ODISEJA

„Odiseja” je putovanje, nevjerojatno putovanje bez trenutka predaha. Baveći se djelom, postajalo nam je sve važnije identificirati drugačiju interpretaciju. Ažurirati kontekst. Naš osnovni izvor inspiracije nedvojbeno je bilo Homerovo djelo. Stoga, čista naracija Homerovih pustolovina bila nam je polazišna točka za definiranje, identificiranje onoga što smatramo da bi se moglo račvati u dva aspekta naše naracije. Željeli smo izbjeći originalnu priču i opširnost. Tražili smo i našli odgovor u Joyceovom djelu. U njegovom „Uliksu” fascinirala nas je ideja moderne priče (kakva je bila u piščevo suvremeno doba) te činjenica da se sve dogodilo unutar jednoga dana. Od toga smo počeli, tako su rođeni novi likovi, suprotni i komplementarni: Odisej antiheroj, Nevinost i njezina starija suprotnost Izgubljena Nevinost. Naša priča rasvjetljava poteškoće s kojima se današnji mladi susreću kako bi pridobili pažnju odraslih. Odrasli su često uhvaćeni u zamke mahnitoga modernog života, nemaju vremena ili, u našoj priči, ne žele žrtvovati vlastite ambicije posvećivanju vremena i energije gradnji odnosa, čak ni tako bliskima kao što su oni roditeljski. Odisej tako više nije heroj koji odlazi napuštajući svoju obitelj izvan smisla dužnosti i duha požrtvovnosti, već je onaj koji pod ovom izlikom opravdava vlastitu sebičnost, žeđ za pustolovinom nauštrb svega i svakoga. Pustolovine koje doživljava na povratku samo su izlika za nastavak istim putem i odgađanje preuzimanja odgovornosti.

Naša priča počinje s modernom heroinom (Izgubljenom Nevinosti) koja je, sada odrasla, suočena s ocem (Odisejem antiherojem) nakon mnogo godina odvojenosti. Sve se događa u njezinoj glavi. Otuda Homerove pustolovine. Asocijacije između dva Odiseja, između nje i Telemaha. Čudovišta s kojima se sukobljava za nju su strahovi i teškoće s kojima se nosila tijekom odrastanja; za njega su izlika za odsutstvo. Ona se prisjeća kroz što je prolazila i kako bi njezin život izgledao da su okolnosti bile drugačije, a unatoč svemu nije prestala nadati se nekako pronaći očinsku figuru za kojom je oduvijek tragala.

Priča u priči. Dva Odiseja – Homerov heroj i naš antiheroj. Naša heroina predstavlja višestruke likove, sama, ali nimalo slaba.

U predstavljanju Atene, odabrali smo razdijeliti lik na dvoje: Ženu i Muškarca.

Odlučili smo u predstavi zadržati likove Sirena i Polifema, Kiklopa.

Kada smo odlučili da će sirene biti uključene u predstavu, pitali smo se kako to scenski prikazati – senzualnost i animalnost; lakoća i snaga. Učiniti ih bestežinskima, plutajućima kao uronjenima u vodu, njihovo prirodno okruženje. S idejom postizanja tih ciljeva, došli smo na ideju bungeeja. Taj nam alat pruža plutanje u zraku, a istovremeno i izvanrednu snagu i okretnost.

Polifem predstavlja nasilje skriveno u nama. Ono u njemu dobiva oblik. Instinkt nad racionalnošću.

Glazba se proteže kroz različita razdoblja od Bacha do najmodernijih skladatelja. Svrha je evokativna. Teži se povezivanju gledatelja s pričom i njezinim različitim fazama. Izabrali smo pružiti kontinuitet kreirajući zvučni „tepih” koji povezuje različite skladbe u neprekidnom soundtracku koji prati postojanje svih ljudskih bića.

Scenografija je osmišljena u bliskoj suradnji s Aleksandrom Anom Buković koja savršeno razumije našu inicijalnu ideju i koja je uspjela sve oblikovati na izvanredan način kreirajući impresivni zid kojega je nemoguće prijeći. Stvarna je to i izmaštana prepreka koja u sebi skriva korake kako ući u vlastitu nutrinu.

