LJADOV, PROKOFJEV, RAHMANJINOV
Riječki simfonijski orkestar
Generalni pokrovitelj Riječkoga simfonijskog orkestra INA dio ulaznica poklanja učenicama i učenicima, profesoricama i profesorima riječke Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova. Tim činom INA se ponovno ističe kao tvrtka koja ulaže u kulturu, ali i prepoznaje dobrobit ulaganja u buduće glazbenice i glazbenike.
Njemačkog violinista Niklasa Liepea opisuju kao impresivnu umjetničku osobnost fascinantne muzikalnosti i briljantnog osjećaja za zvuk, spektakularnog tonskog i tehničkog raspona koji sa svojom violinom postaje – jedno. Kažu glazbeni kritičari kako njegovi projekti pomiču i redefiniraju granice klasične glazbe. Niklas Liepe nastupa 18. veljače uz Riječki simfonijski orkestar pod ravnanjem šefa dirigenta Valentina Egela i ne propustite uživati u interpretaciji djela Ljadova, Prokofjeva i Rahmanjinova.
Prokofjev je bio fasciniran violinom otkad ju je prvi put čuo kao dijete, a u svom Prvom koncertu za violinu i orkestar kombinira virtuoznost i lirske melodije tipične za violinski koncert, ali koristeći avangardne tehnike, proširivši tako koncept koncerta za violinu. U Začaranom jezeru Ljadov vas vodi na tajanstveno putovanje bajkovitom glazbenom slikom uz blistavi mistični spokoj. Rahmanjinov je bio među posljednjima od velikih ruskih romantičara, Simfonijski plesovi su posljednje njegovo djelo i sažimaju čitavo glazbeno i emocionalno iskustvo života, bogate su gustim harmonijama i emotivnim melodijama.
*Liepe svira na violini Giuseppea Guarnerija
Program
Anatolij Ljadov (1855. – 1914.): Začarano jezero, simfonijska pjesma, op. 62
Sergej Prokofjev (1891. – 1953.): Prvi koncert za violinu i orkestar u D-duru, op. 19
I. Andantino
II. Scherzo: Vivacissimo
III. Moderato – Allegro moderato
***** pauza *****
Sergej Rahmanjinov (1873. – 1943.): Simfonijski plesovi, op. 45
I. Non allegro
II. Andante con moto (Tempo di valse)
III. Lento assai – Allegro vivace – Lento assai. Come prima – Allegro vivace
Koncert se izvodi s jednom pauzom i traje oko dva sata.
Rahmanjinov: Simfonijski plesovi
Rahmanjinovljev život počeo je u Rusiji, a završio u SAD-u. U vrijeme Listopadske revolucije 1917. godine bio je već etablirani skladatelj, uspješan dirigent i slavni pijanist. Istovremeno, Prvi svjetski rat naprasno je prekinuo njegovu međunarodnu karijeru privremeno mu onemogućivši koncertne nastupe izvan Rusije. Budući da je potjecao iz bogate obitelji, okolnosti revolucije doživljavao je prijetećima stoga je iskoristio prvu sljedeću priliku da sa suprugom i kćerima napusti Rusiju. Nije planirao ni slutio da će to biti zauvijek. U domovinu se nikada više nije vratio. Živio je u Americi gdje je bio slavljen kao zvijezda i postao jedan od najplaćenijih pijanista svog vremena što mu je pak omogućilo luksuzan način života. Unatoč svemu tome nikada se nije uspio asimilirati, a zbog nedostatka inspiracije koju mu je pružala Rusija, godinama nije skladao. Boravljenje u rezidenciji u Švicarskoj nekoliko ljeta vratilo mu je nadahnuće i volju za ponovnim skladanjem.
