„Kad je stao svijet” podjednako posuđuje od čeških humorista i harmsovskog apsurda, situacijske komike i satiričnih alata, da bi se ispisala do zavojite cjeline premrežene bizarnim situacijama. Galerija obično-neobičnih likova priziva dinamičnu ansambl-predstavu koja putovanje započinje jednim tajanstvenim nestankom, a završava u nasilnoj spirali političkog pragmatizma. Zamah ove drame ambiciozan je, ali usprkos tome što se pred nama pojavljuju predsjednici i ministri, veleposlanici i zastupnici, inspektori i novinari, pa i sâm papa, osjećamo da smo u tekstu koji nas na sebe nagovara nekom neuhvatljivom toplinom i šarmom koji razoružava. Ovo je priča o neobičnom slučaju kada je smrt jednog čovjeka poremetila cjelokupnu ravnotežu svijeta. Ono za što se vjerovalo da je intimna obiteljska drama poprimilo je razmjere svjetske krize, a sve je zajedno pokušala sanirati domaća hrvatska vlada.

Komedija je 2016. osvojila Nagradu „Marin Držić”. U dramskom rukopisu Dore Delbianco pronalazimo elemente realistične komedije i groteske, s duhovitim dijalozima. Dora Delbianco poseže za realizmom kojem dodaje komedijski prizvuk s tonom groteske, farse i satire.

Vito Taufer jedan je od najznačajnijih redatelja slovenskog i regionalnog ”novog kazališta” osamdesetih i devedesetih. Od 1989. godine kućni je redatelj u slavnom ljubljanskom Slovenskom mladinskom gledališču. Surađivao je s brojnim kazalištima diljem bivše države te je za svoj rad primio mnoga međunarodna priznanja.

Predstava traje oko jedan sat i 35 minuta, izvodi se bez pauze.

Dina Vukelić: Kad je stao svijet

Premda je tekst „Kad je stao svijet” Dore Delbianco nastao znatno prije pandemijskog vremena, spletom se okolnosti izvodi godine 2022. u društveno-političkom trenutku kada svijet doista staje i poprima jedno sasvim novo obličje, što pojedinca potiče na to da silom prilika usvaja novi sustav vrijednosti, kao i nove (novonormalne) perspektive o svemu što je dotad poznavao. Drama gotovo vizionarski pretkazuje kaotičnu sliku svijeta koji se zaustavio zbog jedne smrti. Za razliku od društva koje nerijetko relativizira i umanjuje pojavu smrti, svodeći je na statistički podatak ili pak na priučene savjete bližnjima poput onoga da se „život ipak nastavlja”, senzibilan, apsurdan i melankoličan tekst Delbianco iz svakidašnje situacije, tragedije svima poznate i bliske, izvlači maksimum dramskog potencijala – i to tako što jednu smrt čini velikom i značajnom. Smrt portira Martina Guneka, jednog sasvim običnog, ali zapravo nimalo uobičajenog čovjeka pred mirovinom, pokreće tektonske promjene na intimnom i političkom planu uzurpiranog svijeta. Slojevita struktura teksta uvodi nas u labirint zavrzlama, s kojima se pojedinci zahvaćeni osobnim izazovima suočavaju na različite načine; osobne tjeskobe, obrambeni mehanizmi i maske se ruše, baš kao što se ruši ustaljena rutina jedne krajnje disfunkcionalne obitelji i političkoga sustava.

Dramaturški izazovno skrojen tekst bazira se na leptirovu efektu, transponiranom u pitak i prohodan dramski jezik; jedna mala promjena neminovno dovodi do druge, što nas pak uvodi u jedan rollercoaster zbivanja. Paradoksalno, tekst gradi vlastitu logiku iz iracionalnosti „zaustavljenog svijeta”, čemu dodatno pogoduje i okružje medijskog senzacionalizma, političke korumpiranosti, ali i korumpiranosti čovjeka na najintimnijem planu. Tekst Delbianco isprepliće intimne sfere pojedinaca s političkim planom, dokazujući kako jedno bez drugoga ne opstaje u zatrovanoj simbiozi. Umreženost, nalik spomenutom leptirovu efektu, rastvara i hijerarhiju centara moći. Progresijom radnje, uspinjemo se na društvenoj ljestvici, upoznavajući dijapazon likova koji čine državni dužnosnici manjeg ili većeg utjecaja, a dolazimo i do same političke vrhuške, što beskompromisno podliježe satiričkoj oštrici.

