Hrvatska misa

Boris Papandopulo: HRVATSKA MISA

Dirigent:
Izvodi:
Solistice i solisti:
bariton: Robert Kolar
Mjesto održavanja: Katedrala sv. Vida

23. ožujka 2024.
Trajanje:
1:00
Izvodi se bez pauze

Danas se Hrvatska misa Borisa Papandopula smatra jednim od najvažnijih djela hrvatske zborske glazbe 20. stoljeća. Skladana 1939., a praizvedena 1. travnja 1942. godine, Hrvatska misa nadahnuta je bogatom hrvatskom duhovnom, ali vokalnom glazbenom literaturom. Iako će Papandopulo povodom praizvedbe istaknuti kako se nada „da će ona pridonijeti makar maleni kamičak u izgradnju“ ekumenskog glazbenog kanona, danas se smatra jednim od kamena temeljaca domaće duhovne glazbe 20. stoljeća. Nakon što je dugo vremena bila zaboravljana, od osamdesetih godina nadalje se počinje izvoditi diljem Hrvatske, iznova otkrivajući lirične potankosti ovoga snažnog i dubokog djela.

 

Boris Papandopulo Hrvatska misa u d-molu op. 86
za mješoviti zbor, sopran, alt, tenor i bariton solo a cappella

Gospode, pomiluj
Slava
Vjerovanje
Svet
Blagosloven
Jaganjče Božji

 

 

Koncert je dio ciklusa KONCI.HR, realiziran u partnerstvu s Hrvatskom udrugom glazbenih organizatora.

 

Repertoarno djelo… to bi Papandopulova Hrvatska misa morala biti Zboru HRT-a. Nešto što se jednom probom može obnoviti i izvesti u bilo kojoj prigodi. Upravo smo s tom namisli i odlučili obnoviti Misu, izvesti je na lijepoj, za hrvatske okolnosti opsežnoj i važnoj turneji, pa zatim i snimiti.

Pritom sam imao određenu rezervu prema takvom pothvatu. Djelo je, naime, masivna lika, ne toliko u trajanju koliko u gesti, što često – u nas – pobuđuje želju da se silinom zvuka zasjeni svaka nijansa, kojima obiluje. Uz to, tu je i podjela sastava na dvostruki zbor ili, još osjetljivije, dioba basova na tri glasa koji moraju podupirati gustu krošnju mnogih, i još k tome visokofrekventnih dionica iznad sebe – a cijeli je projekt proveden u doba kad je zborsko pjevanje bila prilično neizvjesna djelatnost, i sa znatno manjim brojem pjevača nego što smo navikli. I sami su pjevači bili skeptični prema brojčanom stanju, imajući naravno domaće epske razmjere ugrađene u zajedničko sjećanje, no ipak su probe otkrile i drukčije mogućnosti.

Zapravo, Papandopulo nas je natjerao da s novim elanom ustrajemo u onome na čemu stalno radimo: u određenim uvjetima prevladavajućih trendova, načiniti sintezu najboljega iz obaju svjetova (a ne najgorega, kako nam se često događa); sačuvati vlastitu estetiku zvuka, kako se god nekome starinska činila (jer je, premda ne do kraja izbrušena lika, ipak u kolektivnoj svijesti i po našijenskom ukusu), ali moći je staviti u okvire koji odgovaraju najrazličitijim stilovima.

