ENIGMATSKE VARIJACIJE

Éric-Emmanuel Schmitt

Enigmatske varijacije su vrlo neobična ljubavna priča. Glavna lica koja se pojavljuju u priči su jedan novinar i pisac, nobelovac, susreću se na razgovoru povodom izlaska njegove posljednje knjige koja sadrži ljubavnu korespondenciju između muškarca i žene. Pojavljuju se samo dva glumca, a objekt njihovog interesa, tj. žena, ostaje tajanstveno stvorenje.

Schmitt je poznati i cijenjeni francuski autor koji o ovom svom komadu govori kao o onome s najviše njegove biografije. Dobrim je dijelom autobiografsko djelo. Komad se prikazuje na brojnim pozornicama diljem svijeta. Praizvedba je bila 1996. godine u Parizu u Theatru Marigny s Alainom Delonom u ulozi nobelovca.

Zanimljivost ove ljubavne intrige počiva na plećima dvojice izvanrednih glumaca. Cijeli komad je vrlo intrigantan, jer se u njemu događaju neprekidne psihološke promjene i neobični obrati situacija između ta dva lica. Moglo bi se reći da je to jedan psihološki triler.

Sam naslov Enigmatske varijacije autor je posudio od engleskog skladatelja Edwarda Elgara koji u svojoj skladbi obrađuje skrovitu temu u 14 varijacija. Isto se tako u tekstu pojavljuju bezbrojne varijacije na temu ljubavnih odnosa.

Osim o ljubavi, komad govori i o usamljenosti iz straha od samoće u bolesti – tema koja nam je sigurno u ovom periodu naših života jako bliska.

Vjerujem da možemo pružiti dva sata napete igre, verbalnih dvoboja i pametnih misli.

Rekao bih da smo u ovom trenutku u porođajnim trudovima, to je tako kada radiš teatar riječi koji je u posljednje vrijeme u velikoj mjeri i zaboravljen. Moraš se vratiti riječi i sugovorniku da zaokupiš publiku bez sve te nametnute histerične akcije koja je izmakla kontroli svih nas iz „stare škole“. Mirka Soldana „otkrio“ sam, nakon nekoliko predstava u kojima smo igrali, kao izvrsnog partnera, ja se nadam da sam i ja njemu. Zanimljivo mi je pratiti imam li još u svojim godinama snage za ovakvu ulogu, mogu li imati sve pod kontrolom i svladati toliki zadatak. Ova predstava zahtjevnija je za odigrati od nekakvih Shakespeareovih tirada. Za ovakvu predstavu treba ponovno uvježbati ono što smo radili kod profesora Tonka Lonze, a sada opet radimo s Nevom. Pitanje je govornog aparata, tehnike, logike, brzine i daha za izgovoriti sve te riječi, gusto napisanih pet stranica teksta, a sve to treba imati svoju dinamiku i privlačnost i šutnje i emocije najviše. Vrlo se rado i često sjetim Lonzinih predavanja i rečenica koje upućuju na rad teatra riječi. Neva Rošić je vrlo pažljiv slušatelj i korektor, ništa joj ne može promaći, ona je u izvrsnoj formi. Publici spremamo psihološki krimić koji u sebi sadrži i ljubav i razočaranja i izdaju i napade i obrane i smrti…

Rad na predstavi je, zahvaljujući gospođi Nevi bio onakav kakav sam priželjkivao. Rad koji, nažalost, u zadnje vrijeme zna izostati u teatru. Rad pun iskrenog kopanja, traženja, otkrivanja… rad koji je zahtjevan, ali rad koji se duboko upisuje u glumačko tijelo. Rad koji vraća na osnovne postavke našeg posla, koji nas vraća partneru i nama samima.

Aleksandar Cvjetković je fantastičan glumac. Fantastičan. Užitak je postojati s njim na sceni. Nadam se samo da sam mu upola dobar partner kao on meni…

O Ericu Larsenu ne mogu previše reći bez da otkrivam detalje predstave. Mogu reći da je on svojevrsna enigma koja se lagano, uz iznenađenja, odmotava i otvara pred gledateljem do kraja predstave.

