jednoj ranijoj bilješci, jednim od svojih najboljih učenika. Kao mladi skladatelj koji iznimno obećava Papandopulo je bio prepoznat i u Beču, gdje je studirao dirigiranje i gdje mu je u Musikvereinu 1928. godine praizvedena kantata Slavoslovije (Laudamus). Bio je to njegov prvi veći skladateljski uspjeh i zacijelo poticaj za daljnje usmjeravanje prema skladateljskom pozivu.

Jednako poticajno bilo je Papandopulovo odrastanje u umjetničkoj obitelji usko povezanoj s glazbom i kazalištem: majka mu bila je proslavljena sopranistica Maja Strozzi, a baka Marija Ružička-Strozzi i ujak Tito Strozzi ostavili su snažan pečat u hrvatskom kazalištu. Otac, ruski plemić grčkog podrijetla Konstantin Papandopulo, preminuo je 1908. godine. Drugi suprug Maje Strozzi bio je pijanist Bela Pečić, s kojim je često i nastupala. Znakovito je i da je obiteljski prijatelj Igor Stravinski još 1919. prepoznao talent mladoga Borisa i preporučio ga za školovanje u Beču.

Nakon povratka iz Beča u Zagreb, Boris Papandopulo posvetio se završetku školovanja na Muzičkoj akademiji, ali i vođenju zborova i dirigiranju; te će ga aktivnosti, uza skladateljstvo, pratiti do kraja života. Nastupat će i kao pijanist, korepetitor (i majku je pratio na nastupima), te se nešto manje posvećivati pedagogiji i publicistici. Godine 1928. postao je dirigent Hrvatskog pjevačkog društva Kolo u Zagrebu (do 1934.), potom i Društvenog orkestra Hrvatskog glazbenog zavoda te Učiteljskog pjevačkog društva Ivan Filipović, koje je sam osnovao 1933. Tri godine (1935. – 1938.) proveo je u Splitu gdje je vodio Pjevačko društvo Zvonimir te bio profesor na tamošnjoj Gradskoj glazbenoj školi.

Njegov odlazak iz Splita 1938. moguće je povezati s obiteljskom situacijom: te je godine umro Bela Pečić, a majka je ostala sama živjeti u novosagrađenoj vili u Samoboru. Iste je godine Papandopulo ponovno preuzeo vodstvo Hrvatskog pjevačkog društva Kolo u Zagrebu (vodio ga je do 1946.), a upravo se u Samoboru, „preko ljetnih praznika 1939.ˮ odazvao nagovoru članova „da napišem jednu zahvalnu i pijevnu Misu na hrvatskom jeziku, koju bi društvo prigodom raznih zgoda i potreba uvijek moglo pjevati.ˮ Zamišljena isprva „u čednom i kratkom oblikuˮ, Misa je prerasla u „jedno od većih mojih reprezentativnih djelaˮ, kako doznajemo iz skladateljeva teksta objavljena u programskoj knjižici tiskanoj uz praizvedbu priređenu 1. travnja 1942. godine u Hrvatskom glazbenom zavodu, a koji sadrži i posvetu: „Iz zahvalnosti prema svojim predanim i dragim pjevačima i pjevačicama, koji su se okupili u Kolu s kojim surađujem već gotovo deset godina kao zborovođa u nepomućenom i skladnom zajedničkom muziciranju, posvetio sam njima ovu Misu, koja je nastala na njihovu pobudu, a skladana je izričito za njih.ˮ

U istome je tekstu otkrio da je trogodišnji boravak u Splitu bio presudan za formiranje njegovih pogleda na našu duhovnu glazbu: „U onom romantičnom i za mene nezaboravnom okolišu imao sam mnogo prilike upoznati originalno i izvorno dalmatinsko crkveno pučko pjevanje. Upoznao sam stare i iskonske crkvene običaje, koji dandanas žive u onome dijelu našega naroda. Usmenom predajom sačuvala se na mnogim mjestima iskonska ona crkvena pučka popijevka u koju sam se produbljivao, koja me je upravo zanijela i koja me je nadahnula za mnoga duhovna glazbena djela. Ta su djela radi originalnosti svojih motiva svratila na sebe pozornost i najveću pažnju.ˮ