Minimalistička i precizna režija Vite Taufera fokusira se upravo na spregu intimnog i političkog plana radnje. Pratimo moralni raspad jedne (a)tipične obitelji, ispunjene tjeskobnim i mračnim aspektima karaktera što tek nakon smrtnog slučaja isplivavaju na površinu. Arhetipski sukob braće, neostvarene ambicije, kompleksi, gomila neizrečenog taloga, dugova i živčanih slomova pojedinaca zatomljenih u kavezu vlastitih emocija i nemoći – problemi su koji se postupno otvaraju dok ne dođe do kompletnog usijanja. Poput domina, ruše se ustaljeni obrasci i tabui, a oni se neminovno odnose i na politički (polu)svijet. Pritom, misterij smrti portira, što se raspetljava uz pomoć nemuštog inspektora i političke svite visokih ambicija, oblikuje narativ jednoga noira, a apsurd svijeta izokrenutih vrijednosti, svakodnevnih i manje svakodnevnih banalnosti te svih vrsta manipulacija, postaje preslikom tragikomedije naših života.

Angažiran tekst „Kad je stao svijet” itekako korespondira s hrvatskom svakidašnjicom. Ne samo što nam približava karaktere koje prepoznajemo sebe i okolinu, nego i otvara niz etičkih dvojbi, koje sežu do razine nelagode. A to jest i krajnja manifestacija slobode pisca visokog senzibiliteta za društveno odgovoran tekst. Koliko je potrebno da se pojedinac pretvori u oportunista? Možemo li svi, zahvaćeni u nadrealnom svijetu u kakvom jesmo, postati oportunisti? Je li poštenje na cijeni ili tek izraz krajnje (donkihotovske) naivnosti? Što je potrebno da bi se propalo u ponor i je li taj ponor, u kojemo svi jesmo, rupa bez dna? I što se treba dogoditi da vidimo i čujemo jedni druge, a ne tek vlastite potrebe?

Predstava nastala u koprodukciji Istarskog narodnog kazališta u Puli i Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci povezuje umjetnike iz više sredina, čineći tako i sama vlastitu perspektivu svijeta obogaćenu za raznovrsna iskustva i njihovu razmjenu. Umjetnički proces rada na ovome tekstu stoga je učinio da svijet koji svako malo staje, pogođen pandemijom i nevjerojatnim obratima u dnevno-političkom miljeu, ipak potraje zahvaljujući kreativnoj sinergiji koja se stvorila u iscrpnom radu na predstavi. Svijet možda svako malo stane u ova izazovna vremena, ali kazalište, nasreću, opstaje!

Dora Delbianco: Smrt moga tate bila je povod za tekst

Autorica ste drame koja je osvojila Nagradu „Marin Držić” i upravo je na svoje pozornice postavljaju Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci i Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište u Puli. Kakav je osjećaj, koliko vam to znači, biti domaća i biti nagrađena autorica čije se djelo postavlja na scene kazališta i to ne bilo kojih?

Toliko sam sretna i ispunjena, sve se čini kao neki san. Osjećam snažnu pripadnost Puli i uvijek se s jednakom ljubavlju vraćam u svoj grad. To da će moja drama svoju praizvedbu imati baš tamo, izuzetno me veseli jer to znači da će je moći vidjeti mnogo meni bliskih i dragih ljudi. Riječko kazalište oduvijek cijenim i zbilja obožavam vaš glumački ansambl koji je sastavljen od tako predanih, kreativnih i jedinstvenih umjetnika. Oni su me, uz gostujuće Niku Ivančić, Irenu Terezu Prpić i Svena Šestaka, u ovom procesu podsjetili zašto toliko volim kazalište. Sve u svemu, zahvalna sam i uzbuđena.

Kako je surađivati s kreativnim timom predstave i u kojoj mjeri surađujete?

Dolazila sam na prve čitaće probe, zajedno smo kratili pojedine prizore i pisali sve ono novo što je trebalo. Razgovarali smo o atmosferi komada, ritmu, motivaciji likova i kontekstu svakog prizora. Bilo mi je inspirativno i ugodno, to je jedna od onih rijetkih suradnji o kojoj zbilja mogu reći samo lijepo. Jedva čekam pogledati generalke i izvedbe.

Kako to da se u drami pojavljuju baš češki veleposlanik i predsjednik Češke? Postoji li neka veza s Češkom ili je to mogla biti bilo koja zemlja?

Češka mi je bliska po tipu humora u njihovim komedijama, kroz njene filmske i književne autore. Volim ironiju, humor obojan tugom, marginalne likove čiji su životi odjednom pod svjetlom reflektora. Istovremeno, htjela sam istaknuti neku zemlju koja nije u prvim redovima svjetske politike, koju vrlo često podcjenjujemo ili zanemarujemo i u svakodnevnom političkom diskursu.

Lokalno, svjetsko, istina, laži, ljubav, obitelj, smrt, politika, intimno, javno. Sve je to u vašoj zbilji neopterećeno moguće. Sjećate li se osjećaja i tijeka misli dok su dijalozi likova stvarali sve te situacije na vašem papiru?