Zvuči jednostavnije nego što jest, jer taj proces podliježe istovremeno diktatu mode kao i percepciji neke tradicije temeljene na poluinformacijama i maglovitim prisjećanjima. No, ako je nešto obvezan repertoar nacionalnog ansambla, onda nema razgovora. I srećom, neposrednost kojom se skladatelj obraća izvođačima pokazala se najjačim oruđem u obradi ove divne skladbe. Ona je pisana za čovjeka i za glas, ne traži više nego što se može dati, ne stvara osobite konflikte u ravnoteži. Čak na prvi pogled djeluje opsežnijom nego što uistinu jest. Za to je zaslužan prvi stavak, koji je silno prokomponiran, i donosi više mogućih razvojnih putova svoje motivičke jezgre. Poput nekog rečeničnog niza, misli i mogućnosti iskrsavaju jedne za drugom, ali ostaje nam da se divimo na koji način, taman kad pomislimo da je stvar otišla predaleko, Papandopulo nabujale vode vraća u (ponajprije formalno) korito. Čini se da se radi zapravo o riječi: dok su stavci, koji imaju mnogo teksta, vođeni ekonomično, pa ih hipertrofira tek tradiciji zapadne sakralne glazbe vlastita polifonija ili apoteoza nekog slavnosnog odsjeka – prvi stavak, koji sadrži samo tri riječi, otvara prostor refleksije na tekstualni poticaj, ali bez obveze da ga on oblikovno uvjetuje. U usporedbi s prvim, zadnji stavak Mise ima jasnu trodijelnu formu s lijepim zrcaljenjem vanjskih dijelova: a cappella recitativa baritona i otpjeva zbora, koji obavijaju središnji arioso soprana i zbora. Tu je posebno zanimljiv način na koji se melodija, inače tipično fragmentirana, nadovezuje s komentarima zbora. Tipično, jer je svojstveno Papandopulu da stvara trenutke velike ljepote, no oni nisu iščišćeni i koherentni, nego gube identitet u nadovezujućim melizmima i sekvencama. U ovom se slučaju, međutim, glazbena misao stalno prelijeva dionicama i stvara vrlo originalnu i kompaktnu cjelinu, uz to napinjući luk prvotnog, gotovo ritualnog Gospode, pomiluj do poosobljenog i intimnog smiluj se na koncu skladbe.

Intrigantan je i način na koji Misa klizi iz tonaliteta u tonalitet, manipulirajući sekvencama, vremenom u kojem doživljavamo stabilizaciju tonaliteta, koristeći se u isto vrijeme brzim solističkim intervencijama, dijatonskim homofonima i kromatiziranim recitativnim kolažima, kako bi zagladio prijelaze i osigurao budnost u narativnijim dijelovima ordinarija. Načelno tvrdo ukorijenjena u d-mol, Misa zapravo ide kamo je autora volja, i nitko ne osjeća nikakve turbulencije kad se, recimo, repriza dogodi za jedan ton niže, ili kad, u viziji vijeka što će doći, misteriozni tercni skok briše dojam začudnosti što cijeli, podulji stavak Vjerovanja, uz najjednostavnije slavenske modalnosti, aterira u konačni C-dur. Na koncu, rekao bi Bach, Bog živi u C-duru. A zbor se mora samo potruditi da to uistinu i bude C-dur.

Poslije svega, onkraj rezervi, briga, analize i fascinacije, ostaje najjači argument kvalitete, ljepote i repertoarnosti Mise – a to je reakcija publike. Na svakom koncertu, neovisno o decibelima i dimenziji, ono što treperi u prostoru nakon izvedbe jest fenomen doživljaja i uzdignuća svih koji su prisustvovali misteriju davanja i primanja onoga što je i sam skladatelj primio, i sam izmaštao.

„Pokazao je silan talent, silan napredak. Velika ga budućnost čeka!” Tako je za Borisa Papandopula (Bad Honnef am Rhein, 1906. – Zagreb, 1991.) predvidio Blagoje Bersa, njegov profesor s Muzičke akademije u Zagrebu i skladatelj čije su europsko iskustvo i obrazovanost imali dalekosežan utjecaj na hrvatski glazbeni život. Bersa je tu opasku zapisao u svoj dnevnik početkom 1930., samo pola godine nakon što je Papandopulo kod njega s odličnim uspjehom diplomirao kompoziciju. Smatrao ga je, kako je naznačio u jednoj ranijoj bilješci, jednim od svojih najboljih učenika. Kao mladi skladatelj koji iznimno obećava Papandopulo je bio prepoznat i u Beču, gdje je studirao dirigiranje i gdje mu je u Musikvereinu 1928. godine praizvedena kantata Slavoslovije (Laudamus). Bio je to njegov prvi veći skladateljski uspjeh i zacijelo poticaj za daljnje usmjeravanje prema skladateljskom pozivu.

Jednako poticajno bilo je Papandopulovo odrastanje u umjetničkoj obitelji usko povezanoj s glazbom i kazalištem: majka mu bila je proslavljena sopranistica Maja Strozzi, a baka Marija Ružička-Strozzi i ujak Tito Strozzi ostavili su snažan pečat u hrvatskom kazalištu. Otac, ruski plemić grčkog podrijetla Konstantin Papandopulo, preminuo je 1908. godine. Drugi suprug Maje Strozzi bio je pijanist Bela Pečić, s kojim je često i nastupala. Znakovito je i da je obiteljski prijatelj Igor Stravinski još 1919. prepoznao talent mladoga Borisa i preporučio ga za školovanje u Beču.

