NOVOGODIŠNJI KONCERT: SVI NA VALCER!

Dirigent:

Valentin Egel

Violončelo solo:

Petar Đula Vrbanić

Koncertna majstorica:

Katarina Kutnar

Izvodi:

Riječki simfonijski orkestar

Inspicijenti:

Antonija Družeta / Valter Milavec

Trajanje:

2:30

PROGRAM

Petar Iljič Čajkovski (1840. – 1893.): Poloneza, iz opere Evgenij Onjegin, Op. 24

Petar Iljič Čajkovski (1840. – 1893.): Valcer, iz baleta Trnoružica, Op. 66

Antonín Dvořák (1841. – 1904.): Slavenski ples, Op. 72, br. 1

Franz Lehár (1870. – 1948.): Gold und Silber valcer, Op. 79

Johannes Brahms (1833. – 1897.): Mađarski ples br. 4

Richard Strauss (1864. – 1949.): Walzerfolge, iz opere Kavalir s ružom, br. 1

Johannes Brahms (1833. – 1897.): Mađarski ples br. 1

Camille Saint-Saëns (1835. – 1921.): Allegro appassionato, Op. 43
Solist: Petar Đula Vrbanić, violončelo

*** stanka ***

Johann Strauss st. (1804. – 1849.): Jelačić-marš, Op. 244

Johann Strauss ml. (1825. – 1899.): Entweder oder!, brza polka, Op. 403

Johann Strauss ml. (1825. – 1899.): Künstlerleben, valcer, Op. 316

Eduard Strauss (1835. – 1916.): Bahn Frei, polka, Op. 45

Johann Strauss ml. (1825. – 1899.):
Kaiser-Walzer (Carski valcer), Op. 437
Tritsch-Tratsch Polka (Trič-trač polka), Op. 214
Unter Donner und Blitzen (Pod gromovima i munjama), polka, Op. 324

Valentin Egel: Novogodišnji koncert je oduvijek bio posebno iskustvo

Novogodišnji koncerti uvijek su bili i bit će prilika za osvrt na ostvaraje u godini pred završetkom. Što će iz 2023. godine ostati u vašem pamćenju?

„Iza nas je vrlo bogata godina našeg orkestra. Vjerujem da možemo biti sretni i ponosni na koncerte iza nas. Za mene jedan od osobnih vrhunaca predstavlja snimanje Papandopulovih djela, njegove Druge simfonije te Vrzinog kola. To je bila uistinu sjajna suradnja izdavačke kuće (CPO) te našeg orkestra; bit će to izuzetan CD. Sada kada gledam, bilo je sjajno vidjeti kako smo se svi zaljubiti u njegovo djelo, posebice Drugu simfoniju kojoj smo se vratili i ove sezone. Svaka njena izvedba bila je puna života i iznenađenja za glazbenike i mene. Imali smo i sjajne koncerte te suradnje sa Zborom HRT-a prigodom izvedbe Carmine Burane.

Zahvalan sam našoj vjernoj publici koja dolazi na naše koncerte te podržava orkestar. Užitak nam je svirati joj. Nadam se da ćemo i u 2024. nastaviti zacrtanim putevima te upoznati publiku s manje poznatim djelima. Gledajući operu, osobni vrhunac mi predstavlja rad na Pikovoj dami s Dunjom Vejzović i njezinim suprugom Christianom Romanowskim. To je bio izuzetno intenzivan projekt te je bilo nevjerojatno raditi s njima kao članovima autorskog tima, ali i umjetnicima. Orkestar je bio svjestan svih njenih kvaliteta; nikada nisam čuo kako orkestar svira tako minuciozan pianissimo kao u trenucima kada je ona pjevala pianissimo. I naše zagrebačko gostovanje predstavlja izvanrednu večer koja mi se ucrtala u pamćenje.“

Novogodišnji koncerti za publiku uvijek predstavljaju poseban događaj. Zašto su novogodišnji koncerti važni te što ih čini drugačijima?

