DOWN, BY LAWMila Čuljak
Koprodukcija Koautorske inicijative OOUR i HNK Ivana pl Zajca
Nagrada publike „Andreja Blagojević” Jeleni Lopatić za najbolje ostvarenu žensku ulogu u programu Hrvatske drame u sezoni 2017./2018.
Nagrada publike „Zlata Nikolić” za najbolju dramsku predstavu u cjelini u programu Hrvatske drame u sezoni 2017./2018.
„Down, by law” Mile Čuljak je kao audio dramu Hana Veček režirala u Dramskom programu Hrvatskoga radija iz ciklusa Radio ateljea i sada se nalazi u užem izboru za Najbolju europsku dramu 2022. koju dodjeljuje BBC.
Predstava traje oko 55 minuta i izvodi se bez pauze.
U žargonu, izraz “down by law”, ima više različitih značenja. U glazbi (pretežno jazz-u), izraz “down by law” označava postignuti uspjeh i zasluženo poštovanje za nečiji talent nakon napornog rada. U zatvorskom žargonu označava, da vam netko čuva leđa. Jim Jarmusch, redatelj istoimenog filma “Down by Law” (Pod udarom zakona), o izrazu kaže kako se 80-ih koristio u uličnom žargonu, a označavao je blisku osobu. Ranije se u zatvorskom žargonu koristio, kaže Jarmusch, za osobu koja bi pri izlasku iz zatvora kontaktirala obitelj zatvorenika s kojim je dijelio ćeliju, te brinula o njima ako je bilo potrebno. Dakle, izraz “down by law” imao je značenje bliskosti i povezanosti.
Tako je naš “Down, by Law” monodrama pisana kao impresija razdoblja od rođenja dječaka Borisa do trenutka kada je tekst napisan. Borba sa željama, očekivanjima, trajanjima, operacijama i bolestima usađena u višak 21. kromosoma gradila je i posebno roditeljstvo koje se upisivalo u novi kod – izvedbeni kod zajedništva. Pišući, stremila sam ojačanju svakodnevice koja je donijela silinu emotivnog, organizacijskog, njegovateljskog i društvenog balansiranja. U želji da priča koja se izborila, kao i Boris, doprinese shvaćanju i podršci zajednice osobama s Down sindromom, tražila sam tijelo koje će ju ispisati, isplesti i isplesati. Ovo je 55 minuta bliskosti, povezanosti, skrbi, nježnosti i razumijevanja prema svim familijama osoba s Down sindromom i svih nas.
Prije tri godine i nešto mjeseci, na početku trudnoće, rečeno mi je da postoji visok “rizik” da ću roditi bebu sa sindromom Down. Otac djeteta i ja vrijemenakon toga proveli smo prepoznavajući, uvećavajući i umanjujući taj rizik, riskirali smo nastavljajući trudnoću, odbili smo raditi amniocentezu, riskirali smo plaćajući alternativne testove za koje nismo imali novca, kao i mutno zacrtanu ideju budućnosti. Ukratko, riskirali smo ideju dobrog života kakvu smo imali. Nakon nekog vremena se pokazalo da dijete vjerojatno neće biti rođeno sa sindromom Down zbog čega nas je preplavio osjećaj da smo se – izvukli. Ali dok se još nismo izvukli iz toga iz čega smo se tako silno željeli izvući, nadu u izvlačenje vidjeli smo samo u tome da budemo što više uvučeni u druge i da drugi budu uvučeni u nas. Da nas netko štiti na ulici. Onda kada smo shvatili da smo ipak izvučeni pitali smo se što je s onima koji su uvučeni i što se događa kada mi izvučeni osjećamo da smo izvučeni iz nečega u što su drugi uvučeni, a ne postoji način da se izvuku. Bar ne još. Postalo je jasno da nije stvar u tome da se mi izvučemo, već da se uvučemo ili barem pokušamo srediti vanjski svijet za one koji su trenutno ili dugoročno uvučeni. Mila Čuljak napisala je tekst o iskustvu bivanja majke djeteta sa sindromom Down, ali i iskustvu bivanja izvođačice, radnice, građanke, članice zajednice o kojoj ona i njezina obitelj ovise, ali koja, vidjet ćete, intenzivno ovisi o njima. U tom smislu ova predstava ne pokušava nužno reprezentirati neko specifično iskustvo, dakle vjerno dočarati kako je to biti Mila Čuljak. Dapače, preuzimanjem materijala kojeg Mila nudi Jeleni i ostalim suradnicima, Milino iskustvo postaje naše, ali i naša iskustva postaju Milina. Ova izvedba nastoji brinuti o nama, a mi, gledajući ju, želimo brinuti o njoj. Uvučeni smo u zajednički život tokom trajanja izvedbe i, nadamo se, zajednički život u vremenu koje slijedi nakon.
I tako smo Mila Majka i ja napravili još jedan soundtrack/album za predstavu. Ona bi se, u neki kasni sat, snimila kako pjeva uz metronom te mi poslala snimak. Ja bih u nekom trenu dodao glazbu. Tako bi se međusobno dizali i potpomagali u teškim i čudnim razdobljima naših života. Ona u Rijeci, ja u Zagrebu. Sestrica i bratac. Pjesme su nastajale od 2013. do 2015., u periodu kada su naš Boris i njegova obitelj proživljavali najteže trenutke. Trenutke o kojima Mila otvoreno progovara u predstavi “Down, by law”.