Nakon povratka iz Beča u Zagreb, Boris Papandopulo posvetio se završetku školovanja na Muzičkoj akademiji, ali i vođenju zborova i dirigiranju; te će ga aktivnosti, uza skladateljstvo, pratiti do kraja života. Nastupat će i kao pijanist, korepetitor (i majku je pratio na nastupima), te se nešto manje posvećivati pedagogiji i publicistici. Godine 1928. postao je dirigent Hrvatskog pjevačkog društva Kolo u Zagrebu (do 1934.), potom i Društvenog orkestra Hrvatskog glazbenog zavoda te Učiteljskog pjevačkog društva Ivan Filipović, koje je sam osnovao 1933. Tri godine (1935. – 1938.) proveo je u Splitu gdje je vodio Pjevačko društvo Zvonimir te bio profesor na tamošnjoj Gradskoj glazbenoj školi.

Njegov odlazak iz Splita 1938. moguće je povezati s obiteljskom situacijom: te je godine umro Bela Pečić, a majka je ostala sama živjeti u novosagrađenoj vili u Samoboru. Iste je godine Papandopulo ponovno preuzeo vodstvo Hrvatskog pjevačkog društva Kolo u Zagrebu (vodio ga je do 1946.), a upravo se u Samoboru, „preko ljetnih praznika 1939.ˮ odazvao nagovoru članova „da napišem jednu zahvalnu i pijevnu Misu na hrvatskom jeziku, koju bi društvo prigodom raznih zgoda i potreba uvijek moglo pjevati.ˮ Zamišljena isprva „u čednom i kratkom oblikuˮ, Misa je prerasla u „jedno od većih mojih reprezentativnih djelaˮ, kako doznajemo iz skladateljeva teksta objavljena u programskoj knjižici tiskanoj uz praizvedbu priređenu 1. travnja 1942. godine u Hrvatskom glazbenom zavodu, a koji sadrži i posvetu: „Iz zahvalnosti prema svojim predanim i dragim pjevačima i pjevačicama, koji su se okupili u Kolu s kojim surađujem već gotovo deset godina kao zborovođa u nepomućenom i skladnom zajedničkom muziciranju, posvetio sam njima ovu Misu, koja je nastala na njihovu pobudu, a skladana je izričito za njih.ˮ

U istome je tekstu otkrio da je trogodišnji boravak u Splitu bio presudan za formiranje njegovih pogleda na našu duhovnu glazbu: „U onom romantičnom i za mene nezaboravnom okolišu imao sam mnogo prilike upoznati originalno i izvorno dalmatinsko crkveno pučko pjevanje. Upoznao sam stare i iskonske crkvene običaje, koji dandanas žive u onome dijelu našega naroda. Usmenom predajom sačuvala se na mnogim mjestima iskonska ona crkvena pučka popijevka u koju sam se produbljivao, koja me je upravo zanijela i koja me je nadahnula za mnoga duhovna glazbena djela. Ta su djela radi originalnosti svojih motiva svratila na sebe pozornost i najveću pažnju.ˮ

Kruna splitskog razdoblja, kako ističe Papandopulo, bila je Muka Gospodina našega Isukrsta (po Ivanu), oratorij za soliste i muški zbor a cappella (1936.), koja je do danas ostala jedan od vrhunaca hrvatske zborske literature i jedan od najljepših primjera preplitanja pučke i crkvene tradicije sa skladateljskim nadahnućem. (Studijska snimka Muke u izvedbi Zbora HRT-a pod vodstvom Tončija Bilića objavljena je 2015. u izdanju HRT-a.)

Iako nastala u ozračju tada dominantnog tzv. nacionalnog glazbenog stila, Hrvatska misa ne upućuje na doslovnu povezanost s tradicijom, nego prije svega na nadahnuće njome. Odabirom vokalnog sastava, četiriju solista i mješovitog zbora bez instrumentalne pratnje, skladatelj je, uz namjeru da olakša mogućnosti izvedbe, kako je otkrio u nastavku svojega zapisa, želio „istaknuti da je hrvatska zborna glazba pretežnim dijelom pjevanje a cappella. Naš narod pjeva bez instrumentalne pratnje, a poznata je činjenica da je baš takav način pjevanja za Hrvate karakterističanˮ.

