MIZANTROP

Jean – Baptiste Poquelin Moliѐre

Često zaboravljamo na činjenicu da je Moliѐre svojem „Mizantropu” dao i podnaslov. U originalu ova njegova drama nosi naslov „Le Misantrophe ou l’Atrabilaire Amoreux”. U mojem slobodnom prijevodu ovaj dodatak bi značio „svadljivi ljubavnik” – ali zbog semantičke složenosti francuskog jezika, ovaj bi se podnaslov mogao donekle pročitati i u sljedećem značenju – „onaj koji voli svađu” – „zaljubljenik u mrzovolju”. Upravo u ovoj i ovakvim dvojnostima, možemo primijetiti i dualističku prirodu Moliѐreovog pisanja. Uzmemo li u obzir i rigidne zakonitosti onovremenog dramskog pisanja, činjenice da je zbog kraljevog sponzorstva nad njegovim kazališnim poduhvatima, Moliѐre često morao korigirati i krojiti svoja djela ne bi li bar u konačnim, posljednjim scenama svojih drama, pa makar i cinično, pomilovao i potvrdio moral i vrijednost onovremenog uređenja i sistema. Tako, u nizu Moliѐreovih djela, mi zapravo ne možemo lako proniknuti u pravu prirodu njegovih favorita, ne možemo jednobrazno uzeti da na primjer, vlastitom željom kažnjava naposljetku jednog Don Juana ili je to samo pragmatičan kraj zbog naloga vremena u kojem je živio. Ali baš zbog ovih razloga, Moliѐreova djela predstavljaju polje mogućnosti za otkrivanje, reinterpretiranje, mogućnost drugog pogleda na problem i na likove. Jer svaka njegova drama sadrži binarne opozicije, kriptične hodnike kojima je autor nekoć skrivao vlastite stavove, a redatelji današnjice, uz malo sreće, u prilici su uputiti se tim hodnicima i sagledati njegovo djelo iz drugih vizura.

Frankofoni filozof Jean – Jacques Rousseau isticao je u nekoliko navrata kako je upravo „Mizantrop” Moliѐreovo najbolje djelo, ali isto tako i da je povrijeđen činjenicom da je centralni lik Alceste prikazan kao luda i netko kome se publika, u pravilu, ponajviše smije. Ovakva kritika ne čudi, uzmemo li u obzir da dolazi od Rousseaua koji, kao perjanica političke filozofije, uglavnom u svemu i uviđa političku dimenziju i ideološki prosede. Mogli bismo se svi, olako doduše, u takvom promatranju složiti da je čovjek koji „govori i inzistira na istini“ sigurno i pozitivac ili bar hrabri, revolucionarni činitelj. Međutim, Moliѐre nije bio pisac ideoloških pretenzija, političkog programa i rigidnog idealizma. Mudar, kakav je bio, on u centar svojeg promatranja postavlja čovjeka samog, njegovu prirodu, njegovu patologiju i demonologiju.

U tom smislu, ne možemo znati što je zapravo Moliѐre mislio o samom Mizantropu, jednako kao što ne možemo kliznuti u lake zaključke i fiksne vrijednosti kao što je ona koja proizlazi iz pretpostavljene formule „istina=pravednost“, prije no što zapravo analiziramo o kojoj se istini, pod koju cijenu, iz koje svrhe i kakvih motiva ovdje radi. Lako bi bilo promatrati Alcestea kao tragičnu figuru, koja zbog neobuzdane pravdoljubivosti i urođene strasti da govori istinu, na kraju biva ostavljen samim i izopćenim iz društva.

Mi smo pak u radu na ovoj predstavi pronašli razloge pitati se: nije li moguće da je Alcesteova priroda, samo jedna autentičnija, originalnija i interesantnija maska od svih mogućih maski onog ili ovog našeg vremena. Dakako, ne sporeći da niz britkih kritika koje Alceste upućuje društvenoj hipokriziji blistaju oštricom pronicljive analize i pravičnog argumentiranja. Mene je ipak zanimao sam čovjek iza svega toga, polje i centar iz kojeg njegovi drajvovi izlaze, kao i pitanje o tome je li istina isključivo moralna kategorija, nešto što se jednobrazno prihvaća kao čovjekovo dobro svojstvo. Priliku za to, dao je, vjerujem, sam Moliѐre spretnim, majstorski ambivalentnim odnosom prema ovom liku. Upravo zbog ovakvih višeznačnosti njegovog pisanja, ključno je pitanje trebamo li se danas Moliѐreovim komedijama opušteno smiješiti ili ih sagledati u svjetlu analize kolektivne malignosti društva.

Igor Vuk Torbica, redatelj

Misleći o Moliѐreovu tekstu često sam zapinjala u preispitivanju istine koju izgovaraju njegovi likovi, i njenog utjecaja na druge, ukratko, parezije. Parezija je, naime, govorna figura antičke retorike koju govornik koristi kad otvoreno govori o nelagodnim istinama bilo da se tiču pojedinaca ili društva dok se parezijastom smatra samo onaj govornik koji pri iznošenju istine riskira.  Na primjer, profesorica koja iznosi neku istinu djeci koju podučava, a da pritom uistinu ne postoji sumnja u tu istinu, ne smatra se parezijastom. S druge strane, osoba koja se obraća „suverenu“, govori mu da je njegova tiranija suprotstavljena pravdi, govorenjem istine stupa u rizik.

Dakle, tko je od Moliѐreovih likova parezijast? I kako ga/ju možemo prepoznati? Budući da ne možemo zamisliti demokraciju bez parezije, zbunjujuće je što sama priroda demokracije ugrožava opstojnost istinskog govora. Tamo gdje svi govore slobodno, ipak je nužno pronaći nekoga tko će usmjeravati te sudove, dati im legitimitet u interesu svih uključenih. Tada se pitamo: može li se izreći „previše“ istine i u kojem se trenutku previše istine zamjenjuje s iracionalnošću te koliko je istine potrebno da budemo isključeni iz razgovora i mogućnosti donošenja odluka?