“Svake godine se veselim novogodišnjim koncertima. Proživjeti atmosferu Novogodišnjeg koncerta je posebno iskustvo. Svi su u slavljeničkom raspoloženju, nalazimo se u jedinstvenom dobu godine. Sam, osobno, volim bečki valcer i njegove skladatelje. I za Rijeku su ovi koncerti poseban događaj što me veseli jer neki među Riječanima dolaze jednom ili dva puta u Kazalište, a Novogodišnji koncert upravo je događaj koji odaberu. Nama je to prilika da im pokažemo što sve može Riječki simfonijski orkestar, ali i cijelo Kazalište. Uistinu se nadam kako ljudi po završetku koncerta doma odlaze s mišlju da bi trebali češće dolaziti.

Sami koncerti im pružaju priliku da se osvrnu na prošlu godinu, fokusiraju na iduću, da se zahvale na svemu te odluče skupiti snage za ono što dolazi. Vjerujem da bi im glazba koju sviramo trebala pomoći u svemu tome, a čini mi se i kako se u tome skriva čarolija valcera.”

Ove godine odabrali ste pozvati svih na valcer u sklopu Novogodišnjeg koncerta. Što vas je ponukalo ogrnuti gala koncert tim pozivom?

„Svake godine volim pronaći priču, svojevrsnu crvenu nit, koja prožima program. Ove godine odabrali smo naslov Svi na valcer! On svoje podrijetlo vuče iz Bečkog opernog bala kao dirigentova zapovijed i znak da je plesni podij otvoren za publiku. Odabrali smo ga kako bismo dočarali slavljeničko ozračje koje valcer donosi. Pored Johanna Straussa ml., ova godina nam prvi put donosi Lehára, a među djelima se skriva i jedan vrhunac: valceri iz Kavalira s ružom. To su valceri o – valcerima! Oni nam pokazuju ljubav Richarda Straussa prema bečkom valceru. Imaju svoj šarm te možemo osjetiti kako je Strauss bio šarmiran bečkim valcerom. Za ovo slavljeničko okruženje, riječ je o savršenim djelima. Konačno, nismo stali isključivo na bečkom valceru, već donosimo i Čajkovskog, kao i druge plesne forme te manje poznata djela znanih skladatelja.”

Upravo Čajkovski otvara cijelu priču…

“Ruski valcer je blizak francuskim valcerima, samo malo brži i lakši, rekao bih. Međutim, počinjemo s polonezom iz jednostavnog razloga što Bečki operni bal uvijek počinje s polonezom, obično Straussovom ili Chopinovom. Meni Čajkovski predstavlja poznati, divan, jednostavno savršen uvod koncerta, pravi ledolomac sa svojom energijom poslije čega slijedi valcer iz Trnoružice. Htjeli smo pokazati i druge valcere. Kroz program idemo korak po korak prema bečkom valceru gdje završavamo s dinastijom Strauss.”

Što je to u valcerima toliko primamljivo i čarobno svima?

“Valceri su vrlo pristupačni kao umjetnička forma, privlačni i široj publici. Ispočetka je valcer bio kontroverzan, kao ples koji je simbolizirao jednakost. Počeo se razvijati za vrijeme Bečkog kongresa (1814./1815.), lijepog primjera europske i međunarodne komunikacije. Tada su se, posebice u Beču, posvuda organizirali balovi radi pridošlih političara. Kasnije u 19. stoljeću valcer postaje plesom europskih revolucija. Zanimljivo, Strauss je svirao violu u jednom od bečkih orkestara te je mogao pratiti kako se valcer razvija kao forma, postajući sve brži i sve više divlji za društvo toga vremena. Svjestan sam kako se perspektiva na valcer promijenila te nas on dira posve drugačije nego što je tada dirao ljude. Usporedite li Straussov valcer s Telemannovim menuetom, onda možete razumjeti kako je uspio toliko uzbuditi ljude. U današnjem svijetu elektroničke glazbe je utjecaj nužno drugačiji. Rekao bih kako je danas valcer obojen nostalgijom.”

