LEICA FORMAT

Daša Drndić

Diplomirala je engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, kao Fulbrightova stipendistica magistrirala je na Southern Illinois University, a potom i studirala na Case Western Reserve University. Radila je kao urednica u izdavačkoj kući „Vuk Karadžić”, kao profesorica engleskog jezika na Narodnom univerzitetu „Đuro Salaj” i urednica-dramaturginja na Radio-televiziji Beograd. Doktorirala je na Sveučilištu u Rijeci gdje je na Odsjeku za anglistiku predavala modernu britansku književnost i kreativno pisanje. Objavljivala je prozu, književnu kritiku, analitičke tekstove i prijevode u časopisima i književnim listovima te igrane i dokumentarne radiodrame. Objavljena prozna djela: „Put do subote” (1982.), „Kamen s neba” (1984.), „Marija Częstohowska još uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu” (1997.), „Canzone di guerra” (1998.),„Totenwande” (2000.), „Doppelgänger” (2002.), „Leica format” (2003.), „After Eight” (2005.),” „Feministički rukopis ili politička parabola” (2006.), „Sonnenschein” (2007.), „April u Berlinu” (2009.), „Belladonna” (2012.) i „EEG” (2016.).

Roman „Sonnenschein” osvojio je 2007. godine nagradu „Fran Galović” za najbolju knjigu zavičajne tematike i nagradu „Kiklop” za prozno djelo godine. Dobitnica je nagrade Independent za najbolju stranu beletrističku knjigu po izboru čitatelja (Independent Foreign Fiction READERS Prize) za 2013. godinu. Daša Drndić dobitnica je međunarodne književne nagrade Prozart 2014. Roman „Belladona” u prijevodu Celie Hawkesworth dobio je britansku nagradu Warwick.

Priredila Andrea Labik

Mnogi su se pitali kako „Leicu format” uopće zamisliti na pozornicu.

Najveći posao u tom smislu napravio je Goran Ferčec adaptacijom koja je stvarno sjajna, nimalo ne pretjerujem. Zaista su svi oni koji poznaju roman pitali je li uopće moguća scenska adaptacija tog opsežnog materijala, koju oni nisu vidjeli. Bila sam, naravno, i ja skeptična. Učinilo mi se ipak da je Goran Ferčec jedina osoba koja bi to mogla. Njegova estetika i stil podudaraju se s Dašinim, a tu je i činjenica da su bili prijatelji. Postojalo je duboko razumijevanje između njih.

Goran je napravio temelj koji predstavu čini mogućom.

Obzirom na vaša istraživanja, terenski rad i vaše bivanje u Rijeci zbog ovog umjetničkog procesa, jeste li onda dodavali ta iskustva, mijenjali..?

Minimalno. Osim što je Goran u adaptaciju unio i poneki pasus iz drugih romana, recimo „Umiranja u Torontu”, dodali smo u tekst i impresije glumaca koji su također građani Rijeke. Međutim, čula sam komentare kako roman o Rijeci rade ljudi iz Zagreba. Razumijem da se ta misao nameće čovjeku. No, tko samo malo promisli razumjet će da je Daša bila odasvuda, a poput nas, i prolaznik kroz Rijeku. Radi se o pogledu osobe koja je ovdje svojevrsni uljez, a taj pogled otvara pravi dijalog između grada i građana. Njezin način komunikacije bio je odrješit, ali ona nije isključiva. Ona pita, provocira, što je onda poziv na odgovor. Njoj je stalo. Želi da stvari budu bolje, da se mijenjaju, provocira razgovor koji bi omogućio promjenu. Sasvim sigurno ona bi jednako tako pisala i o Zagrebu, Berlinu, Bruxellesu, bilo kojem drugom gradu u kojem bi se našla. Ovo nije obračun između nje i grada. Ovo je njezina konfliktna situacija u gradu u kojem se osjeća kao outcast, luzer, izopćenica neke vrste i posljedično tome buntovnica. Važno je ne smetnuti s uma da je Daša Drndić odabrala baš Rijeku. Bilo je gradova u kojima je mogla živjeti, znam pouzdano, u kojima bi joj zasigurno bilo lakše. Ali ne, ona se odlučila za Rijeku i to jako puno govori.

Što je sa situacijama i istinama o gradu koje su ironične, autoironične i vrlo duhovite, a zbog kojih bi se neki se u publici mogli naći uvrijeđenima?