I ne samo za Hrvate, pa se uza staroslavensku i glagoljašku tradiciju, razotkrivaju i utjecaji istočne pravoslavne crkvene glazbe i načina pjevanja; Papandopulo nije skrivao svoju fascinaciju ruskim majstorima i, primjerice, Liturgijom sv. Jovana Zlatoustog Stevana Mokranjca, što se, uz ostalo, ogleda i u monumentalnosti Mise.

Kako je šesterostavačnu koncepciju uvjetovao tekst misnog ordinarija na hrvatskom jeziku (verziju koja se ponešto razlikuje od današnje Papandopulo je možda mogao pronaći u Rimskom misalu za privatnu upotrebu; priredio Dragutin Kniewald, naklada Stjepana Markulina, 1930.), tako ga je Papandopulo i uglazbio, poštujući i ističući tradicionalno ustrojstvo i karakter misnih stavaka, ali i „melodijuˮ riječi koja je zacijelo utjecala na oblikovanje određenih motiva i fraza te na daljnji rad s njima. Dramaturški istančano nižući ulomke, veće i manje solističke i zborske točke, vještim skladateljskim postupcima „širećiˮ tradicionalnu okosnicu, stvorio je raskošno i uravnoteženo višeglasno zdanje koje se katkad proteže i na dvanaest glasova.

„Osnovni ugođaj moje Hrvatske mise je duboko religiozan i ozbiljan što već proizlazi iz izbora samog tonaliteta skladbe (d-moll). Taj je tonalitet – uz malo iznimaka – jedinstveno i dosljedno proveden kroz čitavo djeloˮ, nastavak je skladateljeva opisa. „Pridržavam u glavnome homofoni i diatonički slog, koji je uopće za hrvatsku vokalnu glazbu značajan. Ipak na mjestima – prema nužnoj potrebi – imade i kromatike, često smionih modulacija i vješto ubačenih fugiranih stavaka. Solisti pjevaju čas svaki za sebe uz pratnju zbora, čas u dvopjevu, čas opet u samostalnom 4-glasnom kvartetu, čije se pjevanje izmjenjuje s pjevanjem mješovitog zbora.ˮ Nadalje, stavke Gospode, pomiluj, Blagosloven i Jaganjče Božji opisuje kao mirne „više tamnog, lirskog i proosjećajnogˮ ugođaja, a Slavu i Svet „himničkog raspoloženjaˮ, dok Vjerovanje „nastoji u zvukovima opisati ono što riječi govore. (…) Čitav ovaj glazbeni stavak kao da prikazuje u obliku pogrebne koračnice hodanje, stradanje i umiranje Isusovo na Golgotiˮ.

Božidar Širola u tekstu Hrvatska umjetnička duhovna glazba (Sv. Cecilija, br. 5-6, 1942.) upućuje na činjenicu da je Hrvatska misa „ozbiljno djelo velikog opsega te nikako nije namijenjeno izvedbi za vrijeme bogoslužja. Preveliki su pojedini stavci, preopsežni u trajanju, a ne odgovara liturgijskim propisima niti način iskorišćavanja teksta u pojedinim stavcima. Tako npr. u Gospode nema uobičajene trodjelnosti, pa se zazivi Gospode, pomiluj i Kriste, pomiluj čak i prekrivaju, tj. pjevaju se u isto vrijeme. Na sličan način skladatelj je postupao samovoljno i u drugim stavcima, pa je na mnogim mjestima (…) tekst često opetovao, jer mu se prohtjelo baš neki ugođaj na široko rasplestiˮ. No, ističe i da prikladnost Mise za bogoslužje Papandopulu nije niti bila namjera, „već je htio stvoriti efektno djelo, u kom se može pokazati najraznovrsnije značajke reproduktivne zborne umjetnosti; izvedbom ovakvog djela može pjevački zbor uistinu pokazati sve što zna, a mora vrlo mnogo znati: skoro koliko i solisti. (…) Ovako opsežnog djela u području hrvatske zborne a cappella literature s potpunim liturgijski tekstom mise još nije bilo. Papandopulo je stvorio opsežno djelo gotovo oratorijskih osobinaˮ. Govoreći o odnosu mise kao liturgijskog čina i mise kao umjetničkog djela, Marija Bergamo u tekstu Tragom skladateljskih pretpostavki. Promišljaji uz Hrvatsku misu op. 86 Borisa Papandopula (Generacija 1906., zbornik, HAZU, 2008.) zaključuje: „Pobornik – još uvijek – djela kao dovršene, zaokružene cjeline, Papandopulo se zapravo nalazi u okviru one estetike koja se osamostalila i odvojila od religije, ali je samu umjetnost pretvorila u neku vrstu religije.“