Sjećam se da sam razmišljala o tome kako bih jednom voljela napisati tekst neopterećena brojem likova, praktičnošću scena, modalitetom eventualne izvedbe i time je li nešto uopće moguće postaviti i pod kojim uvjetima. Uz svojevrsni domino efekt, maštala sam i nadograđivala dramu pa tako od malene intimne, stigla do razgranate i isprepletene raznim figurama političkog i društvenog života. Lijep je osjećaj dati si slobodu. Nadam se da ću svakim tekstom taj prostor osvajati dublje i hrabrije.

Kako je pak gledati likove iz svojeg kreativnog pera kako oživljavaju pred vama u nečijem tuđem viđenju? Pritom, čega vas je strah, što priželjkujete, na čemu inzistirate, što obožavate?

To je najsnažnija moguća motivacija, igranje teksta ultimativna je gratifikacija za sav trud i usamljeni rad. Vidjeti svoj tekst na sceni ili na ekranu, neponovljivo je iskustvo. U tim trenucima zaboravljate na sve muke i sva ona bolna odbijanja koja ste prošli putem. Nije me ničega strah u tom smislu. Bojim se bolesti bližnjih i nekih sličnih teških tema, ali u vezi pisanja nemam strahova. To je nekako ostalo iza mene, u mladosti. Sve čega se bojite, dogodi se i onda živite opuštenije.

Što vas u vašem poslu dramaturginje i autorice najviše zabavlja?

Zabavlja me doživjeti glumačko stvaranje na sceni, biti njihova prva publika kada radim kao dramaturginja i oko iz mraka koje ih prati od prve probe pa do premijere ili neke kasnije izvedbe. Volim biti netko tko će pratiti proces, pomalo izvana, i biti oslonac redatelju i glumcima, u mjeri u kojoj je to moguće. Kao autoricu najviše me zabavlja vidjeti razne interpretacije mojih tekstova i sve ono kreativno što su u ljudima koji se njima bave potaknuli.

Koje vas teme zaokupljaju kao autoricu?

Zaokuplja me tema izdaje od strane najbližih. Vječna potraga za bliskošću onih koji ne znaju voljeti. Vjerujem da, kada smo lišeni sposobnosti utjecati dobro na druge ljude, imat ćemo potrebu na njih utjecati loše. Postat ćemo im važni kroz destrukciju, kada ne možemo konstruktivnim putem. Uvijek je zanimljivo propitivati neke apsolutne vrijednosti, naša očekivanja u svemu tome i razočaranja koja neminovno slijede. Volim pisati o ljudima koji su slabi, koji ne izdaju samo druge već i sebe.

Broj ženskih likova u drami „Kad je stao svijet” upola je manji od muških. Na dobrom smo putu 14 / 7, prije bi razlika bila daleko veća. Pazite li na to ili jednostavno određujete lik prema potrebi situacije i onoga što želite istaknuti?

Pišem većinom prema situaciji, naravno, kada nije naručen tekst u kojem je sve već zadano. Kada imam slobodu, puštam da mi sve to diktira sadržaj drame. Pa ipak, dugogodišnjim radom u kazališnoj praksi, duboko sam osvijestila koliko je ženama na sceni i oko nje teže pa me to sigurno i potaklo da više o njima pišem.

Veleposlanik, predsjednik, ministar unutarnjih poslova, ravnatelj policije, inspektor, pjesnik, novinari, beskućnici, dva sina i jedna žena, pokojnik… Koja priča spaja sve te likove? Što se iza toliko politike, crkve i policije zapravo skriva?

Željela sam raspisati dramu, opisujući hijerarhiju vlasti, kroz vertikalu društvene moći. Zbog toga toliko likova i u tim relacijama. Što se više uspinjete, očekivali biste veću odgovornost i moralnost. Naravno, istina ne može biti udaljenija. I to nije nikakva novost. To je sve već toliko normalno da nas čak nimalo ne iznenađuje. Da odjednom saznamo da je papa nevjernik, da nam je mesar vegetarijanac, a beskućnik vlasnik tri apartmana u Omišu, ne bismo ni trepnuli. Toliko smo navikli na odsutstvo svih vrijednosti, da je to možda tema. Mislim da je ovo drama o toj praznini. Što im je svima zajedničko? To su ljudi praznih utroba i koliko god se histerično utrkivali da ih napune, ne uspijeva im. Traže ljubav i žele da se čuje njihov glas, ali nitko ne bi davao ljubav i slušao. I tako su osuđeni na začarane krugove. Na jeku vlastitih taština.

Koje ste odnose takvim psihološkim profilima obuhvatili u vašoj drami spajajući i političku scenu i intimnu obiteljsku dramu? Što vam je bilo važno pokazati?