Kostimi su važan segment, podržavaju i obogaćuju vizualni aspekt svakog individualno. Pažljivo kroz detalje i boje pokazujemo i podcrtavamo apekte karaktera. Odisej antiheroj ima impresivni kraljevsko-plavi kaput pun rupa. Rupe predstavljaju nedostatak njegovoga integriteta, „grijehe” zbog neobuzdanih ambicija koje ga proždiru. Istovremeno takve rupe nalazimo i na Penelopinom kostimu, crvenome kao strast i snažan temperament. Rupe su kod ovoga kostima znak Odisejeva nedostatka podrške, njegovih dugih izbivanja i manjka interesa.

Djevojčica Nevinost u jednostavnom školskom kostimu predstavlja nevinost svojih godina… nekoliko rupa na njezinoj suknji predstavljaju nedostatak očinske ljubavi i pažnje. Izgubljena Nevinost u istom je kostimu, ali iznošenom kroz godine razočarenja i uništenih snova. Atena u senzualnom kroju zlatnog ženskog kostima predstavlja savršenost i moć, jednako kao i u muškom koji se potpuno razlikuje od ostalih.

Odisej i Telemah dijele jednaki kostim. Kao u ogledalu – jednaki, a suprotni. Uz elemente koji se međusobno nadopunjuju kao jedna cjelina podijeljena u dvije odvojene stvarnosti.

1. scena
Predstavljaju se neki od likova, prema redoslijedu pojavljivanja:
Izgubljena Nevinost je odvučena;
Odisej antiheroj izmučen je vlastitim ambicijama;
Izgubljena Nevinost u svom je „ludilu”;
Atena nas uvodi u priču.

2. scena
Penelopa je u svojoj sobi, tka platno.
Dolaze Izgubljena Nevinost i Nevinost – veza između dva lika.

3. scena
Radnja se prebacuje u palaču.
Telemah među proscima pati zbog situacije.
Penelopa gleda iz svoje sobe.
Odisej luta, istražuje.
Odisej antiheroj pojačava intenzitet svojih djela.
Telemaha nadjačaju udvarači.
Telemah odlučuje otići u potragu za ocem – duet Telemaha i Odiseja.
Atena uzima Telemaha pod svoju zaštitu.

4. scena
Izgubljena Nevinost naglašava svoju samoću.
Istovremeno Nevinost traži pažnju Odiseja antiheroja koji je ignorira.
Atena (muškarac) čuva Telemaha.
Odisej je sam. Penelopa je sama u svojoj sobi.
Duet Penelope i Odiseja samo je u Telemahovoj mašti.

5. scena
Nevinost pokušava dovesti Odiseja antiheroja ispred, ali naposljetku odustaje i odlazi sama.
Odisej antiheroj počinje lutati u dijalogu sa samim sobom.
Telemah je u potrazi za istinom.
U duetu Telemaha i Odiseja, Telemah se nada saznati je li njegov otac živ.
Odisej antiheroj pronalazi Nevinost koja i dalje čezne za njegovom pažnjom.

6. scena
Izgubljena Nevinost pleše ono što predstavlja njezino i Telemahovo stanje uma.
Telemah je kao zaključan u snopovima svjetla iz kojih ne uspijeva pobjeći.
Prosci u zasjedi napadaju Telemaha.
Nevinost slijedi Izgubljenu Nevinost.

7. scena
Telemaha i dalje drže prosci koji slave u palači.
Penelopa stiže u sobu i pokušava doći k sebi, ali uzalud.
Prosci nastavljaju slaviti.
Atena i dalje čuva Telemaha u gomili.
Nevinost dotrči na pozornicu i otkriva povezanost s Penelopom.
Odisej antiheroj proživljava težak trenutak ludila.

8. scena
Atena (žena) pleše sama, ponovno drži situaciju pod svojom kontrolom.
Telemah je zamišljen.
Solo postaje duet Atene (žene i muškarca).
Odisej antiheroj i Nevinost su na pozornici, jedno pored drugoga, ali emotivno distancirani što oboma postaje očigledno.

