A RITMO DI BROADWAY / U RITMU BROADWAYA

Igor Weidlich - Giuseppe Nicodemo

Il concerto-spettacolo musicale “A ritmo di Broadway” è una doppia celebrazione: la celebrazione della ricchezza dei musical e l’importante anniversario dell’attrice del Dramma Italiano e primattrice del Teatro Nazionale Croato Ivan Zajc, Leonora Surian Popov. Sono estremamente onorata di proseguire la collaborazione precedentemente instaurata con questo grande teatro, che apprezza e offre al pubblico una varietà di generi, esperienze e storie.

L’idea del concerto mi è venuta durante la regia del musical “Kiss me, Kate”, in cui Leonora ha interpretato superbamente il ruolo principale, e ha fatto sì che la sua professionalità, il suo talento e il suo spirito mi ispirassero per questo nuovo progetto. Dopo la prima di “Kiss me, Kate” è stato subito evidente fosse giunto il momento di condividere con il pubblico una serie di storie musicali che hanno segnato la carriera di Leonora sul palco, e darle spazio per un concerto indipendente.Parlandone con Leonora, ci siamo rese conto che questa stagione teatrale segna il suo ventesimo anniversario di carriera a teatro, e perciò il progetto ha acquisito anche una dimensione celebrativa.

Questa magica serata musicale porta un tocco di Broadway attraverso famosi successi musicali e canzoni che hanno segnato la ricca carriera di Leonora. Il suo viaggio teatrale, come la sua stessa vita, si svolge in tre lingue: italiano, croato e inglese. Pertanto, questo concerto porta con sé una componente trilingue. Il musical è una forma musicale e scenica impegnativa, che implica la conoscenza nei campi della recitazione, della danza e del canto come entità individuali, che al tempo stesso si combinano e completano a vicenda. Leonora è una delle poche artiste in questo settore che supera permettamente ogni tipo di sfida scenica, e la potenza della sua voce e il cuore con cui interpreta i personaggi sono ipnotizzanti.

Nell’allestire questo concerto ricopro il doppio ruolo di regista e coreografa. Oltre ad ideare il concept, scegliere le canzoni in collaborazione con Leonora e il direttore musicale Filip Gjud, ho portato in questo concerto anche materiale di danza impegnativo, ispirandomi ai grandi coreografi di Broadway. Un superbo ensemble di danza decorerà il palco e regalerà al pubblico momenti magici di danza.

Mi sono formata a Broadway e nel West End e le innumerevoli esibizioni e i concerti che ho visto e a cui ho partecipato hanno ispirato questo progetto. Le dive di Broadway come Audrey McDonald, Patti Lupone, Sutton Foster, Bernadette Peters e Liza Minnelli sono le muse di questo spettacolo. Così anche la nostra diva Leonora, un’artista unica, insieme all’ensemble di ballo e agli ospiti a sorpresa regalerà al pubblico un’esperienza indimenticabile per rendere omaggio a tutto ciò che celebriamo con il teatro

Mjuzikl show koncert “U ritmu Broadwaya” dvostruko je slavlje – slavlje bogatstva mjuzikala i velika obljetnica članice Talijanske drame i prvakinje HNK-a Ivana pl. Zajca, Leonore Surian Popov. Izrazito sam počašćena kvalitetnim nastavkom suradnje s ovim vrhunskim kazalištem koje cijeni i publici nudi raznolikost žanrova, iskustava i priča.

Ideja za koncert formirala se u meni tijekom režiranja mjuzikla “Poljubi me, Kato” u kojem je Leonora vrhunski interpretirala glavnu ulogu, inspirirajući me svojom profesionalnošću, talentom i duhom. Nakon premijere postalo mi je jasno da je došlo vrijeme da samostalnim koncertom podijeli s publikom niz glazbenih priča koje su joj obilježile život na kazališnim daskama. U razgovoru s njom shvatile smo da joj je ove sezone velika dvadeseta obljetnica rada u kazalištu i time je projekt na naše veselje dobio i dodatnu slavljeničku dimenziju.

