SUDBINSKI ZVUCI: BRAHMS & BEETHOVEN

U svjetlosti tamo gore hodite vi
Po mekim tlima, blaženi geniji!
Blistavi lahori božanski
Lagano vas dodiruju
Kao prsti sviračice
Svete žice.

Slobodni od sudbe, ko usnulo
Dojenče, nebesnici dišu;
Sačuvan u nevinosti
Smjerna pupoljka
Vječno njima
Duh cvjeta
A oči blažene
Gledaju u tihoj
Vječitoj jasnosti.

Ali nije nama dano
Ni na kome mjestu počinuti,
Nestaju, padaju
Ljudi stradajući
Naslijepo, iz sata
U sat,
Ko voda od stijene
Na stijenu bacana
Godinama u neizvjesno.

Preveo Zvonimir Mrkonjić (1998.)

Sad voljenog zakopajmo
i bez sumnje budimo
na Sudnji će dan
ustati nepomičan.

Iz zemlje nastaše
u zemlju vratit će se
I ustati iz nje
uz trublje Gospodnje.

Duša mu navijek u Bogu živa,
u zagrljaju njegovu milostiva,
od svih zala i grešna
u tom savezu otpuštena.

Djela, muke mu i bijeda njegova
stigoše do kraja svoga.
Kristov križ i njegov teret je.
Preminuo, a ipak oživje!

Duša što ne prigovara,
Sudnji dan tijelo koje čeka
kad će u Bogu uskrsnuti
I blaženstva za vijeke dobiti.

Strahom bješe međ’ nama zatočen,
a u Nebesima nanova oslobođen.
U vječitom blaženstvu i sreći
svagda kano sunce sijući.

Sad na počinak ga otpravimo
i svojim putem pođimo;
sa žarom svoje dužnosti ispunimo
i bez iznimke Smrt dočekajmo.

Preveo Bernard Koludrović (2023.)

„Begräbnisgesang“ („Pogrebna pjesma“) te „Schicksalslied“ („Sudbinska pjesma”), zajedno s djelima kao što su „Gesang der Parzen“, „Nänie“ te monumentalni „Njemački rekvijem“, predstavljaju odvjetak Brahmsova stvaralaštva koji progovara o vječnim temama života i smrti.

Begräbnisgesang, Op. 13, ili „Pogrebna pjesma”, nastaje tijekom autorova rada u Detmoldu i Hamburgu 1858. godine. Riječ je o jednom oglednom primjeru Brahmsova rana stvaralaštva, štoviše, jednom od prvih nastojanja da poveže ljudski glas s orkestrom. Iako traje razmjerno kratko, njemački skladatelj više je puta prepravljao i redigirao samo djelo. Predložak je renesansna himna „Zum Begrebnis” Michaela Weissa koja progovara o sahrani čovjekova tijela te njegovom ponovnom duhovnom rođenju. “Pogrebna pjesma” sadrži mnoštvo karakteristika Brahmsova stvaralaštva. Jasan je Bachov utjecaj, krasi ga osebujna ritmička snaga, ali i vizija, težnja za dostizanjem duhovnih i estetskih ciljeva. S obzirom na to da je stvoreno 1858., a izvedbu je doživjelo 1859. godine, pretpostavlja se kako je djelo skladano u znak sjećanja na dobrog prijatelja Roberta Schumanna koji je preminuo 1856. godine. Stoga, „Pogrebna pjesma“ predstavlja i jedan od najljepših glazbenih nekrologa.

„Sudbinska pjesma”, „Schicksalslied, Op. 54“, uglazbljuje stihove Friedricha Hölderlina (“Hiperionova pjesma o sudbi”) u kojima pjesnik opisuje život na nebu i na zemlji. U nebeskim visinama ispunjenim svjetlom osjećamo samo blaženi mir, dok ovdje na zemlji nemirno lutamo i uranjamo u neizvjesnost. Hölderlinovi stihovi nadahnuli su Brahmsa 1868. godine, kada, zajedno s prijateljima, odlazi na planinarski izlet. Jedan od njih, Albert Dietrich će kasnije zapisati kako je Brahms tijekom cijelog izleta bio tih. Razlog tome su bili upravo pjesnikovi stihovi od kojih se Brahms nije odvajao.

Iako je njemački skladatelj odmah poslije čitanja Hölderlina počeo raditi na skicama, skladanje „Sudbinske pjesme“ potrajat će tri godine. Najveći problem predstavljao mu je završetak pjesme. Naime, Hölderlin je pripadao naraštaju romantičara koji se svojim očajem i pesimizmom suprotstavljao uređenim klasičarima, duhu koji je dijelom baštinio i Brahms. Stihovi romantičara su istovremeno nadahnjivali, ali i namučili skladatelja. Nakon što je iskušao niz rješenja, odlučio se za orkestralni, nebeski postludij. Njegove konačne preinake pokazat će se toliko važnima da će na premijeri u programima biti izričito naglašavano kako je postludij Brahmsova dopuna, nastavak Hölderlinovih stihova. “Sudbinska pjesma” trodijelno je strukturirana: prvi dio upoznaje nas sa srećom Bogova, drugi dio ostvaruje se kao njegov kontrast, a treći predstavlja spomenuti orkestralni postludij koji vodi u sama nebesa.