Tako pametna i lucidna Daša Drndić je, ne smije se zaboraviti, beskrajno duhovita.

U predstavi igra ansambl ljudi od kojih su većina Riječani. Oni koji su uronjeni u ovaj grad i vole ovaj grad smatraju te situacije beskrajno duhovitima, neke samo donekle točnima, a s nekima se ne slažu. No, one su ih provocirale da se zapitaju o stvarima i da o njima drugačije promisle. Možda se i ne slože s Dašom, ali niti ne moraju, jer nije stvar u tome da se moramo slagati, nego da otvorimo razgovor, promislimo što i kako možemo učiniti za svoj grad. Čini mi se da za Rijeku ima šanse, da je dovoljno mala zajednica gdje je moguće okupljanje kvalitetnih ljudi kojih ovdje ima i koji mogu mijenjati stvari. Bilo bi divno kad bi EPK 2020 bio kotačić, zamašnjak koji bi pokrenuo stvari u novom smjeru. Zagreb je prevelik, bezličan, svi smo se utopili i osjećamo se nemoćnima.

Sjećanje, zaborav, fikcija, fakcija, fuga, fuganti.

Daša polazi od činjenice da identitet nije jedno. Moj identitet je sve ono što sam bila, što jesam i što ću biti, to sam sve ja. Jednodimenzionalni identitetski sustav na kojeg smo navikli i u kojem smo odgajani, dovodi nas u niz frustracija. Mi smo štošta, nas je mnogo, mi stalno gradimo svoje identitete i unutar nas mogući su sasvim suprotni i kontradiktorni identiteti.

Daša započinje i zatvara roman s dvije žene koje su u nekom trenutku odabrale druge identitete – Antonia Host se u tome gubi, a Lea Moser ne. Ona kao da postaje alterego Daše koji gleda ovaj grad iz drugog rakursa i koji govori da u ovom gradu žive neki mirni, pitomi ljudi i da bi se u njemu moglo živjeti.

Na kraju Daša ne zatvara rečenicu, drži to mogućim.

Sedamdeset i dvije su uloge u adaptaciji za predstavu, a dvadeset i četvero glumica i glumaca. Kako ste napravili podjelu?

Nisam poznavala većinu ljudi iz riječkog ansambla jer stjecajem okolnosti nisam ovdje do sada radila. Nisam poznavala Tanju Smoje, a gledala sam je malo, nisam bila sasvim sigurna je li moguće da iznese jednu toliko zahtjevnu, ogromnu ulogu kao što je ova. Nije to samo lik iz literature, to je bila živa osoba koja je ovdje živjela, osoba posebne životne energije, imala je posebnu pojavnost. Presretna sam što sam se odlučila za Tanju Smoje. Ona je jedna od možda pet glumica u Hrvatskoj koje to mogu. Ansambl Hrvatske drame karakterizira nevjerojatna lakoća i spremnost jer imaju iskustvo rada s mnogo različitih kvalitetnih redatelja. Duboko su me impresionirali i mogu ih usporediti još jedino s ansamblom ZKM-a. Uopće im ne „titram“ , nisu slabi na taštinu pa da im to treba, to je zaista tako. Rade nevjerojatno profesionalno i kvalitetno.

Jako je puno materijala u predstavi, moraju biti spremni u svakom trenutku, puno je malih replika koje se brzo izmjenjuju, zahtijeva se vrlo velika koncentracija. Od Tanje Smoje, koja nosi predstavu, zahtijeva prvenstveno pankersku glumačku slobodu i snagu koja me oduševila, veliku preciznost i glumačku kondiciju da iznese materijal od više od dva sata hrabro na svojim leđima. Studenti daju lijepi doprinos, nadam se da su svjesni koliki je privilegij biti u ovakvom procesu.

Bilježenje – dokumentarno, autobiografsko, kinematografsko u fotografskom – Leica format.

Jako je puno vrlo konkretnih, dokumentarnih, autetntičnih trenutaka o njezinu životu i u Beogradu i u Rijeci. Miješa fikciju i fakciju. Mnogo je živih ljudi ovoga grada iz kojih je ona crpila inspiraciju, neki su pomalo stilizirani, romansirani, poetizirani, a za neke je brutalno jasno o kome se radi. Htjeli smo poštovati njenu dokumentarnost, neke stvari koje će možda nekome biti i pomalo neugodne nismo htjeli izbaciti jer bi to onda bio falsifikat.