Bilo mi je u važno pokazati kako će svaku intimnu bol društveni moćnici izokrenuti u vlastitu korist. Nema bolje vijesti od loše vijesti, novine najviše prodaju mrtvaci i kojekakve morbidne objave. Istovremeno, uz bujanje društvenih mreža, dogodio se perverzan obrat u kojem je zapravo jedino bitno ono što se dogodilo u javnosti. To me podsjeća na onu jednu priču, autora se, nažalost, ne sjećam, u kojoj djevojka postaje ljubomorna na svoj vlastiti avatar na instagramu jer živi neusporedivo bolje nego ona sama. Važnije je nešto objaviti nego doživjeti. Utoliko mi je bilo bitno pisati o medijima i politici, o tome kako se na svaku ranu uvijek nakaleme paraziti i lagodno se hrane tuđom krvi. Tuđa im je bol najkvalitetnije pogonsko gorivo.

Laži i istine, smrt, ljubav, pretvaranje, ljestvice vrijednosti, razine važnosti položaja, titule. Kako jedna melankolična komedija, uz sve nevjerojatno apsurdne situacije kakvima svjedočimo svakodnevno, može pomoći?

Tu sam jako skeptična i teško mi je reći kako mislim da kazalište, pisanje ili čitanje može nekome konkretno pomoći. Čini mi se da bi takva tvrdnja bila nerealna i pretjerana. U svakom slučaju, pisanje ovog teksta pomoglo je meni jer sam neke teške i bolne osjećaje izrazila na ovaj način. S druge strane, sigurno će biti netko kojem će nešto iz ove predstave biti prepoznatljivo i možda će olakšati njegovu osobnu težinu trenutka. Baš poput dobre šetnje uz more ili nekog finog obroka u dobrom društvu. Nikad se ne zna iza kojeg vas ugla čeka nešto lijepo.

Čime se vi u ovoj drami kao autorica smijete i čemu? A što vam izaziva melankoliju?

Smijem se svim kontradikcijama i atipičnim mjestima, smiješne su mi sve stvari koje su krute i koje se podrazumijevaju. Uz uobičajeno, sve ljudske slabosti i mane, smiješni su mi junaci koji žele promijeniti tijek povijesti, a vidiš na njima da ne znaju promijeniti ni žarulju. Melankolija je ton koji mi je blizak, u njemu ima mjesta i za smijeh i za suze. Volim takav pogled na svijet i drame. Svega onog lijepog što sam proživjela sjećam se s melankolijom, to je neki uzvišeni oblik poštivanja prošlosti i čežnje za nezaboravnim trenucima koje ćemo hvatati u budućnosti dok će nam oni kliziti kroz prste u zaborav, nezaustavljivo.

Za kojeg lika u drami navijate, ako želite otkriti?

Za Marinu, ona me kao lik najviše zanima i ljuti, s njom sam najviše povezana. Ona je jedna od onih žena koje imaju ogromnu snagu, a same su sebe osudile na propast. To je ta naučena bespomoćnost, odnosno, neodlučnost koju kasnije skupo platite. Željela je jako puno od života, ulagala u krive odnose, umjesto u sebe i tonula je sve dublje u to živo blato. Iako, najlakše je voditi tuđe živote. Za njih odmah vidimo rješenja, mi bismo to ovako i onako, a kada kod sebe trebamo promijeniti i najmanju naviku, borimo se, najčešće neuspješno, godinama. Blizak mi je i Pavle zbog svog idealizma, Toma jer znam kako boli kad vas ne primjećuju, Olenka zbog svoje nježnosti i vrckavosti, ministrica i inspektor zbog svoje duhovitosti, a Gunek jer tako dobro okreće cijelu igru u svoju korist.

Koja je priča iza priče, koja je to vaša priča potakla nastanak „Kad je stao svijet”?

Smrt moga tate bila je povod za ovaj tekst. Umro je unutar par mjeseci, od teške bolesti, nismo se stigli ni oprostiti. Toliko razgovora nismo vodili, sve te neizgovorene riječi i nakupljena tuga i ljutnja motivirali su me da napišem priču o nenadoknadivosti gubitka. Tada, nakon njegove smrti, često su mi govorili kako život ide dalje. To mi se činilo, ne samo prenaglo, nego i netočno. Vaš svijet nakon gubitka nekog tako bliskog, nikada neće biti isti. Može se, naravno, izgraditi novi svijet na temeljima starog, ali za to treba vremena, ne nastaju svjetovi preko noći. I tako me zanimalo istražiti na koji se sve način poremeti ravnoteža svijeta, odlaskom ˝samo˝ jednog čovjeka.

Koji je to za vas trenutak kada stane svijet?

