Poštovane gledateljice i gledatelji, draga publiko,
U novom nastavku TRANSPARENTNOG KAZALIŠTA donosimo tekst ispravka netočnih i nepotpunih navoda u pamfletističkom i klevetničkom tekstu novinara Davora Mandića koji tjedan dana nakon što je poslan vršitelju dužnosti glavnog urednika Novoga lista – još uvijek nije objavljen. Pročitajte i procijenite sami kome je doista stalo do informiranja i interesa javnosti.
Poštovani gospodine Tomiću,
molim Vas da u skladu sa Zakonom o medijima objavite ispravak netočnih i nepotpunih navoda u tekstu novinara Davora Mandića objavljenog u Novom listu 18. studenog 2020., pod naslovom „Sukob interesa i manipulacije (s) kazališnim vijećem riječkog kazališta“, kojima se vrijeđaju ugled i čast kako Kazališta tako i Intendanta. Istodobno, sukladno Zakonu o medijima i Zakonu o elektroničkim medijima, molim Vas da ispravak objavite i na portalu Novog lista na kojem je objavljen isti tekst proširenog naslova „ZAKULISNE IGRE Sukob interesa i manipulacije (s) Kazališnim vijećem riječkog kazališta“ također 18. studenog 2020. na poveznici:
ZAKULISNE IGRE Sukob interesa i manipulacije (s) Kazališnim vijećem riječkog kazališta
U tekstu koji tematizira rad Kazališnog vijeća HNK Ivana pl. Zajca, a pišući o „kronologiji“ imenovanja Zrinke Kolak Fabijan predsjednicom Kazališnog vijeća te njenom glumačkom angažmanu u predstavi „Vježbanje života – drugi put“, odnosno navodnom sukobu interesa, novinar navodi kako je „premijera predstave bila je 24. lipnja 2020., dakle duboko u mandatu predsjednice Kazališnog vijeća“.
Iako premijera jest bila tada, valja posebno naglasiti, a što je novinaru zasigurno dobro poznato iako tu činjenicu izostavlja, da je premijera bila planirana, najavljena i pripremljena nekoliko mjeseci ranije, odnosno za sredinu ožujka 2020. te da je samo koji dan prije premijere morala biti odgođena zbog pandemije koronavirusa i zatvaranja kazališta u sklopu tadašnjeg lockdowna. Tada je već bila dovršena ne samo predstava već i cijela njena promidžbena kampanja u kojoj je Zrinka Kolak Fabijan sukladno svojoj ulozi, naravno, bila značajno zastupljena. Povlačanje Zrinke Kolak Fabijan iz predstave u tom trenutku bi, osim promidžbene, Kazalištu donijelo i financijsku štetu, a publici i javnosti predstavu bitno okrnjenog umjetničkog koncepta. Da su premijera i reprize održane u ožujku i početkom travnja, kako je planirano, Zrinka Kolak Fabijan mogla je već do sredine travnja raskinuti navodno sporni ugovor, da je itko u Kazališnome vijeću ili na adresi Osnivača ili bilo kojeg medija, pa tako i Novoga lista, njezin angažman dogovoren i ugovoren prije nego što je službeno postala članicom Kazališnog vijeća smatrao spornim.
Pišući nadalje o navodnom „sukobu interesa“ Zrinke Kolak Fabijan i pokušavajući ga argumentirati činjenicom da je redatelj predstave „Vježbanje života – drugi put“ bio, ujedno i intendant, Marin Blažević, novinar Davor Mandić zaključuje kako „ne treba puno pameti da bi se shvatilo da poklonjeno Blaževićevo povjerenje glumici Kolak-Fabijan (i njihova pritom ostvarena veza poslodavac – najamnik, koja se u kazališnom činu kudikamo usložnjava, s obzirom na obavezu međusobnog povjerenja i dubinu odnosa redatelj – glumac), nije sukladno odnosu koji bi predsjednica KV-a trebala imati prema onome čije odluke i poteze mora kontrolirati i propitivati“.