Holokaust i žrtve u „Leica formatu”.

Išli smo jedan dan Goran i ja na probu sjajnog Petog ansambla. Na putu tamo, uočili smo grupu ljudi, novinare i dvije starice koje su ’44, čini mi se, kao Židovke odvedene iz te kuće gdje je postavljen Kamen spoticanja, a spominje se Sergio de Simone kojeg je Goran bio izbacio iz adaptacije, a sada se nametnuo. Sam! Nevjerojatna situacija. Puno je bilo takvih „slučajnosti” u kojima smo susretali sjećanja grada koja su imala potrebu javiti nam se.

Vaša istraživanja, vaša iskustva u Rijeci, vaš osjećaj u gradu, nalaženje Daše Drndić u ulicama i situacijama.

Puno smo vremena uložili u istraživanje. Goran i ja dolazimo u Rijeku redovno od lipnja prošle godine. Kad god sam mogla, dolazila sam prošetati gradom, prisluškivati razgovore. Bez toga se ne može. Meni je to donijelo moj odnos prema gradu i sliku, doživljaj grada. Dolasci su bili beskrajno inspirativni. To je bila neka moja fuga. Ostaviš zagrebačke identitete, dođeš ovdje, nitko te ne poznaje i u toj čistoći omogućuje ti se da čisto gledaš i grad.

Demetrova ulica u Rijeci, gdje sam živjela za vrijeme proba, za mene je najdivnija ulica u svemiru! Stanovi s jedne strane, pa luka, pa leđa ribarnice, brod Galeb… toliko priča! Korzo prođem baš kad moram, pratim taj hod u šreh.

Razgovarala Andrea Labik

Onog jutra kad stiže u grad on još ne zna da njezin roman koji nosi u ruksaku i grad u koji je stigao imaju svoje zajedničko trajanje. Trajanje kojem ne treba ni dramaturg ni bilo tko drugi da bi to trajanje potvrdio, da bi između njezinog romana i ovoga grada napravio vezu. Tada on to još ne zna, ali će s vremenom shvatiti.

U trenutku kad izađe iz autobusa, grad uđe u njegov ruksak, iz romana izvuče citat i na mali sprčkani kolo­dvor bez nadstrešnice sruči se kiša, pa svi kisnu i sve kisne, dok putnici u tranzitu, jer ovo je pro­točan jedan grad, čekaju da kiša stane barem na trenutak, barem onoliko koliko je potrebno da iz grada odu suhi.

On se osvrne i, unatoč kiši koja moči ljude i prtljagu, pomisli; kako je ovdje lijepo, mogao bih ovdje ostati, pa otvori kišobran, prijeđe ulicu i krene prema zapadu, putem kojim će prolaziti sljedeća dva mjeseca, putem kojim je vjerojatno prolazila ona, i koji će mu svaki put otkriti neki novi znak prepoznavanja između romana koji nosi u torbi i grada kojim prolazi. On korača gledajući u vrhove svojih patika i pazi da zaobiđe jezerca kiše koja se nemaju kamo sliti, osim u more, jer od mora grad se samo uspinje, raste i nestaje, sav kao u brdo ukopan. Prije nego što stigne do glavnog kolodvora koji je projektirao Ferenc Pfaff iz Mađarske, isti Pfaff koji je projektirao kolodvor u Zagrebu, provjeri na mapi u mobitelu gdje se nalazi, pa nakon nekadašnje tvornice šećera, a danas Muzeja suvremene umjetnosti, skrene desno u ulicu koja vodi prema malom parku koji nosi ime doktora Frančiškovića o kojem on ne zna baš ništa, kao što o Frančiškoviću ništa vjerojatno ne znaju ni građani ovoga grada, osim da je mrtav jer inače ne bi bio prikucan na bijelu mramornu ploču.

