CRNAC

Tatjana Gromača

“Krvavo i neobično odrastanje”

“Crnac nije samo priča o etničkoj miješanoj obitelji, o životu blizu rata i s njegovim posljedicama, on je ponajprije univerzalna pripovijest koja svoju različitost ne može i ne želi skrivati”.

“Kod Tomija Janežiča protagonist je uvijek cijeli ansambl, pa ni Crnac nije iznimka, izuzme li se ipak Jelena Lopatić. Ipak, između više ili manje uspješnih, ali uvijek zanimljivih i maštovitih epizoda Damira Orlića, Jasmina Mekića,Sabine Salomon, Biljane Torić, Zdenka Botića i Anastazije Balaž Lečić, dubinskim uvidom u svakodnevno izdvajaju se prizori Bojana Navojca i Tanje Smoje, gdje se posebno dobro vidi zašto bi Janežić trebao imati posla i u ostalim hrvatskim kazalištima, a ne samo u riječkom. (…) Osim gomile likova, ponekad igraju i bizarne epizode, primjerice golubove i pse, ali i predmete, pa čak i cijele kuće”.

“…. Drugi je izvrsni moment predstave onaj u kojem se pripovjedačica sjeća svih onih sugrađana koji su ubijeni, što svi znaju, ali nitko o tome ne govori. U tom času okupljen ansambl počinje nabrajati imena, među kojima su i naša i njihova, da bi polako izgovarali i vlastita.”

Igor Ružić, “Vijenac”

“Složena glumačka igra lišena dijaloga”

“Nesumnjivo riječ je o iznimno zahtjevnom redateljskom postupku, u svakom trenutku predanom isključivo kazališnoj iluziji…”

“Graditi predstavu bez teksta, bez dijaloga, lišenu međusobne izravne komunikacije, isključivo dakle tehnikom pripovijedanja predstavlja iznimno zahtjevan i težak posao koji u središte scenske pozornosti postavlja glumca i mogućnost da svojom igrom, spremnošću na niz transformacija i udvajanja uloga prikaže svu složenost proznoga izričaja Tatjane Gromače.”

Iva Rosanda Žigo, Kulisa.eu

“Tekst nadograđen glumačkom imaginacijom”

“Riječ je prije svega o glumačkoj predstavi koja je ponudila kazališno viđenje romana “Crnac” Tatjane Gromače, progovarajući o njemu na autonoman teatarski način”

“Glumački uvjerljiva Jelena Lopatić jedina tumači jednu ulogu, ali u rasponu od djevojčice do žene. Ona je istovremeno i figura žrtve te društveno stigmatiziranog i marginaliziranog pojedinca. Tanja Smoje igra niz uloga, a najdojmljivija je u ulozi neurotične i nesigurne Majke. Odnos između nje i Oca, kojega tumači Bojan Navojec, ilustriraju pokušaji da u isto vrijeme izgovore rečenice koje na kraju ostaju »visjeti u zraku«. Iz mnoštva likova koje igra, Olivera Baljak najupečatljivija je u ulozi Babe, dok je nekoliko začudnih uloga ostvario Zdenko Botić – u rasponu od dječaka u kratkim hlačama, do postarijeg Ljubavnika i Čardaka”.

” Kao redatelj koji se u prvom redu posvećuje radu s glumcima, Janežič je scenski prostor ogolio, svevši ga na poneki rekvizit, prostornu oznaku i glumačku garderobu, dok glumci igraju na prosceniju proširenom u gledalište. Tekstualni predložak Janežiču je poslužio tek kao osnova za kazališno istraživanje, odnosno traženje mogućnosti kako literarni svijet Tatjane Gromače ispričati kazališnim jezikom. Sve ostalo prepušteno je glumcima i njihovoj mašti”.

Kim Cuculić, “Novi list”

“Dinamično suočavanje s depresivnim devedesetim”

“Redatelj je gotovo pa preslikao Gromačin jezik i stil, a predstava koja je trajala nešto manje od dva sata ostavila je mnoge bez daha zbog svoje dinamičnosti, iscrpnosti, ali i podsjećanja na događaje iz “crnih” devedesetih.”

