Premijera CURE
Dokumentarna predstava

Kolektiv Igralke & Tjaša Črnigoj
Redateljica i dramaturginja:
Autorice:
Suautorica koncepta i scenografije, kostimografkinja:
Scenograf:
Oblikovanje svjetla:
Autorica videa:
Mara Prpić
Grafičko oblikovanje i ilustracija:
Tanja Blašković
Tehnički voditelj predstave:
Igraju:
DJ na predstavi i inspicijent:

Premijera: 9. rujna 2023.
Trajanje:
1:00
Izvodi se bez pauze

Predstava nije primjerena za mlađe od 14 godina

 

ZAJC LAB

Koprodukcija Umjetničke organizacije Kolektiv Igralke , HNK-a Ivana pl. Zajca i Zavoda VIDNE
Partneri: Slovensko mladinsko gledališče i MASKA Ljubljana

 

HVALA
Bakama Emici, Veri, Dragici, Viktoriji i teti Eugeniji, mamama Mirandi, Dajni, Danijeli i Editi.
Djevojkama koje su anonimno sudjelovale na radionicama i djevojkama koje su prisutne na video projekcijama.
Hvala za pomoć pri istraživanju Maši Magzan, Jasenki Grujić i Aleksandru Štulhoferu.
Hvala Viti Tijan čiji je članak “Moje tijelo, moje vlasništvo” (časopis Kult Prve riječke hrvatske gimnazije, 2021.-2022.) bio inspiracija za ovu predstavu.

 

Dokumentarna predstava Cure nastaje prema ispovijestima žena tri generacija: izvođačica u njihovim tridesetima, njihovih majki koje imaju oko šezdeset godina i njihovih baka koje imaju oko osamdeset godina.

Nakon predstave Bakice (2020) ovo je druga suradnja riječkog Kolektiva Igralke i redateljice Tjaše Črnigoj. Ovog puta autorice se bave temama odrastanja, prvih seksualnih iskustava i spolnog odgoja nekoliko generacija žena. Zanima ih što različitim generacijama znači “izgubiti nevinost”, koliko ih je bilo strah neželjene trudnoće i kakvu su podršku imale u svojem otkrivanju spolnosti. Kroz intimno iskopavanje obiteljskih povijesti, autorice i izvođačice susreću i sram i užitak i šutnju, svejednako nudeći poziv na razgovor o stvarima o kojima inače ne pričamo.

Predstava Cure kroz osobne priče žena ocrtava promjenu vremena i društveno-političkih sistema. U Hrvatskoj su danas reproduktivna i spolna prava žena ozbiljno ugrožena i nameće se pitanje kamo idemo, hoće li odrastanje budućih generacija biti sve sličnije odrastanju naših baka? Osim kroz razgovore s bakama i mamama, autorice su se pri stvaranju predstave inspirirale i kroz radionice sa sadašnjim tinejdžericama koje odrastaju u Rijeci.

„Cure“ se tematski nadovezuju na predavanje-performans „Spolni odgoj II: Borba“ redateljice Tjaše Črnigoj koji je nastao u produkciji Nove pošte (Maska i Slovensko mladinsko gledališče) i Mesta žensk u Ljubljani te s njim čine diptih. “Borba” je dio šireg ciklusa predavanja-performansa o seksualnom užitku žena, nastao je u partnerstvu s Kolektivom Igralke te rekonstruira borbu za reproduktivna prava žena u Jugoslaviji.

 

„Kunete se da ćete sve zaboraviti i da to nikad nikomu nećete spominjati“, sažima Annie Ernaux na prvim stranicama svojih Djevojačkih uspomena gubitak nevinosti, tik prije urona u vlastitu traumu, ali i kolektivnu pripovijest. Tu misao, koja se nekako uvijek otme i sramom prožme sjećanja, u svojoj novoj predstavi Cure prihvaćaju te joj se suprotstavljaju Kolektiv Igralke (Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić) i redateljica Tjaša Črnigoj. Nakon zajedničkog rada i uspjeha s predstavom Bakice (2020), autorice su se ovoga puta zaputile u istraživanje prvih seksualnih iskustava i spolnog odgoja triju generacija žena, rasplićući putem djevojačke uspomene i obiteljske pripovijesti.