Nakon što prođe kroz park, nađe se u masi koja ide prema krugu obližnjeg bolničkog centra, a grad se opet uvuče u njegovu torbu, uđe u roman i posegne za citatom o ovdašnjim hodačima u šreh koji stvaraju prepreke onima koji koračaju ravno, o ljudima koji uglavnom idu ukoso i ne primjećuju sav taj hodajući užas zbog kojeg on svako malo biva prisiljen stati u lokve kišnice. Kišobran nad njegovom glavom zaklanja grad i pošteđuje ga osjećaja koji će ga pratiti svih narednih dana, osjećaja da sve što vidi prepoznaje, nesvjestan tog trena da je osjećaj prepoznavanja zapravo grad pročitan u njezinom romanu. Da mu kišobran ne zaklanja pogled, shvatio bi da je sve prepoznatljivo samo zato što je pročitano.

Grad koji mu tog prvog dana ulazi u ruksak, nastavit će ulaziti i čeprkati sebe iz romana, dovodeći njega, koji roman poznaje bolje nego grad, u stanje nevjerice; što se zrcali u čemu? Prepoznaje li se roman u gradu ili grad u romanu? Ili je sve što će se dogoditi samo umišljaj jednog dramaturga koji proizlazi iz navike da sve što vidi povezuje, da spaja razbijene fragmente nekih mogućih odnosa, i da veze stvara tamo gdje veza zapravo nema, uvjeren da bi se bez tih veza, koje možda samo on vidi, svijet naprosto urušio.

Već drugog jutra, pošteđenog kiše, dok korača prema Delti, ni ne sluti da ga grad neće ostaviti na miru, da će mu svakog dana izvlačiti citate iz ruksaka, onako usput, dok on ide s jednog kraja grada na drugi, istim putem kojim je možda išla ona. Trebao je možda izvaditi roman iz ruksaka i ostaviti ga na stolu, riješiti se mamca na koji grad grize. Možda je trebao, ali nije, pa zato netom što prijeđe preko pruge koja siječe nekadašnju ulicu Ferenca Deaka, koju su u socijalizmu fugirali u ulicu Borisa Kidriča, točno ispred kineskog dućana Zhi-Zhi – koji se nalazi u prizemlju zgrade nekadašnjeg hotela Hungaria, zgrade u kojoj je ona živjela, ali u kojoj on nikad nije bio, na samom uglu uličice Beli kamik, iz koje je nekada u hotel ulazila služinčad – ugleda muškarca s fotoaparatom Leica obješenim oko vrata kako stoji, samo stoji i pušta da zamišljenost na trenutak zanemari činjenicu da mora nastaviti dalje i da je ovdje samo u prolazu. Ta nevjerojatna podudarnost, koja mora biti više od slučajnosti, taj čovjek s Leicom oko vrata, natjera ga da on sam krene u šreh i izazove bijes žene koja zbog tamnoljubičastih podljeva ispod očiju nalikuje rakunu i koja mu dovikne nešto o bogu ali on ne čuje što. Ne odgovori joj ništa nego nastavi prema Delti s namjerom da stigne na vrijeme, ali mu vlak koji prevozi kontejnere prepriječi put i dovede do toga da zakasni na prvu probu. Spopadne ga mutan osjećaj nespokoja.

Nekoliko dana prođe bez znakova. Uslijed ujednačenog ritma svakodnevice on izgubi pojam o vremenu i onog dana kad se previše opusti, kad zaboravi na zavjeru između romana u svojem ruksaku i grada ispod svojih nogu, kad pomisli da su sve odluke koje je donio radeći na adaptaciji romana, njegove odluke, u slučajnom prolasku ulicom Moše Albaharija, ispred broja 17 naiđe na malu grupu ljudi, grupicu iz koje naizmjence izlaze rečenice na jeziku talijanskom pa na jeziku hrvatskom, i unutar jedne od tih rečenica prepozna ime koje je u romanu, dok je radio na adaptaciji, precrtao crvenom olovkom smatrajući ga suvišnim i ne nalazeći mu mjesta u adaptiranoj priči koja je u tom trenutku još uvijek samo tekst i tek treba postati predstava. Ime koje ga je na ulici presrelo, a koje je on u romanu prekrižio, ime je Sergia de Simonea, djeteta od kojeg je u logoru Neuengamme ostala samo mala hrpa, hrpica pepela, a koje je u ovom gradu i na toj adresi živjelo do jednog ožujka godine četrdeset i četvrte. A onda više nije. Ime koje mu se javilo i podsjetilo ga na krivo donesenu odluku, natjera ga da iste noći pronađe to mjesto u romanu prepuno tihog jada, i prekriženog Sergia de Simonea vrati u tekst, jer za sve drugo već je odavno prekasno. Kroz ime koje mu se javilo, progovorio je grad, a roman je pokazao svoju volju. To ga je natjeralo da sljedećih dana hoda dodirujući rukom zgrade, portale, zidove, vlak u prolazu, a sve zbog straha da grad i roman sve vrijeme razgovaraju mimo njega, a da o tome on nema pojma.