“Predstava prati sve veće društvene stereotipe hrvatskog društva, koje je negativnu katarzu doživjelou devedesetima, a tematizira odnos prema drugom i drugačijem u brojnim ulogama: od odnosa s “nanom”, preko onog iz podnaslova knjige “tip koji nam je odvratan”. Internacionalizaciju i generalizaciju predstava doživljava u dijelu u kojem žrtve izgovaraju svoja imena spominjući ne samo imena s područja bivše Jugoslavije, već i afrička i druga svjetska imena.”

A.Finderle “Glas Istre”

– Nedavno ste izjavili da vas je, među svim tekstovima koje vam je predlagala dramaturginja Magdalena Lupi, „Crnac“, roman Tatjane Gromače oduševio već na prvo čitanje. Možete li pojasniti čime?

Prije svega moram reći da kada sam čuo kako se radi o romanu, nisam očekivao roman takve vrste. Iznenadio me svojom nekonvencionalnošću, a oduševio zbog nekoliko razloga. Samom, da tako kažem, tehnikom pisanja odnosno ekonomičnošću sredstava, pri čemu autorica vrlo dobro bira elemente ili fragmente pomoću kojih stvara situacije iznimne jasnoće i živopisnosti te prenosi atmosferu, poput stvaranja slika u mašti.
Stvorila je poseban, samosvojan način pisanja koji vezan za temu što ju tretira ostavlja snažan doživljaj i snažan dojam. Mislim da se pri tome dade napraviti usporedba sa stripom Marjane Satrapi „Persepolis“ kao srodnim. Jer riječ je o stripu koji tretira ozbiljne teme, ali s velikom lakoćom i čini mi se da je upravo to ono što nas dira. Ne radi se o nečem hermetičnom već vrlo komunikativnom, a koje je istodobno lišeno sentimentalnosti.
Zaintrigirala me i tema kojom se Tatjana Gromača bavi, na jednoj strani teme odrastanja, odnosa selo-grad, pojedinac-grupa, pitanja drugačijeg kojeg društvo ne podnosi, a prije svega temom rata. Ona tretira teme o kojima se još uvijek radije šuti, prstom ukazuje na neke bolne točke i mračne strane društva.
Tatjana Gromača je dragocjen autor koji odstupa od tipičnog, konvencionalnog, od onog što se očekuje da bude suvremeno pisanje.

– Iako autorica u tekstu ne navodi ni mjesto ni vrijeme događanja, mi priču prepoznajemo. Može li ta priča biti i univerzalnom odnosno kakvom ju Vi vidite?

To nije lokalna priča. Makar ono što bude posve specifično u tom trenutku postaje i univerzalno. Da, ta bi se priča mogla događati bilo gdje. I ne samo da bi se mogla događati nego se i događa.

– Ono što najviše intrigira jest način transponiranja ovog teksta na kazališnu scenu, posebice stoga što nema dramatizacije već je predstava podnaslovljena kao „roman u kazališnim skicama“. Što zapravo stoji iza toga?

Moram priznati da sam dolazeći u Rijeku imao neke sasvim druge ideje i namjere te da uopće nisam očekivao da će se rađati ova vrsta predstave koja se upravo rađa.
Iako vjerojatno postoji mnogo mogućnosti, ako radikaliziram postoje samo dva izrazita smjera u kojima je moglo ići scensko postavljanje ovog romana. No, prije svega valja istaknuti da je riječ o romanu kojeg se ne može klasično dramatizirati. U njemu, naime, nema klasične drame, nema dijaloga. Riječ je o fragmentima, o sjećanjima, o sličicama iz kojih se stvara jedan cjelovit svijet. Međutim, nije to Dostojevski, iz kojeg se mogu samo „uzeti“ dijalozi i već tako dobiti dramski tekst. Ovdje toga nema. S druge strane, dopisivati dijaloge koji u tekstu ne postoje, značilo bi skrenuti od tog svijeta.
Tako postoji varijanta da se stvori predstava koja je gotovo bez teksta, koja tekst preslikava u kazališna sredstva. To bi bio spektakl koji bi zahtjevao vrhunsku tehnologiju kako bi se ostvario isti dojam, slike i detalji o kojima Tatjana piše.