Kruna splitskog razdoblja, kako ističe Papandopulo, bila je Muka Gospodina našega Isukrsta (po Ivanu), oratorij za soliste i muški zbor a cappella (1936.), koja je do danas ostala jedan od vrhunaca hrvatske zborske literature i jedan od najljepših primjera preplitanja pučke i crkvene tradicije sa skladateljskim nadahnućem. (Studijska snimka Muke u izvedbi Zbora HRT-a pod vodstvom Tončija Bilića objavljena je 2015. u izdanju HRT-a.)

Iako nastala u ozračju tada dominantnog tzv. nacionalnog glazbenog stila, Hrvatska misa ne upućuje na doslovnu povezanost s tradicijom, nego prije svega na nadahnuće njome. Odabirom vokalnog sastava, četiriju solista i mješovitog zbora bez instrumentalne pratnje, skladatelj je, uz namjeru da olakša mogućnosti izvedbe, kako je otkrio u nastavku svojega zapisa, želio „istaknuti da je hrvatska zborna glazba pretežnim dijelom pjevanje a cappella. Naš narod pjeva bez instrumentalne pratnje, a poznata je činjenica da je baš takav način pjevanja za Hrvate karakterističanˮ.

I ne samo za Hrvate, pa se uza staroslavensku i glagoljašku tradiciju, razotkrivaju i utjecaji istočne pravoslavne crkvene glazbe i načina pjevanja; Papandopulo nije skrivao svoju fascinaciju ruskim majstorima i, primjerice, Liturgijom sv. Jovana Zlatoustog Stevana Mokranjca, što se, uz ostalo, ogleda i u monumentalnosti Mise.

Kako je šesterostavačnu koncepciju uvjetovao tekst misnog ordinarija na hrvatskom jeziku (verziju koja se ponešto razlikuje od današnje Papandopulo je možda mogao pronaći u Rimskom misalu za privatnu upotrebu; priredio Dragutin Kniewald, naklada Stjepana Markulina, 1930.), tako ga je Papandopulo i uglazbio, poštujući i ističući tradicionalno ustrojstvo i karakter misnih stavaka, ali i „melodijuˮ riječi koja je zacijelo utjecala na oblikovanje određenih motiva i fraza te na daljnji rad s njima. Dramaturški istančano nižući ulomke, veće i manje solističke i zborske točke, vještim skladateljskim postupcima „širećiˮ tradicionalnu okosnicu, stvorio je raskošno i uravnoteženo višeglasno zdanje koje se katkad proteže i na dvanaest glasova.

„Osnovni ugođaj moje Hrvatske mise je duboko religiozan i ozbiljan što već proizlazi iz izbora samog tonaliteta skladbe (d-moll). Taj je tonalitet – uz malo iznimaka – jedinstveno i dosljedno proveden kroz čitavo djeloˮ, nastavak je skladateljeva opisa. „Pridržavam u glavnome homofoni i diatonički slog, koji je uopće za hrvatsku vokalnu glazbu značajan. Ipak na mjestima – prema nužnoj potrebi – imade i kromatike, često smionih modulacija i vješto ubačenih fugiranih stavaka. Solisti pjevaju čas svaki za sebe uz pratnju zbora, čas u dvopjevu, čas opet u samostalnom 4-glasnom kvartetu, čije se pjevanje izmjenjuje s pjevanjem mješovitog zbora.ˮ Nadalje, stavke Gospode, pomiluj, Blagosloven i Jaganjče Božji opisuje kao mirne „više tamnog, lirskog i proosjećajnogˮ ugođaja, a Slavu i Svet „himničkog raspoloženjaˮ, dok Vjerovanje „nastoji u zvukovima opisati ono što riječi govore. (…) Čitav ovaj glazbeni stavak kao da prikazuje u obliku pogrebne koračnice hodanje, stradanje i umiranje Isusovo na Golgotiˮ.