I tako dan za danom, roman i grad nastavljaju voditi svoj dijalog slobodne forme, svoje priče razbijenih fragmenata i otkrivaju vezu snažniju od one koju je zamislio. A on, iako razuman, hoće biti dio tog dijaloga, pa počinje razvijati opsesiju pa svaki čovjek, svako ime, svaka situacija na koju nailazi postaju znakovi kojima grad citira roman ili roman citira grad. Srebrnarnica Perla odmah nakon pruge mora biti inspiracija za ime Perle Meizen koja na osamdeset i sedmoj stranici romana prodaje čokoladu i koja ponekad sve svoje čokolade pojede, pogotovo kad je hladno i kad ništa ne proda, kao što blagajnica u samoposluzi u ulici Pomerio s ćelavim otocima na glavi mora biti razlog za priču o Živki oboljeloj od trichotillomanije, kao što nijemost žene crvenih pramenova koja sjedi u parku mora biti nijemost Antonie Host.

Tako se prožimaju roman i grad, grad i roman i svakodnevno spremaju zagonetke, a njegova opsesija raste i izmiče kontroli, jer dramaturgija odnosa grada i romana već odavno nije dramaturgija slučajnosti, već neke hotimične logike supostojanja koju on, dramaturg, pokušava shvatiti, pa ga se sve češće može vidjeti kako stoji ispred hotela Continental, čeka da padne mrak i da prvo slovo na krovu hotela odbije svijetliti, da hotel postane ontinental, pa da sve dođe na svoje mjesto, a on da može mirno otići iz grada, iako bi najradije ostao.

U knjizi „Daša: spomenar” (Fraktura, 2018.), objavljen je razgovor Daše Drndić i Gorana Ferčeca, vođen 2013. godine za časopis Sarajevske sveske, pod naslovom „Nemamo kamo pobjeći“. Knjiga u kojoj se redaju uspomene objavljena je nakon Dašine smrti. U uvodu teksta Ferčec otkriva njen komentar nakon što su zajednički pročitali razgovor. „I ja mislim da je naš razgovor bio dobar“, kaže Daša Drndić.

Tijekom protekla dva mjeseca, koliko su trajale probe, učinilo mi se da nikada ranije nismo toliko međusobno razgovarali. Izvođači, redateljica, dramaturzi, koreografkinja, inspicijentica, autori zvuka, scenografije, kostima i ostali. Pritom ne mislim na poslovične opaske o dnevnoj politici, neiskrene izjave o našim osobnim iskustvima ili dosadne anegdote lokalnih kazališnih uspjeha. Ne mislim, možda, ni na pravi razgovor, jasno artikuliran dijalog, moguće je da nismo čak ni mi bili ti koji su govorili već da je tekst romana, ušavši s nama u prostoriju, postao nešto što nas neobično povezuje zato što nas se tiče. Tekst je razgovarao s nama, a zatim i mi međusobno. Nakon što bi se pročitale replike, podizale bi se glave, razmjenjivali pogledi za stolom, u kratkotrajnim tišinama koje su bile potrebne da riječi još malo protutnjaju prostorom. Pretenciozno je reći da se takvo što po prvi dogodilo u našem kazalištu, ali jest prvi put otkako sjedim na kazališnim probama. „I ja mislim da je naš razgovor bio dobar“, kaže Daša Drndić.

Kada radite adaptaciju romana za veliko kazalište, očekujete veliku publiku, a velika publika očekuje zabavu, jasnu strukturu i općenito što manje apstrakcije, jer je najveći strah velike publike da nešto neće razumijeti. Krenimo samo od pretpostavke, još Aristotelove, da dobra drama treba imati uvod, zaplet, rasplet i ispunjavati uvjet jedinstva vremena, mjesta i radnje. Dašin roman ne ispunjava niti jedan od tih uvjeta, dapače, uporno ih sabotira fugom, dokumentom koji ne ostaje u prošlosti, neopipljivim identitetom. I što da radi pošten dramaturg s takvim romanom? Pa, još snažnije inzistira u sabotaži. Uvodi nas u gubitak pamćenja i zatim zapliće u tu fugu; taj bijeg, izgon, ponavljanje, pukotinu. Raspleta nema, fuga raspleta nema.