– Međutim, vi niste krenuli tim smjerom…

Drugi je mogući smjer, pokazalo se, onaj prema kojem treba izgovoriti čitav roman. Još dok smo na probama čitali tekst, postavilo se pitanje može li se ne samo prepričati nego odigrati cijeli roman, upotrijebiti sve autoričine rečenice, ali istodobno pronaći neki glumački način, glumačku zaigranost i plemenitu naivnost koju taj roman ima. Postavilo se pitanje postoji li glumački pristup kojim je to moguće, a ako ne postoji je li moguće izmisliti, stvoriti ga. S ovom ekipom se to pokazalo mogućim.
Mi, naravno, ne možemo odigrati cijeli roman, ali igramo njegov veliki dio. Trebalo ga je ipak zgusnuti i ispustiti neke stvari. Pokazalo se, također, da u samoj dramaturgiji predstave treba svrstati stvari nekim drugim redoslijedom. Roman je pisan fragmentarno tako da se može otvarati na bilo kojoj stranici. Može se stati, pročitati još jednom, preskočiti, vratiti unatrag… A predstava ide u svom vremenu, od početka do kraja. Stoga je trebalo pronaći ključ kako povezati slike oko nekih zajedničkih tema i napraviti blokove. Naprosto prevesti ga u kazališni ključ.
To što smo krenuli u ovom smjeru znači da smo krenuli u glumačku predstavu koja pokušava iskoristiti glumački duh, glumačku bravuru, zaigranost i kazališnu maštu. Riječ je o predstavi koja želi biti u bliskom kontaktu s publikom. Zaigrana, ali i ozbiljna i gorka i oštra u nekim trenucima, prateći duh romana.

-Budući da je riječ o, kako kažete, glumačkoj predstavi, kakve je prirode bila suradnja s ekipom? Jeste li ih pridobijali za svoju ideju ili je, kao gotovo uvijek u predstavama koje potpisujete, ideja rezultat zajedničkog stvaralačkog procesa?

Uvijek radim ono što me potakne u posebnom smislu, ono što me dirne ili zaintrigira ili pak ono što doživim kao izazov, ono što u meni probudi želju i potrebu da nešto kažem i da uđem u neki svijet. To znači da se već u procesu susreta s nekim komadom rodi mnogo toga, koncepti ili mogući putovi. Međutim, ne bi mi bilo zanimljivo stvaranje predstave pri čemu bih tražio ekipu koja će samo izvesti moje ideje. To je neinspirativno. I zato često kažem da ne nosim predstavu u torbi. Najzanimljiviji i najuzbudljiviji dio stvaranja predstave jest praćenje onog što se događa sa suradnicima, što se događa u našem susretu i komunikaciji, i što se iz toga može izvući te u kojem će se pravcu stvar odvijati. Istodobno treba imati jasan plan i biti potpuno otvoren. To me može do te mjere iznenaditi da odjednom počnem raditi predstavu koju uopće nisam očekivao da ću raditi. A to se dogodilo upravo s ovom predstavom odnosno s ovom ekipom, s predstavom koja raste iz tih ljudi.

-Kakvom doživljavate glavnu junakinju romana? Radi li se o autsajderu prema vlastitoj volji i prirodi ili društvenom izopćeniku?

Na životnom putu postoje dvije podjednako važne stvari. Jedna je sposobnost da se čovjek prilagodi društvu u smislu da se afirmira u sredini u kojoj živi. To je važna psihološka potreba svakog čovjeka. Ali to nije kraj priče. Drugi ekstrem bio bi potpuna izolacija od društva i negiranje svih njegovih aspekata. Pitanje je može li čovjek koji nema potrebe za potvrdom društva, za povratnom informacijom uopće živjeti. S druge strane, čovjek može vrlo lako postati rob svih društvenih predrasuda, klišeja, predstava…