„Simfonijski plesovi” njegovo su posljednje djelo. Napisano je oko dvije i pol godine prije smrti. Prvotna mu je namjera bila napisati autobiografsko djelo. U početku je tri stavka naslovio „Podne“, „Zalazak“ i „Ponoć“. Prvi je sazdan na tritonskom motivu koji podsjeća na „Zlatnog pijetla“ Rimskog-Korsakova čiji je partituru jedinu ponio sa sobom kad je zauvijek odlazio iz Rusije. Na kraju prvog stavka citira temu iz svoje Prve simfonije, djela zbog čijeg je neuspjeha kod publike Rahmanjinov pao u depresiju i zbog čega je partituru spalio. Neki čak čuju pucketanje plamena u orkestraciji pratnje ove citirane teme u „Simfonijskim plesovima”.
Za drugi stavak kažu da odražava vrijeme od 1900. do revolucije. Za Rahmanjinova je to zlatno doba njegova života. Kroz nostalgični pogled na sjećanja, čuje se atmosfera velikih balova i glamura. Ali i, pred kraj stavka, ubrzanje nadolazećih nedefiniranih prijetnji kaotičnih događanja.
Završni treći stavak je mješavina „Vještičiieg sabata” („Whitches Sabbath”) i gorko-slatke nostalgične ode izgubljenom domu. Na kraju se pojavljuju simboli smrti kao što su Tam-Tam i Dies irae s Aleluja iz pravoslavne liturgije. Pjesma nade trijumfira nad melodijom sudnjeg dana, melodijom koju se može pronaći u mnogim djelima njegovog opusa. Kraj se može promatrati kao iščekivanje skorašnje smrti, ali i kao skladateljevo ufanje u vjeru u posljednjim godinama života.
Rahmanjinov je „Simfonijske plesove” smatrao svojim najboljim djelom.
Ljadov: Začarano jezero
Također, Ljadovu je „Začarano jezero“ bilo najdraže djelo iz vlastita opusa. Opisao ga je kao „bajku-sliku“ („fable-tableau”), a prijatelju je pisao: „Kako je slikovito, kako jasno, mnoštvo zvijezda lebdi nad tajnama dubine. A povrh svega, nema molbi i nema prigovora (što ih povezuje sa zvucima truba i trombona koji su izgnani), samo priroda hladna, zlurada i fantastična poput bajke. Moraš osjetiti promjenu boja, svjetlo i sjenu, stalno drugačiju tišinu i samo prividnu nepokretnost“.
Kompozicija je doista čudo mističnog spokoja, vode koja se nježno giba pod zvjezdanim nebom, u sugestivnim izmjenama durskih i molskih terci te peterozvuka podržanih dubokih pedalnim tonovima, sa začaranim zvukovima harfe i čeleste te nježnim tragovima flaute (sve u maniri Rimski-Korsakova).
Prokofjev: Violinski koncert br. 1
Prokofjev je bio Ljadovljev učenik (između ostalih), ali pronašao je vlastiti jedinstveni stil i svoj glazbeni jezik. Poput Rahmanjinova, Prokofjev je također napustio zemlju nakon Revolucije otišavši prema SAD-u. Posve suprotno, on nije ostao tamo, već u Moskvi Sovjetskog Saveza gdje je napredovao kao skladatelj. U svom je stilu definirao četiri paralelne linije koje supostoje u njegovim djelima. Kazao je kako su to klasična, modernistička, motorička i lirska linija. U njegovom Prvom violinskom koncertu pronalazimo sva četiri. Dok je u prvom i trećem stavku lirska linija jasno najprisutnija, drugi je stavak vođen neprekidnom motoričkom ritmičkom strukturom.
Napisao je ovaj Koncert u godini revolucije 1917., bila je to najproduktivnija godina njegova života.
Praizvedba skladbe u Parizu je propala – zbog romantične atmosfere djela, nije naišla na odobravanje pariške publike koja se više bavila „šokantnim” događajima kao što je bila premijera „Posvećenja proljeća” Igora Stravinskog. Svejedno, na međunarodnim scenama, uvjerljiva je ljepota ovog remek-djela ubrzo osvojila koncertne dvorane.
