KAD SE ZALJUBLJUJEMOAutorski projekt
Autorski projekt Ivana Plazibata, Petre Pleše, Olivere Baljak, Aleksandre Stojaković Olenjuk, Jelene Lopatić, Denija Sankovića, Ana Marije Brđanović i Romine Tonković
„Hvala redatelju Ivanu Plazibatu čije smo režije u nekoliko navrata gledali kao inovativne (uporaba digitalnih sadržaja u prizorima), što je ovog puta kamere usmjerio u nevidljive granice ljudske tankoćutnosti gdje su nastanjene katedrale duha, oku nevidljive a tako sveprisutne i snažne u ovom riječkom dramskom timu.“
Marijana Trinajstić, Kazalište.hr
„Olivera Baljak glumica je nepresušne sposobnosti preobražavanja svakim novim scenskim radom, čemu svjedoči i slojevitost koja izvire iz glavne junakinje ove predstave. Njezina nam je Lara bliska i predstavlja se kao otvorena knjiga, s cijelim nizom mana, vrlina, strahova i nadanja obuhvaćenih glumičinom nevjerojatnom ekspresivnošću.“
Predstava „Kad se zaljubljujemo“ je priča koja nam kroz jedno obiteljsko okupljanje istodobno govori o ljubavi, pravu na nju, ali i predrasudama toleranciji i mržnji. Projekt se bavi pitanjem postoji li za jedan dio populacije (60+) uopće pravo na novu ljubav, strast i novi početak. Naime, kao da je u kazalištu, a i time i društvu, za taj dio populacije ta mogućnost izbrisana, a time i zabranjena. U ovoj predstavi glumačka podjela predvođena našom nacionalnom dramskom prvakinjom Oliverom Baljak ispričat će njihovu priču.
Ivan Plazibat diplomirao je kazališnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Potpisuje režiju tridesetak kazališnih predstava. Režirao je u kazalištima diljem Hrvatske i regije kao što su HNK Split, HNK Varaždin, KMD Dubrovnik, Teatar ITD, GKL Split, Kerempuh, Bosansko narodno pozorište Zenica, SARTR Sarajevo, GP Jazavac, Kerempuh, GK Komedija. Godine 2015. i 2019. bio je izbornik festivala Mali Marulić u Splitu, a od 2015. do 2017. član vijeća festivala Marulićevi dani u Splitu. Dobitnik brojnih nagrada za svoje dječje predstave („Moj prijatelj Mačkodlak“, „Lažeš Melita“, „Miš u toću“, „Alo to sam ja“) među kojima su nagrade za najbolju režiju i najbolju predstavu i to tri put kao dobitnik nagrade festivala Mali Marulić, dvaput nagrade Naj, naj, naj festivala, nagrade festivala Assitej u Čakovcu i Nagrade hrvatskog glumišta za najbolju predstavu za djecu i mlade. Za svoje predstave („Kroćenje goropadnice“ i „55 kvadrata“) dobitnik je nagrada za najbolju predstavu i najbolju režiju na festivalima Gavelline večeri, Marulićevi dani, Nagrade hrvatskog glumišta i Festivala malih scena u Rijeci. Navedene i druge predstave osvojile su i više od četrdeset glumačkih i suradničkih nagrada na festivalima u Hrvatskoj i izvan nje.
Predstava „Kad se zaljubljujemo“ priča je o tome koja nam je vrsta priča dopuštena. Naime, na ovim prostorima društvo često uvjetuje pojedincu koja vrsta sudbine je za njega određena bilo zbog roda i naroda, klase i društvenog statusa. Našoj junakinji ove priče, Lari, dali smo i još jednu nevidljivu granicu- onu životne dobi. Ljude u trećoj životnoj dobi često percipiramo kao ljude koje odrađuju završni, treći čin svoje životne drame, ali za razliku od kazališta u tom trećem činu nema velike drame. Htjeli smo imati našu Laru, koja je u toj dobi puna života i drame, i predstavu koja od teme prava na ljubav govori na kraju o pravu na izbor.
U izmaštavanju scenarija o tome kako bi naš život još mogao izgledati, high koji sa sobom nosi zaljubljenost ima ključnu ulogu. Zbog njega ćemo na jedno oko zažmiriti na sve mane obožavanog objekta, bilo da se radi o ljubavniku, djetetu ili poslu.
Kad se zaljubljujemo u svoj posao, ljubav prema njemu postaje opravdanje trpljenja svih radnih uvjeta. Radnici u kulturi često se nalaze u situacijama u kojima njihove (umjetničke) odluke modelira i strah od gubitka trenutnih, ali i budućih angažmana. Prihvaćaju se honorari čiji iznosi vrijeđaju dostojanstvo, a tu su i nebrojeni sati neplaćenog prekovremenog rada. Usprkos svim ‘izazovima’, rad u kulturi ostaje tako magično uzbudljiv da mu se uvijek iznova vraćamo. Opraštamo mu baš kao što bismo oprostili i osobi u koju smo ludo zaljubljeni, baš kao što bismo sve oprostili i svojoj djeci.
Kad se zaljubljujemo u svoju djecu, od trenutka kada dođu na svijet, njihov život zauzima prvo mjesto na listi prioriteta roditelja. Roditeljstvo pretpostavlja mnoga odricanja i nikada zapravo ne prestaje u prestaje u smislu brige koju osjećamo za dijete, ma koliko odraslo bilo. Pitanje je u kojem trenutku, odnosno vraćamo li se ikad sami sebi natrag na to prvo mjesto ili je početak djetetova života simbolički kraj roditeljevog?
Kad je u Ujaku Vanji, Čehov napisao „Kad bi se ostatak života mogao proživjeti nekako drugačije“, izrazio je sentiment koji svatko osjeti u nekom trenutku života, kad se makar i na sekundu zaljubi u nešto ili nekoga, te osjeti potencijal za promjenom vlastite paradigme.
