ČELIČNE MAGNOLIJERobert Harling
PRODUKCIJA U SURADNJI S CONCORD THEATRICALS Ltd. U IME SAMUEL FRENCH Ltd. www.concordtheatricals.co.uk
Priče poput „Čeličnih magnolija“, tople i ljudske priče, u današnje su doba možda potrebnije nego ikad, a upravo je ta predstava izvrstan odabir za opuštenu večer u kazalištu iz kojeg gledatelji i gledateljice izlaze bogatiji, punije duše i s boljim razumijevanjem svojih najbližih odnosa.
Tea Schmidichen, Kazalište.hr
Za redatelja je teško postavljati tekst koji zahtijeva samo zanat. Tekst koji doista priča priču. Jednostavnu, jasnu, konkretnu priču. Nema tu mjesta za neko moje mišljenje, preveliku autorsku intervenciju. Nema mjesta za moj „potpis”. Za moj osjećaj. Ovu dramu zanima samo ono što osjećaju njezini likovi. Ne preostaje ti ništa drugo nego to prihvatiti i poštivati.
Ipak, jednostavnost „Čeličnih magnolija” samo je privid. Riječ je o tekstu toliko razrađenom i obogaćenom detaljima koje samo žena može razumjeti, a muškarac to može (i treba) cijeniti. Iako djelo nije zamišljeno niti postavljeno kao feministički tekst, dirljivo portretira kako je biti žena različito od bilo kojeg drugog iskustva.
„Čelične magnolije” nisu priručnik kako biti dobra žena. Prikazujemo odnose među ženama različitih generacija, različitih snova i ambicija. I one su, kao što naslov govori, nježne, ali snažne. I ta je snaga još i veća upravo zahvaljujući njihovom prijateljstvu. Tako je s prijateljstvima na sceni, a tako je i s prijateljstvima u životu. Nije slučajno što je film strukturiran kroz svečane rituale (vjenčanje, Božić, sprovod) u kojima jedne drugima pomažu da budu ljepše, da prebrode svoje tragedije i da se prisjete da, unatoč svemu, „život uvijek ide dalje”, da je život prepun kontrasta, kao uostalom i naslov ovog djela, a što se savršeno sažima u rečenici jedne od junakinja: „Moj omiljeni osjećaj je smijeh kroz suze”.
Prvo na što najčešće pomislimo kada pomislimo na magnoliju, drvo je u nježno ružičastom cvatu. Na Dalekom istoku, međutim, odakle potječe, magnolija je ljekovita biljka, čiji su cvjetovi pripravljani za ublažavanje znakova depresije i anksioznosti.
Otprilike u doba kada se malo tko može oduprijeti prigovaranju kako se i ova zima odužila, kada češće nego obično primjećujemo gole krošnje i s nestrpljenjem iščekujemo koji rani list, kada se pitamo je li već došlo pravo vrijeme za proljetni umor ili smo ipak spremni za bolovanje… u to doba godine, treba imati malo sreće i u susjedstvu prolaziti kraj kojeg drveta magnolije. Prije nego proljeće ozbiljno zazeleni, magnolija si uzme trenutak za njegov bajkoviti prolog. Na zimom izranjavanim granama rascvate život u svojem najnježnijem izdanju.
No… da život nije bajka čak ni u proljeće, priznat će vam i magnolija sama. Njezini ocvali listovi, padnu li na tlo za kišnog dana, opasniji su od kore banane. A tada treba imati nekoga uza se. Da te pridrži prije nego padneš ili padne s tobom ako ne ide drugačije.
