HEROJ JE UMORAN

U naše vrijeme identitet je nešto što se razvija i prilagođava novim generacijama i novom načinu življenja. Devedesetih godina prošloga stoljeća svi su pokušavali pronaći vlastiti identitet, a mi danas neprestano oponašamo najbolje prototipove koga se trenutno drži predvodnikom. Baš svake minute netko može doseći vrh i postati „taj” jednostavno time što će na internetu objaviti ono što mu padne na pamet. Toliko smo okupirani nastojanjem da dosegnemo trenutnu slavu da ne uspijevamo pronaći naše stvarne identitete. U svijetu prepunom usamljenih identiteta, hoćemo li se pretvoriti u mnoštvo ispraznih osobnosti ili ćemo postati kopije kopija nekoga drugog?

Svi žele biti poznati. Svi žele da im se dive. A divljenje podsjeća na ljubav. Zapravo su ljudi željni ljubavi. A rade upravo suprotno, zatvaraju se, otuđuju se, postaju prazni i osamljeni u gužvi oko sebe. Traže izvanjske stvari da bi popunili te praznine, snimaju selfije, stavljaju ih na društvene mreže, misle da je broj lajkova mjerilo vrijednosti. Kopiraju ono što poznati rade, kupuju ono što poznati nose, jedu ono što poznati jedu. Sve krivo. I često povrjeđuju druge iz frustracije i nemoći da sebe ostvare.

I tako nam život prođe, uglavnom u gubljenju vremena na površne, izvanjske, nepotrebne stvari (ok, tko je mjerodavan reći što je doista vrijedno, a što nije?). Dočeka nas starost, nemoć, umor, a i dalje nas prati praznina.

O tome govori moja elektroakustička glazba. Zamislio sam je i ostvario (raznim pristupima, raznim skladateljskim tehnikama) punu boja, punu emocija ‒ boli, ljubavi, tuge, ali i nervoze, agresije, ljutnje na samog sebe i cijeli svijet. I beskrajnog umora.

Plesači su vidno uživali na probama, a to se na sceni još i potenciralo, što onda snažno dopire i do publike. Koliko im je bilo lako uživjeti se u temu?

U radu uvijek polazim od iskrenosti. To je uvijek prva stvar koju ljudi primijete i primaju, pa onda daju. Osjećaju se snažno kao grupa, a većinu predstave i jesu svi na sceni, 70% je kolektivnih scena. Riječki Balet je sjajan, lijepo je raditi s njima.

Taj u predstavi tematizirani, nazovimo, problem tiče se svih nas na isti način.

Ima li predstava tematske dijelove?

Tri su dijela. U prvom dijelu svi su u bijelom, kao prazni bijeli listovi papira. Kao što su i bebe koje tek čeka ispis života. Ali ove bebe pužu naopako. Taj dio zovem „Pacman”, kao poznata video igrica, što se prepoznaje i u glazbi. U drugom dijelu, plesač je odjeven u crveno odijelo heroja, s lažnim mišićima, kao prototip heroja, onako kako ih zamišljamo. Kada povučemo paralelu – mlade generacije ne boje se odjenuti bilo što. Što se čudnije odjeneš, to si više cool, to si bolji. S Petrom Pavičić radili smo na superherojskim komadima odjeće koji su u isto vrijeme fashion. U drugom dijelu, kojeg zovem i „Površnost”, dolaze tri dame koje izgledaju kao da su na fotografiranju za Victoria Secret. Četvrta djevojka promatra, a njih tri, tako „savršene”, izolirale su i odbacile tu djevojku. Tri površne dame dolaze kao nedodirljiva grupica, a zapravo svaka za sebe misleći „ja sam najbolja, ja sam najvažnija”. Uslijedi duo koji se temelji na činjenici da uvijek kada sanjarimo o nekome, zamišljamo najbolju verziju te osobe i veze. Tako i ta neprihvaćena djevojka zamišlja superheroja koji je dolazi spasiti i osnažiti. Za mene je to ideja usamljenih pretraživanja na internetskim tražilicama. Dalje, vidimo duo u kojem je djevojka slaba, a pronalazi i dobiva podršku i poticaj, superheroj je ideal, sve je gotovo kao san. S crvenim plaštom djevojka postaje hit, originalna i posebna. No, sada pak nju svi požele oponašati i opet imamo jednoličnu masu. U trećem dijelu su svi na sceni i pokazuju „nije me briga ni za koga, ni za što, želim biti sam sa svojim odrazom, ja sam najvažniji”. Za kraj ostavio sam nešto što budi nadu, ipak smatram da je važno imati nadu.