Ova čarobna glazbena večer donosi dašak Broadwaya kroz poznate mjuzikl uspješnice, kao i pjesme koje su obilježile Leonorinu bogatu karijeru. Njeno scensko putovanje, poput životnog, odvija se na tri jezika – talijanskom, hrvatskom i engleskom. Stoga i ovaj koncert ima trojezičnu komponentu. Mjuzikl je zahtjevna glazbeno-scenska forma koja podrazumijeva znanje iz područja glume, plesa i pjevanja kao individualnih cjelina te poznavanje tehnika kojima se one prirodno nadopunjavaju. Leonora je jedna od rijetkih umjetnica na ovim prostorima koja s lakoćom svladava sve vrste scenskih izazova, a snaga glasa kojom pjeva i srčanost kojom interpretira likove hipnotizirajući su.

U postavljanju ovog koncerta u dvostrukoj sam ulozi redateljice i koreografkinje. Uz smišljanje koncepta, biranja pjesama u suradnji s Leonorom i glazbenim ravnateljem Filipom Gjudom te režiranje, u ovaj sam koncert unijela i zahtjevni plesni materijal po uzoru na Broadwayske koreografe. Vrhunski plesni ansambl ukrasit će scenu i donijeti publici magične trenutke ovog plesnog izričaja.

S obzirom na moju dugogodišnju edukaciju na Broadwayu i West Endu i nebrojeno doživljenih predstava i koncerata, ovaj je mjuzikl koncert inspiriran je Broadwayskim divama poput Audre McDonald, Patti Lupone, Sutton Foster, Bernadette Peters i Lize Minnelli. Naša diva je jedinstvena Leonora, koja će uz plesni ansambl i goste iznenađenja “U ritmu Broadwaya” priuštiti publici nezaboravno iskustvo koje će odati počast svemu što slavimo kazalištem.

Jubilarna obljetnica; kakav je osjećaj pripremati se za dvadesetu obljetnicu umjetničkog rada?

Iznenađena sam jer nisam bila svjesna da je prošlo dvadeset godina otkada sam u Kazalištu. Osjećam se kao da mi je prvi dan, kao da me čeka prva predstava. Lijep je osjećaj osvrnuti se na sve uloge koje sam uspjela realizirati, kao i na različite žanrove u kojima sam igrala: tragedije, drame, mjuzikle, koncerte… S obzirom na to kako radim s Hrvatskom i Talijanskom dramom, mogu biti zaista ponosna i sretna s učinjenim.

Iako je ovo prva službena obljetnica, tijekom ovih dvadeset godina imali ste svoje privatne obljetnice, trenutke koji su vam obilježili, ne samo karijeru, već i život. Kojih životnih sjecišta se u svojoj karijeri često prisjetite?

Svaki trenutak mojeg kazališnog života je nečime obilježen. Ipak, jedna izuzetno velika prekretnica u mojem životu bila je uloga Nine Filipovne u mjuziklu “Jalta, Jalta”. S obzirom na to kako sam cijeli život provela u Italiji, nisam mogla pojmiti važnost i veličinu uloge, kao i njenu važnost za Hrvatsku. Sjećam se kako sam tijekom izvedbe počela uviđati sve to, gledajući kako se ljudi dižu na noge i pjevaju sa mnom. Nakon te premijere mi se dosta toga promijenilo u kazališnom životu; uslijedile su nominacije, otkrili su me kao mladu glumicu. To je premijera koja meni predstavlja veliku karijernu prekretnicu.

Drugi važni preokret bio mi je kada sam počela raditi s Talijanskom dramom gdje sam imala mnoštvo prekrasnih uloga. Njenom radu sam doprinijela i kao ravnateljica: otvorila sam nove suradnje, organizirala nova gostovanja i nove koprodukcije, povećala ansambl itd.

Jedna od uloga koja mi je donijela neizmjerno zadovoljstvo bila je Norma Desmond (“Sunset Boulevard”) za koju sam i dobila Nagradu hrvatskog glumišta (2020.). Ona mi je donijela toliko toga u tom trenutku jer sam se osjećala zrelo. Osjećala sam se zrela po godinama, imala sam nužnu vokalnu i glumačku zrelost potrebnu za Normu koja je jedan prekrasan lik.

Djeca su isto jako utjecala na moje bivanje u Kazalištu, a veliki preokret van kazališnog bilo je i snimanje naše domaće sapunice jer me upoznala s novim svijetom.

