NOVOGODIŠNJI GALA KONCERT “JEDNOSTAVNO NAJBOLJE”

Program započinjemo uvertirom oca bečke operete rođenog u Dalmaciji. Puno ime ovog skladatelja pristaje zamršenoj nacionalnosti – skladatelj Francesco Ezechiele Ermenegildo Cavaliere Suppé-Demelli rođen je 1819. godine u Splitu, prema ocu je talijansko-belgijskog podrijetla, prema majci austrijsko-češkog. Nakon osnovnog općeg i glazbenog obrazovanja (flauta, pjevanje) u Zadru, roditelji su ga poslali na studij prava u Padovu gdje je čuo suvremeni operni repertoar. Počeo je skladati i od 1835. živjeti u Beču, postao je uspješan dirigent u opernim kućama i utjecajan prvi bečki skladatelj opereta značajan za reputaciju Beča kao svjetske prijestolnice operete.

Autor je tridesetak opereta, skladao je više od 200 glazbeno-scenskih naslova. Njegove su živopisne uvertire korištene u brojnim crtićima, televizijskim emisijama i filmovima, a jako su dojmile i holivudske producente, pa su Zekoslav Mrkva, Betty Boop, Mickey Mouse i Popaj svoje pustolovine doživljavali uz Suppéove melodije. Njegova “O, du mein Österreich” smatra se drugom austrijskom himnom.

Suppéova „Laka konjica“ skladana 1866. prema libretu Carla Coste od svoje praizvedbe iste godine u Carltheatru u Beču ostala je rijetko izvođena opereta, međutim, uvertira je ostala najizvođenije njegovo djelo zaživjevši zasebnim životom većim od operete same. U dva čina riječ je o četi konjanika koji kroz mnoge zaokrete, iskušenja i nevolje pokušavaju spojiti mladi ljubavni par, gradonačelnikovog nećaka Hermanna i lijepu Vilmu, siroče. Trubačke fanfare i dramatična procesija do trijumfalnog finala portretiraju paradno galopiranje konjanika.

Camillea Saint-Saënsa nazivao je Gounod francuskim Beethovenom, neki su ga zvali francuskim Mendelssohnom, njegova je glazba posjedovala jasnoću i ravnotežu uobičajenu za ranije velikane, zaslužio je neosporivu reputaciju svojim znalačkim skladanjem. Njegov golemi opus blista glazbenim draguljima, a iznimka nije ni Uvod i rondo capriccioso za violinu i orkestar u a-molu. Saint-Saëns je djelo skladao 1863. godine i posvetio ga je devetnaestogodišnjem španjolskom violinističkom virtuozu Pablu de Sarasateu (1844. – 1908.). Za njega je već napisao Violinski koncert u A-duru(1859.), a uslijedit će za Sarasatea I Violinski koncert u h-molu (1880.).

Briljantno napisani tehnički izazovi svjedoče o velikom violinističkom umijeću u djelu koje spaja elegantno, meditativno, evokativno i ljupko sa španjolskim utjecajima u naletima strasti. Kao i njegovi sunarodnjaci Bizet i Lalo, Saint-Saëns je još jedan Francuz zadivljen španjolskom glazbom zbog čega se često govorilo da su najbolja djela sa španjolskim „okusom” napisali Francuzi.

Djelo je praizvedeno tek u proljeće 1867. u Parizu, pratile su ga kolebljive prve reakcije, no često ga izvodeći Sarasate je postigao da postane omiljeno na koncertnim programima. „Svojim čarobnim gudalom Pablo de Sarasate odnio je moje skladbe u sve zemlje, a od svih usluga koje je učinio za mene, ovo je bilo najvrjednije”, zahvalno je kazao Camille Saint-Saëns.

Georges Bizet i Claude Debussy napravili su vlastite aranžmane ovog djela, prvi za violinu i klavir, a drugi za klavir, četveroručno.

Rano, riječko razdoblje hrvatskog skladatelja, dirigenta i pedagoga, utemeljitelja hrvatske opere i jedne od najznačajnijih osoba u hrvatskoj povijesti, Ivana Dragutina Stjepana pl. Zajca, obilježila je „Amelia ili razbojnik“ („Amelia, ossia il Banditto“) prema Schillerovim „Razbojnicima“, izvedena u riječkom kazalištu 1860. godine. Zajc je došao u Rijeku odbivši ponudu da postane dirigent u glasovitoj Scali. Ovdje je nakon očeve smrti preuzeo mjesto dirigenta i koncertnog majstora gradskog kazališnog orkestra, te nastavnika za gudačke instrumente u filharmonijskom institutu, pridonio je snažnom bujanju riječkih glazbenih događanja. „Amelia“ je bila veliki uspjeh, oduševljeni sugrađani su ga poslije predstave u euforiji ispratili do stana. Obožavatelji su mu darovali litografski portret i zlatom optočen dirigentski štapić, a Zajc je svome gradu posvetio niz djela. Ambicije i želje za proširivanjem skladateljskih vidika odvele su ga 1862. u grad s pet kazališta, u Beč gdje je uz pomoć Franza von Suppéa, spomenutog rodonačelnika bečke operete, započeo karijeru kao skladatelj u tome žanru.