Pripremio David Čarapina

Beethovenova Peta svoje ime, „Sudbinska“, ponajviše duguje modnim trendovima 19. stoljeća kada su svim djelima davali zvučna imena: „Patetična” i „Mjesečeva sonata” također su dobri primjeri. Ujedno, postojala je tendencija da se djelo, doslovce, zakopa u andegdote i legende o njemu. Ovdje prvenstveno govorimo o citatu „sudbina kuca na vrata“ koji je, vrlo vjerojatno, samo izmišljen od strane njegova tajnika. Štoviše, jedan od njegovih studenata, Carl Czerny, tvrdio je kako se Beethoven smijao tim grandioznim naslovima te da mu je jednom prilikom ispričao da je slavni simfonijski motiv preuzeo iz ptičjeg pjeva.

Ipak, uzimajući u obzir Beethovenov život, dokumente kao što su njegovo poznato pismo, „Heiligenstädter Testament“, možemo reći kako je on čvrsto vjerovao u sudbinu, sudbinu koju je u više navrata imenovao, a onda i sučeljavao s njom. Postepeni gubitak sluha opisivao je kao udarac sudbine, kao i svoje ljubavne nesreće. Istovremeno, u nekoliko navrata pokazao je volju i želju da se suprotstavi toj istoj sudbini; njegov hrabri citat „Ich will dem Schicksal in den Rachen greifen“ („Želim ugrabiti sudbinu za njen vrat“), iz vremena kada je tek započinjao raditi na simfoniji, zasigurno govori mnogo o djelu. Očigledno je kako se početak simfonije odaje kao udarac više sile, a prvi stavak, posljedično, kao iscrpljujuća, oštra borba s njom. Sporiji drugi stavak je spokojan trenutak, ali samo na površini jer je sudbinski motiv i ovdje prisutan. Treći sablasni sastavak sa svojom energičnom sredinom, također, kruži oko istog motiva te nas odvodi u potpunu tamu gdje svjedočimo Beethovenovoj borbi te, konačno, prevladavanju sudbine što se obistinjuje kroz trijumfalno finale gdje se sudbinski motiv spaja s napjevima Francuske revolucije. Međutim, najvažnije u cijeloj ovoj priči je odgovoriti na pitanje kako ova glazba komunicira s publikom. Stavimo li Beethovenovu biografiju sa strane, glazba i dalje komunicira s nama. Svaki pojedinac pronaći će svoju priču, zalutat će svojim putem tijekom slušanja. Kako je dirigent Hans von Bülow rekao jednom:
„Beethovenove simfonije su drame za fantaziju slušanja (Hörende Phantasie)“.

Svaki među nama može pronaći svoju asocijaciju unutar te četiri note: kucanje sudbine, šokantni udarac, Beethovenov poziv na borbu protiv sudbine ili, jednostavno, izvođenje odlične kompozicije od strane orkestra. Svaki slušatelj može, na svoj način, razumjeti dualističku narav nagona te nagla zaustavljanja u prvome stavku, simultanost konstantnog guranja te naglih fermata. Je solo na oboi tračak nade ili ljudski jauk? Govorimo li o nebeskom pozivu, ljudskom glasu ili samo o oboi? Vidimo li u zadnjem stavku probijanje svjetlosti kroz tamu? Svjedoči li djelo o pobjedi demokracije ili govorimo samo o jasnom i glasnom c-duru nakon c-mol glazbe te o trombonima i fagotima koji se priključuju ostatku orkestra? Sve se to također može percipirati kao apsolutno i potpuno apstraktno, naravno.

Ljepota leži u otvorenosti prema tim pitanjima te stalnom slušanju Beethovena na novi način koji se može promijeniti iz trenutka u trenutak te bi se trebao mijenjati svaki put kada doživljavamo njegovu glazbu.

Novi list – Dvojbeno novo čitanje Beethovenove “Sudbinske simfonije”. Bili smo na koncertu u Zajcu

Klasika.hr – ZANIMLJIV PROGRAM UOČI BLAGDANA SVIH SVETIH I ODVEĆ TEMPERAMENTNA IZVEDBA

La Voce del popolo – Ammaliati dai Suoni del destino

Culturenet.hr – Koncert ‘Sudbinski zvuci: Brahms, Beethoven’ u riječkom HNK-u uoči blagdana Svih svetih

Extravagant – Sudbinski zvuci Brahmsa i Beethovena uoči blagdana Svih svetih

ArtKvart – Zvuci Brahmsa i Beethovena uoči blagdana Svih svetih

Teklić.hr – Sudbinski zvuci Brahmsa i Beethovena uoči blagdana Svih svetih

Nacional – Simfonijski koncert ‘Sudbinski zvuci: Brahms i Beethoven’ uoči Svih svetih

Riportal – PRIGODNA UZVIŠENA DJELA Sudbinski zvuci Brahmsa i Beethovena uoči blagdana Svih svetih