Posao scenografkinje

Vjerojatno prosječan gledatelj teško zamišlja svu složenost scenografskoga procesa, od prvotne ideje pa sve do realizacije koju vidimo na pozornici. Opišite nam ukratko korake nastanka scenografija?

Posao scenografa/scenografkinje je zaista složen i sveobuhvatan te prolazi kroz nekoliko faza i može trajati i do šest mjeseci. Započinje upoznavanjem autorskog tima te predstavljanjem redateljske ideje i koncepta predstave. Od velike je važnosti da se vizije autorskog tima međusobno poklapaju, posebice po pitanju estetike i koncepta, te da postoji povjerenje. Taj dio početnih dogovora, razrade skica itd. odvija se nekoliko mjeseci prije početka proba.

Scenograf/kinja mora uroniti u srž priče, i biti upućen/a u detalje unutar samog djela. Najčešće se prve vizije scenografije javljaju upravo iščitavajući komad. Prije razrade idejnih skica izrađuje se moodboard, odnosno prezentacija različitih primjera koje nas inspiriraju. Nakon što se iz moodboarda dogovori neki okvirni smjer i atmosfera, izrađuju se idejne skice. Idejne skice mogu biti crteži rukom, ili izrađene u nekom odgovarajućem programu. Potom je potrebno napraviti tehničke nacrte, odnosno tehničku razradu svakog scenografskog segmenta u određenom omjeru i proporciji. Također, često se izrađuje i maketa scenografije, što dodatno olakšava redatelju i glumcima razumijevanje prostora unutar kojeg će se kretati. Nakon predaje tehničkih nacrta i svih potrebnih materijala, kreću dogovori i izrada scenografije koja se odvija unutar kazališnih radionica. Proces izrade scenografije meni je osobno jedna od najdražih faza jer je prepuna iznenađenja i eksperimentiranja s materijalima. Tijekom perioda izrade scenografije potrebno je odlaziti na probe i biti u korak sa svim promjenama i dodacima koji putem mogu nastati. Paralelno se nabavlja potrebna rekvizita. Nakon izrade u radionici, dolazi tehnička proba, to je prva proba na kojoj se montira scenografija s tehničkim osobljem. Uvijek je iznova čaroban trenutak kada vidite vašu ideju s papira konačno realiziranu u trodimenzionalnoj stvarnosti i prostoru. Onda slijedi postav rasvjete pa generalne probe, gdje se do zadnje sekunde dorađuju i najmanji detalji, te naposljetku dugo iščekivana premijera, kao šlag na kraju ovog zanimljivog procesa.

Sudjeluje li scenograf/scenografkinja u neposrednoj izradi scenografije ili je njegov zadatak davati upute prema kojima se scenografija izrađuje?

To uvelike ovisi o kazalištu i načinu na koji imaju strukturiranu radionicu. U pravilu scenograf se ne bi trebao baviti samom izradom, ali situacije znaju biti različite pa je bitno biti prilagodljiv različitim mogućnostima. U nacionalnim kazalištima poput našega koja imaju velike kazališne radionice i majstore za svaki sektor, scenograf često samo nadgleda i vodi proces, dok u manjim nezavisnim kazalištima koja nemaju radionice ili imaju radionice s primjerice samo jednim majstorom, scenograf često sudjeluje i u izradi, patiniranju, modeliranju i sličnim radnjama.

„Enigmatske varijacije“

Kako je bilo raditi na predstavi „Enigmatske varijacije“?

Proces rada na ovom projektu jedno je jako ugodno iskustvo. Od početka je komunikacija s autorskim timom, redateljicom Nevom Rošić, dizajnerom svjetla Marinom Lukanovićem te kostimografkinjom Sandrom Dekanić tekla izuzetno glatko. Poklopile su nam se vizije.

Komad „Enigmatske varijacije“ je duodrama filozofsko-narativnog karaktera, bez filmske akcije i dinamičnih promjena scenografije, predstava koja se postavlja za malu scenu. Kakav je pristup u izradi scenografije za predstave takve vrste? Daje li se veća pozornost detaljima?