Sve više osjećao je pripadnost hrvatskoj sredini, našao se u dvojbi – nastaviti graditi svjetsku karijeru kao skladatelj opereta i glazbenih komedija u Beču ili preuzeti odgovornu dužnost u svojoj domovini. Godine 1866. s velikim je uspjehom izveden zbor „U boj!“ na tekst F. Markovića, koji je deset godina poslije uklopio u operu „Nikola Šubić Zrinjski“. U siječnju 1870. godine postaje ravnatelj novoosnovane Opere Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu i glazbene učione Narodnoga zemaljskog glasbenog zavoda. Novu je opernu scenu otvorio svojom operom „Mislav“ (1870.), a nacionalnu povijesnu trilogiju nastavio je operama „Ban Leget“ (1872.) i „Nikola Šubić Zrinjski“ (1876.) s tematikom iz hrvatske povijesti i povijesnih legendi. U glazbenom pogledu u njima je svoj talijansko-verdijanski izričaj uz neke značajke bečke operete nastojao obogatiti melodijama nastalim u duhu ili na temelju obradbi i citata prigradskog i pučkoga folklora. „Nikola Šubić Zrinjski“ ostaje jednom od najboljih i najizvođenijih nacionalnih opera.

Kako nema novih godina bez Straussa, tako nema ni zimskih blagdana bez „Orašara“ i skladatelja Petra Iljiča Čajkovskog. On je jedan od najpopularnijih ruskih skladatelja i najizrazitiji predstavnik slavenske romantike u drugoj polovici 19. stoljeća. Njegova glazba bila je odlično prihvaćena, a u njoj je uspješno ispreplitao internacionalne elemente s elementima ruske narodne glazbe. Nastupao je kao dirigent svojih djela u Rusiji, Europi i SAD-u. Njegova glazba, simfonije, opera, koncerti i baleti kontinuirano pune koncertne dvorane i kazališta širom svijeta.

„Orašar“ je posljednji od tri njegova velika baleta, kojim se godinu prije smrti, vratio u čarobni svijet djetinjstva, mašte i bajki. A unatoč neuspjehu na praizvedbi, ovo je djelo vrlo brzo postalo omiljenim te se danas smatra jednim od najljepših djela klasične baletne literature i najpopularnijih baleta uopće. Ovaj obiteljski klasik, praizveden 18. prosinca 1892. u Sankt Petersburgu, neizostavan je zaštitni znak božićnih blagdana kada se izvodi diljem svijeta.

Antonín Dvořák, slavenski romantik i uz Smetanu najveći češki skladatelj, stigao je u New York 1892. na poziv Jeanette Thurber, supruge bogatog biznismena, kako bi vodio novoosnovani Nacionalni glazbeni konzervatorij. Proveo je tri godine u Americi, osjećajući nostalgiju za Češkom, ali i poticaj za skladanjem nekih od svojih najdugovječnijih djela. Takvo je i njegova Deveta simfonija podnaslovljena „Iz Novoga svijeta”. Bilo je to prvo djelo koje je u cijelosti skladao u SAD-u, impresioniran tradicionalnom glazbom američkih starosjedilaca, izbjegavajući doslovne citate njihovih melodija, ali u snažnoj želji da prenese njihov duh. Iako je ta Simfonija, djelo jednog češkog skladatelja, postala američkom nacionalnom simfonijom, umjesto da bude glazbena razglednica iz inozemstva, iz novoga svijeta, ona je u konačnici nježan, privržen pogled kući. Rasprava u glazbenim krugovima o tome čuje li se više Amerika ili Češka, vječna je kao i djelo u kojem publika uživa još od praizvedbe u New Yorku u Carnegie Hallu 16. prosinca 1893. koja je bila iznimno popraćena i odjeknula je uz veliko oduševljenje. Najdojmljiviji stavak pun glazbenoga blaga jest ovaj četvrti, kulminacija melodija nadahnutih Češkom i evokacija drugačije glazbe, nečega novog izvan europskih simfonija do tada.

Povijesna važnost češkog skladatelja, dirigenta, pijanista, glazbenog kritičara i zborovođu Bedřicha Smetane za češku glazbenu kulturu je iznimna. Utemeljio je nacionalni smjer u češkoj glazbi. Kao i Beethovena, počela ga je mučiti gluhoća, potpuno je oglušio 1878. i povukao se iz javnoga života, sve intenzivnije je skladao. Najznačajniji je kao skladatelj opera od kojih je najuspjelija „Prodana nevjesta“.