Istovremeno, u propitivanju razloga i motivacija istinitog govora postaje bitno naglasiti jednu od značajki parezije, onu koja se očituje u razvijanja prijateljskog odnosa u kojem se osobe uzajamno preispituju jesu li dostojne za prijateljstvo, uzimajući u obzir tri uvjeta za ostvarivanje tog cilja:  1. epistêmê (razumijevanje) – sve što prijatelj govori drugomu uvijek govori tako da vjeruje da je to istinito; 2. eúnoia (entuzijazam) – u odnos prijateljstva ne ulazi se iz koristi, nego iz ljubavi i 3. parrhēsia (otvorenost) – prijatelju se smije reći sve što se misli bez bojazni, straha i stida.

Razumijevanje, entuzijazam i otvorenost. Mogu li to ostvariti Moliѐreovi protagonisti?

Nataša Antulov, dramautrginja

„Tu vam možda ne bih mogao pomoći,
ja vam, znate, ljudima sve govorim u oči”

Jean – Baptiste Poquelin Moliѐre: „MIZANTROP”

Moliereov „Mizantrop” prvi je put izveden 1666. godine u Parizu. Tristo pedeset i jednu godinu kasnije, nakon točno tri i pol stoljeća igranja, tumačenja, interpretiranja i reinterpretiranja nenadmašnih stihova ovoga, prema mišljenju mnogih, tvorca klasične komedije, ponovno se događa prepoznavanje, kako to i obično biva s kanonskim tekstovima u kojima se uvijek istovremeno reflektira i prošlost i sadašnjost i budućnost. Stoljeća koja nas dijele od trenutka njegovog grozničavog kazališnog djelovanja nisu ublažila oštrinu i uvjerljivost njegove kritike. U Moliѐreovim su se likovima prepoznavali mnogi njegovi suvremenici. Jedan od njih, nedugo nakon Moliѐreove smrti, zapisao je: „Moliѐreovo izrugivanje bilo je tako snažno da je djelovalo poput udarca biča; onaj koga je pogodio kao da bi postao zarazan, više mu se nitko nije smio približiti.“ A ako ima istine u tome da je upravo „Mizantrop” ona Moliѐreova drama koja sadrži najviše autobiografskih elemenata i da njegov središnji lik, lik Alcestea, figurira kao svojevrsni piščev alter ego, u njemu je Moliѐre stavio na kušnju vlastitu neumornu borbu, a vlastita nastojanja izvrgnuo možda do tada najoštrijoj kritici.

„Mizantrop” je precizna studija pomno kodirane društvene interakcije unutar koje svaki igrač jako dobro poznaje pravila ponašanja, ali ih se pridržava do onog trenutka do kojeg mu to odgovara. Ništa se od vremena francuskog dvora Luja XIV. nije promijenilo. Naše su žudnje i dalje promašene, nismo imuni na ljubomoru i taštinu, bojimo se neprihvaćanja i uvijek nepogrešivo drugima zamjeramo naše vlastite slabosti. No, možda nas upravo to čini ljudima dok uvijek samo iz daljine promatramo ideal istine, ljepote, pravednosti, ljubavi, slobode i još pokoje apstrakcije tamo negdje na horizontu vlastitih očekivanja. I možda upravo zato Moliѐre, taj bez sumnje komediografski genije i majstor karaktera, kroz lik Alcestea u središte svog interesa ne postavlja manu, već sasvim suprotno, vrlinu, okruživši ju najrazličitijim opasnim, ali opet tako ljudskim porocima. Govorenje istine, inzistiranje na otvorenom i direktnom izražavanju vlastitih stavova, raskrinkavanje društvene hipokrizije, odustajanje od bilo kojeg oblika laži, sasvim su sigurno akcije koje imaju potencijal da stvore pozitivnu promjenu. No, na putu te borbe, Moliѐre nepogrešivo detektira kako se lako stav pretvara u sud, ponos u oholost, dosljednost u tvrdoglavost propitujući istovremeno one točke u kojima se susreću mizantropija i iskrenost. Stoga krajnja Moliѐreova odluka da Alceste napusti društvo koje nema snage podnijeti istinu, govori puno više o samom Alcesteu nego o društvu kojeg uporno kritizira upućujući nas na to da jedino u pustinji možemo živjeti ideal istine, jer je on apstrakcija. Čovjek ponekad traži i pravo na grešku.

Jelena Kovačić, ravnateljica Hrvatske drame

Vijenac-Poljupci straha i smrti

Glas Istre-Jesmo li sposobni čuti istinu?

Plus svakodnevnica-Predstava MIZANTROP sutra u INK

Kritikaz-S ljudima ili… bez njih?

Studentski.hr-Zaljubljenik u mrzovolju i mizantropija danas

Novi list-Golemi pogon “malih” mržnji: Gledali smo “Mizantropa” i “Magic evening”

Arteist-Mizantrop postavlja pitanja koja je kazalište zaboravilo zbog zauzetosti oglašavanjem

Novi list-Gavelline večeri otvaraju riječki “Mizantrop” i ZKM-ova “Črna mati zemla”

Nacional-32. Gavelline večeri – Vikend u kazalištu: riječki “Mizantrop” i ZKM-ova “Črna mati zemla”

T-portal-Zagrebački kazališni vikend donosi ‘Mizantropa’ i ‘Črnu mati zemlu’

Scena.hr-Mizantrop u režiji Igora Vuka Torbice na sceni HNK