Bila je to nevjerojatno poetska predstava, pjesma davnom vremenu u kojem se ocrtava i slika današnjega svijeta. Nikako je ne smijete propustiti.
Kada te svaki krik, svaki ritmični glazbeni ton i svaki pokret glumaca na sceni „udari“ snažno i emotivno na sjedalu tako da postaješ dio teške priče koja se stvara pred tobom, onda znaš da je to jedna od onih predstava koje se pamte, koje ostavljaju dubok emotivni trag. Upravo takva je bila premijerna izvedba Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca, drame „Yerma“ Federica Garcíje Lorce, u prijevodu Tonka Maroevića i režiji očito vrlo talentirane mlade redateljice, Rajne Racz.
Već sam početak predstave, u ogoljelom prostoru Exportdrva, na simboličan, gotovo slikarski način, uvodi nas u sudbinu žene koja, kroz godine bračnog života, ne uspijeva biti majkom i to joj postaje bolna opsesija koja je rastače, koja je ranjava, koja polagano i tragično ubija njezine oči pune sunca i tuge istovremeno.
Redateljsko savršenstvo u svakom, i najsitnijem detalju
Lorca je jedan od najvećih pjesnika 20. stoljeća, slikar, glumac, redatelj, glazbenik i muzikolog-folklorist i sva ta njegova izrazita poetičnost obavija ovu začudno lijepu izvedbu koja je redateljski dovedena do fantastičnog savršenstva u svakom, i najsitnijem detalju. Njegove rečenice nose strastvenu temperaturu spontanosti, sjaj i vatru bogate neponovljivosti koja se sljubila s folklorom njegove Andaluzije kroz metafore, simbole, smijeh, plač i krv njegovih predaka, spajajući ih s glazbom „dubokog pjeva“ ili cante jondo. Sve je to redateljica uplela čvrsto u svaki pokret, pogled, izgovor, zvuk, krik, glazbu i plesni pokret svakog izvođača na sceni koja predstavlja trg bezimenog sela, sagrađen od spužvastih kamenih kocaka, u kojima životi stanovnika ostavljaju tragove svojih života, na kojima se rađaju, ljube, pate i umiru, na kojima sanjaju svoje snove i na kojima pokapaju svoje nikad ostvarene želje, a koji je osmislila scenografkinja Paola Lugarić. Na sceni gledamo tragični sukob duboke kulturne tradicije stanovnika nekog zabačenog sela s opustošenošću neljudske civilizacije, jer sve što se zbiva unutar zidova kuće, treba i ostati unutra, treba ostati nezamijećeno i nepromijenjeno, znaju se pravila života, braka, ljubavi, mržnje, ogovaranja. U takvom svijetu, u kojem zvuci novog života i smrti zvuče gotovo podjednako, žive Yerma i njezin muž Juan, Yermin nedosanjani ljubavnik Victor i ostale seoske Majke. I sve je podređeno tim trima osnovnim pravcima i u svakom od njih Yerma pokušava osvijestiti sebe kao ženu nerotkinju, ženu koja nije Majka, ženu koja se dovodi do granica ludila zbog svoje neostvarene želje za trudnoćom, jer ona nije prazna, ona je samo žedna, kako kaže, na spužvastim pločama trga koje sočne sokove jabuke upiju prije no što kapi stignu do njezinih usana. Je li njezin muž Juan taj koji joj ne može pokloniti dijete, ili je to njezina jalova utroba, treba li ona biti kriva ili razrušiti zidove tradicije kako bi možda pronašla neki novi, bolji svijet bez boli i pakla u kojem se našla, pitanja su koja predstava nameće. Priča završava Yerminim ubojstvom muža, kojim ubija i svaku daljnju mogućnost ostvarenja svoje želje za majčinstvom. Ili možda ipak na taj način sebi otvara neka nova vrata.
Besprijekorna izvedba sjajnog glumačkog ansambla
Yermu je sjajno utjelovila Judita Franković Brdar, dajući joj grotesknu tragičnu osobnost žene otrovane svojom neispunjenom željom majčinstva, uz nju je izvrstan Dean Krivačić kao suprug Juan, staložen, patrijarhalno ustoličen muž kojemu je važan status u selu i određena materijalna pažnja prema svojoj ženi kojoj ne zamjera neplodnost, a tu je i nikad ostvareni ljubavnik Victor u vrlo dobroj interpretaciji Denija Sankovića.
Seoske Majke su vrlo važan dio cjelokupne radnje, one koje prostor pune svojim tijelima, savjetima, optužbama, potvrdama, ustaljenim ritualima i duboko ukorijenjenim seoskim ideologijama, a predstavile su ih redom sjajne Jelena Lopatić, Olivera Baljak, Biljana Lovre, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Ana Marija Brđanović, Dora Čiča i Nika Grbelja. Posebno treba istaknuti vrlo zahtjevnu ulogu Bafometa kojeg je nevjerojatno snažno utjelovio Mario Jovev, a koja je zahtijevala nevjerojatnu fizičku i glasovnu transformaciju.
Velika pohvala fantastičnoj glazbi autora Marina Živkovića koja je dala bogatstvo cijeloj izvedbi, kao i fantastičnim kostimima Manuele Paladin Šabanović, no ono što se nikako ne smije zaboraviti, a što je dalo neizbrisiv pečat cijeloj izvedbi je besprijekorno izvedena bogata i slikovita koreografija Kasije Vrbanac Strelkin koja je naglašavala emotivne elemente predstave.
Bila je to nevjerojatno poetska predstava, pjesma davnom vremenu u kojem se ocrtava i slika današnjega svijeta. Nikako je ne smijete propustiti.
Gloria Fabijanić Jelović za “Radio Korzo”