9. scena
Pratimo Odiseja i njegov povratak.

10. scena
Odisej otkriva svoj identitet.
Iza njega se u bljeskovima pojavljuju proživljene pustolovine.

11. scena
Trenutak posvećen pustolovini s Polifemom.
Kvartet između Odiseja i njegovih suputnika.
Ulazi Polifem, zarobljava Odiseja i suputnike.
Polifem čuva svoje ovce.
Odisej napada Polifema, lukavo ga porazi i bježi sa suputnicima.
Odisej antiheroj luta.

12. scena
Uspostavlja se povezanost između Nevinosti i Atene (u našem slučaju Nade).

13. scena
Sirene su u interakciji s Odisejem.
Odisej antiheroj reagira.

14. scena
Atena i Izgubljena Nevinost su u duetu, povezane.
Odisej antiheroj sada traži povezivanje s kćeri (Nevinost) koja, međutim, djeluje nezainteresirano.
Telemah luta, a suputnik ga pokušava utješiti.
Penelopa je zamišljena. Odlučuje poduzeti nešto.
Izgubljena Nevinost je sama.
Nevinost je ljuta na Odiseja antiheroja.

15. scena
Palača.
Grupa pleše.
Odisej se okreće Penelopi. Dvije priče se međusobno isprepliću.
Atena finalizira plan.
Dva Odiseja se suočavaju dok Penelopa pokušava komunicirati s njima.
Spajaju se u jedno Nevinost i Izgubljena Nevinost.
Odisej antiheroj želi se intenzivnije i dublje zbližiti s kćeri.

16. scena
Odisej antiheroj je uz svoju kćer i pokazuje joj koliko je voli.
Ta ljubav oživljena je u duetu između Odiseja i Penelope.
Penelopa je sama (kao u Homerovom djelu), ali Odisej antiheroj ponovno pronalazi svoju kćer, Nevinost, dok Izgubljena Nevinost polako nestaje…

Kako je bilo raditi s ansamblom riječkog Baleta?
Ina: U početku su bili, rekla bih, šokirani. Naš je rad vjerojatno podosta različit od onoga na što su navikli. Puno sam razgovarala sa svim plesačicama i plesačima.
Walter: Kao mamica. (smijeh)
Ina: Bila sam im poput psihološke podrške. Bilo mi je važno, osim na fizičkom, na koreografiji, raditi i na njihovom samopouzdanju. Trude se doista maksimalno.
Walter: Fizički je zahtjevno koliko i emocionalno. Želimo vidjeti njihovu emocionalnu uključenost, nismo čekali dolazak na pozornicu, očekivali smo punu angažiranost već u dvorani.
Ina: To im daje vremena za rad na liku. Ono na čemu inzistiramo nisu samo koraci i pokret. Neki koreografi traže savršenstvo u pokretu. Naš se rad velikim dijelom temelji na emociji. Ta emocija mora doprijeti do publike, a plesači to trebaju pružiti – i pokret i emociju i interpretaciju i stil. Prilično smo zahtjevni i svjesni smo toga. No, jedino tako funkcionira.