Down sindrom je rijedak genetski poremećaj.
Netočno.
Down sindrom je jedan od najčešćih genetskih poremećaja. Jedno od 650 novorođene djece u općoj populaciji rađa se s ovim poremećajem, dok se učestalost povećava i više puta s porastom dobi majke.
Većina djece s Down sindromom ima starije roditelje.
Netočno.
Čak 70 posto djece s Down sindromom rodile su majke mlađe od 35 godina, međutim vjerojatnost i učestalost pojave Down sindroma značajno raste s godinama majke.
Osobe s Down sindromom su teško retardirane.
Netočno.
Mnogi imaju kvocijent inteligencije koji ih svrstava među blago ili srednje mentalno retardirane osobe. Djeca s Down sindromom svakako se mogu poučavati, a njihov puni potencijal još uvijek nije otkriven.
Osobe s Down sindromom potrebno je smjestiti u posebne institucije.
Netočno.
Danas sve više osoba s Down sindromom živi kod kuće s obiteljima i sudjeluju, obavljajući jednostavne zadatke, u svakodnevnim aktivnostima zajednice. Druže se s osobama koje imaju neke poremećaje, kao i s osobama bez teškoća, stvaraju prijateljstva, zapošljavaju se, sudjeluju u sportskim aktivnostima.
Djeca s Down sindromom moraju biti smještena u posebne edukacijske programe.
Netočno.
Sve više djece s Down sindromom potiče se na uključenje u učionice redovnih škola sa svojim vršnjacima. U nekim slučajevima uključeni su u posebne programe, dok su u drugim slučajevima potpuno uključeni u svakodnevni školski rad s ostalom djecom. Cilj je u potpunosti ih uključiti u edukacijski i socijalni život zajednice.
Odrasle osobe s Down sindromom je nemoguće zaposliti.
Netočno.
Osobe s Down sindromom je moguće zaposliti na velikom broju radnih mjesta. Često se radi o službeničkim poslovima ili raznoj ispomoći. Osobe s Down sindromom na radnom mjestu dobivaju osjećaj da su korisne i ponose se svojim postignućima. Na radno mjesto uvijek donose svoj entuzijazam, pouzdanost i predanost poslu.
Osobe s Down sindromom ne mogu imati bliske međuljudske veze niti stupati u brak.
Netočno.
Djeca s Down sindromom su izrazito emotivno topla, gotovo uvijek unose vedrinu u sredinu u kojoj se nađu, vrlo su tolerantna, blage naravi i potiču izrazitu naklonost sviju onih koji s njima dolaze u kontakt. Odrasle osobe s Down sindromom mogu stupati u veze od kojih neke završavaju i brakom. Mogu imati i djecu, no valja imati na umu da u tom slučaju postoje 50-postotni izgledi da će i dijete imati Down sindrom.
Down sindrom je nemoguće izliječiti.
Točno.
Svake godine čine se veliki koraci u identificiranju gena na 21. kromosomu koji uzrokuju karakteristike Down sindroma. Znanstvenici su čvrsto uvjereni da će u budućnosti, napretkom genetike i istraživanjem ljudske DNK, biti moguće poboljšati, ispraviti ili spriječiti mnoge probleme povezane s Down sindromom.
Osobe s Down sindromom su uvijek dobre volje.
Netočno.
Kao i svi mi i osoba s Down sindromom može biti: vesela, ljuta, zabrinuta, tužna, povrijeđena, tvrdoglava, prkosna, draga, svadljiva … ALI … kada su dobre volje to iz njih zrači na sve strane.
Predrasude i istina o Down sindromu preuzete iz Vodiča za roditelje i stručnjake Hrvatske zajednice za Down sindrom.
Koautorska inicijativa OOUR je zagrebačka izvedbena grupa koju je pokrenula grupa prijatelja želeći istraživati vlastite autorske pozicije i opozicijska trenja unutar zadanih izvedbenih koncepata. Grupa je do sada producirala dvadesetak projekata koje je prezentirala u programu mnogih kazališnih manifestacija i na gotovo svim plesnim festivalima u Hrvatskoj, te je s uspjehom gostovala po Europi i SAD-u. Od značajnijih postignuća u posljednjih pet godina, izdvojili bismo izvedbeni projekt Analogne forme (trilogija cjelovečernjih plesnih predstava Stvarajući Eve, Salon i OK, te izdavanje monografije povodom petogodišnjice rada organizacije (2009), video rad i instalaciju Bez naslova – analogne forme povodom otvaranja Zagrebačkog plesnog centra (2009), koprodukciju s čikaškom izvedbenom grupom Every house has a door na predstavi Let us think of these things always. Let us speak of them never. (2010-2012), kontinuiranu suradnju u polju edukacije i umjetničkog istraživanja s riječkim Prostorom Plus (2011-2014), te angažirane performanse u javnom prostoru izvedbene umjetnice Selme Banich (2010-2014). OOUR-ove produkcije su ostvarene kroz radnu platformu ekscene u suradnji s Centrom za kulturu i obrazovanje Zagreb (POU), te uz potporu Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba i Ministarstva kulture RH.