Kod izrade ovakvog tipa komornije predstave za malu scenu, izuzetno je bitan realizam u vizualnom smislu. Publika je posve blizu glumcima te u ovom slučaju ništa ne smije izgledati umjetno ili nedorečeno (osim ako to nije namjera). Bitno je stvoriti intimnu atmosferu i prostor s kojim se glumci mogu saživjeti te postići da publika dobije osjećaj kao da je pozvana u njihov dom i svijet.

Kod izrade kazališne scenografije za veliku pozornicu često je potrebno u nekim detaljima pretjerati i prenaglasiti ih kako bi bili uočljiviji za publiku na većoj udaljenosti, dok je scenografiju za malu scenu potrebno više približiti filmskom realističnijem pristupu jer se pridaje veća pozornost detaljima.

Cijela radnja predstave „Enigmatske varijacije“ odvija se u jednoj prostoriji, u kući na zabačenome otoku kod Sjevernoga pola u kojoj usamljeno živi slavni pisac i nobelovac Abel Znorko. Kakva je bila vaša i redateljska zamisao o izgledu kuće jednoga ekscentričnog pisca?

„Enigmatske varijacije“ su zaista jedan od zanimljivijih tekstova na kojima sam imala priliku raditi. Priča i likovi su jako ogoljeni, ali bogati emocijama i napetošću. Radnja se odvija na zabačenom otoku oko 1995. godine, gdje slavni pisac živi osamljeničkim životom, otuđen od ostatka svijeta. Iščitavajući tekst brzo sam došla na ideju smještanja radnje na drveni pod koji svojim kružnim, organskim oblikom asocira na nepravilnu formu otoka. Time sam još više istaknula izoliranost glavnog lika te samih emocija. Na drvenom podu/otoku je smješten njegov cijeli svijet, odnosno radna soba pisca, koja je s ostalim prostorima povezana pomoću tri prolaza/vrata koja sugeriraju i metaforički označavaju mogućnost izbora, ali i simboliziraju tri lika; pisca, novinara te ženu oko koje se cijela radnja vrti, iako nije fizički prisutna. Dogovorili smo s redateljicom Nevom Rošić i kostimografkinjom Sandrom Dekanić da su kostimi budu malo hladnijih tonova, dok sam se kod scenografije usmjerila na toplije tonove i teksture drveta i kože.

Što se tiče detalja i rekvizite za ovu priču je izuzetno bitna točnost i opravdanost svakog vizualnog elementa. Sve što je prisutno na sceni prije svega je jako promišljeno i s dobrim razlogom. Svaki rekvizit mora odražavati karakter glavnog lika te biti u njegovoj funkciji, stoga nemamo previše nepotrebnih detalja.

Predstava sadrži brojne intrigantne psihološke promjene kod likova. Ističete li i Vi to na neki način putem scenografije?

S obzirom da se radi o statičnoj scenografiji nema nekih većih isticanja psiholoških promjena vidljivih kroz promjene scenografije, ali su psihološke promjene vidljive kroz laganu i suptilnu promjenu svjetla kojeg je dizajnirao Marin Lukanović.

Neva Rošić

Tijekom rada na predstavi imali ste nesvakidašnju priliku surađivati s legendarnom Nevom Rošić. Kakva je bila vaša suradnja?

Izuzetno sam počašćena i zahvalna Marinu Lukanoviću koji me pozvao kao suradnicu na ovom projektu te Kazalištu i Talijanskoj drami te na pruženoj prilici za suradnju s osebujnom damom poput Neve Rošić. Od početka je gospođa Neva imala puno povjerenje u moje prijedloge i odluke, te mi se čini da je u konačnici zadovoljna rezultatom. Zanimljivo mi je slušati dok glumcima objašnjava neke dramaturške situacije, također je i prepuna raznih kazališnih dogodovština i priča koje nas vraćaju u neka prošla vremena. Sve u svemu, divna prilika i nezaboravno iskustvo.

Jeste li zadovoljni rezultatom Vašega rada koji ćemo vidjeti u petak na premijeri?

Moram priznati da gotovo nikada nisam u potpunosti zadovoljna konačnim rezultatom, uvijek postoje neke sumnje da se nešto možda moglo i bolje napraviti ili osmisliti. No, pokušavam se ne opterećivati time već biti zadovoljna s onime što smo napravili prema dogovoru, jer je najbitnije da prostor oživi i funkcionira s pričom i likovima.