Sigurno se nakupilo i mnoštvo životnih lekcija…

Otac mi je na sceni cijeli život, tako da me on već pripremio za posao: što očekivati te kako se postaviti u kazališnom svijetu. Ipak, jedan događaj s prve premijere (“Filumena Marturano”) me dobro zdrmao.
Sjećam se da kada je završio prvi aplauz publike da smo ponovo izašli svi na scenu da im se poklonimo. Imala sam dojam, da, iako sam bila sporedni lik, svi plješću upravo meni. Bila sam u prekrasnoj haljini, sa sedam-osam buketa koje sam jedva držala, ispred svih tih ljudi čije ovacije, iako nisu bile za mene, sam osjećala kao da jesu. S punim srcem, ostala sam na pozornici i kada su se spustile zavjese, a drugi rutinski otišli u garderobu. Odjednom, taj zastor se ponovo podigao, ostavljajući me da stojim i gledam prazno gledalište.

To mi je bio šamar, ali i pouka da ne smijem živjeti za trenutak slave jer poslije svatko ode svojim putem. Ako živiš samo za to, pojest će te. Tada sam otišla sa scene, uzela stvari iz garderobe i otišla doma gdje me čekao moj pas.

Spoznala sam kako je divno doživjeti scenu, ali da mi to ne smije biti jedini cilj, već da se moram nastaviti ostvarivati u drugim područjima. Uvijek sam se toga prisjećala kada sam se morala boriti s manjim ili većim nepravdama, razočaranjima, ali i velikim srećama. Pomoglo mi je utoliko da ne gledam što drugi rade, već da se isključivo koncentriram na sebe. Realnost me spustila na zemlju.

I kako sa zemlje gledaš na nagrade i priznanja?

Uvijek je lijepo dobiti priznanje, kako od publike, tako i od stručnog žirija. Glumci i glumice uvijek sumnjaju u sebe te je lijepo dobiti feedback, posebice ako se radi o nagradama. Naravno, ne živim za njih. Posebice je lijepo dobiti od publike priznanje jer onda vidim da joj je drago što sam dio grada i Kazališta.

A kritike?

Nekima si drag, nekima ideš na živce, netko te obožava… I kada pročitam deset lijepih stvari, uvijek će prevladati jedna ružna stvar. Kroz godine sam odlučila kako više neću čitati popratne komentare jer se ne želim zamarati njima. Želim dati najbolje od sebe u posao u kojem uživam. I to je jedino bitno na kraju svega: ako si sretan i uživaš u svojem radu. Ako sam ja zadovoljna napravljenim, neće me dirati što drugi kažu. Ako nisam zadovoljna, onda mi ni božanstveni komplimenti neće značiti puno.

U cijeloj priči važnu ulogu igrala je i tvoja obitelj koja dobro zna što znači izučavati umjetnički zanat.

Uvijek sam imala obiteljsku podršku jer se svi nalazimo u istom poslu. Odmalena sam odlazila na tatine probe i predstave gdje bih ga pitala kako i zašto. Kada sam ja počela glumiti, on je počeo dolaziti na moje generalne probe kako bi mi udijelio savjet. S godinama su se dolasci prorijedili jer postaješ samostalnija, samopouzdanija, izučiš posao, ali on i dalje dođe kada radim na izuzetno važnim stvarima. Vjerujem da nas je to jako povezalo i približilo. Lijepo je imati zajednički svijet koji nas povezuje jer i braća su mi na sceni, suprug mi je u glazbi, mama mi je pijanistica…; tako da, „djeca su mi zeznuta.“

Cijeli svoj dosadašnji kazališni život provela si na Zajčevim daskama; plan, slučajnost, sreća?

Jednostavno ne planiraš. Cijeli svoj život sam provela u Italiji, i Rijeka je za mene predstavljala ljetni odlazak baki na Krk gdje je imala kuću. Nisam Rijeku doživljavala kao mjesto kojemu ću se vratiti. Ipak, igrom slučaja se dogodilo da je prvi angažman bio u Rijeci (Diana u (“Filumena Marturano”) poslije kojeg su mi ponudili ulogu Ofelije, a onda i Ninu Filipovnu… I tako sam dobila priliku raditi u svojem rodnom gradu. Jednostavno sam drito došla u Rijeku; nisam ni probala istraživati dalje. Jako sam sretna što glumim u svojem rodnom gradu i Kazalištu koje obožavam oduvijek.