Novinar ovdje ne iznosi nikakvu činjenicu kojom bi potkrijepio sumnju i opravdao optužbu, nego samo insinuira. Kada bi to što on insinuira bilo točno, onda bi po ovoj, Mandićevoj teoriji o “sukobu interesa”, zapravo u srodnom sukobu interesa bila i dva člana Kazališnog vijeća iz redova zaposlenika, obzirom da je u predstavi „Vježbanje života“ glumio i Toni Plešić, kao predstavnik svih zaposlenika, a i Saša Matovina koji je u istoj sezoni s intendantom Blaževićem surađivao kao Spoletta u operi „Tosca“, a i u prethodnoj sezoni u sporednoj ulozi u operi „Romeo et Juliette“, pa zapravo i u svim opernim predstavama kao zborist-epizodist. Iz navedena druga dva primjera vidi se do koje je mjere konstrukcija novinara Mandića neodrživa. Prvo, po njegovom tumačenju, ni članovi Kazališnog vijeća koji su ujedno i predstavnici zaposlenika u vrijeme svojeg mandata uopće ne bi trebali obavljati svoje poslove u Kazalištu jer je neizbježno da u četiri godine surađuju na nekim projektima s intendantom, ili ravnateljima, ili im je nadređen upravitelj tehnike, ili poslovna ravnateljica. Zapravo – svaki predstavnik zaposlenika u Kazališnog vijeća bi po shvaćanju Davora Mandića bio u nekoj vrsti sukoba interesa s upravom (obzirom da je riječ o odnosu poslodavac – radnik). Drugo, temeljem kojih saznanja novinar Mandić dovodi u pitanje osobni integritet i etičnost postupanja članova vijeća? Niti je Zrinka Kolak Fabijan podržala sve prijedloge uprave odnosno indentadna tijekom svojeg mandata, a i Toni Plešić i Saša Matovina, premda su surađivali s intendantom na projektima „Vježbanje života“ i „Tosca“, nipošto nisu uvijek glasali za prijedloge intendanta, štoviše, upravo se iz ovog članka Davora Mandića lijepo može vidjeti da glasaju po svojoj savijesti i stavovima. U svim kazalištima u svijetu u kojima zaposlenici imaju predstavnike u upravnim ili nadzornim odborima (varijantama naših kazališnih vijeća), oni ondje ovako ili onako surađuju s predstavnicima uprave, intendantima, ravnateljima, upraviteljima i drugima, pa bi prema novinaru Mandiću svi, kad-tad, bili u sukobu interesa. I nije nikakva iznimka situacija u kojoj ravnatelji ili intendanti obavljaju i umjetničke poslove u Kazalištu kojim upravljaju, dapače – riječ je o pravilu, jer osnivači često i imenuju one kulturne djelatnike koji zastupaju određene estetike i poetike. Ne treba primjere tražiti daleko, a niti duboko u prošlosti riječkog Kazališta: Ivica Buljan (redatelj), Nikša Bareza (dirigent), Leonard Jakovina (baletni umjetnik) u zagrebačkom HNK; Simon Krečić (dirigent), Alaksandar Popovski (redatelj), Edward Clug (koreograf) u SNG Maribor; Oliver Frljić, Nada Matošević Orešković, Mani Gotovac, Darko Gašparović, prethodni intendanti u Rijeci. Popis europskih kazališnih i opernih kuća nacionalnog statusa koje vode i u kojima umjetnički djeluju njihovi ravnatelji, a u kojima umjetnički nastupaju i tzv. “vanjski” i, naravno, “unutarnji” članovi njihovih upravnih odbora bio bi – beskrajan.
Nadalje, Davor Mandić u svom tekstu navodi: „Time Matovina postaje još jednim elementom loše atmosfere u Kazalištu, atmosfere straha i nevjerice, koju nam sve češće komuniciraju brojni djelatnici Kazališta. O tome koliko je straha u njima svjedoči njihova silna želja da govore o narušenim odnosima unutar kuće, ali ne u javnome istupanju, iza svojih imena i prezimena. Uvijek se spominju ugovori koji istječu ili se mogu raskinuti, obiteljske situacije, egzistencijalni strahovi…“.
Nevjerojatno je da novinar Mandić opetovano u svojim člancima insinuira “lošu atmosferu u Kazalištu, atmosferu straha i nevjerice”, a ni u ovoj, kao niti u ijednoj prethodnoj prilici, nije uspio citirati bilo čiju, pa niti anonimnu izjavu ili prijavu. Ovakvim insinuiranjem on onemogućuje upravi i intendantu da bilo kako reagiraju i bilo što objasne, te zapravo nanosi štetu ugledu ne samo intendanta i ravnatelja, nego i cijelog Kazališta. Novinar Mandić kao da ne razumije da mogu postojati i opravdani razlozi za neki otkaz ili opomenu. Primjerice, ako svojedobno šef-dirigent Yordan Kamdzhalov odbija doći na posao prema prethodno s njime samime dogovorenom rasporedu proba zbog promjene raspoloženja, odnosno iznenadnog navodnog angažmana izvan Kazališta za koji nije dobio suglasnost intendanta; a potom i odbije uopće doći na radno mjesto, bez ikakve obavijesti i obrazloženja, što je drugo preostalo poslodavcu nego donijeti odluku o izvanrednom otkazu takvom zaposleniku. U prilozima i insinuacijama novinara Mandića, međutim, priča o Yordanu Kamdzhalovu postaje priča o teroru uprave i intendanta nad zaposlenicima.