Nikada ne propuštate priliku pohvaliti Riječki simfonijski orkestar. Kako gledate na vaš odnos te razvoj samog orkestra u protekle četiri godine?

“Orkestar je oduvijek bio visoko motivirana skupina ljudi. Međutim, nadam se i osjećam da smo zajedno, ja kao dirigent te orkestar, prirodno rasli tijekom zajedničkih godina. Oni znaju više o meni te reagiraju drugačije, prirodnije jer vidim da me uistinu poznaju, isto kao što ja znam sve što njima odgovara, zajedno i pojedinačno.

Samo gledajući izvedeni repertoar možemo vidjeti i čuti razvoj kroz koji smo prošli. Svirali smo dosta djela koja orkestar nikada ranije nije imao priliku izvoditi, ili barem već dugo, dugo vremena. Primjerice, Brahmsovu Prvu smo izvodili po prvi put nakon trideset godina, a vjerujem kako ona mora biti dio repertoara svakog simfonijskog orkestra. Isto vrijedi i za Čarobnu frulu za koju nisam mogao vjerovati da se nije igrala te me čini izuzetno ponosnim i sretnim što smo ju mi uspjeli izvesti po prvi put u ovih 135 povijesti Kazališta. I naši drugi izbori proširili su horizonte orkestra, primjerice, izvedbe Mahlerovih ili Brucknerovih simfonija.“

Aktualne su rasprave o smjeru kojim treba krenuti klasična glazba te kako ju točno definirati. Uistinu, što je danas sve klasična glazba te što bi sve trebala ili ne bi trebala biti? Uostalom, koliko je uopće koristan termin „klasična glazba“ u trenucima kada vidimo da on zahvaća preko 400 godina stvaranja?

“Klasična glazba svake godine je bogatija. Ipak, moramo prihvatiti činjenicu da je klasična glazba usmjerena održavanju prošlosti živom te se toga ne trebamo sramiti. Sjajno je što možemo svirati glazbu koja je bila napisana prije 400 godina jer to prije nije bilo moguće. Sada ju imamo priliku rekonstruirati. Uistinu je lijepo što još uvijek izvodimo Bacha i Brahmsa. Međutim, ono što je prije 50 godina bila suvremena glazba, sada to više nije, kao što nam pokazuje slučaj Papandopulove Druge simfonije. To je jedno od djela koja, primjerice, zaslužuju ostati na životu. Ponosan sam što ju držim živom držeći je na programu.

Gledajući suvremenu glazbu, teško je ocijeniti što će ostati zapamćeno. Međutim, tako je oduvijek bilo i bit će. Ono što je nama važno činiti jest davati prilike suvremenim skladateljima te svirati njihova djela, a to se i sam trudim činiti što je češće moguće. Ovdje smo imali nekoliko svjetskih premijera, ali, ustvari, važnijima se čine reprize suvremenih djela. Ovdje nije riječ o jednokratnoj upotrebi te slanju u zaborav, već u tome da jednom kada se djelo izvede i shvati da je dobro, da nastavimo tražiti nove prilike da ga vratimo i pružimo mu priliku da živi život poslije premijere. Idealan scenarij je nastanak snimke.

Konačno, moramo biti pošteni te priznati kako je pojavom atonalnosti te eksperimentalnije glazbe postalo teže približiti se široj publici. Konačno, sjećam se sebe, kao dijete nisam se mogao povezati s djelom Wolfganga Rihma. Međutim, nastavimo li konzumirati, slušati i raditi s njima, tada možemo u djelima uvidjeti što nas uzbuđuje te usrećuje u njima. A tu je ključna edukacija, kao što je oduvijek bilo s umjetnošću.”