 

I, kada ste izgubile nevinost?

Cijela priča počela se razvijati kada im je tijekom izvođenja Bakica srednjoškolskoj publici radi intervjua pristupila novinarka Kulta (PRHG) učenica Vita Tijan. Ostale su u kontaktu te su se ponovo vidjele na predstavi Crna vuna kada im je Vita donijela tiskani intervju:

„Prelistale smo časopis, uvidjele kako je izuzetno zanimljiv, posebice način na koji su se bavili odrastanjem i seksualnom temama. Tada nam je i Vita spominjala različite generacije žena, ističući znanje koje je njoj baka prenosila, govoreći kako se vremena istodobno mijenjaju i ne mijenjaju. Upravo to je bilo nešto što nas je zainteresiralo“, istakle su članice Kolektiva.

Enter Tjaša Črnigoj. Slovenska redateljica je istodobno već počela raditi na projektu predavanja-performansa Spolni odgoj II (Slovensko mladinsko kazalište, Maska Ljubljana i Mesto žensk) usmjerenih na istraživanje seksualnog užitka žena. Na njen poziv, na temu seksualnog odgoja u Jugoslaviji došle su surađivati i članice Kolektiva, Sendi Bakotić i Vanda Velagić. Iz suradnje je prvo proizašlo predavanje-performans Spolni odgoj II: Borba, a onda i ideja da se napravi predstava koja bi, zajedno s predavanje-performansom, tvorila dokumentarni diptih te promatrala pitanja reproduktivnih prava kroz povijest.

Ipak, nedostaje nam još jedan komad slagalice. Upoznata s njihovim radom i suradnjama, autoricama je u to vrijeme pristupila ravnateljica Hrvatske drame, Renata Carola Gatica, s prijedlogom da zajedno s Tjašom Črnigoj naprave novu autorsku predstavu. U trenutku listanja Kulta, sve se spojilo, i Kolektiv je znao u kojem smjeru želi krenuti raditi. Ubrzo je uslijedilo i istraživanje, nalik onima iza Bakica i Crne vune, koje se odvijalo na dvije razine:

„Imale smo naša interna istraživanja problematike te trenutnog sociopolitičkog konteksta te smo uz to vodile i tromjesečnu radionicu s djevojkama između 16 i 18 godina. S njima smo se nalazile dva puta mjesečno kada bismo otvarale različite teme o odrastanju i bivanju u ženskome tijelu. Pored svega toga, istodobno smo i same otvarale svoje priče iz prošlosti, ali i priče naših baka i mama.“

Zaključak tih istraživanja pred autorice je izveo, Tjašinim riječima, „daleko osvješteniju generaciju“. Ali i generaciju koja se pronalazi u odveć polariziranima vremenima prema autoricama:

„S jedne strane dolazi do toga da se nabavljaju različiti materijali s interneta što je dobro s obzirom na to da se tako mogu obrazovati o svemu o čemu nisu imali prilike u školi. Ipak, politička klima kreće se u suprotnom smjeru, smjeru koji zanemaruje da se dogodio informacijski boom koji nas može odvesti u bezbroj smjerova; od Andrewa Tatea do nekoga tko je uistinu seksualni edukator.

Jednostavno, djeca su danas prepuštena sama sebi. Naravno, to je bolja pozicija nego ona naših baka koje nisu znale, ni kako se zatrudni, ni dođe do ginekologa. Istovremeno, to predstavlja opasnost jer nema uređenih puteva koji se danas zbog niza faktora mogu razlikovati.”

Uvaženi generacijski iskustveni jaz kod Kolektiva je rezultirao i refleksijama koje su im pomogle da iznova postave vlastita sjećanja:

„One imaju fluidniju teoriju gubitka nevinosti. Ono što se nama isključivo svodilo na penetraciju, danas je propitivanjem seksualnosti i identiteta izgubilo na smislenosti s obzirom na postojanje niza seksualnih činova bez penetrativnog iskustva. I same smo na tom tragu počele razmišljati: jesmo li onda izgubile našu nevinost prije ili kasnije te ako jesmo – što to znači?