U odgovoru na pitanje koje Goran upućuje Daši vezano uz roman „Leica format“, ona objašnjava svoju netrpeljivost prema ideji dobro skrojenog komada: „Zamisli tekst koji je sav uredno posložen, koji ima fini početak, pa kulminaciju, pa razrješenje i na zadnjoj stranici još i piše „kraj“. Zamisli dosadu pri čitanju takvog teksta koji uglavnom razlaže, raspoređuje, prelijeva iz šupljeg u prazno ono što je već uredno posloženo“.

Ipak, jedna formalna odrednica aristotelijanske ideje dobro skrojenog komada ipak pronalazi mjesto u adaptaciji i romanu: sukob. Sukob identiteta grada i identiteta autorice, stanovnice toga grada. Taj sukob nosi i svoju napetost koja lažno obećava da bi moglo doći do razrješenja; hoće li grad oblikovati svoju stanovnicu ili će stanovnica oblikovati svoj grad. Prizori iz grada u kojima grad i njegovi stanovnici ganjaju svoj stabilni identitet i preko puta njih Ona, koja svojom voljom ili ne, napušta romantičnu ideju da takvo što uopće postoji.

U „Pismu gospodinu d’ Alembertu o kazalištu” iz 1758. godine, Jean-Jacques Rousseau odbacuje tvrdnju Jeana le Rond d’ Almberta da je u Ženevi, kao i svim drugim civiliziranim gradovima nužna izgradnja kazališta i prisutnost kazališne umjetnosti. Dok je d’ Almbert u kazalištu vidio prosvjetiteljsku ulogu, Rousseau je strepio nad izazovima koje kazalište postavlja pred identitet građana Ženeve; kazalište kao društveni čin u kojem se miješaju muškarci i žene, što ugrožava ćudoređe žena, dok muškarci riskiraju izloženost emocijama, zbog čega bi i sami mogli postati ranjivi i slabi. Rousseau se u otporu prema kazališnoj umjetnosti posebno obrušava na promjenjiv, nestalan, neuhvatljiv identitet glumaca: „Što je talent glumca? Umijeće pretvaranja, preuzimanja drugog karaktera umjesto vlastitog, umijeće da se ukaže drukčijim nego što sam čovjek jest, da hladnokrvno zapadne u uzbuđenje, govori nešto drugo od onoga što misli, i to još toliko prirodno kao da to uistinu misli, konačno, da zaboravi vlastiti položaj tako da se dovede u položaj nekog drugog (…). Što je dakle u osnovi taj duh što ga glumac crpi iz svojeg stanja? Mješavina niskosti, lažnosti (…), koja ga osposobljava da igra sve vrste uloga osim one najplemenitije, koje se odriče, naime uloge čovjeka.“

Kada smo prvi put razgovarali o adaptaciji „Leica formata“ Goran je rekao da bi u nekim drugim okolnostima odbio adaptirati toliko strukturno zahtjevan roman. Toliko ne-dramski komad. Ipak, promatrajući glumice i glumce kako svakog dana uvježbavaju neki od mogućih identiteta, oduzimajući nešto svojem, nudeći nešto tuđem, moleći za pomoć riječi koje im se kotrljaju niz jezik, Dašine riječi koje odbijaju pomoći tome da se jasna slika uspostavi jer će dosaditi sebi samoj, gledajući te glumice, shvaćam da je kazalište sasvim idealna umjetnička forma za čitanje „Leica- formata“ – ona koja uspostavlja odnos u kojem čovjek sebe u djelovanju i ponašanju promatra kao netko drugi. Da bi čovjek prepoznao sebe, on mora vidjeti ono što vidi osoba preko puta njega, mora vidjeti sebe kroz pogled Drugoga. U kazalištu, mjestu „obreda prijelaza“, kakvim ga određuje Victor Turner, gledatelji svjedoče prijelazu iz jednog identiteta u drugi: identiteta osobe koja preuzima identitet glumice koja na sceni nastoji realizirati identitet nekog lika. Niti jedan od tih identiteta se, naravno, nikada ne realizira u punini, ni na sceni ni u životu. Svejedno, ta polifonija nerealiziranih identiteta, ta „faza prijelaza praga ili transformacije, taj položaj između svih mogućih položaja koji omogućava nova, djelomice uznemirujuća iskustva“ poziv je na novi obred, obred koji gaji fugu.