Američki pisac i redatelj Robert Harling, „Čelične magnolije” temeljio je na priči svoje prerano preminule sestre i posvetio ih njezinom sinu. Objavljena je 1987., a samo dvije godine kasnije proslavila ju je holivudska ekranizacija sa sjajnom glumačkom ekipom. Priča prati šest žena kroz njihove susrete u frizerskom salonu jednog malog mjesta. One (ni)su cvijeće, inspirirane su motom „Prirodna ljepota ne postoji!” ili „Trebalo je truda da bi se ovako izgledalo”. U četiri prizora, pratimo ih dvije godine – uz tretman uljepšavanja, fragmenti njihovih priča slažu se u život – od vjenčanja i majčinstva, do bolesti i gubitka. A sve to uz puno laka za kosu, u emotivnom dijeljenju i podršci obojenoj britkim humorom i dubokom empatijom, jedne male ženske klike u kojoj godine nisu važne, ali frizura jest. Vlasnica salona Patricija (Judita Franković Brdar / Jelena Lopatić) i njezina novopridošla pomoćnica Anita (Ivna Bruck / Romina Tonković), brinu o izgledu Klare Belčer (Biljana Lovre) udovice nekadašnjeg gradonačelnika, ekscentrične bogate susjede Luize Rizling (Olivera Baljak), voditeljice Centra za mentalnu higijenu Marijane Tintor (Leonora Surian Popov) i njezine kćeri, koja boluje od dijabetesa, Silvije Šafran (Aleksandra Stojaković Olenjuk / Ana Marija Brđanović).
Čudesne, baršunaste, u pažljivo odabranim bojama, i ove žene stižu prve onamo gdje treba ugasiti zimu. Tamo gdje je magnolijama dom, odavna znaju da su magnolije lijek za tugu i strah, pa to znaju i one. Tugu i strah ne mogu ugasiti, i ne trebaju. Ali zaliječe. Podijele ih da bi ih promotrili, nasmiju se na njihov račun, prema potrebi dezinficiraju suzama, a onda ih pospreme u svoje torbe i ponesu sa sobom.
Ne mogu ih ugasiti, jer život, izgleda, ipak nije bajka. Ne treba im gasiti ih, jer im ne treba bojati ih se. Ne treba im bojati ih se, jer znaju da su snažnije od straha, a s tugom u torbi snažnije i od čelika.
Armadama žena koje prkose bolesti.
(12. studenoga 1951., Natchitoches, Louisiana, Sjedinjene Američke Države)
Američki pisac, glumac, producent i filmski redatelj.
Često svoje drame i scenarije temelji na osobnim iskustvima. Studirao je pravo, ali netom prije diplomiranja na Pravnom fakultetu Sveučilišta Tulane, shvatio je kako je gluma bolje zanimanje za njega. Roditelji su mu obećali pomoći mjesec, dva. Stigavši na Manhattan bez kaputa usred snježne oluje 1977., proplakao je ostatak dana, a onda je uzeo popis audicija. Živio je u New Yorku nekoliko godina i radio kao glumac u kazalištu i na reklamama za hranu, preživljavao paralelno odlazeći na brojne audicije, prolazeći ih rijetko, zarađujući od prodavanja ulaznica za predstave na Broadwayu – sve do pisanja svoga slavnog djela „Čelične magnolije”.
Robert Harling svakako nije planirao napisati kazališni i filmski klasik kada je pisao „Čelične magnolije” 1985. godine. Za njega je to tada bila svojevrsna terapija dok je tugovao za mlađom sestrom Susan, koja je preminula dvije godine ranije od komplikacija izazvanih dijabetesom od čega je bolovala od svoje dvanaeste. Susan je unatoč upozorenjima doktora odlučila roditi, njihova je majka donirala bubreg kako bi spasila kćer no nije pomoglo. Sestra mu je bila najbolja prijateljica, netko za koga je mislio da će biti uz njega čitav život. Nakon njezine smrti, bio je dugo u jako lošem stanju. Nije podnosio ni činjenicu da će njegov nećak Robert neku drugu ženu zvati „mama”. Uz podršku prijatelja, utjehu je našao u pisanju, posvetivši je nećaku, sa željom da uspomena na Susan živi. Nešto što je počelo kao prozno djelo, vrlo brzo pretvaralo se u nešto bliskije, a iskustvo u glumi pomoglo mu je stvoriti žive dijaloge i napisao je autobiografsku dramu „Čelične magnolije” koja unatoč ozbiljnoj tematici sadrži elemente humora. U intervjuu za Garden & Gun iz 2012. objasnio je simboliku: „Kad sam bio mlad, često su me slali da uberem po nekoliko pupoljaka magnolija za mamin vrt. Shvatio sam da su magnolije, iako divne, veoma krhke i lako se zgnječe, a to su osobine koje se često pripisuju ženama s Juga. Moja prekrasna životna iskustva s majkom i sestrom pokazala su mi da su žene koje poznajem zaista divne, ali da i njihovi životi mogu biti krhki. Ipak, ako pogledate ispod površine, shvatite da one posjeduju nevjerojatnu snagu, veću nego što ću ja ikad imati. Pisao sam o njihovoj snazi, radosti i smijehu koji odzvanjaju bez obzira na to što im život donese. Jedini način da se nosim sa sestrinom smrću bio je da slavim te žene.”