Kako se čini, nakon brojnih suradnji s koreografima i najrazličitijih koreografskih stilova, naš Balet s karakterom voli izazove i odlično odgovaraju na njih.
Walter: Apsolutno!
Ina: Svaka nova produkcija, novi koreografski rukopis i treba biti izazov, i za ansambl i za svakog pojedinačno. To čini plesački poziv toliko posebnim i zanimljivim. Uvijek otkrivamo nove boje. Svijet plesača doživljavam kao dugu, dobro je željeti isprobati svaku od boja iz spektra. Rekla sam im: Budite znatiželjni! Oslobodite se predrasuda i prema onome što tražimo i prema onome što vi mislite da (ne)možete! Zakoračite u naš svijet, prepustite se, probajte, iznenadit ćete se!
Walter: Mi s „Odisejom” pričamo priču koja se temelji na dvjema pričama, Homerovoj i Joyceovoj. Dakle, plesači zbilja moraju biti unutra, inače publika to neće moći razumjeti. U ovom slučaju, osim estetike, mi donosimo i priču, a pokret je način na koji to činimo. Svaki i najmanji korak je situacija iz priče koja mora biti prvenstveno jasna plesaču kako bi onda bila jasna i publici. A plesače priča preuzima sve više i sve snažnije, vidi se to iz probe u probu. A to znači da nam vjeruju, što je beskrajno važno. Stvarno smo sretni s njima. Mislim da smo im dali nešto što može evoluirati dalje.
Ina: Kada odemo, mogu koristiti stečene vještine i kod drugih koregorafa. Mi obožavamo njihovu različitost.
Walter: Volimo kada se posebnost svakog od plesača prepoznaje na sceni. Oni za nas nisu brojevi. Nitko nije samo neki lijepi plesač/plesačica na sceni.
Ina: Potičemo prepoznatljivost svakog osobno, što se savršeno slaže s Baletom s karakterom.

Iako je motiv zajednički, kompleksno je postaviti i jednu od tih priča na scenu, a kamoli spojiti dvije. Kako to učiniti jasnim za publiku?
Walter: Kod Homera je mnogo sukoba i likova, odlučili smo probrati. Zadržali smo najpopularnije događaje i najpopularnije likove svima poznate. U jednoj je liniji klasična Homerova priča s herojem Odisejem, Penelopom, Telemahom, Atenom (podijeljena na muško i žensko jer ima karakteristike oboje), Kiklopom, sirenama i proscima. Odiseja je u Italiji način na koji jednom rječju kažeš da si prošao kroz mnogo toga i nadvladao sve nedaće. Odlučili smo da je Odiseja zapravo ono što nevino dijete prođe kako bi dobilo pažnju vlastitoga oca – u ovom slučaju to je Tesa Köteles kao Nevinost i Andrei Köteles kao Odisej – antiheroj.
Ina: Također, to je metafora današnjeg društva.
Walter: Tako je. Odrasli su obuzeti mahnitošću suvremenog života u kojem su posvećeni poslu i vlastitim ambicijama. Spremni su žrtvovati ono što je doista važno za ono što na kraju dana ili života uopće ne vrijedi. Vidjet ćemo tako u našoj predstavi oca i kći, Odiseja antiheroja i Izgubljenu Nevinost, koji se prisjećaju svega što su ostvarili. Ostarjeli Odisej antiheroj razmišlja o svojim izborima i je li ih učinio ispravno. Na kraju shvaća da nije ispravno postupao pa se pokuša ponovno povezati s kćeri i, ne vraćati vrijeme koje je prošlo, nego bolje iskoristiti vrijeme koje mu je preostalo.

Tijekom priče koju vi pričate, vidimo Odiseja koji neprestano izbjegava odnose, i partnerski i roditeljski, kao da klizi iz svake bliskosti?
Ina: Točno. U knjizi putuje, bori se, doživljava razne pustolovine… Ali s naše točke gledišta, on je ostavio vlastitu ženu, samu, 20 godina! Uživao je u mnogim drugim ženama i bio nevjeran svojoj ženi! A ona… ostala je sama i vjerna. Izbjegavala je prosce. Čekala je svoga muža. Za nas, Odisej je kukavica.
Walter: Sebičan je. Nije to herojstvo. Ne želimo davati nove slojeve veličanja nekog takvog.

Hrabro je skinuti krunu i plašt i izmaknuti tron nekome nakon toliko stoljeća. A u današnje vrijeme – zapravo logično.
Walter: Sve njegove pustolovine samo su izlika. Nije se potrudio vratiti se. Predugo ostaje daleko. Iznenada gradi splav da bi putovao. Da je njegova namjera doista bila vratiti se, učinio bi to. Uspio bi, bio je pametan! Smislio bi ranije kako se vratiti svojoj obitelji. Ipak, on je netko tko je bio spreman sve žrtvovati za svoj ego. A i promovirao je rat, zalagao se za rat jer je gajio osjećaje prema Heleni.