Razgovarao David Čarapina

Slavljenički zvuci

U jednome pismu svojoj pokroviteljici, Petar Iljič Čajkovski (1840. – 1893.) napisat će da glazba “nije samo travka na vjetru, već istinski prijatelj, zaštitnik i tješitelj, i sama ona život već čini vrijednim življenja”. Hvatajući srž ljudske duše i egzistencije u svojim operama i kompozicijama, ruski skladatelj uspio je u svoj opus pretočiti sve potankosti i minucioznosti europskog romantizma (Schumann, Chopin, Bizet…) te ključne trenutke domaće tradicije. Rezultat je živa neposrednost muzičkog govora zahvaljujući kojem publika može osjetiti svaku emociju na pozornici.

Evgenij Onjegin predstavlja jedno od najvrsnijih opernih ostvarenja ruskog romantizma, ali i jedan od najvećih kazališnih izazova toga vremena. Naime, odabrani predložak, istoimeni roman u stihovima Aleksandra Sergejeviča Puškina, već u svoje vrijeme (izašao 1831.) smatran je klasikom ruske misli koji je Puškinu za života osiguralo život „prvog velikog ruskog pisca“. Pa ipak, Čajkovski je uspio stvoriti duboku, intimnu psihološku operu, pokazujući što je forma opere u mogućnosti napraviti kada se u ključnim trenucima spoje glazba i tekst. Briljantna poloneza u šestoj slici izvanredno prikazuje sjaj generalske palače u Sankt Petersburgu. Ta je poloneza jedan od najefektnijih opernih brojeva uopće. Što se tiče Trnoružice, krajem 19. stoljeća samo maleni broj ljudi je vjerovao kako je Čajkovski idealan kandidat za taj projekt. Nakon fijaska s Labuđim jezerom, mnogi su bili skloni mišljenju da autor ne razumije što balet traži od glazbe. Međutim, ravnatelj Ivan Vsevožolski uvidio je autorove kvalitete te ga je uspio uvjeriti da se uhvati novog baleta temeljenog na Perraultovoj priči. Unatoč tome što je kritika ponovno zamjerala pretjeranu ozbiljnost, publika je prepoznala kvalitetu te ga je objeručke prihvatila, uviđajući kako glazba i pokret oživljavaju bajku pred njihovim očima. Pripadajući valcer smatra se jednim od vrhunaca umjetničke forme, arhetipskim primjerom onoga što valcer može iznaći te prikazati na sceni.

Od djetinjstva na selu do američkih pozornica, Antonín Dvořák (1841. – 1904.) danas predstavlja jedan od vrhunaca srednjoeuropskog glazbenog romantizma. Prvotno gazeći stazama Bedřicha Smetane, Dvořák ubrzo stvara i razvija glazbeni izričaj kroz koji je uspio pretočiti folklorne tradicije i melodije u simfonijske tokove svojeg vremena. Zbirke Slavenskih plesova predstavljaju jednu od skladateljevih karijernih prekretnica. Nakon što je prva itineracija Slavenskih plesova doživjela veliki uspjeh pri izlasku, berlinski izdavač Simrock je narednih godina nastojao nagovoriti Dvořáka da im se vrati. U jednom od pisama češki skladatelj na izdavačeve nagovore odgovora kako je “vraški teško ponoviti istu stvar dva puta!”.

Nakon osam godina, ipak, posustaje te unutar mjesec dana raspisuje novu zbirku Slavenskih plesova koje će izdavač zaokružiti sljedećim riječima: ”Slavenski plesovi su čisti užitak i mislim da će biti dosta drugačiji!”. U svoju drugu ediciju skladatelj uvezuje folklorno bogatstvo srednje i istočne Europe: polka, skočná, sousedská, furiant, dumka, špacírka, polonezu, srpsko kolo te brzi ples odzemek. Za razliku od prve serije plesova koji su publiku uranjali u atmosferu sreće i ispunjenosti, druga serija otkriva nam zrelijeg, ostvarenijeg autora koji donosi paletu osjećaja, od melankoličnih, pa sve do ekstatičnih emocionalnih stanja. Slušajući njegove Slavenske plesove, slušatelj kroz njih može doći do ključeva razumijevanja njegova opusa: “On se osjećao Čehom, pisao češku glazbu, ali nije izgubio iz vida slavenstvo kao nov, širok pojam, kao kompleks nove umjetničke vitalnosti, koja je u tadašnji razvoj europske glazbe već bila unijela neobično dalekosežne, značajne elemente (Josip Andreis).”