Ciklus „Moja domovina“ („Má Vlast“) nastajao je u razdoblju između 1874. i 1879. godine, a sastoji se od šest simfonijskih pjesama koje slave češku povijest, mitologiju i prirodu: „Vyšehrad“, „Vltava“, „Šarka“, „Iz čeških lugova i gajeva“, „Tábor“, „Blaník“. Jedno je to od najboljih djela češke klasične glazbe. Vyšehrad je dvorac smješten na uzvusini s pogledom na čitavi Prag, a ispod njega protječe rijeka Vltava. Treća tematizira sretnu djevojku Šarku zavezanu u šumi i rat žena, četvrta donosi razigranu sliku šuma i prirode iz čeških lugova i gajeva, peta Tábor inspirirana je husitskim ratovima (započeli su 1419. godine nakon smrti Jana Husa koji se borio za reformu Crkve koja bi donijela prevođenje Biblije na narodni jezik i odbacivanje mnogih nauka Katoličke crkve). Šesta simfonijska pjesma nastavlja se na prethodnu, a glavna inspiracija bila je gora Blaník koja skriva brojne tajne i legende o češkoj povijesti, gora u čijim je ljepotama Smetana uživao odrastajući. Cijeli ciklus je praizveden 5. studenoga 1882. godine.

Druga simfonijska pjesma „Vltava“ skladana je u svega osamnaest dana. Rijeka Vltava najduža je češka rijeka, 440km, a protječe kroz Prag, České Budějovice i Český Krumlov. Izvire u šumskom području iz jednog toplog i jednog hladnog izvora. Smetana je neko vrijeme i živio u blizini rijeke, promatrao je karakter rijeke u pokretu koja traži svoj put, a posjetio je i mjesto gdje se dva toka spajaju. Svi se ti motivi i čuju, može se pratiti fascinantno oslikani tok rijeke pretočen u glazbu. O posebnosti djela svjedoči i uklesani početni motiv „Vltave“ i nazivi svih simfonijskih pjesama na Smetaninu grobu.

„Viva Otello!“, Mlečani slave pobjedu i sretan povratak Otella, zapovjednika mletačke flote i guvernera Cipra i sigurno uplovljavanje njegove flote paljenjem „Vatre radosti“ u prvoj sceni prvog čina opere „Otello“ Giuseppea Verdija. Zbor kod Verdija ima važnu ulogu, komentiraju radnju, imaju osoban i kritički stav, kao svaki važan zaseban lik.

Remek-djelo završio je Verdi u listopadu 1885. na libreto Arriga Boita temeljenog na Shakespeareovoj tragediji. Operu je počeo skladati u 74. godini života. Umirovljeni Verdi je, nakon što su ga pet godina uporno nagovarali, djelu pristupio entuzijastično, oduvijek je gajio veliko divljenje prema bardu Shakespeareu. Otvoren novim idejama, ostaje vjeran sebi i talijanskoj tradiciji, a publika euforično iščekuje novo Verdijevo djelo nakon čak 16 godina od posljednjeg, od „Aide“. Mnoge su se operne kuće nadmetale, jer svi su željeli tu praizvedbu kod sebe. No, Teatro alla Scala i 5. veljače 1887. upisani su u povijest kao jedan od najvećih događaja u povijesti opere, uz enorman uspjeh, trijumf i skandiranje „Viva Verdi!“. Ovacije su počele već tijekom prvog čina, publika je inzistirala još jednom čuti „Vatre radosti“. Koliko je Boito očuvao Shakespearove zamisli, toliko ih je savršeno glazbeno prenio Verdi. Kao veliki ljubitelj Shakespeareovih drama, skladao je još i „Macbeth“ (1846.) i „Falstaff“ (1893.) prema djelu „Vesele žene windsorske“.

A sada – zaštitni znak novogodišnjih dočeka, najbolje od cijenjenog europskog skladatelja plesne glazbe, kralja valcera i kralja zlatne ere bečke operete, uz slavni ritam i uz operetu koja je simbol samog žanra pružajući najzabavnije trenutke!

