U subotu 30. studenoga u 19,30 sati na programu je Requiem s jedinstvenom pričom glazbenoga genija Wolfganga Amadeusa Mozarta koji je, ne dovršivši djelo, umro u 35. godini upravo nad tom partiturom, usred upisivanja posljednjih nota slavne, prelijepe i potresne Lacrimose. Jedinstveni doživljaj ovoga veličanstvenog djela priuštit će vam Riječki simfonijski orkestar, Riječki operni zbor, solistice i solisti Marija Kuhar Šoša, Ivana Srbljan, Domagoj Dorotić i Slavko Sekulić, a sve pod ravnanjem maestra Philippa von Steinaeckera, našega glavnog gosta dirigenta. Upravo on za našu publiku odgovara na pitanja o Mozartu, o potresnom Requiemu, o ljubavi prema glazbi, dirigiranju, violončelu, o prijateljstvima…
Prije točno četiri godine upravo prigodom izvedbe Mozartova Requiema 2017. godine, publika, orkestar i solisti imali su prvu priliku uživati u vašem dirigiranju. Kako pamtite tu večer, a i u kakvom su vam sjećanju ostale probe i dojam nakon koncerta?
Kako nikada prije nisam bio u Rijeci, niti u Hrvatskoj, bilo je veliko otkriće za mene doći ovdje. Sjećam se koliko sam prvoga jutra bio zapanjen pogledom na more, na prekrasno kazalište… i na lignje. 🙂
Svi su bili ljubazni i prijateljski raspoloženi i vjerujem da smo svi uživali u zajedničkoj suradnji. Publika je bila iznimna. Sjećam se da sam tu večer prvi put nosio novi smoking, što znači da sam bio malo ukočen.
Nakon tog prvog posjeta stekao sam ovdje prijatelje. Impresionirala me njihova velikodušnost i toplina njihovih svakodnevnih života. Jedna od sjajnih stvari koju vam pružaju putovanja jest upoznavanje tuđe svakodnevice. Od tada rado njegujem ta prijateljstva.
Zašto je Mozartova Misa za mrtve toliko jedinstvena i izaziva toliko strahopoštovanje?
Tijekom godina koje je proveo u Salzburgu, Mozart je kao mladić skladao mnogo crkvenih djela. Bio je blisko upoznat sa žanrom i neka od njegovih najboljih djela bila su u liturgijske svrhe. Međutim, nakon što je otišao iz Beča, tom se žanru vraćao tek dva puta. Jednom sa svojom Velikom misom u c-molu, neposredno nakon dolaska u Beč, te potom s Requiemom.
Oba su djela među najboljim njegovim skladbama i zasigurno vrhunska remek-djela, gotovo nenadmašna u području liturgijske glazbe. Zanimljivo je da su oba – nedovršena.
Brojna su različita intriganta pitanja oko priče o fascinatnoj glazbi, ali u što vi vjerujete kada je o Mozartovom Requiemu riječ?
Mislite na mitove o tome kako je Mozart otrovan ili kako ga Salieri pokušava ubiti s previše posla, itd.?
Vidite, niti jedna od ovih priča nije istinita, one su plod mašte romantičnog razdoblja 19. stoljeća.
Moji su osjećaji tijekom njegovog Requiema vezani uz činjenicu da je jedan mladi život tragično prekinut. Da smo svi koji živimo okruženi smrću i da je jako malo nas spremno suočiti se s tom činjenicom. Taj trenutak u Lacrimosi gdje Requiem staje, trenutak kada je Mozart umro, svaki put me posve obuzme… I u tom smislu frustrira me, jer kada god Süssmayr preuzima djelo, razlika je toliko očita, a gubitak genija toliko bolniji.
Kako se u glazbi očituje snažna konačna oporuka ovog genija?
Frapantno je koliko je Requiem kompaktan u sažimanju ideja, koliko je inventivan, pronicljiv i preplavljen dramatičnim i poetskim instinktom.
Mozart je na vrhuncu. I to nešto govori…
Kako je moguće da se sa svime što je Mozart napisao prije 230 godina još uvijek možemo toliko povezivati?
Očito je da je njegova glazbena inventivnost uzvišena, ali također, Mozart razumije svoje teme toliko duboko i empatično da bilo koja osoba na ovoj planeti u bilo koje vrijeme može razumjeti što on želi reći. Njegovi odgovori na naše ljudske patnje toliko su jedinstvene, toliko suptilne i često toliko iznenađujuće da nas ne prestaju fascinirati. To je upareno s dubokim osjećajem za vrijeme, dramu i humor, usto sva njegova djela bujaju inteligencijom i ljudskošću…
Koja je vama omiljena Mozartova skladba za slušanje, a koja za dirigiranje?
Vjerojatno Velika misa u c-molu, ali i „Figarov pir“ i „Čarobna frula“. Znatan dio svojeg života slušao sam ovu glazbu i često sam dirigirao ta ista djela. Znam da ih se nikada neću zasititi.
Imate li omiljeni period u glazbi?
Nemoguće je odlučiti. To bi bilo previše ograničavajuće.
Kako izgledaju vaše pripreme za dirigiranje bilo kojeg djela?
Pročitati partituru. Razumjeti biografski kontekst. Razumjeti povijesne okolnosti. Razumjeti stilske zahtjeve, te kako se one odražavaju na djelo. Razumjeti što je na toj stranici, zašto je tamo i što ga čini izvrsnim. Pokušati uistinu poznavati djelo iznutra i izvana.
Nakon što dirigirate brojnim orkestrima, kako je biti jedan od glazbenika u orkestru koji svira violončelo? 🙂
To je toliko različito i ta se iskustva ne mogu usporediti, čak niti kada se radi o istom djelu.
U svakom slučaju, važno mi je nastaviti svirati violončelo. U posljednje vrijeme ne nalazim vremena koliko bih volio, ali svake godine dogovaram nekoliko projekata na kojima sam violončelist. Moji prijatelji u Mahler komornom orkestru izvanredni su glazbenici i inspirativno je stvarati glazbu i provoditi vrijeme s njima. Također, važno mi je raditi na najvišoj razini i s najboljim dirigentima svijeta kako bih se podsjetio čemu glazbeno težim. Naravno da je izrazito zabavno kada me, s vremena na vrijeme, pitaju da im dirigiram…
Koncerti ili opera, što vam je draže?
Zaista ovisi o izvedbi! Opera je bila moja prva ljubav.
Slobodno pozovite publiku na posebnu subotnju večer uz Mozartov Requiem.
Dođite i pridružite nam se na izvedbi Mozartovog Requiema u vrijeme kada se sjećamo i oplakujemo naše preminule. Doživite Mozartove drhtaje i pokušaj da se umiri suočen sa smrću. Osjetite, zajedno s nama, skrhanost u trenutku kada usred djela shvatimo da je Mozart otišao na najteži put dok se još uvijek borio za život. To je Requiem kojeg je skladao mladić koji nije bio spreman umrijeti. Što može biti dirljivije, tragičnije i realističnije. Doživjeti ovu glazbu s drugima, s nama, toliko je posebno i nikada se ne može usporediti sa slušanjem snimke bez obzira koliko veličanstveni izvođači bili. Takvo zajedništvo daje nam osjećaj da smo društvo i duboko je utješno iskustvo. Koliko god bi uznemirujuće djelo moglo biti.
Razgovarala: Andrea Labik