 

Obećanje istine

Centralno je to pitanje njihove nove dokumentarne predstave Cure koja nastaje prema ispovijestima žena triju generacija: izvođačica u njihovim tridesetima, njihovih majki koje imaju oko šezdeset godina te baka koje imaju oko osamdeset godina. Autorice ističu kako se radi o svojevrsnoj arheologiji intime koja na pozornicu donosi “i sram, i užitak, i šutnju”, ali i poziv na dijalog o reproduktivnim i spolnim pravima. Pletući intimne priče i svjedočanstva drugih, Tjaša objašnjava kako se Cure dijakronijski šire te streme ocrtavanju niza društveno-političkih vremena koja su, ili završila, ili još uvijek traju, tražeći zajedničke neuralgične točke:

“Naša predstava ostvaruje liniju koja prožima povijest, ali ju prožima kroz intimne priče žena, baka, Igralki, današnjih tinejdžerica. Kroz njih vidimo kako su se vremena promijenila te kako je to utjecalo na njihovu intimu. Tu vidimo kako svaka žena nosi i prenosi društvene napetosti kroz svoje tijelo i emocije.“

Ipak, svaki ulazak u dokumentarno kazalište donosi novi set etičkih pitanja. “Uvijek padnemo na glavu kada započnemo raditi na predstavi te vidimo da je svaka od tih priča izuzetno krhka, s potencijalom da naudi pripovjedaču”, ističe Kolektiv kojemu Cure predstavljaju novo suočavanje s dokumentarnom poetikom. Sažimajući dosadašnji rad, ističući kako su u Bakicama one predstavljale pripovjedačice, dok su u Crnoj vuni to iznijeli sami naturščici, zaključuju kako su, u ovome slučaju, “poduže razmišljale o tome kako zagrabiti u samu tematiku.” Naime, “ono što vidite na pozornici je 20 % onoga što smo istražile i čule; 80 % toga mora ostati među nama jer je preintimno te je pitanje hoće li izlazak toga donijeti negativne posljedice za sve uključene.“

Razmišljajući o delikatnom balansu dokumentarnog kazališta, Tjaša se dosjetila idealne, ciljne sintagme iz jednog članka – „obećanje istine“:

Ljudi su me poslije Bakica pitali ako je sve prikazano istina, ili smo nešto izmislile s obzirom na to kako se sve predobro povezuje. I dok sam im govorila kako ništa nismo izmislile, činjenica je, da kao autor uvijek kuriraš sadržaj; iako ništa ne izmišljaš, priču je moguće ispričati na različite načine. Koja je istinita? Sve što možemo jest pokušati uhvatiti stvarnost te ljudima pružiti „obećanje istine“.

Za mene su pitanja istinitosti vrlo konkretna u trenucima kada radim dokumentarne predstave, uvijek se moram pitati kako ostati što lojalnija istini jer to nije nešto što je odvojeno od estetike – iz tih pitanja se rađaju kazališni jezici, dramaturgija, montaža. Tijekom rada smo se dosta pitale kako da priče tih djevojaka stavimo na pozornicu, a da ih istodobno zaštitimo. Kako da ispričamo istinu, a da ih ne eksploatiramo?

U potrazi za odgovorom na postavljeno pitanje, odlučile su kako će se u predstavi više usredotočiti na vlastite priče: osobne, obiteljske, “priče odraslih žena o njihovim tinejdžerskim godinama“. Sama predstava vodi nas iz generacije u generaciju, gradeći od 1950-ih do današnjeg trenutka:

“Bilo nam je važno prikazati što se uistinu događa te vidjeti zašto stalno zatvaramo oči, praveći se da se tinejdžerke ne seksaju, ili da djevojke ne skrivaju trudnoće. To nisu samo priče naših baka. To su priče koje se još uvijek događaju.”

Iako znaju kako time neće promijeniti globalnu krvnu sliku, Kolektiv čvrsto stoji pri tome da može promijeniti svakodnevicu onih koji se nađu u publici:

“Vjerujemo da mijenjamo svijet. Znamo kako nećemo promijeniti cijelu zemaljsku kuglu, ali ovdje govorimo o koracima koji mijenjaju svakodnevicu. Nadamo se da će se neki ljudi zapitati na koji način razgovaraju s djecom te kakvo im odrastanje i budućnost žele.”