Za mene je to smrt ili drukčiji gubitak bliske osobe. Prelazak iz jedne etape života u drugu. Takvo nešto predstavlja smrt svega onog što nam je do tada bilo poznato i naše, te smo primorani na ruševinama starog izgraditi neki drugi, novi svijet. Kada vas netko koga volite napusti ili prestane voljeti. Kada vi ostavljate partnere ili prijatelje. Svaki gubitak nekoga tko nam je bio iznimno važan. To su oni trenutci u našoj osobnoj geografiji koji dijele na prije i poslije, one stvari koje nikada ne zaboravljamo.

Za koga je vaša drama „Kad je stao svijet”? S čim biste voljeli da publika nakon predstave odlazi iz kazališta?

Nemam određenu publiku na umu, pisala sam je zbog svojih dubokih potreba i motivacija. Voljela bih da na ovaj ili onaj način dopre do ljudi, da ih zaintrigira, dirne, nasmije, da zaborave na vijesti, režije i kredite te tijekom tih sat i pol utonu u priču.

Umjetnost. Stvarati. Pisati. Čitati. Gledati predstave. Pričati. Što još..? Zašto vam je to bitno i kako uspijevate u cijeloj kombinaciji svih apsurda koji vas snađu svakodnevno?

Trenutno kasnim s ovim tekstom jer smo kod kuće svi četvero imali koronu. Snalazim se, pišem u nekim tihim satima noću, ali navikla sam pisati i uz crtiće i viku. Teško je, u svim tim ulogama koje svakodnevno obavljam, pronaći vremena za sebe kao pisca, ali za to se stvarno borim i ne posustajem. Imam veliku podršku supruga, obitelji, prijatelja, djeca rastu, virusi mutiraju, tako da vjerujem da će doći i vrijeme u kojem ću moći mirno pisati na nekom balkonu, na suncu, uz šalicu kave.

Razgovarala Andrea Labik

Dina Vukelić: Nezaustavljiva spirala događaja i prevrata

Kada se osvrnete na proces rada i suradnji s umjetnicima u koprodukciji riječkog HNK-a i pulskog INK-a, kako biste opisali iskustvo?

Radi se o otvorenom procesu u kojemu su svi umjetnici, pod vodstvom redatelja Vite Taufera, povezani kreativnom slobodom i međusobnim povjerenjem, neprestanim istraživanjem, konstruktivnim i zajedničkim radom u kojemu se uvažavaju ideje glumaca i autorskog tima. Važan je element nepredvidljivosti procesa koji korespondira i sa sadržajem i s formom teksta. Naime, tekst se također bavi nepredvidljivošću života i smrti u ozračju jedne nadrealno kaotične društveno-političke klime pa tako iziskuje umjetničku slobodu koju mi zadržavamo tijekom procesa. Nevjerojatni i apsurdni zapleti, složena struktura teksta, njegov stilski i žanrovski eklekticizam i aktualni problemi na razmeđu između intimnih i političkih previranja daju nam svima prostor za igru i kreativnost, kao i za preispitivanje trenutka u kojemu živimo.

Možete li izdvojiti najluđi / najzabavniji / najljepši / najdirljiviji trenutak, barem do sada?

Budući da je tekst slojevit i obiluje prepoznatljivim likovima iz svakodnevnog i političkog života čije se priče usložnjavaju u formi nalik “priči u priči”, on se može promatrati i kao više drama u jednoj. Nevjerojatno nam je zabavno raditi scene s briljatnom Oliverom Baljak u ulozi Ministrice i sa sjajnim mladim glumcem, pojačanjem riječkog ansambla, Denijem Sankovićem u ulozi Inspektora Radovića. Njihov odnos moći koji je poput klackalice, duhovita i tragikomična naivnost, socijalni backgroundi i brojne aluzije na likove kakve susrećemo u političkoj vrhušci i našim institucijama izvrsna su satira onih principa što vladaju kod pojedinaca koji se trude zadržati svoje pozicije unatoč manjku kompetencija. Njihove scene izazivaju posebnu radost i oslobađajući smijeh, stoga nam se čini da bi mogle tvoriti i zasebnu duodramu. Također je velika radost raditi s Aleksandrom Cvjetkovićem Kajom koji tijekom procesa daje ogroman doprinos i nijanse u izgradnji svoje uloge, baveći se jezikom i osviješteno oslikavajući milje iz kojeg dolazi beskućnik koji se nađe u kolopletu političkih malverzacija. Teško je nabrojati sve inspirativne trenutke jer ih je uz ovako sjajan ansambl zaista mnogo.

Nagrađena drama Dore Delbianco u vašim rukama. Kako pamtite svoj prvi dojam? Što ste “putem” kao dramaturginja otkrivali i do kakvih ste zaključaka došli?