Pored obiteljskih uzora, za kime si se vodila svih ovih godina?

Meryl Streep! Ona nije tipična holivudska ljepotica, ali mi je upravo zbog toga oduvijek bila božanstvena. Jednostavno mi je prekrasno što je riječ o ženi koja se nikad nije eksponirala kroz tračeve ili afere te je uspjela održati svoj brak i obitelj kroz sve te silne godine. Ona mi je jedan veliki uzor kada govorim o opstanku u ovome ludom svijet; i ne samo kako opstati, već i biti ženom, imati karijeru, obitelj i dostojanstvo.

Mali ekrani nisu strani tvojoj biografiji. Koliko ti je iskustvo rada na filmskim i televizijskim produkcijama pomoglo u radu?

U kazalištu imaš priču koju živiš od početka do kraja, nema stajanja, nema ponavljanja, imaš publiku koja svojom energijom utječe na tebe i obrnuto. Kazalište je živa stvar. Na televiziji, ipak, kao da ti u dušu prodire kamera, sve je minimalistički postavljeno. Imaš i mogućnost ponavljanja te ne govorimo više o kontinuiranom snimanju. Potpuno drugačiji pristup radu, svojevrsni izazov.

Jedan od izazova koji su prihvatila rano u karijeri bilo je i pjevanje na pozornici. Nakon tolikih uloga, kako gledaš danas na svoje pjevačke početke?

Nisam ispočetka mislila da ću pjevati. Ipak, redatelji uvijek pitaju što znaš. Znala sam da imam to u sebi jer sam učila u obitelji, ali nikada ne preispituješ kvalitetu toga. Nisam o tome nikada razmišljala, već se jednostavno pokazalo. Međutim, to što znam pjevati ne bi me trebalo ograničavati niti ukalupiti. Kao što pričam dva jezika, riječ je o nečemu što mi može samo otvoriti vrata.

Zadnjih godina mjuzikl eksponencijalno dobiva na popularnosti na svim razinama…

Riječ je o teškom žanru. Imaš dramski dio gdje moraš uložiti isti angažman kao i u dramskoj produkciji. Uz to, moraš biti sposoban vokalno otpjevati ulogu, ispratiti živi orkestar te znati scenski pokret. Mjuzikl je jako kompleksan žanr u kojem moraš imati koncentraciju, tehniku i znanje da ga privedeš kraju.

Imamo sreće što u Rijeci imamo veliki pogon koji uključuje orkestar, balet, zbor, mogućnost izrade vlastitih scenografija, tako da kada napravimo “Evitu”, “Poljubi me, Kato”, ili “Sunset Boulevard”, oni odjeknu zbog svojeg bogatstva i veličine.

S obzirom na popularnost mjuzikala u kojima su nastupila, prigodno je što ćeš dvadesetu obljetnicu proslaviti upravo scenskom pričom, velikim koncertom “U ritmu Broadwaya”. Koja je priča iza ideje te što nas očekuje?

Na premijeri „Poljubi me, Kato“ prišla mi je redateljica Tihana Strmečki, govoreći mi da ima savršenu ideju za mene. Rekla mi je da bi voljela napraviti koncert gdje ću, između svojih pjesama, pričati svoju priču. Kada je saznala da ujesen slavim dvadesetu obljetnicu, ona se odmah bacila na posao. Našla je sjajnu autorsku ekipu, kao i koproducenta u Zagrebu te je došla našem ravnatelju s idejom koju je on prihvatio. Sretna sam što ću kroz jednu scensku priču imati priliku proći kroz 18 ženskih likova i priča. Važno je reći da neću samo pjevati, već ću i interpretirati. Imat ću i potporu sjajnog plesnog ansambla i orkestra pod vodstvom maestra Filipa Gjuda, kao i goste. Bit će to jedna lijepa priča.

Na kraju svega, što biste rekli Leonori koja tek dolazi u Rijeku?

Zagrlila bih ju.

Razgovarao David Čarapina