TURBOFOLKautorski projekt redatelja Olivera Frljića
Iako ga službena kulturna politika ignorira, mada još neko vrijeme neće postati dio redovitog sadržaja televizijskog i radijskog programa, turbo-folk je u našoj sredini sve prisutniji. Preko melodija na mobilnim telefonima, kroz životni stil novih društvenih elita, te narodnjačke klubove koji sve više sudjeluju u kreiranju identiteta jedne nove generacije, turbo-folk nezaustavljivo ulazi u sve društvene pore.
Što napraviti po pitanju turbo-folka, pitaju se dežurni dušobrižnici. Dolazi li nam s turbo-folkom, nakon razdoblja duhovne obnove, period duhovne degeneracije.
Termin je krajem osamdesetih skovao Rambo Amadeus, ali je u široku upotrebu ušao u prvoj polovici devedesetih i odigrao važnu ulogu u političkim zapletima i raspletima na ovim prostorima.
Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Vivamus feugiat viverra tellus, sed rutrum justo lobortis in. Phasellus dapibus tempus tellus id sollicitudin. Nam vitae suscipit mauris. Suspendisse maximus eu ex sit amet egestas. Praesent porta, enim non lobortis vehicula, turpis quam aliquam nunc, quis tristique dolor tellus ut dui. Pellentesque non sapien quis est scelerisque pretium ut sed orci. Cras cursus ornare metus in vehicula. Nunc porta, elit quis condimentum placerat, arcu dolor sollicitudin elit, quis porta augue ipsum et augue. Interdum et malesuada fames ac ante ipsum primis in faucibus. Pellentesque id interdum urna, eu tempor magna. Phasellus auctor at ex sed lacinia.
Vestibulum mollis, lacus sit amet laoreet molestie, urna sapien rutrum leo, ut efficitur risus odio quis sapien. Cras pretium tellus ut tortor interdum viverra. Donec vestibulum in erat id rhoncus. Praesent nunc felis, commodo sed sem sed, suscipit auctor felis. Aenean ac metus ac erat tincidunt luctus. Sed tristique, risus ut pretium venenatis, tellus justo eleifend dolor, ac accumsan nisi nisl sit amet sapien. In hac habitasse platea dictumst. Ut convallis nunc at malesuada faucibus. Mauris tristique malesuada lorem, eget tincidunt justo vulputate vitae. Donec nec massa sed purus convallis commodo quis sed magna. Aliquam mi metus, facilisis tempus elementum id, luctus non sem.
„Odličan eksperiment koji je glumce približio publici“
Riječki HNK završio je sezonu odličnom predstavom Olivera Frljića i dramaturga Boruta Šeparovića „ Turbo Folk“ . Predstava traje oko sat i deset minuta. Sudjeluje devet glumaca koji su prostor za igru pronašli na pozornici tako da gledatelji sjede u dnu pa ispred sebe, osim glumaca, vide i gledalište. …
Predstava ima jedinstven ritam u kojem se smjenjuju scene lirske patetike i patetičnog nasilja. Skromna scenografija, oskudno svjetlo i nenametljivi kostimi ističu u prvi plan glumce. U predstavi nema slabog mjesta, a osobito je dojmljiva Jelena Lopatić koja se, među ostalim, zaigrala i vlastitom vaginom. Ta je scena vrlo hrabra i vrlo dirljiva i vrlo istinita….
Odlična je nadalje Anastazija Balaž Lečić, a od muških aktera izvrstan je Alen Liverić….
Hladnoća koja izvire iz haenkaovskih predstava ovdje je eliminirana, a intenzivan rad na predstavi donosi zadovoljstvo i najnezainteresiranijem u publici.
Tomislav Čadež ( Jutarnji list )
„Turbofolk kao dijagnoza stanja društva“
U kontekstu hrvatskoga glumišta koje još uvijek pati od korektnosti svih vrsta i plaši se bilo kakve izravnije konfrontacije sa stvarnošću, predstava »Turbofolk« važan je iskorak na planu oslobađanja, pa na tome treba čestitati glumcima Anastaziji Balaž Lečić, Oliveri Baljak, Andreji Blagojević, Alenu Liveriću, Jeleni Lopatić, Jasminu Mekiću, Draženu Mikuliću, Damiru Orliću i Tanji Smoje što su se uopće upustili u ovakav projekt. Ili da parafraziramo pitanje postavljeno u samoj predstavi – da li bi, primjerice, Alma Prica kao paradigma hrvatskoga glumišta, pristala nastupiti u »Turbofolku«?