Božidar Širola u tekstu Hrvatska umjetnička duhovna glazba (Sv. Cecilija, br. 5-6, 1942.) upućuje na činjenicu da je Hrvatska misa „ozbiljno djelo velikog opsega te nikako nije namijenjeno izvedbi za vrijeme bogoslužja. Preveliki su pojedini stavci, preopsežni u trajanju, a ne odgovara liturgijskim propisima niti način iskorišćavanja teksta u pojedinim stavcima. Tako npr. u Gospode nema uobičajene trodjelnosti, pa se zazivi Gospode, pomiluj i Kriste, pomiluj čak i prekrivaju, tj. pjevaju se u isto vrijeme. Na sličan način skladatelj je postupao samovoljno i u drugim stavcima, pa je na mnogim mjestima (…) tekst često opetovao, jer mu se prohtjelo baš neki ugođaj na široko rasplestiˮ. No, ističe i da prikladnost Mise za bogoslužje Papandopulu nije niti bila namjera, „već je htio stvoriti efektno djelo, u kom se može pokazati najraznovrsnije značajke reproduktivne zborne umjetnosti; izvedbom ovakvog djela može pjevački zbor uistinu pokazati sve što zna, a mora vrlo mnogo znati: skoro koliko i solisti. (…) Ovako opsežnog djela u području hrvatske zborne a cappella literature s potpunim liturgijski tekstom mise još nije bilo. Papandopulo je stvorio opsežno djelo gotovo oratorijskih osobinaˮ. Govoreći o odnosu mise kao liturgijskog čina i mise kao umjetničkog djela, Marija Bergamo u tekstu Tragom skladateljskih pretpostavki. Promišljaji uz Hrvatsku misu op. 86 Borisa Papandopula (Generacija 1906., zbornik, HAZU, 2008.) zaključuje: „Pobornik – još uvijek – djela kao dovršene, zaokružene cjeline, Papandopulo se zapravo nalazi u okviru one estetike koja se osamostalila i odvojila od religije, ali je samu umjetnost pretvorila u neku vrstu religije.“

Nakon praizvedbe 1942., na kojoj je Hrvatsko pjevačko društvo Kolo, uz soliste Vilmu Nožinić, Marijanu Radev, Zlatka Šira i Milivoja Kučića, predvodio sam Papandopulo, tisak je izvještavao o „snažnom i potresnom djeluˮ koje čini „potpunu cjelinu punu snažnih dramatskih akcenata i lirizma.ˮ Već je u lipnju ocjenjivački sud Državnog zavoda za narodnu prosvjetu, zadužen za podjelu nagrada za najbolja glazbeno-umjetnička djela u protekloj godini, Misu, odnosno njezina autora, nagradio iznosom od 6500 tadašnjih kuna. Time je i skladateljeva nada izražena u pratećem tekstu dobila zalog za budućnost: „Moje je skromno mišljenje, da je ova Hrvatska misa po svojoj glazbenoj i idejnoj koncepciji skladana na svoj poseban i individualan način i da će ona pridonijeti, makar maleni kamičak, u izgradnji naše vokalne, a osobito duhovne glazbene literature.“

Praizvedba Hrvatske mise bila je dio koncerata kojima je obilježena 80. obljetnica Kola, a do sljedeće izvedbe proći će više od četrdeset godina. Razloge za to možemo tražiti u promjeni društveno-političkih okolnosti nakon Drugoga svjetskog rata, raspuštanju Kola 1948. ili pak u Papandopulovim novim životnim i stvaralačkim pravcima.