Rusko jezero iz bajke
Anatolij Ljadov bio je cijenjeni pijanist, dirigent, glazbeni urednik, te skladatelj, prije svega klavirskih minijatura, rijetko se upuštao u velike forme. Njegov opus obuhvaća i glazbu za orkestar, zbor i solo popijevke, bio je poznat po izrazitom osjećaju za orkestralni kolorit te glazbenu karakterizaciju u pričama i fantazijama. Najuspješnije su njegove očaravajuće simfonijske pjesme temeljene na narodnim pričama, triptih „Baba Jaga”, „Začarano jezero” i „Kikimora”. Simfonijska bajka „Začarano jezero” bila je omiljena skladateljeva skladba: „Koliko je prekrasno ovo moje začarano jezero! Opijam se svirajući. Nikada ranije nisam pisao u ovakvom stilu. Kako je čisto slikovito – mnoštvo zvijezda lebdi iznad misterija iz dubina. A najvažnije, nema ni molbi ni žalbi, samo priroda – hladna, zlosutna i fantastična kao bajka. Morate osjetiti tu promjenu boja, chiaroscuro, neprestano promjenjivu mirnoću, tišinu i prividnu nepomičnost”, pisao je prijatelju Ljadov. Djelo više predstavlja stanje bića nego što priča priču i bujni je pejzažni portret jezera. Mistični spokoj nad vodom koja se posve lagano uzburkava pod sjajnim zvjezdanim svodom, u atmosferi začaranosti i nježnosti noći, sa zanesenim pogledom u drugi svijet – prizor iz bajke prvi put je izveden 21. veljače 1909. u Sankt Petersburgu kada su je i publika i kritičari dočekali s velikim oduševljenjem.
Ljadov je nastavio tradiciju ruskoga nacionalnog glazbenog stila Petorice, bio oduševljen književnošću Hansa Christiana Andersena, Oscara Wildea te belgijskog pjesnika i dramatičara Mauricea Maeterlincka. Smatra se i da je „Začarano jezero” inspirirano ruskim jezerom Ilmen. Prema nekim tvrdnjama, tri su simfonijske pjesme skladane na temelju skica za bajkovitu operu koju Ljadov nikada nije završio.
Skromni concertino? Nipošto
Anatolij Ljadov je bio jedan od učenika Rimskog-Korsakova nakon čije smrti je nastavio predavati kompoziciju na sanktpeterburškom Konzervatoriju, a Sergej Prokofjev bio je Ljadovljev učenik.
Praizvedba Prvog koncerta za violinu i orkestar u Parizu 18. listopada 1923. u Theatru des Champs-Elysees nije dobro prošla, iako je publika toplo primila djelo, ali su nimalo entuzijastični pariški kritičari očekivali da moderna glazba bude avangardnija. U publici je pak te večeri bio i čuveni violinist Joseph Szigeti, unatoč oštrim reakcijama, nije skrivao vlastito oduševljenje djelom. Godinu kasnije počeo je s turnejama Europom upravo s ovim koncertom. Zabilježio je da ga je privukla „mješavina bajkovite naivnosti i smjelog divljaštva u strukturi” i apsolutno je zaslužan za međunarodnu slavu opusa 19. Prokofjeva. Bisevi su iz publike dozivani u gotovo svim glavnim gradovima Europe, u Rusiji, u SAD-u, Japanu, Kini, Australiji.
Kada je Prokofjev teškog srca usred sukoba i ratnih previranja iz domovine otišao 1917. tada je Prvi violinski koncert bio u rukopisu i zamišljen kao skromni concertino, dovršavao ga je putujući, upijajući utjecaje – Tokio, New York, Pariz. Prokofjev je u tri stavka skladao zahtjevno violinističko djelo sanjivih lirskih tema, odlikuju ga blistavi efekti, čujete u njemu i tajanstveno i razigrano i žalosno, groteskno i satirično u scherzu svih scherza, virtuozni pizzicato sve do dirljive pjesme čežnje. Sam je skladatelj djelo podnaslovio „eskapističke vizije” što doista odjekuje u sanjivim slikama kojima se otvara Koncert.