Razgovarala Julia Vazniak

Éric-Emmanuel Schmitt francuski je pisac, dramatičar, filozof, filmski redatelj i jedan od najčitanijih suvremenih autora, rođen je 1960. u Sainte-Foy-lès-Lyonsu. Doktorirao je filozofiju, a studirao je i Muzikologiju u Lyonu i na vodećem francuskom sveučilištu École normale supérieure.

Jedan je od najčitanijih i najizvođenijih autora na francuskom jeziku u svijetu. Hvaljene od publike i kritike, njegove su drame osvojile nekoliko Molièrea (najprestižnija nagrada francuskog nacionalnog kazališta) i Grand Prixja Francuske akademije, između ostalog i za životno djelo. Njegova su djela prevedena na 48 jezika, a njegove se drame redovito izvode u više od 50 zemalja.

No, Schmitt je i dramaturg, ali piše i scenarije za film i televiziju, a objavio je i brojne romane, majstor je kratke priče, a izdao je i grafičke romane. Potaknut međunarodnim uspjehom svog prvog filma iz 2006. „Odette Toulemonde“, adaptirao je i režirao i film „Oscar i gospođa u ružičastom“ 2009. godine. Bio je i umjetnički ravnatelj pariškog kazališta Théâtre Rive Gauche. Kao strastveni ljubitelj glazbe na francuski je preveo libreta Mozartovih opera „Figarov pir“ i „Don Giovanni“, a o Mozartu je iz divljenja putem imaginarnog dopisivanja sa slavnim skladateljem napisao i knjigu „Moj život s Mozartom“ koja je spoj autobiografije i romana. U sličnom je ključu napisao i „Kada mislim da je Beethoven mrtav jer je toliko mnogo budala živo“, te inovativnu verziju bajke „Karneval životinja“. Neograničenog entuzijazma za svaku umjetničku formu, 2012. debitirao je u Pariškoj operi s „Bizetovim misterijem“ kojim izražava fascinaciju Gergesom Bizetom i njegovom „Carmen“. Prijatelji su ga jednom prilikom, kada se zbog spleta okolnosti glumac u njegovim predstavama nije mogao pojaviti u svim terminima zakazanih izvedbi, nagovorili da se usudi stati i u glumačke cipele.

Sablažnjavalo ga je to, ali se odvažio i izvedba je izazvala – ovacije. Od tada, Schmitt izvodi vlastita djela u Francuskoj, Švicarskoj, Belgiji, Kanadi, Italiji, a glumi i u ostalim predstavama na francuskom jeziku u brojnim europskim zemljama.

Član je žirija za nagradu Goncourt, najprestižniju francusku nagradu za književnost.

Živi u Briselu. Belgijska Kraljevska akademija za francuski jezik i književnost dodijelila mu je mjesto 33 na kojem su ranije bili Colette i Cocteau.

Priredila Andrea Labik

Engleski skladatelj Edward Elgar napisao je 1899. skladbu „Varijacije na izvornu temu za orkestar“ („Enigma Variations“), sastavljenu od četrnaest kratkih stavaka, varijacija. Elgar je zadržao za sebe zagonetnu inspiraciju za to popularno djelo kojim se proteže veća, „neodsvirana“ tema, „toliko poznata da je nitko nije uočio“. No, odlučio je otkriti kako je svaki stavak vezan uz određenu osobu – to su Elgarovi prijatelji, suvremenici, njegova supruga, pa čak i on sam. Svaki od stavaka predstavlja aspekt osobnosti tih ljudi. Njegove su „Enigmatske varijacije“ četrnaest različitih individua od kojih svaka govori za sebe. Uz svaku varijaciju ispisan je inicijal ili zagonetna riječ koja se odnosi na identitet subjekta, odajući tako i skladateljevu strast prema igrama riječi i anagramima. Povjesničari i muzikolozi tijekom godina nižu teze i rješenja, ali nikada nisu pronašli konačan odgovor.