Nakon praizvedbe 1942., na kojoj je Hrvatsko pjevačko društvo Kolo, uz soliste Vilmu Nožinić, Marijanu Radev, Zlatka Šira i Milivoja Kučića, predvodio sam Papandopulo, tisak je izvještavao o „snažnom i potresnom djeluˮ koje čini „potpunu cjelinu punu snažnih dramatskih akcenata i lirizma.ˮ Već je u lipnju ocjenjivački sud Državnog zavoda za narodnu prosvjetu, zadužen za podjelu nagrada za najbolja glazbeno-umjetnička djela u protekloj godini, Misu, odnosno njezina autora, nagradio iznosom od 6500 tadašnjih kuna. Time je i skladateljeva nada izražena u pratećem tekstu dobila zalog za budućnost: „Moje je skromno mišljenje, da je ova Hrvatska misa po svojoj glazbenoj i idejnoj koncepciji skladana na svoj poseban i individualan način i da će ona pridonijeti, makar maleni kamičak, u izgradnji naše vokalne, a osobito duhovne glazbene literature.“

Praizvedba Hrvatske mise bila je dio koncerata kojima je obilježena 80. obljetnica Kola, a do sljedeće izvedbe proći će više od četrdeset godina. Razloge za to možemo tražiti u promjeni društveno-političkih okolnosti nakon Drugoga svjetskog rata, raspuštanju Kola 1948. ili pak u Papandopulovim novim životnim i stvaralačkim pravcima.

Nakon što je ratne godine proveo u Zagrebu, ne samo kao zborovođa Kola, nego i kao dirigent u Operi, potom i njezin ravnatelj te dirigent Simfonijskog orkestra Hrvatskog Krugovala (danas Simfonijski orkestar HRT-a), Papandopulu su poslije rata, u novoosnovanoj državi, privremeno bile uskraćene glazbeničke aktivnosti. No već 1946. postaje ravnatelj Opere u Rijeci, a potom djeluje i kao operni dirigent u Sarajevu, Zagrebu i Splitu te kao gostujući dirigent zagrebačkog Kazališta Komedija i Opere u Kairu. Uz mnoge nagrade i priznanja koja je zaslužio tijekom karijere, godine 1965. postao je redoviti član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Do smrti 1991. stvorio je više od 450 djela u svim žanrovima. „Iz svijeta njegove imaginacije nicale su vizije koje će svjedočiti o bogatoj, upravo neiscrpnoj fantaziji i fenomenalnoj tehničkoj spremi protagonista koji se jednako vitalno i uvjerljivo takvim potvrđivao punih šest desetljeća i kao čovjek i kao umjetnikˮ, zapisao je Lovro Županović u povodu skladateljeve smrti (Spomenica HAZU, 1994.).

S obzirom na to da Hrvatska misa stoji na kraju prvoga razdoblja njegova stvaralaštva za zbor te „označava svršetak jednog spoznajnog razdoblja svog autora i stoga predstavlja stanovitu sintezuˮ, kako piše Erika Krpan u tekstu Stvaralaštvo za zbor Borisa Papandopula do godine 1940. (Arti musices, 2, 1988.), u njezinu daljnjem neizvođenju ima i svojevrsne simbolike.

Zašto se tek 1983. ponovno izvelo djelo koje suvremena hrvatska muzikologija ubraja među antologijska ostvarenja hrvatske sakralne glazbe, Papandopulo je pokušao objasniti zahtjevnošću Mise i manjkom zborova koji bi je mogli izvoditi te zagubljenošću partiture. Pritom zbunjuje činjenica da se Misa pripremala za izvedbu u Splitu 12. veljače 1972., u sezoni splitskog Hrvatskog narodnog kazališta, što znači da je partitura postojala, o čemu piše Ivan Bošković u tekstu Zašto Papandopulova Hrvatska misa nije izvedena u Splitu (Sv. Cecilija, br. 4, 1991.). Dirigent je trebao biti Eduard Tudor, a uz operne pjevače bili su angažirani i pjevači crkvenih zborova te solisti. Bio je tiskan i program, no kako Bošković utvrđuje već na početku teksta – „kad se politika uplete u kulturu, uvijek sve svrši lošeˮ. Zbog represivnih događaja nakon Hrvatskog proljeća krajem 1971., izvedba je otkazana, a mogući problemi, kako upozorava Bošković, bili su u nazivu Hrvatska, te u dataciji Mise, koja se, unatoč ranijem nastanku, zbog praizvedbe, smještala u doba ratne NDH. (Usporedbe radi, ni Muka Gospodina našega Isukrsta se nakon 1938. nije izvodila sve do 1970.)