Mislim da je važan taj drugi aspekt, da upotrijebim Jungov termin individuacija.
Sposobnost čovjeka da ide svojim putem usprkos tome što to znači i ulazak u konflikt s nekim društveno općeprihvaćenim stvarima. No, ukoliko taj konflikt proizlazi iz nesposobnosti, ignoriranja, ako taj konflikt nema, rekao bih, svoju unutarnju snagu onda taj konflikt ne može biti produktivan i nije kredibilan. Netko tko je stvorio socijalni kredibilitet i ostvario vrijednosti spreman je ići svojim putem, slijediti sebe i kada ga to vodi u polemiku s društvom, sukob s postojećim, te na taj način mijenjati i sebe i društvo.
Čini mi se da roman „Crnac“ priča upravo o tome. Djevojka u komadu ne pristaje na to da je sredina usiše u sebe. Ne pristaje poput većine koju gleda oko sebe biti usisana u društvo bez refleksije, bez sposobnosti sagledavanja što zapravo živi i što sačinjava njihov život. Ona se bori s klišejima, zabludama društva, zapravo sa slijepim pjegama društva, koje su često izvor ljudskog zla i u kojima se ostvaruje zlo čovječanstva. A to je zlo nerijetko vezano za strah i predrasude prema svemu što je drugačije. Ona sjajno analizira taj proces i tome kaže ne, što je pojedincu vrlo teško. Ne čini to apriorno, ili zato što je to „fora“, već je u pitanju zdravi refleks individue koja osjeća svojim srcem i misli svojom glavom te živi svoj život.

-Kakve su joj onda, kao takvoj, šanse?

Mislim da su najbolje. Nekoga tko je potaknut krenuti tim putem ta potreba neće napustiti.
Kada sam upoznao Tatjanu imao sam dojam da ona ide tim putem i zato mi je odmah pri prvom susretu postala nekako draga, oduševila me bliskost njenih razmišljanja. Iako je nisam znao od ranije, činilo mi se kao da je već poznajem.

Razgovarala: Milena Jerneić

HUMANA PORUKA UPERENA PROTIV KLAUSTROFOBIJA I USKOSTI

(nekoliko riječi autorice)

„Crnac“ je djelce koje želi osloboditi. Osloboditi od straha, od onog nelagodnog koje se želi potisnuti, „prebrisati“, zaboraviti, poništiti. Samom svojom formom ono poručuje upravo to, jer njegova ga forma oslobađa od strogih zadatosti, „pravila“ koja se moraju slijediti da bi nastalo nešto prihvatljivo, nešto što bezuvjetno podupire postojeće autoritete, koji će poslušnost vrednovati pozitivno.

Nema apsolutno čistih, nema sveznajućih, nedodirljivih – apsolutno dobrih ili apsolutno zlih. Čovjek je otvoreno djelo, materija koja je podvrgnuta preoblikovanjima, i koja je uvijek iznova „na ispitu“, jer nema stalno stečenih vrlina, to je davno primijetio Aristotel. Nema konačnih odgovora, nema konačnosti, niti smrt to nije. Nema „crnih“ i „bijelih“ – u tom smislu, „Crnac“ želi osloboditi od ograničenosti i uskosti, isključivosti, želi ići protiv etiketiranja u bilo kom smislu.

Ne postoje, dakle, apsolutno dobri i apsolutno zli. Postoji čovjek, individua s dobrom i zlom unutar sebe, s robovanjem idejama nacije, kolektiviteta, društvenim opće prihvatljivim kanonima… A to su apstraktni pojmovi, kao što je i sam pojam identiteta želja da se čovjeka pojednostavi, da ga se „uzemlji“, da se on svede pod jednu konačnu definiciju. Time se poništava cijela raskošna paleta skrivenih osoba i osobnosti, bogatstva kulturnih podloga i kontekasta od kojih je sačinjeno svako biće.

Sretna sam, i ponosna, što upravo HNK Ivan pl. Zajca grada Rijeke postavlja ovaj tekst na pozornicu. To znači da je univerzalistička, humana poruka ove priče, uperena protiv klaustrofobija i uskosti bilo kojeg usmjerenja, prepoznata, u određenom dijelu ovdašnje kulturne sredine. Stoga je, nadam se, ova predstava mali korak ka uvidu koji govori da je najveći ispit tolerancije ili zrelosti jedne zajednice u tome kako se ona odnosi spram pojedinaca koji su njen slabiji, ili naprosto drugačiji dio, u bilo kojem pogledu.