„Ovo djelo, započeto u duhu humora i nastavljeno u dubokoj ozbiljnosti, sadrži skice skladateljevih prijatelja. Može se razumjeti da ove osobe komentiraju ili razmišljaju o izvornoj temi i svatko od njih pokušava riješiti ‘Enigmu’, jer se tako zove tema. Skice nisu portreti, ali svaka varijacija sadrži posebnu ideju utemeljenu na nekoj određenoj osobnosti ili možda na nekom događaju poznatom samo dvoje ljudi. To je osnova kompozicije, ali djelo se može slušati kao glazbeno djelo bez ikakvih suvišnih proučavanja“, kazao je sam Elgar.

I Éric-Emmanuel Schmitt u maniri najboljih dramatičara u svojoj se najpoznatijoj drami „Enigmatske varijacije“ iz 1996. vješto poigrava složenom psihologijom različitih ljudi, naglašavajući njihove nedostatke i probleme sa samopoštovanjem, bez pojavljivanja glavne teme kao što je slučaj i kod Elgara. Je li svaki pojedinac zapravo nespoznatljiv?

S jedne strane, osamljeni genije Abel Znorko je dobitnik Nobelove nagrade za književnost, živi daleko od ljudi i civilizacije, na dalekom otoku Rösvannöy usred Norveškoga mora i prisjeća se žene koju je strastveno volio, s kojom je dugo razmjenjivao pisma. S druge strane, Erik Larsen plahi je, ali uporan novinar koji dolazi intervjuirati slavnog pisca povodom izdavanja Znorkove nove knjige, epistolarnog romana sastavljanog od ljubavnih pisama, što znatno odstupa od dotadašnjeg njegovog opusa. Međutim, stoji li iza toga skriveni motiv? Postoji li poveznica između njega i žene za koju Znorko tvrdi da je nikada nije zaboravio? Kako to da jedan zajedljivi ekscentrik mizantrop pristaje sastati se s novinarom? Tajne i laži uvijaju se u sve složeniju zagonetku. Dva muškarca, profinjeno duhoviti i istovremeno na rubu tragedije, otkrivaju tajne tijekom dramatičnih, emotivnih zaokreta u neizvjesnoj, opakoj borbi istine.

U predstavi se kroz dvosmislene, dirljive, moćne, energične, impresivne, silovite dijaloge ocrtava paradoks kako se strastvena ljubav pretvara u osvetničku mržnju, kao i dvije kontradiktorne vizije ljubavi – kratka i nezaboravna strastvena, nasuprot vjerne, vječne ljubavi. Ono što počne kao uredan sraz inteligencija i sukob ega, postaje mnogo kompliciraniji nered sačinjen od odnosa i emocija.

Ova duo drama se temelji na velikoj francuskoj tradiciji riječi, misli i užitka dijaloga. Autoru je na prvome mjestu ono što su isticali i Molière i Racine – umijeće ugode – zainteresirati, uzbuditi, uvući, on želi potaknuti na razmišljanje ne zanemarujući pritom važnost humora i užitka. U tom napetom verbalnom tenisu, posežući za najdubljim značenjima kako bi se prikazalo ljudsko srce, nalazi se spokojna ljepota pri silovitim izljevima ljubavnih priča.

Književnost je temelj humanizma, tvrdi Schmitt, jer ukida distancu, stvara prisnost između ljudi potpuno različitih, koji nisu istoga spola ni dobi, koji ne dijele ni istu povijest, ni ideologije, ona ima moć pronaći zajednički jezik govoreći o onome bitnom što dijelimo.

Schmitt u svojim knjigama često koristi i autobiografske trenutke vođen mišlju „da bismo dali težinu stvarima koje govorimo, moramo reći: ja sam to proživio“. Drži da je umjetnost stvorena da slavi život i kako glazbenik slavi sklad i ljepotu zvukova, tonova, tako pisci slave ljudsku složenost. Opisane su tako i bol i gorčina, s naglaskom da je nužno živjeti s kompleksnošću bez pokušavanja pojednostavljivanja jer, kako kaže autor, „svi koji pokušavaju izbrisati životne poteškoće su prevaranti. Prekrasan život nije onaj život u kojem nema tuge. Lijep je onaj život pun zagonetki, a mi trebamo živjeti s njima. Ne možemo ih sve riješiti. Život je enigma, kao što je i svaka osoba enigma. Voljeti je enigma. To je ispunjavajuće“.