Predstavu ste podijelili u tri dijela, kako biste ih naslovili?

Životno, od rođenja i puzanja, preko površnosti, do odraza.

Netko će možda vidjeti sve upravo onako kako je zamišljeno, prepoznati ideju, možda materijal jest čitko prikazan. No, htio sam da priče ostanu otvorene i potpuno slobodne za interpretaciju, da svatko može shvatiti na sebi blizak način.

Sve o čemu predstava govori je poražavajuće za najnapredniju vrstu na Zemlji. Ali vi ste u predstavu unijeli i dozu humora.

U tome što nam se događa ima i humora i tužne istine. Nismo željeli biti predramatični ni pretjerivati s prikazivanjem situacija. Treba biti smiješno, ali zapravo uopće nije smiješno.

Primjerice, postoje natjecanja, konstantno suparništvo – napraviti što više različitih poza u 15 sekundi. Bilo tko se može natjecati, prihvatiti bilo kakav izazov, a onda vidite djecu i mlade koji se oko toga silno trude, zatim se bira pobjednik, oni koji izgube onda su u depresiji… Ljudi, koliko vremena gubimo! Za što? Puno je referenci na to u ovoj predstavi, naznačuje se prolazak vremena, proticanje. Svi su toliko zaljubljeni u sebe da vide samo vlastiti odraz.

Brojne poruke proizlaze iz ove predstave. Koju biste istakli kao najvažniju?

Svi ćemo u nekom trenutku biti na vrhuncu svojih života, karijera, uspješni i najbolji, svatko od nas. A onda se suočiti sa starošću. Za mene, iza snažnog čovjeka, uvijek je druga snažna osoba. To je dio koncepta. Na početku, predstavu otvara upravo dvoje takvih, stvarnih ljudi. Vraćaju nas u prošlost, u ono što bi trebalo biti, oni su prototipovi, ali heroj s velikim crvenim plaštom je umoran. Na kraju, nakon kaosa i nereda trećeg dijela, taj par podsjeća nas: „smirite se ljudi, ne morate uvijek biti vrhunski, sjetite se vremena kada smo znali biti u miru”. Želio sam završiti s nadom. Moramo imati nadu.

Na koji dio DNA suvremenog čovjeka posebno ukazujete?

U koreografiju sam ugradio i ideju pokretnog i harmoničnog DNA koji ujedno podsjeća i na bezvremeno, beskonačno, vječno. Svi mi imamo početak, od puzanja rastemo, doživljavamo vrhunac života, pa starimo. Tu je bit – zašto ne možeš biti svoj, ne moraju svi biti slavni. Jednostavnost života je prekrasna. Zašto ne biti svoj?! Svi su slavni, nitko nije slavan, nitko ne mari ni za koga osim za sebe, na tisuće novih „slavnih” lica svaki dan.

Neki dijelovi izgledaju pomalo kao da se radi o isključivo neinteligentnom nagonskom plemenu budućnosti.

Tako je, kao ovce. Ne iz budućnosti, to već jest tako. Kada jedan učini nešto, svi ostali zaslijepljeno vjeruju da je nešto cool i slijede „vođu” upitnih kvaliteta utapajući se u jednakosti.

Na koji način ste pristupili scenografiji i kostimografiji s Petrom Pavičić? Kako dočaravate i virtualni i realni prostor?

Imamo blokove, kocke koje su s tri strane crne, dok je jedna strana poput ogledala/ekrana. Scenografija je u neprestanoj mijeni, iz skučene, tužne, samotne sobe prelazi u snovite scene, pa u prostor gdje se na internetu objavljuju fotografije, zatim postaje reflektirajući objekt, itd.

Jako je važno koju poruku šaljemo i kostimima. Svi djeluju jednostavno, minimalistički, a kroz tijek predstave dodaje se boja, iz bijele, preko crvene, do blještave, reflektirajuće srebrne.