Hrabra predstava Olivera Frljića zasigurno će izazvati oprečne reakcije, što je već na praizvedbi pokazao demonstrativni izlazak jednog gledatelja. Masovnog napuštanja gledališta nije bilo, a pljesak i odobravanje na kraju izvedbe samo su izvanjski pokazatelj zrelosti riječke publike koja se gledajući ovu predstavu suočila i sa samom sobom.
Kim Cuculić ( Novi list )
„Hrabri eksperiment“
Ogoljela scenografija (Frljić i Šeparović) u središte postavlja glumca i mogućnosti njegova izričaja, a klaustrofobično ozračje rezultira inzistiranjem na tjelesnom, na nasilju i pljuvanju, ali i na očajničkoj potrebi za emocijom i ljubavi. Redefiniranje individue i ponovna organizacija kolektiva traži snažnoga i eksperimentu sklonoga glumca pa ovaj konglomerat mržnje, seksa i narodnjaka s jedne strane, odnosno potrebe za istinskim dodirom i nježnošću s druge, odaje snažan dramski ansambl kojemu nije stran niti skok u fizički teatar. Većim dijelom improvizirana igra težište postavlja na pokretu i tjelesnosti (na što uostalom ukazuje i sportska odjeća koju je za predstavu pripremio Modni studio Artiđana) odnosno glumačkoj spretnosti da kroz nasilje i galamu proizvedu s jedne strane smijeh, a s druge pak emociju, tužnu sliku izgubljenoga identiteta. Psovka tako postaje jedini način iskazivanja istine, snažni krik za novu dramu i novo kazalište …
Stoga, inteligentan redateljski i dramaturški prosede koji kroz narodnjake (izbor glazbe Oliver Frljić) kontrapunktirane zvucima domoljubnoga songa i spretno osmišljene svjetlosne efekte (oblikovatelj svjetla Boris Blidar) u središte postavlja tijelo suvremenoga glumca, i daleko od bilo kakvoga favoriziranja ove devijantne glazbe, izričito ukazuje na pokušaj pretvaranja konvencionalne nacionalne pozornice u hrabri eksperimentalni scenski izričaj. Netom spomenuti postupci, zaključujemo, Rijeku ponovno otkrivaju u njenu dobro nam znanom alternativnom ozračju.
Iva Rosanda Žigo ( KULISA.eu )
„Žestoko uskovitlavanje spavača“
Ono što je, međutim, primordijalna snaga ove predstave i zbog čega ona uspijeva snažno lupati u želudac jest u hrvatskome kazalištu rijetka žestina kolektivne glumačke energije, sve vrijeme praćena glasnom glazbom koja zapravo diktira dramaturgiju predstave, a varira od klasičnog turbofolka do etnomelodija. Predstava počinje in media res žestokim fizičkim teatrom, energijom koja je već na vrhuncu, i od prvih su trenutaka pa do sama kraja glumci to posto unutra….
Pravo je uzbuđenje vidjeti glumce nacionalnog kazališta koji su spremni posve se ogoljeti na pozornici, biti posve otvorene rane, znojni i zadihani, ispljuvani i izljubljeni istovremeno….
Turbofolk je jedna od onih predstava koje će, vjerujem, izazvati vrlo različite i oprečne reakcije. No, ne bi li upravo takvo uskovitlavanje uglavnom uspavane nam društvene svijesti trebalo biti jedan od ciljeva isto tako uspavana kazališta ?
Tajana Gašparović ( Vijenac )
„Turbofolk Olivera Frljića“
Frljićevim živim dokazom da je kontrakultura zapravo kultura ostvarena drugim sredstvima, hrvatsko je glumište ponovno na trenutak pronašlo svoju točku suvremenosti. Pritom Jelena Lopatić, Alen Liverić, Anastazija Balaž Lečić, Olivera Baljak, Tanja Smoje i ostali koji u njoj sudjeluju dokazuju da nisu uvijek glumci oni koji čuvaju dignitet domovinskog kazališta. Osim toga, predstava završava tako da izvođači, facijalno neutralni ali u kostimima, sjede u gledalištu, dok ih s pozornice promatra publika koja plješće. Pitanje je čemu zapravo plješće, i je li izlaz iz turbofolka ne aplaudirati takvoj predstavi, točnije samima sebi. Uostalom, kad to već jesu i silikoni i etno jazz i politički marketing, onda je i kazališna kritika – turbofolk.
Igor Ružić ( Radio 101 )