„Ova predstava „Traviate“ dramaturški je osmišljena, režirana i koreografirana upravo za Anamariju Knego i Aljaža Farasina, a tijekom kreativnog procesa pridružio im se Kevin Greenlaw. Fokus je usmjeren na dramske sukobe i glumačke ritmove koji iz njih izbijaju. Anamarija Knego u svim ulogama često tipiziranih ženskih likova (Kleopatri, Dezdemoni, Alice, Juliji), pa tako sada i u Violetti, uvijek pronalazi složenost, dimenziju i snagu, emocionalnost, strast i inteligenciju, dakle glumačko-dramski karakter, koji njezine likove emancipira od sputavajućih društvenih okolnosti i napose odnosa s muškim likovima”, zabilježio je to Marin Blažević, autor koncepta, dramaturgije i režije riječke „Traviate”.
Kada Anamariju Knego, opernu prvakinju koja s pozornice nezaustavljivo osvaja svojim glasom i emocijama u svakoj ulozi, upitate kako se osjeća kao inspiracija za predstavu, ona skromno izbjegava o tome pričati. Radije fascinirano priča o drugima. Samozatajna i nenametljiva, ali vesela i duhovita, u trapericama, džemperu i s vunenom kapicom koju je sama isplela, djeluje toliko jednostavno da je nikada, vodeći se klišejima, ne biste spojili s blještavilom opernih pozornica i najdramatičnijim sopranskim ulogama. Glasna i nadmoćna tamo gdje i treba biti, pružila je nevjerojatna iskustva publici koja ju uspoređuje s najvećima. Bezrezervno otvoreno spomenula je svoju borbu s tremom prije premijera: „Prije svake premijere u svojoj glavi dajem otkaz i otvaram slastičarnicu s prirodnim proizvodima i odlučujem da više neću pjevati. To je tako, mene nije sram toga. Ne dolazi u obzir da još razmišljam i o tome da sam nekome inspiracija za bilo što, taj teret mi je previše. Stvarno se divim drugim pjevačicama koje uživaju biti na sceni i kojima to nije nikakav stres.“
Za ulogu Violette u Verdijevoj „Traviati” surađivala je s Talijanom, mladim koreografom i prvakom riječkog Baleta Micheleom Pastorinijem, a o ideji koreografirane operne uloge kaže: „Uvijek sam bila fascinirana baletom. Jako volim pokret. Mi, operne pjevačice i pjevači, emocije i stanja iznosimo pjevanjem, a plesači to sve rade kroz pokret. To je toliko snažno! Ja im zavidim što u svom tijelu posjeduju takvu ekspresiju. Mene je uvijek zanimalo spojiti jedno i drugo. Operu i balet. Kako? Može li se to uopće?”
O tim je pitanjima, kaže, nakon prve probe na kavi razgovarala s Micheleom dva sata: „Rekla sam mu da bih voljela probati. Hoću li uspjeti – ne znam. Rekao je ‘Zašto ne?!’ Meni kod pjevača nedostaje taj fizički moment. To ti promijeni držanje. Shvatila sam da ne smijem niti sjediti na sceni jednako kao što primjerice sjedim sada. Čak i kada želiš izgledati opušteno, ne smiješ biti opušten.”
Kako je onda izgledao njihov zajednički rad na liku, Anamarija odgovara oduševljeno i ne štedi riječi hvale: „S Micheleom mi je bilo divno raditi! Toliko je inovativan, snalažljiv, ima sposobnost u sekundi smisliti rješenje. Ideje frcaju! On s lakoćom zna govoriti tijelom. Dolazio je na svaku probu, što s koreografima u operi nije slučaj. A onda kada je morao u samoizolaciju…” Anamarija uzima mobitel i pokazuje golemi niz poruka i videa s uputama od po 20 minuta. „Oduševila sam se koliko voli raditi. Sve mi u detalje govori i objašnjava i pokazuje što raditi, kako i zašto. Nevjerojatan je! Koliko sam ja od njega naučila…”
Prvakinja Kazališta Anamarija Knego nastavila je odmah o ekipi s kojom je usko surađivala na „Traviati”: „Okupila se na ovoj operi ekipa ljudi koji doista vole raditi. Atmosfera je bila prekrasna. Marin koji je radoholičar na kvadrat, Mila kojoj ništa nije teško, Aljaž, Kevin … pa sve do inspicijenta Valtera. Od jutra do mraka se radi, toliko pozitivno. Predivni ljudi. Ovo je projekt na kojem mi je bilo najljepše raditi. U svakom pogledu. Od procesa stvaranja, do glazbe, kostima…”
Otkrivajući posebno emotivnu činjenicu zbog koje ćete zasigurno još snažnije doživjeti i njezinu ulogu i samu predstavu, Anamarija Knego odgovara kakva je Violetta kao operna uloga i kakva je njezina Violetta: „Teška mi je jako. Verdi je rekao da bi mu za tu operu trebala tri soprana. Za svaki čin jedna. Moraš se prilagoditi. Zahtjevno je, ali se isplati. Moja je Violetta intimna. Cijelu sam priču povezala sa svojom pokojnom majkom. Scena u trećem činu u kojem sjedim kao ukopana, proizašla je iz vrlo intimne, privatne situacije. Sjetila sam se kako je moja majka u zadnjih mjesec dana, kada je shvatila da je kraj, nestala. Jedna snažna osoba je – nestala. To je bilo strašno za gledati. Ona je samo ležala i ponavljala ‘Nisam spremna umrijeti’. To je za mene bilo najpotresnije. Ta je žena bila prelijepa i snažna i doista moćna žena, a odjednom se gasila. Dok pjevam, sjetim se nje i uloga je posvećena njoj. Žao mi je što ne može biti tu i gledati. Imala sam njezinu veliku podršku. Majka mi je bila jedina prava i iskrena prijateljica. Kada sam nju izgubila, izgubila sam strašno puno.”
Sponzor opere “La Traviata”
Medijski pokrovitelj / Partner mediatico