Potom novinar Mandić iznosi tvrdnje: „Iza ove priče o Kazališnom vijeću, dijelom tragikomedije, dijelom farse, dijelom trač-partije, a dijelom igre (male, provincijalne) moći, koje ipak ostaje jednom od zadnjih brana interesa javnosti u poslovanju Kazališta, pomalja se još jedna, puno ozbiljnija priča. Kažemo jedna od zadnjih brana, jer Osnivač je od toga da bude ta brana javnog interesa, kako se sada čini, odustao, poklanjajući povjerenje Marinu Blaževiću čak i kada ozbiljno krši zakone, o čemu ćemo tek pisati.“
I u ovom, kao i u bilo kojem slučaju o kojem “će tek pisati”, novinar Mandić ili Novi list zapravo proglašavaju intendanta Blaževića osobom koja je prekršila zakon. No i novinar Mandić i njegovi urednici znaju da postoji samo jedna instanca koja u pravnim državama donosi pravomoćnu presudu o tome je li netko, ili nije, prekršio zakon. Protiv intendanta Blaževića ne postoji niti jedna jedina pravomoćna sudska presuda, a protiv njega nije niti po bilo kojoj osnovi podignuta bilo kakva optužnica, a ne postoji niti kaznena prijava, što ujedno znači i da se protiv njega, u svojstvu intendanta ili u bilo kojoj drugoj ulozi, ne vodi niti bilo kakav istražni postupak. Intendant Blažević tek je zastupnik tužitelja ili tuženika u nekoliko sudskih sporova u koje je uključeno Kazalište (riječko kao i tolika druga u svijetu), a o kojima se redovito izvještava i Kazališno vijeće i Gradsko vijeće, pa tako i javnost, u redovnim procedurama izvještavanja o poslovanju Kazališta. Dakle, ni u tome nema nikakve novosti, odnosno “vijesti”.
Cijeli članak Davor Mandić zaključuje rečenicama: „No ova, dakle, priča o Kazališnom vijeću priča je o još jednom iznimno važnom dokumentu kuće na kojem se radi: sistematizaciji radnih mjesta. Kontroverzni dokument, koji u svom nacrtu, kako neslužbeno doznajemo, donosi neke promjene koje zadiru čak i u osnovna ljudska prava, mora izglasati Kazališno vijeće…“
Netočno je da postoji ikakav nacrt nove sistematizacije radnih mjesta. Naime, uprava nije uputila niti jedan službeni dokument prema Kazališnom vijeću koji bi opravdavao navode novinara Davora Mandića, što znači da se radi o potpunoj dezinformaciji. Novinar Mandić vjerojatno ima krivu informaciju jer su posljednje izmjene i dopune Pravilnika o radu i tabele poslova (sistematizacije) provedene krajem srpnja i početkom kolovoza ove godine (3 glasa ZA, jedan PROTIV, i jedan “odsutan”). Teza novinara Mandića da bi promjena sistematizacije, o kojoj krivo “neslužbeno doznaje”, čak “zadirala u osnovna ljudska prava”, ulazi već u sferu ne samo notorne laži, nego i potpunog nepoznavanja procedure donošenja takvog dokumenta. Naime, kada bi prijedlog pravilnika o radu (koji sadrži i sistematizaciju) uključivao bilo koju odredbu koja “zadire u ljudska prava”, ona bi bila – protuustavna. Takav prijedlog zasigurno ne bi prihvatio nadležni Odjel za kulturu i njegov pročelnik kod Osnivača, koji dobiva na uvid svu dokumentaciju o kojoj se raspravlja i odlučuje na Kazališnome vijeću. A čak i kada bi u nekom nemogućem scenariju takav protuustavni prijedlog nekako dospio pred Kazališno vijeće, ono bi ga moralo odbiti. U protivnom – Kazališno bi vijeće, kao i intendant i cjelokupna uprava, sami sebi potpisali opoziv odnosno razrješenje, od strane Osnivača i uz podršku svih drugih nadležnih instanci, od Ministarstva kulture do pravosuđa.
Unaprijed zahvaljujemo što ćete, upravo onako kako to propisuje Zakon o medijima, objaviti ovaj ispravak, kako u tiskanom izdanju tako i na portalu Novog lista.
S poštovanjem pozdravljam,
dr.sc. Marin Blažević
intendant HNK Ivana pl. Zajca Rijeka