Novoskladana glazba, iako protočna i ritmična, povremeno se čini vrlo zahtjevna za plesače kada se dugo nemaju za što „uhvatiti”.

Da, želio sam dočarati pravi životni stres na sceni.

Kako je tekla suradnja sa skladateljem Franom Đurovićem?

Dao sam Frani Đuroviću ideju što bih uopće radio. Poslao je potom zaista mnogo sjajnog materijala, pa sam birao iz toga što i u kojem smjeru razvijati dalje, a nadopunjavali smo skladbu još i za vrijeme koreografiranja.

Glazba je izvrsna. Osim elektro glazbe, namjerno takve da je u nekom trenutku jednostavno više ne možete slušati, čujemo i klavir primjerice, neizbježan u intimnom solu ili duetima. Htjeli smo da se prepozna ljubav, nada, jednostavnost.

Može li kome takva elektro glazba zasmetati?

Moguće. Međutim, ta je elektro glazba dio moderne kulture, dio današnjeg društva. Ne možemo to zaobići kada govorimo o temi kojoj smo se posvetili, zar ne?

Kada koreografirate nove predstave, kakvu glazbu preferirate? Koje vas teme u radu najviše inspiriraju?

Volim raditi na sve vrste glazbe. Volim nuditi sve boje naše kulture. Nije li divno izložiti kulturu koju su nam ostavile važne povijesne ličnosti? Ti ljudi iz prošlosti postali su slavni samo zato što su umjetnici, iz svojih strasti, ne iz ispraznih želja da postanu slavni. Bili su jednostavni ljudi. Vivaldi nije govorio za sebe: „Jednog dana, stoljećima kasnije, govorit će o meni, o mom uspjehu”, a bio je slavan već tada.

Trenutno sam zaokupljen temom uspjeha – kako je netko postao uspješan, što je za nekoga uspjeh. Netko je sretan samo zato što pleše i što je dio baletnog ansambla, netko želi biti najbolji na svijetu, želim čuti što je nečiji san. Smatram da puno toga ne dopušta da shvatimo što putem uništavamo. Ljudi stavljaju postove predivne prirode, a onda putem kući bacaju smeće. Mislim da smo postali površni. Imam osjećaj da smo više izolirani. Ne slušamo se više, ne čujemo se. Ne komuniciramo. Političari ne brinu.
Nadam se da ćemo shvatiti jednog dana i znati biti sretni.

Radim sa srcem, a iza sebe uvijek želim ostavljati poruku. Ne želim biti slavan.

Tko je vaš heroj?

Puno je ljudi koji su moji heroji. Moj heroj je netko tko je spreman odreći se nečega zbog mene. Imam ih nekoliko.

Razgovarala Andrea Labik

Obzirom na raznolikost vašeg opusa, ne bi vas se moglo smjestiti u jednu skladateljsku ladicu. A dugi niz godina svirali ste i s bendovima, kojim?

Dvadeset godina sam živio od sviranja s bendovima. Bio sam klavijaturist, nabrojat ću neke: Edo Maajka, Kojoti, Vještice, Stampedo, Mayales…

Postalo je prenaporno, nisam taj tip, to je za zaigrane tipove. Ja sam više kućni tip, pozadinac, volim napraviti svoj dio posla i predati dalje. Od 2004. od kad sam počeo raditi na Muzičkoj akademiji i kada sam prešao tridesetu, svemu tome sam se zahvalio.

Vaša skladateljska netipičnost i originalnost čuje se i u baletu „Heroj je umoran”. Zašto elektronička glazba?

Meni elektronika dođe kao jedna vrsta ispušnog ventila. Počeo sam s elektroničkom glazbom još kao student na Akademiji, prije dvadeset godina. Uostalom, svirao sam klavijature s bendovima, šarafao stalno, takve stvari su me zanimale. Suvremena umjetnička elektronička glazba nije ista kao kada DJ pušta glazbu. Shvatio sam da se dobro snalazim s tehnologijom, lako mi dolazi. Kada pišete za simfonijski orkestar postoje pravila zanata – ne mogu puhači dugo svirati, morate paziti na ljude. Ako poželim, elektronička glazba omogućuje mi da 25 minuta koristim zvuk koji hoću, ne moram misliti mora li netko udahnuti, hoće li se netko umoriti i slično. Otvaraju mi se nove boje zvuka koje me jako zanimaju. Sviđa mi se elektroakustika u kojoj mogu kombinirati zvuk prirodnih instrumenata s elektronikom, a primjerice u baletu „Heroj je umoran” riječ je o violončelu i klaviru.