Austrijski skladatelj Franz Lehár (1870. – 1948.) za svojega života ostao je upamćen po operetama kao što su Vesela udovica, Ciganska ljubav ili Zemlja smiješka. Međutim, ništa manje važnima nisu njegova orkestralna i komorna djela koja krase pjevne melodije, bogatstvo zvuka te mnogobrojni elementi slavenske i mađarske glazbene tradicije. Valcerima i inim formama ponajviše se bavio u prvom dijelu karijere, prije negoli je njegovo ime odjeknulo u opernom svijetu. Vodio se Straussovim idejama kada je promišljao i stvarao valcere, a njegov najpoznatiji je zasigurno Zlatni i srebrni valcer iz 1902. godine. Pripreman i izveden na Zlatnom i srebrnom balu u čast princeze Pauline von Metternich, valcer slušatelja i plesača osvaja svojim poletom.

Pretečom Slavenskih plesova mogli bismo nazvati Mađarske plesove njemačkog skladatelja Johannesa Brahmsa (1833. – 1897.) U konačnici, Brahms je preporučio Dvořáka berlinskom izdavaču koji je htio iznaći djelo koje će se moći suprotstaviti popularnim Brahmsovim skladbama. Međutim, kako se skladatelj, za kojega će Robert Schumann kazati da je “onaj koji je trebao doći”, zaljubio u mađarski folklor te stvorio Mađarske plesove?

Tijekom 19. stoljeća mnogi su se inspirirali ondašnjim, ugarskim folklorom; najpoznatija je Lisztova Mađarska rapsodija. Ujedno, u to vrijeme veliku popularnost su zadobile četveroručne kompozicije, kao i djela prožeta narodnim melosom. Skladateljev interes budi se već početkom pedesetih godina 19. stoljeća kada upoznaje mađarskog violinista Edu Reményija koji ga upoznaje s vlastitim folklorom. Plesovi nastaju tijekom pedesetih i šezdesetih godina, a izlaze prvo 1869. (1.-10.), a onda 1880. (11.-21.). Riječ je o energičnim, brzim djelima koja nastoje iznaći živahnost i vitalnost mađarske narodne glazbe.

Camille Saint-Saëns (1835. – 1921.) smatra se jednim od najvažnijih francuskih skladatelja 19. stoljeća. Najviše ga se pamti po simfonijskim poemama – prvima u bogatoj francuskoj tradiciji! – te operi Samson et Dalila. Zaslužan je i za oživljavanje plesnih oblika, kao što su bourée i gavotte. Unatoč tome što su se tijekom njegova života događale glazbene revolucije, Saint-Saëns ostao je vjeran klasičnim modelima i uzorima, gradeći svoja djela prema tadašnjem, konzervativnom idealu frankofone glazbe. Najbolje se to ogleda u njegovim koncizno cizeliranim strukturama i stilu koji su mnogi njegovi suvremenici opisivali kao suzdržan i hladan.

Glazbeni stil Richarda Straussa (1864. – 1949.) karakterizira bogata orkestracija, melodijska ljepota i izražajna snaga. Bio je majstor tonske pjesme, kao i donošenja priče na scenu. Operu Kavalir s ružom krenuo je stvarati 1909. godine, a dovršio ju je iduće godine. Premijeru je doživjela 1911. u Dvorskoj dvorani u Dresdenu. Opera je doživjela veliki uspjeh kod publike koju je osvojila svojom melodioznošću, minucioznom liričnošću te otvorenom orkestracijom. O popularnosti opere zbori sama činjenica što je u samo dva mjeseca opera prevedena na talijanski te izvedena u milanskoj Scali. Iako kritičari nisu bili zadovoljni valcerima, upravo oni će postati djela kroz koja će sljedeći naraštaji isprva upoznavati Richarda Straussa.