A kada govorimo o malenim promjenama, govorimo o tome da autorice u budućnosti ne dočekuju pitanja zašto Bakice nisu Djedovi, ili zašto su bile fokusirane samo na seksualni užitak žena; dok se to ne dogodi, autorice imaju spreman odgovor:

“Zašto se ljude koji rade na Hamletu ne pita: a zašto nije Ofelija? Zašto Othello nije Desdemona? Zašto Odiseja nije Penelopeja?“

U duhu obrtanja, ostaje nam samo kazati kako se kunemo da ćemo sve zapamtiti te da ćemo nakon premijere svima spominjati Cure.

 

 

Razgovarao David Čarapina

Jedna od inspiracija za predstavu „Cure“ bio je i članak učenice Vite Tijan „Moje tijelo, moje vlasništvo“ iz časopisa Prve riječke hrvatske gimnazije „Kult“. Pred vama se nalazi njen drugi komentar koji osvjetljava društveni kontekst koji se nadvija nad odrastanjima djevojaka u Hrvatskoj.

Nova je godina prigodno vrijeme za rezimiranje stare, sagledavanje prilika i nove početke. Dakle, vrijeme je da nedužnim djevojačkim okom sagledamo Lijepu Našu. Ušli smo u Schengen i prešli na euro – e, sad smo sigurno i mi ko’ ostali iz EU, napredni, sofisticirani, punopravni (možda bi hrvatskom mitološkom identitetu bolje odgovarao naziv – punokrvni) članovi. Što kažete?

Posebno su zanimljive muškarčine usmjerene na ono što nam je svima u ovom trenutku jedino stvarno bitno – klečanje. Ne, nije u pitanju tjelovježba i zdrav duh, moglo bi se reći upravo suprotno. Duh je prilično bolestan i na koljenima. Svake prve subote u mjesecu na Jelačićevom trgu okupljena horda testosterona jutro provodi klečeći i moleći se za vraćanje u 18. stoljeće. Što dalje od Schengena! Pravosudni sustav utemeljen je na mizoginiji i korupciji, to zasigurno nije odlika jedne moderne europske države kakvom se predstavljamo u Europi, a posebno sada kada to imamo i na papiru. Sustav je to u kojem se lako možeš provući sa silovanjem, dovoljno je da si bio u Domovinskom ratu i eto, kazna je smanjena ili nepostojeća. Nasrnuo si na ratnog neprijatelja, zaslužuješ valjda i na ženu. No, ne zamarajmo se tim nebitnim stvarima kad možemo klečati.

Klečanje je pokret koji se odvija u više od 30 zemalja svijeta pod nazivom „Muževni budite“, a podržala ga je i Zagrebačka nadbiskupija. Nadajmo se da u 2023. nećemo svjedočiti njegovu širenju. Posljednjih smo godina pratili za zdravlje opasan virus, zveckanje oružja, i ništa od toga nije bilo lako, ali zamisao da se proširi klečanje ne čini se manje opasna, osobito po zdrav razum i žene. Ako se uopće više može računati na razum, nakon antivaksera, ravne ploče, kreacionizma i sličnih ideja. Molitelji se okupljaju oko muževnog projekta ultrakatoličke udruge Hrvatska za život, one iste koja je povezana i s moliteljima ispred bolnica koji u inicijativi 40 dana za život nastoje metodama psihološkog zlostavljanja odvratiti žene od pobačaja. Imenom i prezimenom organizator i voditelj projekta je Krunoslav Puškar.