Misa se nije navodila ni u stručnoj poslijeratnoj literaturi ni u prigodnim člancima (primjerice uza skladateljeve životne obljetnice). Bošković daje iscrpan popis pregledane literature koja ignorira postojanje Mise u Papandopulovu opusu, no Krešimir Kovačević u Muzičkoj enciklopediji uvrštava je u popis djela. Također, navodi kako mu se čini i da je upravo on jedini koji je Misu spomenuo u razdoblju između rata i 1983., i to u jednom prigodnom članku iz 1977. godine.

Kada je napokon ostvarena prva poslijeratna izvedba, 17. srpnja 1983. u crkvi Male braće, u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara, djelo je predstavljeno pod nazivom Misa u d-molu. Dirigent Vladimir Kranjčević, koji je predvodio soliste Nadu Ruždjak, Mariju Klasić, Zrinka Soča i Vladimira Ruždjaka te Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, objasnio je (kako prenosi Bošković u istome tekstu) da je na tome „inzistirao programski savjet Dubrovačkih ljetnih igara“. No već 19. rujna iste godine djelo je pod punim nazivom izvedeno u Zagrebu, u crkvi sv. Katarine, uz sudjelovanje istih izvođača. Tom je prigodom predstavljena i gramofonska ploča u izdanju Jugotona, sa studijskom snimkom zabilježenom u istoj crkvi (i s punim nazivom djela na omotu). U tisku se izvještavalo o prepunoj crkvi, burnim aplauzima i začas rasprodanoj nakladi ploča pripremljenoj za tu prigodu. Isti je sastav Misu izveo još nekoliko puta do kraja godine i tijekom 1984. u Sisku, Karlovcu i Ljubljani. U svakom slučaju, ponovno izvođenje Papandopulove Mise izazvalo je golemo zanimanje javnosti.

Ipak, konačnu revitalizaciju djelo je dočekalo devedesetih godina prošloga stoljeća s (ponovnom) promjenom društveno-političke situacije. Počevši od 1993., izvodili su ga Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, Zbor Opere splitskog Hrvatskog narodnog kazališta, Slovenski komorni zbor, i to pod vodstvima Saše Britvića, Vjekoslava Šuteja, Vladimira Kranjčevića, Luke Vukšića… Na svoj ga je program, tijekom gostovanja u Zagrebu 2012., uvrstio i glasoviti Zbor Ruske državne kapele na čelu s Valerijem Poljanskim.

Zbor HRT-a Misu je izveo 2004. godine u svojemu ciklusu Sfumato u Muzeju Mimara, pod ravnanjem Tončija Bilića. Izvedba je snimljena i objavljena na CD-u te je ovjenčana Diplomom Milka Trnina Hrvatskog društva glazbenih umjetnika za iznimna umjetnička dostignuća. Istom prigodom predstavljeno je i prvo notno izdanje Mise, partitura u redakciji Vladimira Kranjčevića (izdavači: Hrvatsko društvo skladatelja i Cantus). Izvedbe u Dubrovniku, Zadru i Osoru ljeti 2021., potom i u ciklusu Sfumato 16. studenoga 2021., znak su da Hrvatska misa postaje stalni dio repertoara Zbora HRT-a. Upravo za izvedbu u cikusu Sfumato, Tomislav Fačini zaslužio je Nagradu Milka Trnina koju Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika dodjeljuje za posebno usješan i zapažen umjetnički nastup u Republici Hrvatskoj u protekloj kalendarskoj godini. Realizacija studijskske snimke kruna je toga rada i još jedan korak u potvrđivanju antologijskog satusa koji Hrvatskoj misi pripada u hrvatskoj glazbi.

Foto & Video galerija

 

HUGO_logo