Drama je prvi put postavljena u Off-Broadway produkciji 1987. godine, odigrano je u tri godine 1126 predstava. Toliki uspjeh vodio je do ekspresnog interesa za otkup prava za film. Harling je bio iz Natchitochesa u kojem se i odvija priča i gdje je snimljen film 1989. u režiji Herberta Rossa, prema Harlingovom scenariju, u koji je između ostalih dodao i muške likove. U filmu su igrale slavne Sally Field, Dolly Parton, Shirley MacLaine, Daryl Hannah, Olimpia Dukakis, te Julia Roberts kojoj je uloga Shelby donijela prvu nominaciju za Oscara. Popularnost „Čeličnih magnolija” ne jenjava, snimljena je 2012. i druga filmska verzija za koju je prema autorovoj ideji i inicijativi odabrana isključivo afroamerička glumačka postava.
Drugi Harlingov scenarij, nastao iz glumačkih iskustava, bio je za film „Sapunica” 1991. godine. Scenarij je napisao i za „Klub prvih supruga”, film iz 1996. te za „Pravila privlačnosti” iz 2004. godine. Kao redatelj debitirao je adaptiravši roman Larryja McMurtryja „Večernja zvijezda” 1996. godine, što je bio nastavak popularne melodrame „Vrijeme nježnosti” iz 1983. godine.
- BAZIRANA NA ISTINITOJ PRIČI
Autor Robert Harling napisao je „Čelične magnolije” na nagovor prijatelja kao dio svojevrsne terapije u tugovanju za mlađom sestrom Susan koja je preminula 1985. od komplikacija izazvanih dijabetesom. Susan je u drami i na filmu postala Shelby, a u prijevodu Ivana Matkovića na riječkoj pozornici je Silvija.
- DJELO JE NAPISANO U SAMO DESET DANA
Harling je u jednom od intervjua kazao kako su ga „događaji inspirirali toliko snažno da kada je pronašao ‘arenu za priču’, ona se jednostavno izlila u njegovu mašinu, kao 24/7 južnjački tsunami. Nisam imao pojma što sam napisao. Prvu osobu kojoj sam dao djelo na čitanje pitao sam izgleda li uopće kao drama. Nisam bio siguran u to niti malo. Sve što sam znao bilo je da sam osjećao kako sam portretirao duh i život moje sestre i to mi je bilo dovoljno.”
- HIT
„Čelične magnolije” praizvedene su na Off-Broadwayu 28. ožujka 1987. u kazalištu WPA u New Yorku. Posljednja izvedba te produkcije bila je 25. veljače 1990. nakon 1126 predstava. Uspjeh predstave vodio je do ekspresnog interesa za otkup prava za film, već 1989. režirao ga je Herbert Ross, poznat i kao redatelj filma „Footloose”. Uz slavna imena, nominirana za Oscara za najbolju sporednu glumicu bila je tada mlada Julia Roberts. Film je postao obožavani klasik, a predstave postavljane na pozornicama diljem svijeta.