Tekst sam čitala još prije pandemije, dok nisam znala gdje će se i u kojim okolnostima izvoditi. Pri prvom čitanju vidjela sam u njemu velik izvedbeni potencijal upravo zbog širine sadržaja koji nudi. To je intimna drama koja polazi od metafizičkog preispitivanja smrti, ali je njezina intimna dimenzija snažno premrežena političkim kontekstom. I jedna i druga dimenzija drame donose nam apsurdnu i cjelovitu sliku svijeta u kojoj se miješaju triler, komedija i tragedija, a ljudske se vrijednosti relativiziraju zbog oportunizma i senzacije. Budući da se radi o drami koja jest, kao što naslov kaže, preslika svijeta koji je stao, kao dramaturginji mi je izazov istraživati sve nijanse tog svijeta te se potruditi da se ona značenja, koja su najnužnija za našu izvedbu, iz bogatog i opsežnog materijala uspješno transponiraju u scenski jezik.

Kakvi su likovi i kakvi su njihovi odnosi? Koje najvažnije razlike valja istaknuti? Možemo li ih razvrstati, doista povezati sa svima znanim ličnostima?

Likovi su nevjerojatno prepoznatljivi. S jedne strane, imamo pojedince sa svakodnevnim egzistencijalnim mukama, a iza njihova naizgled “obična” naličja kriju se mrakovi i tjeskobe, pa i psihopatološke tendencije. Odnos prema smrti ključna je odrednica svakog lika, tako da je drama, između ostalog, studija intimnog i društvenog suočavanja sa smrću. Koliko je važan život pojedinca i koliko jedna smrt zaista mijenja svijet? U tekstu je ta postavka dovedena do ekstrema jer smrt pojedinca dovodi do tektonskih promjena u dramskofikcionalnom svijetu. Isto tako, smrt postaje oruđe za manipulaciju, ostvarenje osobnih interesa i za politički oportunizam. Dakle, s druge strane, važni su i oni likovi koji predstavljaju različite hijerarhijske slojeve pojedinaca na poziciji moći. Oni su prikazani kao punokrvni likovi s manama, smiješni u svojoj pompoznosti, ambicijama ili neznanju, a dirljivi i tragični zbog nesigurnosti, tjeskoba i prevelikih (nerealističnih) želja. U tome se svakako mogu prepoznati pojedinci koji se smjenjuju na vladajućim pozicijama.

Koji epiteti idu uz “Kad je stao svijet”?

Apsurdan, kaotičan, duhovit, melankoličan, mračan, uvrnut, začudan.

S kojom biste slavnom dramom usporedili ovu suvremenu melankoličnu komediju?

Tekst me stilom i sadržajem najviše podsjeća na slavnu komediju “Jare u mlijeku” Jurija Poljakova, a prepoznajem i elemente dramskog pisma Mate Matišića, koji je na ovom projektu – skladatelj.

U skladu s tim i bez lažnih očekivanja, što bi bilo dobro da publika svakako zna o drami prije nego dođe na predstavu?

Publika može pogledati predstavu u kojoj će prepoznati sebe, ali i presjek cijelog društva u jednoj nezaustavljivoj spirali događaja i prevrata koji se događaju uslijed smrti jednog portira. A u svemu tome može očekivati i smijeh, i šok. Neću otkrivati više!

Što je za vas taj trenutak kada stane svijet?

Nažalost, svi živimo u vremenima kada svijet svako malo staje, a to je doba pandemije. Selimo se u virtualne prostore, jedni druge sve češće promatramo na online platformama, gubimo doticaj jedni s drugima, “normalne” aktivnosti, prvenstveno one društvene, ugrožene su i stopirane izolacijom i bolešću, a za izvedbene umjetnosti moramo se posebno boriti. Unazad dvije godine imam osjećaj da svijet svako malo staje i da se svi, pa tako i umjetnici, moramo oboružati jakom voljom i upornošću da opstanemo i dokažemo vlastitu vrijednost za društvo. Još jedan trenutak kada je zastala Hrvatska su razorni potresi. Budući da sam podrijetlom vezana uz Petrinju, svijet je zaista stao kada sam shvatila da je taj grad, koji je ionako zanemaren i zapušten, doživio tragediju i nesagledivu štetu koja i dalje nije sanirana. No, i neovisno o višim silama, živimo u zemlji iz koje se mladi iseljavaju, u kojoj vladaju korupcija, predrasude i različiti oblici društvene nepravde te u kojoj je potrebna neprestana borba da se ne stane (ili ne odustane!) nego, suprotno tome, ide naprijed usprkos lošim prilikama.

