U HKD-u na Sušaku 19. svibnja 2016. u 19:30 gostuje predstava Satiričkog kazališta Kerempuh iz Zagreba, kultna komedija Dušana Kovačevića Maratonci trče počasni krug u režiji Ive Milošević. Prema riječima samog autora, priča je to o najstarijoj balkanskoj obitelji, toliko staroj da joj ni smrt ne može ništa.
Redateljica kaže kako se radi o očajničkom pokušaju mladih da se otrgnu represivnom okruženju staraca koji se grčevito drže svojih pozicija moći, ovdje u autoritarno ustrojenoj obiteljskoj strukturi, u nemogućnosti oslobađanja pojedinca od nametnute beskrupuloznosti okruženja, najbližeg, obiteljskog, pa i šireg koje određuje društvene okolnosti s dominacijom lažnog morala i totalitarnih svijesti. Podnaslov drame je Desni profil Beograda i označava konzervativne, patrijarhalne slojeve društva. Maratonce je napisao 1972. godine, tada student treće godine dramaturgije, Dušan Kovačević. Drama je postavljena već 1973. u Ateljeu 212 u režiji Ljubomira Draškića, a deset godina kasnije Slobodan Šijan je režirao legendarni film koji dobro znaju i citiraju generacije filmoljubaca na ovim prostorima. Maratonci trče počasni krug izvedeni su i kao mjuzikl u Beogradu, kao opera u Austriji i Italiji te kao opereta u Njemačkoj, a napravljen je i strip. Kovačević je napisao drame koje su igrane u kazalištima diljem svijeta, prevedene na brojne jezike: Radovan Treći, Sabirni centar, Balkanski špijun, Profesionalac i dr. Pisac je mnogobrojnih filmskih scenarija: ‘Ko to tamo peva (redatelj S. Šijan), Maratonci trče počasni krug (redatelj S. Šijan), Balkanski špijun (redatelj D. Kovačević i B. Nikolić), Profesionalac (redatelj D. Kovačević), Underground (redatelj E. Kusturica).
Dramaturgiju i prijevod teksta potpisuje Dora Delbianco, scenograf i oblikovatelj svjetla je Gorčin Stojanović, kostimograf Leo Kulaš, suradnica za ples Larisa Navojec, glazbu je izabrala redateljica Milošević. U predstavi najstarijeg Topalovića Maksimilijana glumi Vilim Matula, Aksentija Elizabeta Kukić, Milutina Nikša Butijer, Lakija Hrvoje Kečkeš, a najmlađeg Mirka Luka Petrušić. Kristina je Maja Posavec, Đenka Đavo Tarik Filipović, Bili Piton Filip Detelić, Olja Mia Anočić-Valentić, a Pregažen čovjek Ivan Đuričić.
Prodaja ulaznica počela je 15. travnja, već u prvih nekoliko dana izvedba je gotovo rasprodana, ostala je još tek poneka ulaznica.
Dušan Kovačević u intervjuu za Večernji list (autor Denis Derk):
“Maratonce” sam pisao kao osjećanje beznađa u godinama kad sam ozbiljno razmišljao da napustim studiranje za budućeg pisca i posvetim se nekom ozbiljnijem i sigurnijem poslu; zbog spomenutih „političkih prilika“ ostao sam bez studentskog kredita i mogućnosti da opstanem u Beogradu. To je malo depresivna „melodramska priča“ koju sam dugo pokušavao zaboraviti. I poslije svega ostala je ova gorka komedija – pisana kao ozbiljna drama o mladom čovjeku smućenom pogrebnim poslovima obitelji – društva koje ga prisiljava da se bavi „najsigurnijim poslom na svijetu“. Sva je sreća što sam u tim danima i godinama ozbiljnog očaja pronašao štit komedije kao zaštitu od napada straha i vječitog pitanja mladih ljudi: što ću ja raditi i kako ću živjeti u ovom… pogrebnom poduzeću?
Iz medija
(…) U svakom slučaju, najveći uspjeh Kerempuhove glumačke postave upravo je u tome što ih do kraja predstave prestajemo uspoređivati s filmskim likovima. Osobito divljenje zaslužili su Vilim Matula kao najstariji Maksimilijan Topalović (osim Pantelije koji u komadu samo umire, ali se ne pojavljuje) te Elizabeta Kukić u ulozi njegova sina Aksentija. Uz to, naravno, ide i velika pohvala čitavom pogonu zaduženom za njive maske. Ne zaostaju ni Nikša Butijer, Hrvoje Kečkeš i najmlađi Luka Petrušić čija je transformacija iz šmokljana u ubojicu i diktatora bila osobito zastrašujuća. Tarik Filipović morao bi još malo fino ugoditi karikaturalnost lika Đenke, Filip Detelić poraditi na uvjerljivosti, dok Mia Anočić-Valentić i Maja Posavec kao Olja i Kristina pošteno odrađuju posao uglavnom statista. Zagrebačke Maratonce u svakom slučaju vrijedi upoznati.
Branimir Pofuk, Kerempuhova ekipa je uspjela – uz njih smo zaboravili legendarni film, Večernji list
Satiričko kazalište Kerempuh poduzelo je hrabar korak: inscenirali su jedan od najmračnijih tekstova srpske dramaturgije 20. stoljeća. (…) Pobojao sam se da će nam prepričavati film na pozornici. No, redateljica Iva Milošević, gošća iz Beograda, iznijela je pred nas, usudio bih se reći, najdublju istinu toga višeslojnog kazališnog teksta.
(…) Predstava je i smiješna i nasmijava, ali njezin osnovni ton nije takav. Kako uvesti redatelja, bezbrižnog, u taj neočekivani mrak? Scenograf i oblikovatelj svjetla Gorčin Stojanović inteligentno je ostavio golom tijesnu Kerempuhovu scenu, postavivši iza glumaca samo jedan zastor po cijeloj širini. Naprijed je samo pokoji stolac. Topalovići su sami sa svojim zlom. Osnovni ton najbolje je pogodio onaj koji mora iznijeti najviše na plećima, Luka Petrušić kao Mirko Topalović, koji će iz nesređenog, zaljubljenog mladića do konca izrasti u „pravog muškarca“: silovatelja i novog šefa obiteljskog poduzeća za proizvodnju mrtvaca i krađu ljesova.
(…) Crnu dušu Topalovićevih otprve najbolje čita Elizabeta Kukić (Aksentije Topalović), Nikša Butijer (Milutin) najbolji je u međuigri s njom. Najlakša i ujedno najteža uloga pripala je Viliju Matuli, Najstarijeg Topalovića, u kolicima, 126-godišnjeg Maksimilijana igra pod debelim slojem maske i šminke, sa dvije, tri prilike da artikulira koju riječ. Koliko nemoćan, toliko i odvratan. Okrutnost prikazanog svijeta redateljica je najkonkretnije prikazala krojeći posebnu mizanscenu za dvije nesretne žene. Mia Anočić – Valentić kao sluškinja Olja i hoda poput robota, a kad je Mirko Topalović siluje, ona šuti. Šutnja je zlato. Maja Posavec kao Kristina gotovo je nijema lutka koja nije u stanju pustiti glas od sebe ni kad je Mirko kolje! Hrabra režija, hrabra predstava.
Tomislav Čadež, Hrabra predstava. Precizna i oštra kritika Balkana, Jutarnji list