„Mediteranska trilogija” baletna je večer uz koreografe Giovannija Di Palmu, Mašu Kolar i Filipea Portugala, a premijeru iščekujemo 4. veljače u 19,30 sati. Pulcinella, Poslijepodne jednog fauna i Španjolska rapsodija, odnosno Stravinski/Pergolesi, Debussy i Ravel u jednoj večeri! Ili – modernog Fauna obgrlili su neoklasični Pulcinella i Španjolska rapsodija na špicama! Osigurajte svoje mjesto na nekoj od repriza 5., 7., 8. i 16. veljače!
Filipe Portugal koji koreografira na Španjolsku rapsodiju Mauricea Ravela, mladi je umjetnik s jedinstvenom vizijom, u svakom detalju uočit ćete njegovu domišljatost i jedinstveni stil te karizmu – i njegovu i plesača koji ga inspiriraju.
U intervjuu otkrijte koliko.
Gledajući vašu probu, doživjela sam koreografiju i kao neoklasičnu i modernu, profinjenu, uz poze koje se elegantno slijevaju scenom jedna u drugu, izgledaju pritom i izrazito nježno i izuzetno zahtjevno, uz mnogo prekrasnih detalja.
Drago mi je što to kažete. Naravno, klasični balet je u mojim temeljima, međutim moj koreografski rad poseže za istraživanjem vlastitog jezika. Prirodno je crpiti iz vlastitih temelja, ne treba od toga bježati. Maša Kolar je htjela komad na špicama i zbog toga sam sretan. Volim ih koristiti i inače u svojim koreografijama jer mi se sviđa oblik nogu plesačica koje imaju špice. Također, odustajanje od špica je lako kada si moderni koreograf, u čarapama sve teče lakše i povezanije. Na špicama ponekad ne možeš postići tu lakoću. Ja ipak vjerujem da možemo postići mnogo. Znajući da riječki Balet ima uglavnom moderni repertoar, ples na špicama čini mi posebno zadovoljstvo i izazov je.
Kako riječki Balet odgovara na neoklasične zahtjeve?
Ne bojim se zahtijevati. Oni su navikli i na taj materijal. Lijepo je pratiti taj proces, od trenutka kada se ponovno privikavaju na špice dolazi do trenutka kada špica više nisu ni svjesni.
Prema vašem smirenom, tihom tonu na probi, a i sada, djeluje mi kao da vrlo smireno, ali jasno niste spremni činiti nikakve kompromise? 🙂
Upravo tako. Ne volim govoriti: mora biti ovako, mora biti onako. Postoje doista brojni načini da bude onako kako ste zamislili. Dozvoljavam si da me inspiriraju njihove osobnosti.
A u riječkom Baletu različitih osobnosti doista ima. Kakvo je vaše iskustvo s Baletom s karakterom?
Svatko je drugačiji. Ne mora uvijek biti ni ugodno niti lako nositi se s njihovim osobnostima. Umjetnici su ponekad egocentrični, usredotočeni na sebe. Svatko želi postići nešto. Zanimljivo mi je pratiti kako ja reagiram na svakoga od njih, kako prihvaćam svaku osobnost i pokušavam voditi, kako je često efektivan potpuno različit način pristupa. To je neizbježno. Nisu mašine. Kada bih ja rekao da naprave nešto, a kada bi oni to savršeno izveli, što bi tu bilo zabavno?!
Način uvijek postoji, pogotovo ako je tu i talent. Dobro je što se ne uzrujavam, ali na kraju, bitno je da oni razumiju koreografsku misao i uspiju to spretno izvesti. Primam sve što imaju za ponuditi. Ja im predam pokret, polazište, a oni sa svojim osobnostima tome pridaju nešto svoje. Što ih bolje upoznam, moja saznanja utječu na to kako koreografiram.
To se na sceni doista vidi, često izvode potpuno istu koreografiju, a zrače potpuno drugačije.
Mnogo radimo na osjećajima. Svaki pokret ima tendenciju povesti plesača u neki osjećaj, pokret koji se onda pak rastapa u nešto drugo i teče dalje…
Ne bih volio robotiziranu koreografiju gdje svi rade jednako u istom trenutku.
Isto tako, ne želim da plešu samo kao da su sami pred publikom, nego da reagiraju jedni na druge, ako se i osmjehnu jedno drugome osjećajući povezanost, to je prekrasno, želim da i uživaju u trenutku. Svaki dan je drugačije.
Kažete da vaša koreografija na Ravelovu Španjolsku rapsodiju ima svoju dramaturgiju. Ima li i priču ili..?