Johann Strauss ml. počeo je nizati uspjehe i stekao takvu popularnost da je već s devetnaest godina bio konkurencija etabliranom ocu. Uz opus od preko 500 djela, Strauss ml. najuspješniji je kao skladatelj opereta od kojih se komični „Šišmiš“ („Die Fledermaus“) najduže zadržao na aktivnim repertoarima i izvan njemačkog govornog područja. „Šišmiš“ svoj korijen ima u farsi „Das Gefängnis“ („Zatvor“) R. Benedixa kojoj je elegantni oblik dao vodvilj „Le Réveillon“ (réveillon – Badnjak / Silvestrovo, duga večera uoči Božića i Nove godine) H. Meilhaca i L. Halévyja. Djelo su bečkom ukusu prilagodila dva njemačka pisca, prevoditelj Carl Haffner i libretist Richard Genée, a sve je zaokruženo glazbom punom veselja, od vatrometne uvertire preko solističkih arija, višepjeva, pa sve do finala u ritmu valcera koji je obilježio čitavu epohu. Komični zapleti profinjeno zapakirani u zarazne melodije pričaju o nestašluku, o osuđenom mužu koji na putu prema zatvoru zatekne vlastitu suprugu na zabavi u društvu pretjerano ljubaznog pratitelja… Uvertira operete u skladu je s tradicijom koja se nastavlja na Rossinija i druge skladatelje žanra, daje nam naslutiti koje će melodije u djelu uslijediti. Orkestar s lakoćom donosi polke i valcere, nezaboravne melodije, nagle promjene tempa, nagoviještajući užitke koji još slijede.

„Šišmiš“ je pod ravnanjem samog Straussa mlađeg praizvedbu imao 5. travnja 1874. godine u bečkom kazalištu Theater an der Wien, netom nakon katastrofalne 1873. godine u kojoj je zavladao očaj izazvan burzovnim slomom, krizom i epidemijom kolere, sveopćim razočaranjem. Zvuči poznato..? „Šišmiš“ je melem za dušu, prijeko potrebna radost koja dolazi s glazbom, s likovima koji takvi jedinstveni i duhoviti nikada ne dosade. Jules Massenet kazao je kako je „Brahms duh Beča, ali Strauss je parfem“.

Jedno od najslavnijih glazbenih djela za ples u dvoranama i na koncertnim podijima je „Laka krv“ („Leichtes Blut“). Imao je Strauss već valcer „Na lijepom plavom Dunavu“, ali nedostajala mu je brza polka. Nešto živahno, zanosno i puno mladenačke energije. U vrijeme karnevala 1867. godine oduševio je jednostavnom „Leichtes Blut“ toliko da su u bečkom Volksgartenu na godišnjem revijalnom koncertu braće Strauss tražili skladbu čuti ponovno.

Polka, valcer ili marš, kakav bi za Vas jednostavno najbolji bio bis..?

Je li jedan dovoljan..?

Neka vam je jednostavno najbolja 2023. godina!

Priredila Andrea Labik

Culturenet.hr – Novogodišnji koncerti u „Zajcu“ – „Jednostavno najbolje“!

Teklić.hr – Novogodišnji koncerti u „Zajcu“ – „Jednostavno najbolje“!

Torpedo – HNK Ivan pl. Zajc: Novogodišnji koncerti “Jednostavno najbolje”

La Voce del popolo – «Ivan de Zajc». Un frizzante Concerto di Capodanno

Svijet kulture – Novogodišnji koncerti u „Zajcu“ – „Jednostavno najbolje“!

Moja Rijeka – Novogodišnji koncerti u „Zajcu“ – „Jednostavno najbolje“!

Nacional – Najavljen novogodišnji gala koncertu u riječkom HNK – ‘Jednostavno najbolje’

Burin – “JEDNOSTAVNO NAJBOLJE”: novogodišnji koncerti u „Zajcu“ od 27. do 30. prosinca

Extravagant – Novogodišnji koncerti u „Zajcu“ – „Jednostavno najbolje“!

Riportal – Novogodišnji koncerti u „Zajcu“ – „Jednostavno najbolje“!

Sound Guardian – NOVOGODIŠNJI KONCERTI U „ZAJCU“ – „JEDNOSTAVNO NAJBOLJE“

Menulifestyle.eu – Novogodišnji koncerti u „Zajcu“ – „Jednostavno najbolje“!

Kanal Ri – Novogodišnji koncerti u „Zajcu“ – „Jednostavno najbolje“!

HRT Radio Rijeka – HNK Zajc: ciklus novogodišnjih koncerata “Jednostavno najbolje” gotovo rasprodan

Poduckun.net – Novogodišnji koncerti ‘Jednostavno najbolje’ oduševili publiku @ HNK Ivan pl. Zajc

Torpedo – [FOTO/VIDEO] Novogodišnji gala koncerti „Jednostavno najbolje“ oduševili riječku publiku

Novi list – Bili smo na koncertu “Jednostavno najbolje” u Zajcu: U ukupnom dojmu uspješan riječki novogodišnji koncert

La Voce del popolo – Concerto di Capodanno. Raffinate atmosfere viennesi

La Voce del popolo – Le città di Pola e Vienna unite da un concerto

Glas Istre – JEDNOSTAVNO NAJBOLJE Simfonijski orkestar riječkog HNK-a u pulskom kazalištu izveo novogodišnji koncert