Slovenski dirigent Simon Krečič ravna izvedbama riječko-mariborskog „Don Carla“ u Rijeci! Premijera Verdijeve opere nastale u koprodukciji HNK-a Ivana pl. Zajca i SNG-a Maribor je u petak 21. travnja u 19 sati, a reprize su 27., 28. i 29. travnja te 2. svibnja.
Publika se sigurno sjeća maestrovog dirigiranja „Toscom“ u listopadu prošle sezone uz soliste Maidu Hundeling i Giorgia Suriana, a osvojio je simpatije publike ravnanjem koncertom Opera gala Simfonijskog orkestra SNG-a Maribor uz soliste mariborske Opere. Dirigirao je i gala koncertom finala Međunarodnog natjecanja mladih pjevačica i pjevača „Zinka Milanov“ u srpnju 2022.
Opera Giuseppea Verdija inspirirana je dramskom poemom Friedricha Schillera „Don Carlos, španjolski infant“, a nastajala je po narudžbi kao takozvana velika opera čija je praizvedba trebala uveličati Svjetsku izložbu 1867. u Parizu. Verdi, svjestan opsežnosti, revidirao ju je nekoliko puta tijekom 19 godina. Izvođene su i razne verzije u prijevodima na talijanski, pa postoje različite inačice. O tome i novome „Don Carlu“ u Rijeci razgovarali smo s maestrom Krečičem.
Odmah na početku, molim vas, razjasnite publici sve dileme vezane uz Verdijevu veliku operu na francuskom, odnosno na talijanskom: „Don Carlos” i „Don Carlo”, libreta, činovi, revizije…
Što se imena tiče, rješenje naziva u teoriji je vrlo jednostavno, ali u praksi ne ide baš najbolje.
U originalu je opera bila napisana na francuskom jeziku i bila je prvi put izvedena u Parizu 1867. godine. Imala je 5 činova, bila je jako duga. Poslije toga Verdi ju je još nekoliko puta revidirao i od svih obrada danas je najpopularnija takozvana „milanska verzija“ na talijanskom jeziku u četiri čina, koju izvodimo i u Rijeci.
Pravilo je da se opera naziva „Don Carlos“ ako se pjeva na francuskom, a „Don Carlo“ ako je na talijanskom. Ali se svi ne drže toga doslovno, tako da će konfuzija oko imena vjerojatno još trajati.
„Don Carlo” spaja i povijest i politiku i dramu i strast, psihološki vrlo razrađene likove… kako se to glazbom spaja u jednoj velikoj operi?
Verdi je stvarno imao težak zadatak kod „Don Carla“. Libreto je toliko kompleksan iz svakog pogleda, od političkih i društvenih do najintimnijih emotivnih, da je morao upotrijebiti svo svoje majstorstvo kako bi uspio sve to izraziti u glazbi. Koristio je mnogo posebnih boja u orkestraciji koje izražavaju i naglašavaju događaj, sve situacije i emotivna stanja. Puno je mračnih, zlih, čak i crnih elemenata, koje je fenomenalno oslikao upotrebom niskih limenih i drvenih puhača, kojih ima malo više od uobičajenog broja (fagoti, trube). S druge strane kada priča o najintimnijim ljubavnim emocijama Elizabete, s visokim puhačima – flautom, klarinetom, gudačkim flažoletima sjajno slika boje koje zvuče kao da silaze iz raja.
Opera je ozbiljna, duga i spora, a prelijepa. Kako bi se u punoj mjeri doživjela veličina opere „Don Carlo“ i Verdijevo majstorstvo, treba proći dulje vrijeme pripreme, ali kad jednom uđeš u taj svijet, zarazi te i ne možeš više izaći.
Kako je bilo raditi na riječko-mariborskom „Don Carlu”?
Izuzetno mi je drago što smo uspjeli realizirati ovu lijepu suradnju. Što se mene osobno tiče, gledam produkciju u Mariboru i u Rijeci iz potpuno drugih aspekta. U Mariboru sam više imao posla s organizacijom, rješavanjem svih izazova koji uvijek dođu uz proces tako velikog projekta, pratio sam probe i predstave iz dvorane. A u Rijeci se mogu baviti glazbom, u čemu kao glazbenik naravno najviše uživam. Stvarno mi je drago raditi s Riječkim simfonijskim orkestrom, Riječkim opernim zborom i sjajnim solistima. Drago mi je što su i orkestar i zbor doživjeli jednu vrlo lijepu regeneraciju, puno je mladih, sjajnih i otvorenih glazbenika koji su željni i sposobni dostići velike umjetničke kreacije najviše razine. Uživam i zahvalan sam svima za to lijepo iskustvo.
Kakav je bio osjećaj biti u publici i gledati izvedbe ovog „Don Carla” u Mariboru?
Kada gledam operu iz publike, mogu više uživati u cjelini i u vizualnom aspektu opere. Kako sam predstavu vidio puno puta, mogao sam primjećivati sve detalje režije, scenografije, kostimografije i dramaturškog koncepta predstave. Predstava je režijski vrlo zanimljiva i jaka, svaki put kad sam je gledao, primijetio sam nešto novo. Sve scene i svi detalji se majstorski spajaju cjelinu koja je osnovana na vrlo temeljito zamišljenoj dramaturškoj mreži.
Što vas kao dirigenta posebno zadivljuje kod Verdijevog „Don Carla”?
Kada bih morao izabrati samo jedan broj koji mi je najdraži, bio bi to broj 11 – duet Filipa II. i Velikog inkvizitora. Verdi je s upotrebom fagota, kontrafagota, tube, trombona, četiri trube, grand casse i ostalih niskih instrumenata izvanredno dočarao kucanje crnog starog srca Velikog inkvizitora, punog prljavštine i zla. I kada se to još spoji s duetom dvojice basova, dođe do nevjerojatne emotivne eksplozije. Tu mi se svaki put naježi koža.
Razgovarala Andrea Labik