Tko je onda heroj u vašoj „Odiseji”?
Walter: Heroj je osoba koja prepoznaje svoje pogreške i radi na tome.

Dali ste glas, krik i smijeh nekima od likova, Izgubljenoj nevinosti, Odiseju, Kiklopu. Ali Penelopa je tiha i kad vrišti od boli. Zašto?
Walter: Naša Penelopa je snažna žena. Prihvaća svoju sudbinu, istovremeno je odgurujući od sebe. Pokušava tako zaštititi svoga sina, svoju obitelj.

Odisej ima monolog na rubu pozornice.
Ina: Plesači nisu glumci. Neki plesači ne vole ispustiti glas na pozornici jer se tako više ne može skriti iza divnih plesnih linija. Smijeh, vikanje ili govor znači doista se otvoriti. Mnogi plesači morali su se osloboditi tog zida i iskoračiti izvan zone sigurnosti. Nije intencija da publika uopće razumije što Odisej govori. Važno je ono što se događa iza njega – rezime, sjećanje na sve što je proživio kroz brze izmjene.

U vašoj verziji imamo i realne i nerealne likove.
Walter: Nerealne likove koristimo kako bismo pojačali realne, a oni su Odisej antiheroj, Nevinost i Izgubljena Nevinost, odnosno Andrei, Tesa i Ksenija. Uvijek tražimo nove načine kako pričati neku staru priču, sagledati likove iz novoga kuta. U Joyceovu „Uliksu” svidjelo nam se što se sve događa u 24 sata, jednostavno moderniji je, atmosfera nam je bliža.
Ina: Neusporedivo više su nam važne istinske ljudske emocije, nego fantastični likovi iz mitova. Ljudi od krvi i mesa. Osobito danas, kada smo u nemogućnosti zagrliti svoje najbliže.
Walter: U obitelji se osjećamo zaštićeno, sigurno i slobodni biti ono što jesmo. To nije uvijek slučaj, ali tako bi trebalo biti. Zbog toga se naša priča temelji na situacijama iz stvarnosti. Obitelj, dom je mjesto gdje, čak i kada nešto ne funkcionira, uvijek si voljen. No, baš zato, može uzrokovati i najveću patnju. Kada u odnosu s nekim iz obitelji nešto nije u redu, to je još teže, bolnije. Biti nevidljiv za svoju obitelj je puno teže nego u odnosu s bilo kim drugim. Ponekad najbliže ljude, one iz obitelji, uzimamo zdravo za gotovo, kao one koji su uvijek tu kada ih zatrebamo, koji ne mogu biti povrijeđeni. A možda jako pate. Zato je naš fokus upravo na obiteljskim odnosima, mlada osoba – roditelj.

Činjenica da su Tesa i Andrei Köteles doista kći i otac, daje na snazi toj priči, imate jednu dodatnu vrijednost, dublju dimenziju.
Ina: Istina, sretni smo zbog toga. Tesa je nevjerojatna.

Ima li sretnih u odnosima koje donosite u vašoj „Odiseji”?
Walter: Na kraju, da.
Ina: Vidjet ćete fuziju ljubavi. Nismo željeli publici priuštiti tešku dramu, grčku tragediju. Na kraju predstave mora se osjetiti: život je lijep! Uz sve nedaće koje se događaju oko nas. Evo, ja primjerice, dvije godine nisam smjela u Belgiju, nisam vidjela niti zagrlila majku. Teško mi je zbog toga. Taj nedostatak fizičkog dodira s obitelji je neizmjerno težak. No, željeli smo da predstava završi u ljubavi i sreći. Pozitiva zrači i iz plesača na kraju.
Walter: Nikada nije kasno. Ne možete se vratiti u prošlost kako biste nešto popravili, ali možete raditi na boljoj budućnosti.

