„Julije Cezar u Egiptu – iznova“ premijerno je na programu, kao posljednja premijera u ovoj najneobičnijoj sezoni, u petak 31. srpnja u 20 sati. Svi koji su tu Händelovu operu pogledali u prvoj verziji prije četiri godine, znaju da glavnu ulogu nosi – žena. I to – Diana Haller! Uloga osvajača itekako je za nju, osvojila je publiku tada, a sada – zakucava.
No, u operi je mnogo novosti koje je donijelo novo vrijeme i nove snage. Mlada, iznimno uspješna mezzosopranistica, Riječanka s adresom u Stuttgartu, podijelila je s nama kako je raditi u novonastalim uvjetima te što se tijekom vremena promijenilo u spektaklu novog „Julija Cezara u Egiptu“ u kojeg nas vode autorski tim, dirigent, solisti, zbor, orkestar i balet riječkog Kazališta.
Vi kao Cezar iznova, nakon četiri godine. Kakav je osjećaj uslijed čitave situacije, oko čekanja i iščekivanja i ipak postavljanja planirane premijere?
Jako mi je drago biti opet tu. Sretna sam što smo se svi koji smo bili dio podjele 2016. godine razvili, kao i orkestar.
Orkestar se razvijao uz dirigente koji su ravnali ovdje, što smatram izrazito važnim. Prolaze kroz sva stoljeća i sve stilove. To se osjeti. Svi smo mi sazrijeli i razvili se tijekom protekle četiri godine, u međuvremenu pjevali smo i druge uloge, neki su se glasovi povećali, neki su potamnili, neki imaju veće rezonance u visinama, neki u dubinama…
Premijera je bila 7. svibnja 2016. godine, slijedile su reprize, zatim smo operu izveli 17. ožujka 2017. u Ljubljani i do prije otprilike mjesec dana kada su počele probe nije se na „Cezaru” radilo. Nažalost, premijera zakazana prije tri mjeseca otkazana je zbog pandemije, nismo znali što će biti, ja sam stigla u Rijeku i iz tjedna u tjedan čekali smo i pratili razvoj situacije. Nepredvidiva katastrofa za čitav svijet u svim segmentima. Svima je jako veliko olakšanje, velika sreća što smo otvoreni i što će premijere biti. I to kakve – sve je tu, publika će moći vidjeti potpuni scensko-glazbeni spektakl. Naravno, pazeći na mjere i neke smo „zahvate“ reducirali. Bilo je mnogo ideja koje su uključivale poljupce ili slično, ali to u ovoj situaciji, logično, nije moguće. Možda bude sljedeće sezone u Rijeci pa Finskoj. Vidjet ćemo kako će se situacija razvijati. Kazalište izrazito pazi na mjere, želim to naglasiti.
U Njemačkoj, i u vašoj matičnoj kući u Stuttgartu, nemate tu mogućnost nastupa u operama, od kad i do kada?
Moja posljednja predstava na sceni bila je u Hamburgu 11. ožujka i od tog datuma nisam imala scensku produkciju. Čim su se otvorila kazališta imali smo koncertne izvedbe, ali pravi scenski nastup nije se dogodio. U Njemačkoj, u Stuttgartu teško da će se ikakav scenski spektakl u ovakvom smislu dogoditi, za sada do 1.9., ali mislim da će biti do daljnjega. Tamo moramo imati 6 metara odstojanja. Kako to izvesti – kako složiti orkestar? Pjevače? Zbor? Ne ide. Kako svirati ako niste na okupu?
Jako mi je drago što pred riječkom publikom u pravom smislu mogu nastupiti na pozornici.
Četiri sata ste na sceni, nosite glavnu ulogu, ova duga sezona na samom je završetku, mnogo toga je iza vas…
Probe su zahtjevne. Na kraju smo sezone, uz covid pauzu, no svejedno prije toga puno se radilo. Pa čak i dok smo bili doma, mora se vježbati svaki dan. Sigurno da smo umorni na kraju sezone, ali želja da se ova zahtjevna predstava napravi nakon globalnog lockdowna, tih doista izazovnih četiri sata predstave je velika radost.
Koje su novosti u odnosu na premijeru iz 2016. godine? Pokušajte nam izdvojiti makar ponešto.
Imamo noviteta u podjeli. U ulozi Kornelije je Dubravka Šeparović Mušović, a Sesta pjeva sjajna austrijska pjevačica Michaela Selinger, koja donosi svoje iskustvo i za scenski i glazbeni dio, dok Nirena pjeva Marko Fortunato. On u predstavi doživi… preobrazbu. (smijeh) Ne bih više od toga otkrivala, ali za mene je to jedan od vrhunaca nove verzije predstave. Vidjet ćete. Riječ je o velikom scenskom talentu i uživam u svakom njegovom pokretu.
Curia sada tumač mladi Ivan Šimatović.
Također, nove su tehnologije na pozornici. Kamere bitno mijenjaju cijeli prvi čin, „sitz” u kojem polako postajemo likovi koje tumačimo. Sada se snimamo kamerama, a publika na ekranima može vidjeti svaku našu grimasu, svaki naš najmanji pokret. Mislim da je to veliki izazov za nas, za mene svakako jest, jer do sada u predstavama nisam imala takvo iskustvo. Mi pjevači morali smo se naviknuti. Sa svakom probom bude mi lakše i prirodnije raditi s kamerama, zumirati, pokazivati detalje.
Snimate jedni druge ili sebe? Osim na savršenu izvedbu svojim glasom, na glumu i kretanje, morate paziti i na sve što sa sobom nosi snimanje?
Snimamo sebe. Tako je, kako bi netko tko sjedi dalje mogao sasvim jasno vidjeti izraz koji vrijedi vidjeti, a koji se inače u kazalištu ne vidi. To je izvrsna ideja Marina Blaževića, jer na taj način predstava se mogućnostima povećava – kada nastupate u kazalištima, dvoranama, arenama gdje ljudi sjede jako daleko, ti detalji se gube. Što je velika šteta.
Postoji li još koji novi izazov za vas, za vašeg Julija Cezara?
Recimo, moja posljednja arija. Uz to što je arija iznimno teška, razvili smo i dodatnu koreografiju koja uključuje i mačevanje. To donosi i opasnost u ariju, toliko se krećete, a pjevate 1055 nota, naravno da dah može postati kraći! Ali – trenirala sam i tijekom lockdowna uslijed pandemije!
Moj Julije Cezar je još dorađeniji. Ima više radnje – ako sam jednu ariju prije četiri godine pjevala i stajala, sada – radim štošta. Dođite vidjeti!
Razgovarala Andrea Labik