„I ja mislim da je razgovor bio dobar“ – kaže Daša Drndić.

Svuda oko mene nepomičnost, dijelovi mog bića žive odvojeno, svaki za sebe. Dijelovi mog bića ne govore, nemaju više što reći, kome reći. Te dijelove svog bića ja razumijem, ali ne osjećam ih. Oko mene odvija se predstava pantomima u kojoj ne učestvujem. Ja sam izvan.

„Grad koji teče“ u knjizi Leica format je mala ponornica koja postojano žubori, ali i suh kao isluženi jajnici, kao mumificirane male ljudske glave. Kako se u takvom gradu ukorijeniti? I dokle seže pogled duboko ukorijenjenima? Na to nam može odgovoriti samo netko izložena korijena, osjetljivijih živih stanica, Daša, ona koja je u njega došla pa ga vidi i izvana i iznutra. Daje dijelove velikog mozaika o nama, one koje ne vidimo od samih sebe, koji su i gore i dolje – duboko u zemlji, sakriveni. Ali, reći će dušebrižnici, privatno se čuva od javnog. Iako nema javnog bez privatnog. Ovaj grad ima divovsku korektnost, navježbao se života. Zato za njegovu savjest pod tepihom glavom plaća karnevalska lutka, a dušom – spisateljica. Kako se grad koji truli gluho i nevidljivo, iznutra, razgrađuje, tako ga spisateljica izloženog korijena nanovo slaže, kolažira i fugira u svojoj knjizi. Nanovo ga za nas rekonstruira i pritom pazi na detalje. Vraća čestice i valove grada koje su fuganti i bezfugi ponijeli na dalek put ili posve zaboravili. Svakom svojom vezivom fugom ona ispravlja onu drugu vrstu fuge koja je poremećaj izgubljenog sjećanja. Čini to polifonično, nužno subjektivno. Ona je promatračica koja zaziva prošlost i sadašnjost jednoga grada drsko – „neprikladnim”, a bogatim rječnikom. Zaziva fluidnost i tranzitnost grada kao njegovu prirodu, energiju koja kola. Kako onda ustajali grad održava buku?

Ali ovo je najbučniji grad koji sam srela, ne znam kako to. Ovdje sve je glasno, autobusi riču, govor odjekuje, čuje se tuđe hrkanje, čuju se tuđe budilice, tuđi telefoni i tuđi razgovori. (…) Možda ta jeka, ta vječita buka rađa se zbog mora, možda sav život ovog mjesta odbija se o vodu pa voda tu buku vraća ili šalje dalje, jer voda je provodnik zar ne. Ljudi odmah umru kad im u kadu punu vode upadne uključen fen za vodu, znači provodnik je.

I spisateljica je provodnik. Struji kroz nju grad koji za sebe vjeruje da je veći nego što jest, a ona riče kao lavica u putnom kavezu, sve dok potpuno ne klone.

Stigne li dio te buke i u kazalište?

Gledaj u ljude, ne u zgrade, kaže.

Ovdje ima mnogo urednih ljudi, ali, hvala bogu, pronašla sam i nekoliko neurednih, piše.

Možda su to baš oni zaboravljeni ljudi koji zaboravljaju umrijeti, nemirni fuganti.

Tko to Daši uzvraća, grad koji istječe ili ja?

Netom po završetku izvedbe dramske predstave Leica format, u subotu, 18. svibnja 2020., u parteru riječkog Kazališta s publikom su razgovarali kazališni kritičari Igor Ružić i Bojan Munjin.

Igor Ružić je rekao da je to vrijedna predstava i da bi grad o kojem se govori mogao biti bilo koji grad jer su postupci ljudi svuda slični, a i Bojan Munjin je istaknuo univerzalnost predstave – ovo jest predstava o Rijeci, ali i o Zagrebu i o Torontu i o Beogradu… Protagonistica govori o obrascima ljudskog ponašanja u svim tim mjestima, ali i kroz vrijeme i generacije, od 19. stoljeća i iseljavanja u Ameriku, vremena Drugog svjetskog rata, pa sve do devedesetih i dvijetisućitih.

