Prije premijere, razgovarali smo kratko i sa scenografom „Regoča“, Stefanom Katunarom.
Kako tebe nosi Regoč ili kako ti nosiš Regoča?
Regoč i ja se uzajamno nosimo. Cijela je predstava od prirodnih materijala. Nemamo odmaka od materije, od onoga što je pisano, ali imamo odmak u načinu kako se svjetovi stvaraju i kako se izmijenjuju i isprepliću. Tu je magija – kako oblaci dolaze, kako se stvori zid, kako se rastvara, animira… Sve je u stalnoj interakciji. Nikada nisam radio takvu predstavu, a malo sam ih takvih uopće i vidio. Ni u jednom trenutku kulisa nije samo kulisa, kulisa je objekt koji je u neprestanoj animaciji i akciji. U vizualnom ključu bitna je egzistencija svih elemenata i materijala više nego sama estetika.
Stvaranje na ovoj predstavi je atipično, stalno tražimo nove materijale, a baš zbog toga ne znamo što ćemo u konačnici dobiti, kombiniramo, zahtjevi su takvi da se treba zaista puno tehničkih stvari uskladiti i poklopiti… Jako je zabavno! Srećom predstavu radimo na sceni koja može trpiti velike volumene.
Što bi vizualno moglo, čim se pojavi, iznenaditi i opčiniti publiku?
Sve. Početak je magičan, pa ono sljedeće, pa i ono nakon toga… Regoč jest i scenografska predstava. Uistinu, za scenografa je to prava čast. Bila je to prigoda da se kao scenograf posve dam i predam. Puno je svjetova, puno izmjena, teško je to prikazati, a da nije na razini projekcije. Elementi su toliko različiti da, ili sve treba svesti na minimum, samo na znak ili simbol, ili pak otići u potpunu bajkovitost. Olja je željela upravo to – apsolutnu bajkovitost.