Znate li onaj osjećaj kad niste sigurni što vas čeka dolaskom u kazalište jer idete pogledati kazališnu verziju kultnog Fellinijevog filma „Amarcord“ koji je ostao neizbrisivo „uglavljen“ u sjećanju današnje srednje i starije generacije gledatelja i filmskih zaljubljenika. Upravo taj čudan osjećaj znatiželje i želje da sve bude jako dobro bio je u mnogima koji su došli na riječku premijeru „Amarcorda“ u režiji argentinskog redatelja Luciana Delprata, koji je i autor adaptacije.
Neosporna umješnosti zaigranog umjetnika raskošnog talenta
Namjerno nisam htjela ni slušati ni čitati što su drugi rekli i pisali nakon pulske izvedbe, željela sam čista uma i uzbuđenog srca pogledati kako funkcionira jedan fantastičan film kao kazališni uradak. A bojala sam se, sada znam, posve nepotrebno i neosnovano. Jer Luciano Delprato je već s dvije redateljske predstave u riječkom kazalištu, „Kralj Edip“ i „Decameron“, pokazao svu raskoš svog redateljskog talenta, a „Amarcord“ je samo potvrdio neospornu umješnost ovog zaigranog umjetnika.
Već sam početak, prva scena, nakon uvodne zanimljive priče Bisceina kojeg je sjajno utjelovila Jelena Lopatić, dala je fascinantnu sliku ansambla koji gori zarobljen u kino dvorani, da bi zatim odjednom scena raskošno oživjela, tražeći od glumaca maksimalnu koncentraciju i emotivnu uživljenost u šarenilu duhovitosti Fellinijevog viđenja djetinjstva, odrastanja, poimanja seksa i smrti. I svi izvođači, bilo ih je četrnaest, a neki su od njih imali više uloga, bili su svim svojim srcem i dušom u dinamičnoj i duhovitoj priči koja je tražila tjelesnu izražajnost,uz vrlo malo teksta. Koliko je igrom tijela i mimikom lica sjajan bio Giuseppe Nicodemo kao svećenik, koliko je sebe dala Biljana Lovre kao komični lik djeda pojavnošću, smijehom, hodom, koliko je izvrstan u svojoj jednostavnosti i prirodnosti bio Dean Krivačić u ulozi Aurelia, Mirandinog supruga, koliko je neizmjerno pritajene ljubavi imala fantastična Olivera Baljak u ulozi Mirande, tipične majke talijanske obitelji koja viče, koja gestikulira, koja sa strahom i nježnošću traži i smiruje svog napaćenog supruga, koja ne želi suze smrtno bolesna. Gradisca je u liku Tanje Smoje bila nježna zavodnica željna ljubavi, dok je izvrsno razgibanim tijelom Aleksandra Stojaković Olenjuk odigrala drsku zavodnicu Volpinu.
Nikako ne treba zaboraviti spomenuti Edija Ćelića u nezaboravnoj sceni mentalno poremećenog ujaka koji sa stabla viče „Voglio una donna“, gdje je vrlo umješno Delprato upotrijebio lutku, kao i lutku medicinske sestre koja ga spušta sa stabla, čime je dao svoj osebujni pečat u ovoj predstavi. Još jedna bitna scena filma je odnos između prodavačice duhanskih proizvoda groteskno ogromnih grudi čiji je lik izvrsno odigrala Serena Ferraiuolo i seksualno uzbuđenog mladog Titta kojeg je utjelovio Deni Sanković, a u kojoj se vidi duhovitost Fellinijevog izričaja i njegova opsjednutost tijelom.
Slike koje se pamte
Kazališni „Amarcord“ ima slike koje se pamte, zanimljivu scenu u priči o sultanu i trideset priležnica, ples nacista u crnim uniformama, kao i scena gdje Edi Ćelić pleše preodjeven u ženu na visokim štiklama uz koloritnu lepezu i lutku glave pauna na ruci. Kostimi prštećih boja koje je osmislila Belén Parra, svrsishodna rasvjeta koju je oblikovao Dario Družeta, fantastična koreografija koju potpisuje Michele Pastorini, a koja je prisutna u svakom segmentu predstave kao osnova na kojoj se gradi priča, uz živu, emotivno i vremenski obojanu glazbu Osmana Eyublua koja je aranžirana djelomično na izvornoj filmskoj glazbi uz dodatak nekih novijih glazbenih uradaka, sve je to dalo emotivni osjećaj vremena i mjesta malog Riminija, u kojem, kad si dijete imaš „prljave ruke, ali čistu savjest“, a kada odrasteš, „ruke postaju čiste, a savjest prljava“.
Mlade generacije gledatelja možda nisu gledale poznati i vječni Fellinijev film, ali ova predstava je živa i daje sasvim cjelovitu atmosferu koju je i Fellini dao svojim filmom. Zato poziv svima, i onima koji su gledali film i onima koji će ga možda tek pogledati, dođite u HNK Ivana pl. Zajca, pogledati dinamičan, živ, duhovit i prepun boja i emocija, kazališni „Amarcord“ Luciana Delprata.
Gloria Fabijanić Jelović za Radio Korzo
Foto: Karlo Čargonja