U kontekstu lidera ovog zabrinjavajućeg kulta spominje se i jedan od tzv. crkvenih selebritija Vice Batarelo. On je pak na čelu radikalno-katoličke udruge Vigilare, a povezan je i s hrvatskom ispostavom poljske ekstremističke organizacije Ordo Iuris, koja je odigrala ključnu ulogu u zabrani pobačaja u Poljskoj. Po Batarelovom priznanju, isto žele postići i u Hrvatskoj, a performativno javno klečanje dio je šireg projekta klerikalizacije Hrvatske, koja bi u fantazijama Batarela i njegovih sljedbenika trebala postati teokracija. Broj je ovih alfa mužjaka u tri mjeseca dosegao njih čak tristotinjak. Prema njima, naše društvo propada zbog kratkih suknji, prekinutih trudnoća, oskvrnuća čarobne prve bračne noći i sotonističkih, odnosno, ne-straight brakova. Sigurno ne propada zbog porasta obiteljskog nasilja, siromaštva, femicida, zastarjelog i diskriminatornog zdravstvenog sustava. Nikako, to je negdje drugdje, mi se ovdje bavimo samo pravim problemima.

A tko su ti naši „spasitelji“ koji tako hrabro svjedoče svoju vjeru i usmjeravaju nas na pravi put? Praksa pokazuje da su to u suštini neodlučni likovi. Žele zabranu pobačaja kako bi zaštitili djecu, ali nemaju problema s njihovim boravkom u sirotištima jer, ne d’o Bog da imaju dva tate ili dvije mame. Žele predbračnu čistoću, ali okreću glavu kada je svećenik, kao primjerice argentinski biskup Gustavo Zanchetta, posebno blizak s dečkićima ministrantima. Koga briga što radi dobar dogmat u svoja četiri zida. E pa dečki moji, ne može to baš tako, odlučite se!

Ipak, zanimljivi su oni meni jer, od svih stvari koje bi ih u svijetu mogle zabrinjavati: globalno zatopljenje, prirodne katastrofe, pandemije, porast nejednakosti, njima se zavrti kada vide: duboki dekolte. Ideji da se ova okupljanja zabrane protive se pozivajući se na slobodu govora i pravo na javne proteste, no ti isti argumenti ne vrijede kada je u pitanju Pride parada ili noćni marš povodom Dana žena?! Nemam ništa protiv molitve, ali što ima Bog sa središnjim gradskim trgom glavnoga grada?! Ako i dalje mislite da je sve ovo smiješno, bezazleno i banalno, znate li možda gdje je isti profil mužjaka, samo druge nacionalnosti i vjere, ali s jednakim ciljevima, klečao na ulicama?

Klečali su tamo gdje žene nemaju autonomiju nad svojim tijelima, tamo gdje su ljudi ubijani na ulicama, tamo gdje su nevine djevojke silovane u zatvorima prije smaknuća kako ne bi završile u raju, tamo gdje roditelji ne mogu ni zakopati svoju djecu, tamo gdje žene nemaju pristup obrazovanju višem od 6. razreda, tamo gdje je sloboda mišljenja i govora iskorijenjena, tamo gdje je narod uplašen, stjeran u kut, zarobljen. Imate li ideju o kojoj se državi radi? Iranom već više od 40 godina upravlja strahovlada, a sve je počelo – klečanjem, o čemu govori Boris Dežulović u svome tekstu „Mužjaci na koljenima“. Imamo isti start, zar ćemo dozvoliti isti finiš? Pa onda opet ispočetka u borbu za već jednom stečena prava…

Kolektiv Igralke čine četiri prijateljice i diplomantice studija Gluma i mediji Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci u klasi Rade Šerbedžije i Lenke Udovički: Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić. Ove profesionalne glumice imaju pozadinu završenih fakulteta socijalne antropologije i menadžmenta u kulturi (Velagić), komparativne književnosti i rusistike (Bakotić) te logopedije (Sabol), a samostalno provode vlastite projekte kao autorice i producentice. Godine 2019. predstavljaju se s edukativnom dječjom Plastikom fantastikom u režiji Alise Debelić, a nakon velikog uspjeha Bakica (2020.) kao najznačajnija predstava uslijedila je Crna vuna (2022.). Ta dokumentarna predstava nastala je u suradnji s korisnicima Udruge za beskućnike i socijalno ugrožene osobe Oaza koji u predstavi i nastupaju. Suradnica za režiju tada je bila Olja Lozica, a autor naslovne pjesme Damir Urban. Predstava Crna vuna u 2023. g. je nominirana je za nagradu za humanizam u kazalištu Baščovjek. Igralke se posvećuju stvaranju društveno angažiranih (dokumentarnih, edukativnih, improvizacijskih), istraživačkih (antropoloških, etnografskih), kritičkih i toplih, osnažujućih projekata.