Glazbena dinastija Straussovih započinje s Johannom Straussom Starijim (1804. – 1849.). Popularnost njegovih valcera i melodija najbolje sažima činjenica što su ga u dvoranama diljem Europa zvali “austrijskim Napoleonom”. Ritmičnost, melodičnost, njegova djela danas se smatraju vrhuncima bečke glazbene scene 19. stoljeća. Jelačić-marš, izveden 1849. godine, njegovo je zadnje djelo, stvarano u trenucima kada se pomirio da ne može pobjeći od teške bolesti. Premijeru je doživjelo u kasinu Franza Ungera, jednom od kulturnih središta tadašnjeg Beča. Iako djelo nije doživjelo slavu i popularnost njegovih drugih uspješnica, karakterizira ga sve što i prijašnja djela; štoviše, u ovome djelu koristi hrvatski napjev u triju, kao i temu hrvatskog kola, referirajući se na aktualna događanja na tadašnjim prostorima.

Johann Strauss, ml (1825.-1899.), bečki skladatelj “lakih nota”, kojeg je veliki operni skladatelj Richard Wagner nazvao “najmuzikalnijom glavom 19. stoljeća”. Zvali su ga i “kralj valcera”, jer ih je skladao oko 180, a najpoznatiji od njih Na lijepom plavom Dunavu smatra se ne samo zaštitnim znakom Beča, nego i neslužbenom himnom Austrije. Više od 600 djela nalazi se u ostavštini tog velikana, a to su polke, mazurke, koračnice i valceri kao i operete. Sva ta djela i danas zrače svježinom i radošću, te neobičnom ljepotom melodijske invencije. Na nagovor svoje supruge operetne pjevačice Henriett Tröffe počeo je skladati operete. Prvo njegovo djelo na tom polju bilo je Indigo i četrdeset razbojnika. Nakon toga sklada i druge operete među kojima se ističu dva remek-djela: Šišmiš (1874.) i Barun Ciganin (1885.). Majstorski skladane predigre tim djelima često se izvode samostalno.

Eduard Strauss (1835. – 1916.) najmlađi je sin Johanna Straussa I. te se u obiteljski posao priključuje tijekom druge polovine 19. stoljeća. Skladao je više od 300 djela, ponajviše plesove (valceri, polke, galopi, kvadrilje). Za cug! (Bahn frei!), op. 45 je inspiriran industrijskom revolucijom koja je otvorila vrata modernog svijeta. Premijerno izvedena 1869. godine na balu službenika Carske željeznice, ova polka slavi probijanje granica i povezivanje svjetova željeznicom koja je, sredinom stoljeća, do temelja promijenila živote stanovnika, kako carstva, tako i cijelog europskog kontinenta. Živahna i energična, ova polka uspjela je uhvatiti esenciju austrijske željeznice, ali i postati njen zaštitni znak.

Pripremio David Čarapina

Iz medija

La Voce del popolo – Valentin Egel: «La mia priorità è il bene della musica»

Moja Rijeka – Novogodišnji koncerti u „Zajcu“: Svi na valcer!

Nacional.hr – Novogodišnji koncerti u riječkom HNK-u s temom valcera

7dnevno – Riječki simfonijski orkestar i Valentin Egel pozivaju ‘Svi na valcer!’

Novi list – Prvi novogodišnji gala koncert večeras u Zajcu, među valcerima se skriva “jedan poseban vrhunac”

Teklić.hr – Novogodišnji koncerti u „Zajcu“: Svi na valcer!

Extravagant – Novogodišnji koncerti u „Zajcu“: Svi na valcer!

La Voce del popolo – «Tutti al valzer» per chiudere l’anno in bellezza

SoundGuardian – NOVOGODIŠNJI KONCERTI U „ZAJCU“

Akademija Art – HNK Zajc: Svi na valcer na kraju godine