ALJOŠA JURINIĆ: KLAVIRSKI RECITAL
“Kod Jurinića nema isprazne patetike, nesvrhovite virtuoznosti ili neumjerenosti u ekspresiji (što je realna opasnost za svakoga tko se upusti u izvođenje Chopina), ali zato ima dubokog razumijevanja tonskog sloga, harmonijskih boja i karakternih mijena koje su izrazito važne za baladu kao vrstu, kako u poeziji gdje joj je izvorište, tako i u glazbi.”
“Poznat kao jedan od skladatelja koji je pijanističku tehniku doveo do najvirtuoznijih vrhunaca, Chopin u ovoj sonati elaborira glazbene misli širokog raspona, od ekstaze do pogrebnog marša koji se, između ostalog, ubraja i u izuzetno poznate melodije za veći krug publike. Upravo u pogrebnom maršu Jurinić je iz glasovira dvorane u Circolu izvlačio ono najbolje – eterične atmosfere i melodije koje kao da lebde pod zlaćanim svodovima. Ovakvi zvuci motivirali su publiku na iznimnu pažnju i potpunu tišinu, čime se stvorilo vrlo upečatljivo ozračje.”
„Gospodo, kape dolje. Pred nama je genij!“
Riječi skladatelja Roberta Schumanna ogledalo su recepcije europske publike, kako u 19. stoljeću, tako i 20. stoljeću, stvaralaštva poljskog skladatelja i pijanista Frédérica Françoisa Chopina (1810. – 1849.). U potpunosti posvećen klaviru, Chopin je svojim opusom okrenuo novu stranicu povijesti pijanizma, unoseći nove boje, harmonije i specifičnu ekspresiju u klavirski slog. Jednostavno, bogatstvo zvuka koje je pronio europskim pozornicama tijekom 19. stoljeća bilo je nemoguće usporediti s bilo čime prije. Drugim riječima, teško je zamisliti kako bi stvarali Liszt, Debussy, Ravel, Rahmanjinov i drugi da se Chopin nije pojavio. Iako prozvan „pjesnikom klavirom“, njegova djela svoja uporišta nisu pronalazila u književnosti ili likovnosti, već u drugim skladateljima; Bach, Mozart, Hummel, Bellini, popis uzora i utjecaja je dug, ali na njihovim temeljima Chopin je izgradio glazbenu poetiku koju će istodobno krasiti intimistički lirizam i potresna dramatičnost, izražena kroz nadahnutu uporabu kromatike, izvornu melodiku i bogatu harmoniju.
Potrajalo je, ali danas je neprijeporna činjenica kako skladateljica Dora Pejačević (1885. – 1923.), uz Bersu i Hatzea, ključ razumijevanja hrvatske glazbene moderne. Unatoč tome što je imala intenzivnu stvaralačku karijeru početkom 20. stoljeća, odmah poslije njezine smrti ugasila se recepcija za njezinim djelo, recepcija koja će ponovo oživjeti u sedamdesetim godina 20. stoljeća, otkrivajući originalan glas u povijesti hrvatske glazbe. Njezina je glazba introspektivna i emotivno intenzivna, ali bez patetike; osobni doživljaj pretače se u uravnotežen, misaono zaokružen glazbeni govor. Time se Dora Pejačević potvrđuje kao skladateljica snažnog individualnog glasa i iznimne umjetničke zrelosti.
Djela ovih dvaju autora dolaze nam u izvedbi proslavljenog hrvatskog pijaniste, Aljoše Jurinića, koji će izvesti pomno odabrana djela iz njihovih opusa, stvarajući koncert za pamćenje!
PROGRAM
Dora Pejačević (1885. – 1923.): Ljubice, op. 19, br. 2
Frédéric Chopin (1810. – 1849.): Sonata br. 2 u b-molu, op. 35
I. Grave – Doppio movimento
II. Scherzo
III. Marche funèbre: Lento – attaca
IV. Finale: Presto
Dora Pejačević (1885. – 1923.): Crveni karanfil, op. 19, br. 6
Frédéric Chopin (1810. – 1849.): Sonata br. 3 u h-molu, op. 58
I. Allegro maestoso
II. Scherzo: Molto vivace
III. Largo
IV. Finale: Presto non tanto