Kolektiv Igralke i Tjaša Črnigoj kao autorice su prvi put surađivale na dokumentarnoj predstavi Bakice (2020) koja je nastala u okviru Rijeke 2020 – Europske prijestolnice kulture, a igrala je na jednom od najvažnijih europskih kazališnih festivala, berlinskom festivalu Theatertreffen-Stückemarkt, festivalu Mladi levi u Ljubljani i mnogim drugima, gostujući diljem regije s preko 30 izvedbi. Nastavile su suradnju u projektu Tjaše Črnigoj Spolni odgoj II: Borba (2023) u produkciji Slovenskog mladinskog gledališča, Maske i Mesta žensk iz Ljubljane, na koji se tematski nadovezuje predstava Cure.

Kolektiv Igralke čine četiri prijateljice i diplomantice studija Gluma i mediji Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci u klasi Rade Šerbedžije i Lenke Udovički: Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić. Ove profesionalne glumice imaju pozadinu završenih fakulteta socijalne antropologije i menadžmenta u kulturi (Velagić), komparativne književnosti i rusistike (Bakotić) te logopedije (Sabol), a samostalno provode vlastite projekte kao autorice i producentice. Godine 2019. predstavljaju se s edukativnom dječjom Plastikom fantastikom u režiji Alise Debelić, a nakon velikog uspjeha Bakica (2020.) kao najznačajnija predstava uslijedila je Crna vuna (2022.). Ta dokumentarna predstava nastala je u suradnji s korisnicima Udruge za beskućnike i socijalno ugrožene osobe Oaza koji u predstavi i nastupaju. Suradnica za režiju tada je bila Olja Lozica, a autor naslovne pjesme Damir Urban. Predstava Crna vuna u 2023. g. je nominirana je za nagradu za humanizam u kazalištu Baščovjek. Igralke se posvećuju stvaranju društveno angažiranih (dokumentarnih, edukativnih, improvizacijskih), istraživačkih (antropoloških, etnografskih), kritičkih i toplih, osnažujućih projekata.

KIGO.hr – “Let iznag kukavičjeg gnijezda” i “Cure” u nastavku programa riječkih ljetnih noći

Teklić.hr – „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ i „Cure“ u nastavku Riječkih ljetnih noći

Riportal – „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ i „Cure“ u nastavku Riječkih ljetnih noći

Vijenac – „Velike“ predstave u sjeni komornih ostvarenja

See stage – Girls

HRT Radio Rijeka – Nakon dodjele nagrada u Srbiji, u riječkom studiju o spolnom odgoju i siromaštvu

Svijet kulture – Pet nagrada riječkim „Curama“ na Art Trema Festu!

Film-mag.net – Pet nagrada riječkim ‘Curama’ na Art Trema Festu

Culturenet.hr – Pet nagrada riječkim „Curama“ na Art Trema Festu!

Regionalni – Pet nagrada riječkim „Curama“ na Art Trema Festu

Moja Rijeka – Pet nagrada riječkim „Curama“ na Art Trema Festu

ArtKvart – Predstava „Cure” osvaja pet nagrada na Art Trema festu

Teklić.hr – Pet nagrada riječkim „Curama“ na Art Trema Festu!

Riportal – ČESTITAMO Pet nagrada riječkim „Curama“ na Art Trema Festu!

Torpedo – Pet nagrada riječkim „Curama“ na Art Trema Festu!

HRT Radio Rijeka – Nakon dodjele nagrada u Srbiji, u riječkom studiju o spolnom odgoju i siromaštvu

Novi list – Predstava “Cure” dobila pet nagrada na međunarodnom kazališnom festivala u Rumi

laVoce del popolo – «Giornate di Marulić». C’è anche lo «Zajc»

Novi list – Potvrđen je program Marulićevih dana. Ove godine u konkurenciji je jedanaest predstava

ArtKvart – Hrvatska drama s čak tri predstave sudjeluje na Marulićevim danima!