Kao pripadnica ove zajednice i ovoga naroda, imala sam potrebu ispričati ovu priču, kako bih samu sebe stavila pred jedan važan, za čovjeka – ukoliko mu je uistinu stalo čovjekom i postajati, konstitutivni ispit. To je priča kojom svojom univerzalnošću, jer namjerno zaobilazi bilo kakve lokalizme, geografske, nacionalne i druge ”oznake“, nadrasta puko i jeftino politikanstvo, koja želi snagom poetičnosti i ljubavi stati nasuprot mržnji i zlu.

Tatjana Gromača

BISTRINA POGLEDA

Uvijek kada joj je bilo dosta svega, majka je govorila

– Evo gdje živimo! U čardaku, ni na nebu,ni na zemlji!

Uvečer, dok sam ležala pored babe u krevetu, zamišljala

sam da, kad zatvorim oči, našoj drvenoj kući narastu

krila, i da onda cijelu noć, dok svi spavamo, otac,majka, baba i ja, zajedno s čardakom lebdimo, ni na nebu, ni na zemlji.

Tatjana Gromača ”Crnac“

Pisanje Tatjane Gromače je drugačije. Ne pripada niti jednoj struji. Ona je “najobičniji unikat”, piše Kruno Lokotar u recenziji njezine zbirke poezije.

Tatjana se u svojim recima uvijek odlučuje za Drugog, odnosno Drugačijeg. Zanimaju je marginalci, autsajderi, obični ljudi. “Čardaci ni na nebu ni na zemlji”, jedini prostori u kojima se osjećaju dobro. Njena lica većinom ne nose imena. Kao ni mjesta i područja koja opisuje. Kao da se odupiru imenovanju. Prkose klasificiranju prema kojem bi ih najvjerovatnije bilo lakše strpati u ladice. Zato ostaju Majka, Otac, Baba, Žena, Muškarac, Dijete… Selo i grad. Njihove priče dešavaju se upravo ovdje kao i bilo gdje drugdje.

U svega nekoliko poteza, Tatjana uspijeva oslikati cijeli mikrokozmos svoga “Crnca”, prenijeti atmosfere, prizvati sjećanja, prikazati jasne odnose.

Glavna junakinja romana svjedok je vremena i mentaliteta kojega pokušava razumjeti čak i u njegovom najdubljem nerazumijevanju te vječite osuđenosti na realnost u kojoj oni “drugačiji” uvijek izazivaju nelagodu. Jednostavno zato jer je vladavina uobičajenog i prosječnog puno bezbolnija. I bezopasnija. No, Tatjanin “Crnac” uspijeva održati bistrinu pogleda koji ne dopušta da se zamuti, čak i onda kada je oslabljen i umoran od stvarnosti.

Neizbrušenost, razbarušenost no i životnost jezika, odnosno govora za kojega se Tatjana radije odlučuje, pogađaju nas svojom ubitačnom jednostavnošću u kojoj nema potrebe za dodavanjima i kićenjima.

Fragmentarnost i nelinearnost “Crnca” prirodna je, jer je tako razmrvljena i sama stvarnost. A u njoj jedan detalj predstavalja cijeli svijet, bitniji od cjeline slike.

Scensko postavljanje “Crnca” upravo odlučuje slijediti “različitost” i “drugačijost” romana koji ne dopušta klasičnu dramatizaciju. Njegova izlomljena naracija pokreće kazališni karusel u čijoj se vrtnji izmjenjuju komadići dirljivih, duhovitih, no isto tako beskrajno otužnih i gorkih svjedočanstava sa kojima se još uvijek ne usuđujemo suočiti.

Krajnji rezultat je izvedba romana u kazališnim skicama.

U njima se isprepliću pripovjedno i predstavljačko, pripovjedač i uloge, čitatelj i gledatelj, koji ujedno postaje njezin najvjerniji suučesnik.

Magdalena Lupi