Nakon što je ratne godine proveo u Zagrebu, ne samo kao zborovođa Kola, nego i kao dirigent u Operi, potom i njezin ravnatelj te dirigent Simfonijskog orkestra Hrvatskog Krugovala (danas Simfonijski orkestar HRT-a), Papandopulu su poslije rata, u novoosnovanoj državi, privremeno bile uskraćene glazbeničke aktivnosti. No već 1946. postaje ravnatelj Opere u Rijeci, a potom djeluje i kao operni dirigent u Sarajevu, Zagrebu i Splitu te kao gostujući dirigent zagrebačkog Kazališta Komedija i Opere u Kairu. Uz mnoge nagrade i priznanja koja je zaslužio tijekom karijere, godine 1965. postao je redoviti član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Do smrti 1991. stvorio je više od 450 djela u svim žanrovima. „Iz svijeta njegove imaginacije nicale su vizije koje će svjedočiti o bogatoj, upravo neiscrpnoj fantaziji i fenomenalnoj tehničkoj spremi protagonista koji se jednako vitalno i uvjerljivo takvim potvrđivao punih šest desetljeća i kao čovjek i kao umjetnikˮ, zapisao je Lovro Županović u povodu skladateljeve smrti (Spomenica HAZU, 1994.).

S obzirom na to da Hrvatska misa stoji na kraju prvoga razdoblja njegova stvaralaštva za zbor te „označava svršetak jednog spoznajnog razdoblja svog autora i stoga predstavlja stanovitu sintezuˮ, kako piše Erika Krpan u tekstu Stvaralaštvo za zbor Borisa Papandopula do godine 1940. (Arti musices, 2, 1988.), u njezinu daljnjem neizvođenju ima i svojevrsne simbolike.

Zašto se tek 1983. ponovno izvelo djelo koje suvremena hrvatska muzikologija ubraja među antologijska ostvarenja hrvatske sakralne glazbe, Papandopulo je pokušao objasniti zahtjevnošću Mise i manjkom zborova koji bi je mogli izvoditi te zagubljenošću partiture. Pritom zbunjuje činjenica da se Misa pripremala za izvedbu u Splitu 12. veljače 1972., u sezoni splitskog Hrvatskog narodnog kazališta, što znači da je partitura postojala, o čemu piše Ivan Bošković u tekstu Zašto Papandopulova Hrvatska misa nije izvedena u Splitu (Sv. Cecilija, br. 4, 1991.). Dirigent je trebao biti Eduard Tudor, a uz operne pjevače bili su angažirani i pjevači crkvenih zborova te solisti. Bio je tiskan i program, no kako Bošković utvrđuje već na početku teksta – „kad se politika uplete u kulturu, uvijek sve svrši lošeˮ. Zbog represivnih događaja nakon Hrvatskog proljeća krajem 1971., izvedba je otkazana, a mogući problemi, kako upozorava Bošković, bili su u nazivu Hrvatska, te u dataciji Mise, koja se, unatoč ranijem nastanku, zbog praizvedbe, smještala u doba ratne NDH. (Usporedbe radi, ni Muka Gospodina našega Isukrsta se nakon 1938. nije izvodila sve do 1970.)

Misa se nije navodila ni u stručnoj poslijeratnoj literaturi ni u prigodnim člancima (primjerice uza skladateljeve životne obljetnice). Bošković daje iscrpan popis pregledane literature koja ignorira postojanje Mise u Papandopulovu opusu, no Krešimir Kovačević u Muzičkoj enciklopediji uvrštava je u popis djela. Također, navodi kako mu se čini i da je upravo on jedini koji je Misu spomenuo u razdoblju između rata i 1983., i to u jednom prigodnom članku iz 1977. godine.