KIGO.hr – Hrvatska drama s čak tri predstave sudjeluje na Marulićevim danima!

Svijet kulture – Hrvatska drama s čak tri predstave sudjeluje na Marulićevim danima!

Regionalni – Hrvatska drama s čak tri predstave sudjeluje na Marulićevim danima!

Teklić.hr – Hrvatska drama s čak tri predstave sudjeluje na Marulićevim danima!

Torpedo – Hrvatska drama s čak tri predstave sudjeluje na Marulićevim danima!

Neodvisni – Punce, borba!

Novi list – ‘U ženskoj seksualnosti vidimo niz važnih tema’: Članice Kolektiva Igralke uoči novog bloka predstave “Cure”

Delo – Ocenjujemo: Punce

Vijenac – Glasno o svim licima spolnosti

Kulturpunkt.hr – Moje tijelo, naša povijest

Vox feminae – Cure samo žele spolni odgoj

Kazalište.hr – ANGAŽIRANE SCENSKE ISPOVIJESTI KOJE RAZLAŽU NAJINTIMNIJE ŽENSKE SVJETOVE

Culturenet.hr – Premijera predstave ‘Cure’ u riječkom Exportdrvu

Film-mag.net – HNK Zajc i Kolektiv Igralke, ‘Cure’ o prvim seksualnim iskustvima i spolnom odgoju žena kroz osobne ispovijesti triju generaciija

Žene i mediji – U riječkom HNK-u premijera dokumentarne predstave ‘Cure’ nastale po ispovijestima žena triju generacija

Kulturpunkt.hr – Kolektiv Igralke: Cure

24 sata – Riječki HNK-a otvara sezonu s dokumentarnom predstavom ‘Cure’: Sve smo htjele pričati…

Journal – Pred nama je nova kazališna sezona – evo koji su to noviteti

Svijet kulture – “Cure” – predstava o prvim seksualnim iskustvima i spolnom odgoju žena kroz osobne ispovijesti triju generacija

Extravagant – Premijera predstave „Cure“ u Exportdrvu: Ono o čemu smo šutjele, čega smo se sramile, ono što smo skrivale

Moja Rijeka – Premijera predstave “Cure” u koprodukciji “Zajca” i Kolektiva Igralke 9. rujna u Exportdrvu

Artkvart – Premijera predstave „Cure“ u Exportdrvu: Ono o čemu smo šutjele, čega smo se sramile, ono što smo skrivale

Kanal Ri – Premijera predstave Cure: Ono o čemu smo šutjele, čega smo se sramile, ono što smo skrivale

Teklić.hr – Premijera predstave „Cure“ u Exportdrvu: Ono o čemu smo šutjele, čega smo se sramile, ono što smo skrivale

Torpedo – Premijera predstave „Cure“ u Exportdrvu: Ono o čemu smo šutjele, čega smo se sramile, ono što smo skrivale

Nacional – Nije za mlađe od 14: Premijera predstave “Cure” u Exportdrvu

Riportal – Premijera predstave „Cure“ u Exportdrvu; Ono o čemu smo šutjele, čega smo se sramile, ono što smo skrivale

Jutarnji list – ‘Cure‘: prva seksualna iskustva i spolni odgoj žena, kroz osobne ispovijesti

HRT Radio Rijeka – Premijera “Cure”: Ono o čemu smo šutjele, čega smo se sramile, ono što smo skrivale

Novi list – Predstava “Cure”. Kroz ispovijesti žena triju generacija ocrtava se promjena društvenih sistema

Novi list – Predstava “Cure” premijerno izvedena u Exportdrvu: Ispovijesti žena triju generacija

La Voce del popolo – La donna non è soltanto sangue e senso di colpa

Novi list – Vremensko putovanje predjelima ženske seksualnosti. Osvrt na premijeru predstave “Cure” Kolektiva Igralke

Foto & Video galerija
Projekt sufinanciraju

Logistička podrška

Sponzori Riječkih ljetnih noći

JGL

R_ikona_naziv_web_PANTONE_horiz