Razgovarala Andrea Labik

Vito Taufer režira zaustavljanje svijeta

Što je posebno u postavljanju nagrađene drame hrvatske autorice na scenu nacionalnog i narodnog kazališta?

Sve je posebno. Svaki projekt je poseban i drukčije iskustvo, svaka izvedba je posebna, jer se događa uživo u ovom posebnom trenutku ispred ovih konkretnih, posebnih ljudi. To je, primjerice, ljepota kazališta u usporedbi s filmom, slušanja koncerta ili snimaka glazbe… A to djelovanje posebno nam je postalo jasno nakon svih ovih izolacija… I raditi u ovom kazalištu i ovom društvu koje radi na ovoj predstavi velik je užitak. Vjerujem da je tako u velikoj mjeri i zato što radimo na tekstu pisanom s ljubavlju.

O kakvoj je drami riječ?

Riječ je zapravo o političkom trileru, a to danas teško da nije u suštini crna komedija, duhovita, melankolična, ali neumoljiva psihološka analiza nekih društvenih odnosa ovdje i sada. A taj ovdje i sada zapravo vrijedi za čitav svijet.

Koje sve teme nalaze mjesto u vašoj predstavi „Kad je stao svijet”? Što vas najviše zaokuplja i što biste voljeli da i publika zna gledajući predstavu?

To je delikatno pitanje. Mnogo ljudi se danas sa mnom ne bi složilo. Ja apsolutno ne mislim da bi publika trebala bilo što znati unaprijed. Svojim radom progovaram o temama koje mene intimno pogađaju u uvijek novom, sadašnjem i posebnom društvenom kontekstu i gledajući predstavu volim da se publika prepusti svom doživljaju, da predstavu prvo doživi kroz svoja posebna i pojedinačna životna iskustva. I neka analizira kasnije taj svoj doživljaj i pronalazi svoje teme… Ako ne doživi ništa, nema ni prave potrebe išta analizirati. Radim predstave i uvijek sam radio predstave za „običnu” publiku, a ne za eksperte, teoretičare i kritičare, koji zapravo postavljaju vlak ispred konja. I jako se čuvaju od ikakvog doživljaja prije nego što sve proanaliziraju.

Lažne vijesti. Lokalno. Svjetsko. Obitelj. Politika. Prevara. Kako ste to sve režijski uklopili? Apsurdi realiteta naših svakodnevica na papiru jedne drame mogu izgledati čak i banalno, a živimo to svakodnevno, pa kako sve to onda postaviti na pozornicu?

To što nabrajate političke su teme imanentne kazališnom mediju koji se uvijek, svjesno ili nesvjesno bavi tim osnovnim pitanjima društva i društvene sudbine pojedinca. To su, na primjer, teme kojima se doslovno bavi Sofoklov „Kralj Edip”. Pa zapravo i sve drame od antike do danas.

A funkcija umjetnosti i poezije na neki način je da banalnosti svakodnevnog, životnog iskustva osvijetli razumijevanjem smisla, često dijalektično – prepoznavanjem besmisla…

Kakvi su likovi u predstavi „Kad je stao svijet”?

Imamo čitav društveni spektar: od beskućnika do premijera. Svi su zapravo tragikomični u svojoj nemoći ili makijavelističkoj zloći.

Koju situaciju iz drame smatrate najznačajnijom i zašto?

To je opet na svakom pojedinačnom gledatelju da doživi svoje najznačajnije teme. A što se tiče mojih najznačajnijih tema, vjerujem da će to biti jasno iz predstave.

Podjelu čine mlađi glumci i glumice, što kažete o novim generacijama?

Ne mogu i ne bih htio, pa i ne može se to pitanje svoditi na apstraktno i opće. Ekipa s kojom radimo ovu predstavu je fenomenalna, talentirana, brza i duhovita, sastavljena od čitave palete generacija i uspijevamo se nevjerojatno dobro i ustrajno boriti s ovim apsurdnim i groznim uvjetima rada u vrijeme korone.

Možete li se osvrnuti na suradnju i s ostalima u autorskom timu predstave i na svaki segment posebno – dramaturgija, scenografija, kostimografija, glazba, video..?

Imam veliko zadovoljstvo raditi sa 100% profesionalnom i kreativnom autorskom ekipom u kojoj su ljudi različitih generacija. S nekima sam radio od pamtivijeka, a neke sam upoznao tek na ovom projektu. Super je i jedno i drugo.

Tijekom godina iskustva u vašem poslu, kad pogledate unatrag na redateljski posao, što se promijenilo, što je bolje, a što vam nedostaje nepovratno?

Ne volim baš puno gledati unatrag, nostalgija često boja uspomene lažnim bojama. A definitivno je nekada bilo više novca i vremena za raditi na projektima. Nadam se da to nije nepovratno.