Već se pročulo o atrakcijama vaše predstave – o bungee sirenama, o multifunkcionalnoj scenografiji i akrobacijama koje na rubu mogućega izvode plesači Baleta.
Walter: U našoj predstavi segment zabave jest važan, ali želimo da ne bude samo zabava.
Ina: Kako bi sirene mogle izgledati kao da doista plivaju, rone i izranjaju, dosjetili smo se bungeeja. Imamo i ljestve i trampolin i prozore i ogledala – sve to u zidu visokom sedam metara, Aleksandra Ana Buković je sjajno riješila scenografiju… Publika će uz interpretaciju plesača proći kroz brojne emocije. I životi su nam takvi – prolazimo kroz uspone i padove. Mislim da je to predstava koju možete pogledati i više puta, mnogo se toga događa, puno je detalja, možete svaki put otkrivati nešto novo.
Walter: Kada vidite toliko veliki zid, pomislite – nemoguće ga je prijeći. Ali otkriva se čak ne samo jedan, nego i više načina za prijelaz ili proboj. Ako si uporan, naći ćeš način. Uspjet ćeš. Uvijek ima načina.

Bungee se doima više kao maštoviti izazov za plesačice sirene, nego kao razigrana zabava. Djeluje zahtjevno imati kontrolu nad nečime što te svojeglavo vuče u svom smjeru. Kako koreografirati nepredvidivi pokret?
Walter: Ma kakva zabava, bilo je bolno, pogotovo na početku! (smijeh)
Ina: Rekli smo im: Djevojke, zaboravite razmišljanje i logiku, samo se opustite!
Walter: Doista su sjajne. Teže je nego što možemo i zamisliti.

Probali ste?
Walter: Jesmo, naravno! Zato to možemo i reći – možeš samo zamišljati dok gledaš, ali kad probaš… Boli na bolnim mjestima (smijeh) i teško je odgurivati se nogama. Gubljenje kontrole nije nešto na što su plesači navikli. Ali uspješno su obavile zadatak.

Glazba za predstavu seže od Bacha do Maxa Richtera. Po kojem ključu birate glazbu za predstavu?
Walter: Glazba koju smo odabrali proteže se kroz sva razdoblja, imamo tu i Verdija i Bacha i Beethovena i Maxa Richtera i Arva Pärta i Olafura Arnaldsa i Philipa Glassa. Radimo tako da prvo konstruiramo priču, a potom tražimo glazbu koja savršeno odgovara i podržava atmosferu scene o kojoj je riječ. Neovisno o skladatelju ili razdoblju.
Ina: Ponekad nađemo glazbu koja nam se jako sviđa, ali ne pogađa pravu emociju pa odustanemo od nje.
Walter: Glazbi posvećujemo doista mnogo vremena.
Ina: Pritom se najčešće ne slažemo oko izbora. (smijeh)

Zajedno živite i radite, imate i svoju trupu imPerfect Dancers Company.
Walter: Zajedno smo 24 godine.
Ina: Upoznali smo se u Monte Carlu kada smo oboje plesali u jednoj tamošnjoj trupi.
Walter: Imali smo sreće kasnije uvijek na audicijama biti primljeni zajedno, što je nevjerojatno, mnogo se toga mora poklopiti.
Ina: Nije uvijek bilo lako.
Walter: Bila su i drugačija vremena.
Ina: Naša trupa savršeno nesavršenih plesača neprestano naporno vježba kako bismo bili spremni gostovati čim ponovno bude moguće. Pripremamo novu produkciju „Romeo & Juliet The Final 24 h”.

Što biste napomenuli publici koja uskoro dolazi na premijeru i reprize „Odiseje”?
Walter: Ne očekujte vidjeti Homerovo djelo. Budite otvoreni i svjesni da će se događati nešto drugačije. Ako očekujete samo Homera, tražit ćete Homera i pitati se zašto je nešto takvo, tko je ta, zašto je ovaj ovakav, zašto nije onako… Važno da na kraju ne budete indiferentni. Možete predstavu voljeti ili mrziti, i jedno i drugo je u redu.
Ina: Dođite s bijelim platnom i dozvolite da vam ga predstava ispuni bojama emocija.

Razgovarala Andrea Labik