Nema priče. Ima dramaturgiju u smislu da može pričati priču, ali već sama glazba je priča, nisam pokušavao graditi novu. Glazba je vrlo poznata, misteriozna, jako zavodljiva. Volim se povezivati s glazbom na koju koreografiram. Dramaturgija je unutar tog dijaloga. Težim tome da dok slušate glazbu, da je zapravo vidite u mojoj koreografiji. Kao živa slika koja nastaje pred vama. Glazba je povezana s pokretom, pokret i plesače u živim bojama otkrivat će i skrivati tamni paneli, svjetlo i sjene stvarat će priču.
Kada kažete – španjolska rapsodija – već se u glavi nižu neke slike i asocijacije. Ono što vaša koreografija prikazuje, zasigurno nije klišej koji bi se vezao uz tu sintagmu. Drugačije je. Neočekivano.
Nisam želio robovati očekivanjima. Želio sam ponuditi nešto drugačije. Postoje neke početne točke koje biste povezali sa Španjolskom, ali razvija se u nešto drugačije.
Kada radite novo djelo, koliko dnevno provedete uz glazbu na koju koreografirate? Radili ste i na glazbu Šostakoviča i Bacha i Glassa i Pärta i Richtera i Adamsa i Sibeliusa i Debussyja i Piazzole i Hačaturjana i Wagnera…
Cijelo vrijeme slušam tu glazbu. A slike se stalno pojavljuju. Srastam s glazbom. Definitivno, moj koreografski materijal nastaje iz slušanja glazbe. Iz kojeg god razdoblja bila, bitno je da me dotakne, pogodi.
Za svakog koreografa važan je korak. Kakav je vaš koreografski korak?
Jako mi je stalo do svakog koraka i načina na koji ih povezujem. Plesačima je to ponekad svejedno, ponekad je sve samo prolaz kroz koreografiju od jednog do drugog koraka. Za mene je svaki korak poseban. Zanima me što sve možemo i koliko možemo postići sa svakim međukorakom.
Ponekad plesači za vrijeme izvedbe na sceni broje korake, što zna omesti pažnju. Što vi o tome mislite?
Razumijem brojanje… Ali… Kada počinjem raditi na koracima, dobro poznajem glazbu. Muzikalnost je za plesače 50% posla, izuzetno je bitna i važno je da osjećaju glazbu. Ja primjerice, kao koreograf radim uz glazbu, a ne protiv nje, jedno drugo naglašava i podcrtava.
Brojanjem i vježbanjem možeš naučiti kada što plešeš, ali puno je bolje kada osjećaš i čuješ kada što plešeš. Ponekad, kao plesač to mogu reći, je glazba takva da ne možeš drugačije nego brojati. Ali u nekom trenutku trebao bi moći više ne brojati. Uvijek radije biram note nego brojeve. Brojanje nakon nekog vremena postane glazba. Ako brojiš, ne slušaš glazbu.
Što vas kao koreografa može zabrinuti? A što biste izdvojili kao dosadašnje koreografske vrhunce?
Ne gledam na svoje koreografsko iskustvo kao na tek nekoliko vrhunaca. Svako iskustvo mi je prebitno. Ne treba mi vrhunac. Uvijek je vrhunac. Uvijek mi znači doista mnogo.
Prvi put sam kao koreograf u inozemstvo putovao u SAD, u Balet Charlotte i bio sam zabrinut jer sam do tada radio za Balet Zürich i poznavao sam svakog od plesača u dušu, znao sam tko što može, što mogu od koga očekivati i kako tko reagira. Stigavši u Ameriku, imao sam i glazbu i koreografiju, ali me brinulo kako će biti raditi s plesačima kojima ne znam ni osobnosti ni način kretanja… Shvatio sam tada da si jednostavno moram dati vremena upoznati trupu i tek polako započeti dijalog, prepustiti se prilici da me inspiriraju, upakirati sve što vidim i tek tada koreografija dobiva oblik. Divne uspomene imam kako iz Amerike, tako i iz Kine, iz Cannesa itd… Slike koje mi se urežu kao uspomene s različitim ljudima na svim tim mjestima ostaju sa mnom dugo. Toliko se dajem u svaki komad koji radim, zaljubljen sam u glazbu i to što se razvija, a onda moram odgledati i otići… tužno… Ali na kraju, odlaziš s lijepim osjećajem jer si radio i stvorio nešto.
Kako vam je u Rijeci?
Jako mi se sviđa u Rijeci. Posebno je. Riječki Balet čine ljudi koji mnogo daju.
Razgovarala Andrea Labik