- PREDSTAVA BEZ MUŠKIH ULOGA
O muškarcima se u drami samo govori, u filmu su prikazani jer je Harling u scenariju muške uloge dopisao, ali ih u predstavi nema. Nema ni borbe oko muškaraca kakve su česte u predstavama i filmovima. Ova je drama upravo osvježenje i odmor od štetne komunikacije, ne samo među ženama, a one u „Čeličnim magnolijama” jedna drugu nedvosmisleno i bezrezervno podržavaju.
- TEŠKE TEME OBLOŽENE HUMOROM
Najteže teme donose se kroz humor, dirljivost, nježnost i prijateljsku srdačnost. Doduše, na prvim kazališnim izvedbama, glumice su predstavu igrale kao dramu, pristupajući temi ozbiljno, nisu očekivale reakciju publike koja se smijala i obožavala iskrenu dovitljivost likova.
- BILJEŽENJE MEDICINSKE STVARNOSTI
Važnost djela, predstave i filma, kao kazališnog i kinematografskog blaga, leži u bilježenju prikazane medicinske stvarnosti. Tih 80-ih godina iskreno se progovorilo o životu s dijabetesom, posebno za žene koje su odlučile imati djecu i tako riskirati. Suvremena medicina u međuvremenu je otvorila put ženama s dijabetesom do sigurne trudnoće i života. „Nisam osjećao niti agoniju niti užitak. Jednostavno sam morao ispričati tu priču. Sjećam se samo osjećaja kao da sam na kakvoj utrci i da priča mora na papir”, kazao je Robert Harling u jednom od intervjua.
- NAJOMRAŽENIJI / NAJOMILJENIJI LIK?
S obzirom da je toliko toga bilo istinito u drami, Harlinga je pomalo i brinulo što su ljudi iz njegovoga gradića Natchitochesa iz Louisiane hrlili pogledati predstavu u New Yorku. Jedan lik ne bi mogao biti shvaćen baš kao laskanje… Riječ je o Louisi Ouiser Boudreaux. Autor nikada nije otkrio na kome se temelji lik, a tada se bojao da će se ona, kada se prepozna, strašno naljutiti na njega, kao i da bi sve to moglo uznemiriti njegovu majku. Na njegovo iznenađenje, Ousier je bila lik kojega su u kazalištima svi željeli igrati, a svaka žena u njegovom gradiću uokolo je govorila: „Znaš, Harling je lik Ousier temeljio na meni”. Kako je Harling posvjedočio: „Tolike su bile uvjerene da su Ousier osim žene koja je doista bila Ousier. Čak i kad je predstavu pogledala, nije shvatila da je to ona. Jedino ona. Pomalo je ludo da se svi otimaju za lik za kojega sam mislio da će biti najomraženiji.”
- SUPERZVIJEZDE FILMSKOG KLASIKA
Osim uspješnog redatelja, za uloge u filmu razmatralo se brojne holivudske zvijezde, između ostalih i Elizabeth Taylor, Katharine Hepburn, Meg Ryan, Winonu Ryder i druge. Uloge su dobile i rasturile: Sally Field, Dolly Parton, Shirley MacLaine, Daryl Hannah, Olimpia Dukakis i Julia Roberts. Riječke superzvijezde su: Judita Franković Brdar / Jelena Lopatić, Aleksandra Stojaković Olenjuk / Ana Marija Brđanović, Biljana Lovre, Leonora Surian Popov, Olivera Baljak, Ivna Bruck / Romina Tonković.
- KAMEO ULOGA
U sceni vjenčanja i na sprovodu, autoru Harlingu predloženo je da se pojavi u ulozi svećenika. Složio se, uvjetujući da ne mora reći više od jedne rečečnice.
- BEZVREMENA SNAŽNA PORUKA
Harlingova želja pišući „Čelične magnolije” bila je da se njegov nećak sjeća majke, da sjećanje na nju živi i sretan je što je u tome uspio. No, osim toga, prepoznaje i ističe važnu poruku koja je bezvremena: „Žene podupiru jedna drugu, cool su, snažne, velike i nevjerojatne već tisućama godina. Ta poruka nije ništa novo. I to umiruje. Moguće je izdržati test vremena jer prijateljstvo ne stari. Podrška ne stari. Ljubav ne stari.”