
Premijera ILLUSIONI / ILUZIJEIvan Viripajev
“I calorosi, interminabili applausi del pubblico a fine spettacolo, sono stati la dimostrazione della bravura e dell’intensità scenica degli attori che, con grande sensibilità hanno saputo trasmettere messaggi universali e anche una domanda retorica: “L’amore vero è solo quello corrisposto?”. La risposta al quesito è a scelta libera dello spettatore che, una volta ritornato a casa, nel suo intimo profondo ha potuto riflettere e trovar risposta guardondosi riflesso allo specchio.”
/
“Topao, dugotrajan pljesak publike na kraju predstave pokazao je vještinu i scensku snagu glumaca koji su s velikom osjetljivošću prenijeli univerzalne poruke, pa čak i retoričko pitanje: „Je li prava ljubav samo uzvraćena?“ Odgovor na to pitanje bio je prepušten publici da slobodno odabere koja je po povratku kući mogla duboko razmisliti i pronaći odgovor u svojem odrazu u ogledalu.”
Due coppie, quattro voci, una narrazione inafferrabile e potente sull’amore e sul tempo, sulla sincerità e sull’illusione. Una partitura teatrale raffinata e sorprendente, in cui i personaggi si avvicendano nel raccontare vite vissute, sognate o forse solo immaginate. Un’opera che mette in discussione ogni certezza: chi siamo, chi amiamo, e cosa resta alla fine. Il testo fonde umorismo e malinconia, con una scrittura limpida e vertiginosa. In scena non ci sono ruoli maggiori o minori: ciascun personaggio attraversa rivelazioni profonde, dialoghi sospesi, confessioni che commuovono e disorientano.
Secondo il regista Vinicio Marchioni, “è un puzzle meraviglioso, un ingranaggio a orologeria per sovvertire l’ordine precostituito, in cui le verità si costruiscono in maniera poetica ed eterna, per poi essere smontate con ironia cinica e disincanto, senza nemmeno il tempo di sentire l’amaro in bocca”. Lo spettacolo diventa una riflessione lieve e profonda sull’identità, l’amore e l’invisibile, una “lanterna accesa” sul presente.
/
Dva para, četiri glasa, neuhvatljiva i snažna naracija o ljubavi i vremenu, iskrenosti i iluziji. Rafinirana i iznenađujuća kazališna partitura u kojoj likovi naizmjence pričaju živote koje su proživjeli, sanjali ili možda samo zamišljali. Djelo koje propituje svaku sigurnost: tko smo, koga volimo i što na kraju ostaje. Tekst spaja humor i melankoliju, s jasnim i vrtoglavim pisanjem. Na pozornici nema glavnih ili sporednih uloga: svaki lik prolazi kroz duboka otkrića, napete dijaloge, ispovijesti koje pokreću i dezorijentiraju. Prema riječima redatelja Vinicija Marchionija, „to je divna zagonetka, mehanizam za rušenje unaprijed uspostavljenog poretka, u kojem se istine konstruiraju na poetski i vječni način, samo da bi se rastavile ciničnom ironijom i razočaranjem, bez ikakvog vremena da se osjeti gorak okus u ustima.“ Predstava postaje jednostavna i duboka refleksija o identitetu, ljubavi i nevidljivom, „svjetiljka“ koja nam otkriva obrise sadašnjosti.