Prepoznavanje svoje obitelji

Publika se spremno uključila u razgovor i čuli smo oprečne dojmove: od gledateljice koja misli da spisateljica nije imala razloga za kritiku Riječana, jer joj u Rijeci ništa nije nedostajalo, do druge, koja se predstavila kao prava Fiumanka i rekla da je u mnogo scena prepoznala svoje sugrađane, povijest svoje obitelji i, na žalost, sve veći trend iseljavanja mladih, pa tako i njene vlastite djece.

Jedna je gledateljica istaknula kao posebno dirljiv trenutak kad protagonistica nabraja firme koje su propale u Rijeci a, dapače, danas je stanje još drastičnije i popisu koji je nastao prije dvadesetak godina se može dodati još propalih tvrtki. Glumica koja nosi kombinezon 3. maja je potcrtala tu činjenicu.

Gledatelj koji se predstavio kao Porečanin izjavio je da ne vidi zašto bi se itko od Riječana vrijeđao na ovu predstavu, jer on misli da se i Porečani jednako tako mogu prepoznati u predstavi, kao i bilo tko drugi. Gledateljica koja je bila prijateljica Daše Drndić rekla je da je predstava toliko istinita da nije mogla zadržati suze, i samo joj je žao što autorica nije dočekala ovo uprizorenje.

Sličnosti i razlike s Vježbanjem života

Bojan Munjin je zaključio da uloga kazališta nije da nam povlađuje i hvali nas, nego da nas propituje i provocira, a Igor Ružić da mnoštvo identiteta i fragmenata u predstavi ne diktira kako ćemo je gledati, nego traži od gledatelja da se sami odrede i etički i emocionalno.

Na kraju se moglo čuti da ovo jest odlična i važna i dirljiva predstava, kao što je Vježbanje života svojevremeno bilo važno, a intendant je i najavio postavljanje novog Vježbanja života sljedeće godine, ali i istaknuo da je pozicija i prihvaćanje Nedjeljka Fabria i Daše Drndić, oboje riječkih spisatelja, neusporediva. Opozicija “muškog” Vježbanja života 1990. (Nedjeljko Fabrio autor i Georgij Paro redatelj) i “ženske” Leica format 2019. (Daša Drndić autorica i Franka Perković redateljica) je i opozicija vremenskog i društvenog konteksta, ali i prihvaćanja i marginalizacije, na mnogo razina.

Priredila Katarina Mažuran Jurešić

„Kako je mene ovo… iznenadilo. Nisam očekivao. Sjajno. Teško je govoriti jer pun sam emocija. Povijest Rijeke. Prošlost jedne odlučne, hrabre žene koja je živjela ovdje. Njezina iskustva. Toliko moćna predstava da vas natjera da se zagledate u sebe, koliko ste dobar čovjek, koliko volite svoj grad i ljude“.

„Odlična predstava, režija i vrhunska adaptacija, odlični glumci. Izvrsno je što je Daša Drndić ušla u kazalište. I što ostaje tu, ovom predstavom koju bi svi trebali pogledati. Nije „Leica“ njezin najpoznatiji roman, ali u Rijeci dira najjače. Uz ovakve predstave, snažnije se sjećamo. Takve priče ne smiju iščeznuti“.

„Ova predstava je prekrasna. Toliko snažna, još i jača od prve koju sam gledala prije dvije godine. Likovi su fenomenalno izvučeni, prikazani, interpretirani. Kao da ih prepoznajem iz života. Volim kako naše kazalište progovara i prikazuje sve te teme. Sada i u povezivanju s novim „Vježbanjem života“. Dio sam ovoga grada skoro 70 godina. Odmalena pratim kazalište. Volim sve segmente ovoga grada. Prikazani su ljudi, životi i svakodnevica nekog ranijeg vremena i onoga bližega. Ima i tužnoga i veseloga, i uspjeha i padova – životno! Mislim da su sve seobe, odlasci i dolasci, dio svačijeg života. Ovaj grad odiše pozitivom. Ja ga tako doživljavam. Na svakom je koraku nešto vrijedno pažnje i sjećanja, kroz stoljeća i evo – sada to sve i na sceni riječkog Kazališta. Baš sam ponosna i sretna što živim u ovom gradu.“