Čega se iz riječkog Kazališta rado sjećate i zašto se ovamo volite vraćati?

Rijeka je čudesan grad, vjerojatno moj najomiljeniji. Tu bih mogao živjeti. Volim i ljude. Tu još od kraja 70-ih godina imam prijatelje. A ovo vaše čudesno impozantno kazalište, čuo sam negdje, zapravo je bilo prvo planirano za Ljubljanu, pa su se Ljubljančani zbog kratkovidnosti ili škrtosti predomislili i napravili ovu našu slatku, ali kako se brzo pokazalo, premalu zgradu ljubljanske Opere… U Rijeci je bilo većinom lijepo raditi.

Razgovarala Andrea Labik

Scenograf Dalibor Laginja o radu na predstavi „Kad je stao svijet”: Ilustrirati Dorinu priču

Scenograf Dalibor Laginja surađivao je s redateljem Vitom Tauferom na svim njegovim riječkim predstavama, osim na „Ljepotici i zvijeri”. Nanizali su se tako tijekom više od tri desetljeća posebni kazališni doživljaji za pamćenje: i Gogoljev „Revizor” (1988.) i kultno Krležino „Kraljevo” (1991.), te Shakespeareovi „Kralj Lear” ( 1989.) i „Ukroćena goropadnica” (2008.) pa Ljermontovljeva „Maskarada” (2012.). Zanimljivo je da se kazališnom scenografijom Laginja počeo baviti slučajno, u Sloveniji, nakon studija slikarstva na Accademiji di Belle Arti u Veneciji. Upravo ga je tada već priznati redatelj Vito Taufer pozvao okušati se u kazalištu kao scenograf, a on je izazov prihvatio i zahvaljujući tim suradnjama shvatio da se likovno može izraziti na velikim formatima. Ostao je prepoznatljivo obogaćivati kazališne pozornice, uspješno graditi velike, moćne, ekspresivne kazališne svjetove.

Sada su na manjem formatu, trideset i četiri godine od prve suradnje u Rijeci, ponovno udružili kreativne snage na predstavi „Kad je stao svijet” za koju je tekst napisala Dora Delbianco. Dramu je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske 2016. nagradilo „Marinom Držićem”, a predstavu koprodukcijski postavljaju i riječki HNK i pulski INK. Premijerno će u Puli zaigrati 16. veljače, a na pozornici „Zajca” 26. veljače.

Scenograf Dalibor Laginja o radu na predstavi hrvatske dramatičarke:

Mislim da je tekst svakako jako zanimljiv, iako mi se čini da ga Dora nije pisala za kazalište. No, to je čest slučaj kod dramatičara. Ljudi pišu ne misleći pritom kako ćemo mi scenografi složiti tih dvadesetak različitih slika u sat-dva bez problema. U ovom smo slučaju Vito i ja našli način da dramu postavimo u dva različita povezana prostora. Scenografija nije velika, nema tu vizualnog spektakla. Ali nadam se da će biti nešto malo Laginje. Uglavnom pazimo na glumce i trudimo se omogućiti im što bolju komunikaciju s publikom. Ja zapravo pokušavam ilustrirati Dorinu priču i nije mi u ovom trenutku važna osobna promocija. Bilo je toga i previše, a kao da ni nije bilo. Suradnja s Vitom traje već tridesetak godina. Malo se raziđemo pa se ponovno nađemo. Mislim da je jedan od zanimljivijih redatelja na ovim prostorima. Uglavnom se razumijemo i zahvalan sam mu što mi ponovno pokazuje povjerenje. Uglavnom, čini mi se da ćemo uspjeti napraviti manji format koji bi mogao zadovoljiti zahtjevniju kazališnu publiku.

Priredila Andrea Labik

Iz medija

Večernji list – Kosturi ispadaju iz dramskog ormara nesuvisle priče

Kazalište.hr – EGZISTENCIJALNI KAOS ZAČET I NAČET OBITELJSKOM DRAMOM

Vijenac – Emotivno proživljavanje kaotičnog svijeta

Kulturistra – Nesretna obitelj izgubljena u farsi

Studentski.hr – Premijera u riječkom „Zajcu“: melankolična komedija i napeti politički triler „Kad je stao svijet“

HRT Radio Rijeka – [ANKETA] Gledateljski dojmovi nove melankolične komedije u Zajcu

Nacional – Premijera u ‘Zajcu’: Melankolična komedija i napeti politički triler ‘Kad je stao svijet’

Glas Istre – Premijera predstave “Kad je stao svijet” u riječkom HNK

Novi list – Predstava “Kad je stao svijet” u režiji Vita Taufera premijerno izvedena u “Zajcu”

Moja Rijeka – U “Zajcu” premijerno izvedena predstava “Kad je stao svijet”