Kada je napokon ostvarena prva poslijeratna izvedba, 17. srpnja 1983. u crkvi Male braće, u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara, djelo je predstavljeno pod nazivom Misa u d-molu. Dirigent Vladimir Kranjčević, koji je predvodio soliste Nadu Ruždjak, Mariju Klasić, Zrinka Soča i Vladimira Ruždjaka te Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, objasnio je (kako prenosi Bošković u istome tekstu) da je na tome „inzistirao programski savjet Dubrovačkih ljetnih igara“. No već 19. rujna iste godine djelo je pod punim nazivom izvedeno u Zagrebu, u crkvi sv. Katarine, uz sudjelovanje istih izvođača. Tom je prigodom predstavljena i gramofonska ploča u izdanju Jugotona, sa studijskom snimkom zabilježenom u istoj crkvi (i s punim nazivom djela na omotu). U tisku se izvještavalo o prepunoj crkvi, burnim aplauzima i začas rasprodanoj nakladi ploča pripremljenoj za tu prigodu. Isti je sastav Misu izveo još nekoliko puta do kraja godine i tijekom 1984. u Sisku, Karlovcu i Ljubljani. U svakom slučaju, ponovno izvođenje Papandopulove Mise izazvalo je golemo zanimanje javnosti.

Ipak, konačnu revitalizaciju djelo je dočekalo devedesetih godina prošloga stoljeća s (ponovnom) promjenom društveno-političke situacije. Počevši od 1993., izvodili su ga Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, Zbor Opere splitskog Hrvatskog narodnog kazališta, Slovenski komorni zbor, i to pod vodstvima Saše Britvića, Vjekoslava Šuteja, Vladimira Kranjčevića, Luke Vukšića… Na svoj ga je program, tijekom gostovanja u Zagrebu 2012., uvrstio i glasoviti Zbor Ruske državne kapele na čelu s Valerijem Poljanskim.

Zbor HRT-a Misu je izveo 2004. godine u svojemu ciklusu Sfumato u Muzeju Mimara, pod ravnanjem Tončija Bilića. Izvedba je snimljena i objavljena na CD-u te je ovjenčana Diplomom Milka Trnina Hrvatskog društva glazbenih umjetnika za iznimna umjetnička dostignuća. Istom prigodom predstavljeno je i prvo notno izdanje Mise, partitura u redakciji Vladimira Kranjčevića (izdavači: Hrvatsko društvo skladatelja i Cantus). Izvedbe u Dubrovniku, Zadru i Osoru ljeti 2021., potom i u ciklusu Sfumato 16. studenoga 2021., znak su da Hrvatska misa postaje stalni dio repertoara Zbora HRT-a. Upravo za izvedbu u cikusu Sfumato, Tomislav Fačini zaslužio je Nagradu Milka Trnina koju Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika dodjeljuje za posebno usješan i zapažen umjetnički nastup u Republici Hrvatskoj u protekloj kalendarskoj godini. Realizacija studijskske snimke kruna je toga rada i još jedan korak u potvrđivanju antologijskog satusa koji Hrvatskoj misi pripada u hrvatskoj glazbi.

Svijet kulture – HNK Zajc // Papandopulova Hrvatska misa u Katedrali sv. Vida otvara Koncertni ciklus Hrvatske Konci.hr

Regionalni – U Rijeci započinje koncertni ciklus Konci.hr: Velebna Papandopulova Hrvatska misa u katedrali sv. Vida

Glazba.hr – U Rijeci započinje koncertni ciklus Konci.hr

ArtKvart – Koncertni ciklus Konci.hr: Papandopulova Hrvatska misa u Katedrali sv. Vida

HRT Glazba – Hrvatska misa Borisa Papandopula u Rijeci

Teklić.hr – U Rijeci započinje koncertni ciklus Konci.hr: Velebna Papandopulova Hrvatska misa u Katedrali sv. Vida

Riportal – U Rijeci započinje koncertni ciklus Konci.hr: Velebna Papandopulova Hrvatska misa u Katedrali sv. Vida

Burin – Velebna Papandopulova Hrvatska misa u Katedrali sv. Vida u Rijeci

Torpedo – U Rijeci započinje koncertni ciklus Konci.hr: Velebna Papandopulova Hrvatska misa u Katedrali sv. Vida

Novi list – Papandopulova “Hrvatska misa” u riječkoj katedrali

HRT Magazin – Otvoren Koncertni ciklus Hrvatske “Konci.hr”

La Voce del popolo – Fiume. L’elevata spiritualità della «Messa croata»