Éric-Emmanuel Schmitt o svom pisanju i svojim dvjema ljubavima – filozofiji i kazalištu piše: „Filozofija tvrdi da objašnjava svijet, kazalište da ga predstavlja. Kombiniram to dvoje kao način da pokušam odražavati ljudsko stanje na pozornici, dodati vlastita razmišljanja i izraziti vlastite nade i tjeskobe uz humor i dodir lakoće primjerene paradoksima naših života.

Uspjeh čini čovjeka skromnim: ono što sam mislio da je moja privatna drama, pokazalo se kao odjek pitanja mnogih mojih suvremenika i njihovih čežnji da ponovno osvoje život“.

Svoju je svjetsku premijeru predstava „Enigmatske varijacije“ imala u pariškom kazalištu Théâtre Marigny u ožujku 1996. godine. Predstavu je režirao Bernard Murat, a Alain Delon glumio je Abela Znorka, dok je Francis Huster bio u ulozi Erika Larsena.

„Enigmatske varijacije“ postavljene su diljem svijeta i hit su od Tokija, Los Angelesa i Toronta do brojnih europskih gradova.

Kritika je o drami nakon pariških izvedbi pisala:

„…piše s krajnjom lukavošću… briljantan autor.“
Le Monde (Pariz)

„…i bolan i oštar.“
Le Parisien (Pariz)

„…ima sve elemente za uspjeh: originalno okruženje, pametne dijaloge, napetost; napisano po mjeri uz sve vještine poznatog krojača…“
La Tribune (Pariz)

„Neke se ljubavne priče dogode u romanima, druge na pozornici. E. E. Schmitt napisao je dramu pod nazivom ‘Enigmatske varijacije’. I to je jedna od najvećih ljubavnih priča ikada napisanih. Inspirirana glazbenim djelima britanskog skladatelja Edwarda Elgara koje se također nazivaju ‘Enigmatskim varijacijama’, predstava se bavi najpoznatijom i najtajnovitijom zagonetkom od svih: koga volimo kada volimo? Pokušavajući pronaći sve moguće odgovore na to pitanje, Schmitt je napisao prekrasnu simfoniju; u isto vrijeme, vrlo jednostavnu i uzbudljivo duhovitu i duboko dirljivu: predstava je puna iznenađenja i dramatičnih preokreta, vješto napisana i predivno zapanjujuća!“
Christophe Barbier

„Kakvo majstorstvo i napredak u drami! Kakva snaga i delikatnost u načinu na koji su karakteri i temperamenti postavljeni jedan nasuprot drugoga!“
Pierre Billiard

„Tekst je izvrstan: napetost, ljubav, stvaranje, mašta, Schmitt se poigrava idejama, likovima, temperamentima, plemenitošću i bijedom života. Kazališna je scena za Schmitta igra i on zna filozofiju učiniti jasnijom, veselijom, osobito u duhovitim dijalozima. Tako su mnoga naša unutarnja razmišljanja ugledala svjetlo dana. Njegovi odgovori zvuče tako očito i jasno. Schmitt je briljantan i radostan dramatičar“.
Pascale Haubruge

Priredila Andrea Labik

Najvažnija tema sukoba na sceni uopće nije na sceni. Žena o kojoj se u drami govori moderna je žena za koju će neki reći da oskvrnjuje najsvetije, pritom bivajući ona koja najviše pati. Ona je žena koja se natječe s muškarcima, jedna od onih neovisnih žena koja vodi bitke za uspješnu karijeru, a za sobom ostavlja propali brak. Žena koja (pritom ili baš zbog toga) ima problem s izgradnjom ljubavne veze i pristaje na odustajanje od same sebe. Autor kaže da je u ljubavi sve neizvjesno i nejasno, netko može doći, zaljubiš se, ostavi te, izda – voljeti je nužno neugodno iskustvo, tvrdi Schmitt, ali jedino tako je moguće. Na kraju, i Elgarovo djelo trijumfalno završava slavljem života na svom konačnom vrhuncu.

Priredila Andrea Labik