Ples u tami – podne, sumrak, ponoć
Prokofjev je Rusiju napustio uz službeno dopuštenje i mogućnost povratka, dok je Sergej Rahmanjinov morao pobjeći s obitelji, jedne zimske noći, s nešto malo više od samo odjeće na sebi. Rahmanjinov je još jedan veliki ruski skladatelj koji je emigrirao u jednostavniji, glazbeni svijet napustivši Rusiju zbog nereda Listopadske revolucije 1917. godine, ali sanjajući o povratku. Uskoro, bio je na crnoj listi, postao je stranac ili još gore – zapadnjak. Zabranili su njegovu glazbu u Rusiji, zabranili su i proučavanje i izvođenje njegove glazbe. „Kada sam izgubio svoju domovinu, izgubio sam i sebe. Nemam volje stvarati bez tradicije i ruskog tla pod nogama”, zapisao je Rahmanjinov. Doista, prije izgnanstva skladao je preko 40 velikih djela, a između 1918. i 1943. skladao je tek šest djela, no istovremeno upravo u tom je vremenu odsvirao devedeset i dva koncerta samo u Carnegie Hallu, kao velika pijanistička zvijezda. Neutješan, potonuo u depresiju, u tišini svojih sjećanja, a na vrhuncu slave, sklada „Simfonijske plesove” 1940. godine. Bili su posljednje njegovo djelo, praizveo ga je 3. siječnja 1941. godine Philadelphia orkestar. Rahmanjinova ne biste često povezali s plesom, ali svoju je karijeru ipak završio s nizom orkestralnih plesova koji se kreću ka tami, smiraju noći. Rahmanjinov je tri stavka naslovio „Podne”, „Sumrak”, „Ponoć”. Djelo je to što zrači neizvjesnošću i nosi dalje u atmosferu toplog popodneva čije je svjetlo tek u magli, zvona zvone, žice trepere, puhački instrumenti drhte, tek povremeno usmjeren svjetlu, ali privučen tamom, skladatelj originalno i majstorski vodi do snažnog transcedentnog finala u središte tužne duše. Svejedno, zašto bi netko toliko žalostan napisao plesove?! Rahmanjinov je nakon uspješne suradnje na skladbi za balet, „Rapsodija na Paganinijevu temu”, želio ponovno zainteresirati koreografa i plesača kojem se divio, Michaela Fokina, svog prijatelja i sunarodnjaka, koji je bio kreator nekih od najslavnijih baleta kompanije Ballets Russes.
Osim što je bio skladatelj, bio je i traženi dirigent te izvrstan, neizmjerno uspješan pijanist.
Za kraj, Rahmanjinov piše što je glazba: „Mirna je noć obasjana mjesečinom; vladavina je živog lišća; noćno je zvono u daljini; posada je srca i probada srca; ljubav je!”.
Priredila Andrea Labik
Klasika.hr – IZVRSNO PRIPREMLJEN ORKESTAR UZ VRHUNSKO DIRIGENTSKO VODSTVO
La Voce del popolo – «Ljadov, Prokofjev e Rahmanjinov». Un evento straordinario
Sound Guardian – Violinistička zvijezda iz Njemačke na koncertu Riječkog simfonijskog orkestra
Burin – Simfonijski koncert u “Zajcu” uz nastup njemačkog violinističkog virtuoza
Kigo.hr – Violinistička zvijezda iz Njemačke na koncertu Riječkog simfonijskog orkestra
Torpedo – Violinistička zvijezda iz Njemačke na koncertu Riječkog simfonijskog orkestra
Moja Rijeka – Simfonijski koncert „Ljadov, Prokofjev, Rahmanjinov“
Nacional – Simfonskijski koncert u ‘Zajcu’ uz nastup njemačkog violinističkog virtuoza
Culturenet.hr – Simfonijski koncert ‘Ljadov, Prokofjev, Rahmanjinov’ u ‘Zajcu’
Generalni pokrovitelj Riječkoga simfonijskog orkestra