Određeni dio publike skeptičan je prema elektroničkoj glazbi u kazalištu.

U ovoj koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca i Muzičkog biennala Zagreb, mora se ići u suvremenijem smjeru jer je Biennale festival suvremene glazbe i to se na neki način očekuje. Uz pomoć koreografa Giuseppea Spote našli smo zlatnu sredinu – nešto što nije preapstraktno i suprotno predstavi koja će ostati na repertoaru nacionalne kuće, a niti nešto prepitko što bi bilo suprotno biennalskim zahtjevima.

Kada se radi o plesu, valja ići u manje apstraktan zvuk. Treba imati mjeru.

Tema predstave je aktualna, svatko o njoj ima mišljenje, balet traje oko sat vremena, poruke su jasne, sve je i zvučno i vizualno atraktivno… Ima li razloga da itko osjeća predrasudu?

Kad god ste u prilici, treba slušati i gledati sve. Samo tako se može stvoriti sud. Treba čitati i knjige svih profila. Jednako je, primjerice, i s filmovima. Ne gledamo samo blockbustere nagrađene sa šest Oscara. Postoje sjajni niskobudžetni filmovi.

Ova predstava ima sve elemente kojima može privući publiku.

Ne prozivam nikoga, ne kažem da su za to krivi, ali ljuti me kazališna i glazbena kritika. Vrlo su često kritičari pristrani, i a priori loše ocjenjuju nečiji rad. S druge strane, budimo realni, prije je događaja bilo manje, sada vlada hiperprodukcija svega i svačega. Prije se sporije živjelo i imalo se više vremena za gledanje, proučavanje, pisanje.

Na ovu predstavu vrijedi doći.

I s koreografom Giuseppeom Spotom i s riječkim Baletom prvi put surađujete, kako su vas se dojmili?

Jako smo se dobro razumjeli kao tim, Spota je precizan i sviđa mi se kako radi. Smiren je, nema nerviranja, a obzirom na to koji je kalibar koreografa, mogao bi si dozvoliti i drugačije ponašanje.

Našli smo zajednički način. Ne znam kako je inače u Baletu, ali atmosfera je izuzetno pozitivna, plesači su snažno „zagrizli”.

Ako sam dobro shvatio, u baletu je slično kao u vrhunskom sportu: sve se „špana” da vrhunac bude pred premijeru. Tako se i radilo, na premijerama očekujte crescendo!

Za koga je „Heroj”?

Uvjeren sam da će predstava imati svoju publiku. Ne bih mogao postaviti granicu. Gledao sam u „Zajcu” nedavno reprizu „Macbetha” Maše Kolar, niti glazba niti predstava nisu banalni, publike je bilo mnogo, pljeskali su snažno, zadovoljstvo takvim radom u Rijeci je očito.

Kako ste došli do naslova i teme „Heroj je umoran”?

Posljednjih sedam godina imena svih mojih skladbi su citati, stihovi pojedinih pjesama, ima i Krleže, ali i Hendrixa, Beatlesa, EKV-a, Stinga, Atomskog skloništa… Izvučem stih iz konteksta i ubacim u nešto posve novo, napravim stavke itd. Nasumično sam tako naišao i na stih „Heroj je umoran” Arsena Dedića. Koreografu se to jako svidjelo. Pogledi na mnogo toga nam se slažu.

Uđete u tramvaj, svi gledaju u mobitele, nikoga ništa drugo ne zanima, rijetki odlaze u prirodu, ne druže se, djeca ne žele izaći van, radije prčkaju po kompjuterima po nekim grupama… Jednostavno na taj smo način došli do ideje o otuđenju. Drago mi je što je tema aktualna, a nije apstraktna, sve je vrlo jasno. U isto vrijeme, djelo je posve otvoreno interpretacijama.

Ništa i nikoga ne osuđujemo, samo kažemo da je nešto naprosto tako…

Razgovarala Andrea Labik