HRVATSKO GLUMIŠTE
Frljić & Blažević

Autorski tim:
Redatelj: Oliver Frljić
Dramaturg: Marin Blažević
Kostimografkinja: Sandra Dekanić
Scenografkinja: Petra Veber
Oblikovatelj svjetla: Boris Blidar
Asistentica redatelja: Nina Gojić
Asistentica dramaturga: Nataša Antulov
Osobe:
Damir Orlić / Jelena Lopatić / Tanja Smoje / Jasmin Mekić / Jerko Marčić / Nikola Nedić / Dražen Mikulić / Nika Mišković /

Dragi Šac,
ne bih htio da se međusobno uvjetujemo – niti ti vrijeme koje je meni potrebno za postavljanje Hrvatskog Fausta, niti ja tebi mogućnost da tvoj tekst doživi “organski rast”. Zbog svega toga ću ovaj projekt odložiti za neko drugo vrijeme, vjerojatno i neku drugu instituciju. Iako sam proteklih pet mjeseci proveo intenzivno se pripremajući za Hrvatskog Fausta, a želju da ga postavim sam osjetio još kad sam ga prvi put pročitao, iako bi ovo bila jedinstvena prilika da se izvede na sceni jednog nacionalnog kazališta, te bi se na taj način napravila i jedna vrsta simboličke kompenzacije za vrijeme u kojem si upravo ti trebao to isto kazalište voditi, ali je politička (zlo)volja odlučila drugačije – ipak na kraju, s dubokim poštovanjem, uvažavam tvoju skepsu.

Primi srdačan pozdrav,
Oliver

Frljić & Blažević:

HRVATSKO GLUMIŠTE

Treći dio Trilogije o hrvatskom fašizmu

Trilogiju o hrvatskom fašizmu započeli smo na Splitskome ljetu 2008. godine, zabranjenom pa ipak odigranom predstavom Bakhe o skrivanju i negiranju ratnih zločina počinjenih uoči i tijekom rata u Hrvatskoj protiv njezinih građana nehrvatske nacionalnosti. Euripidovu tragediju sveli smo bili na višekratno ponavljanje izvještaja Glasnika o ubojstvu izvršenom izvan prostora predočenog na pozornici, o činu komadanja tijela (sparagmos) koji prema predstavljačkoj konvenciji ipak valja zadržati u granicama teksta/govora, dakle izvan pogleda gledatelja. Već Bakhe su najavile drugi i treći dio trilogije, najprije temu konkretne žrtve a potom i temu odgovornosti za zločin, ali ne bjelodane i izravne odgovornosti počinitelja, nalogodavca ili ideologa, nego odgovornosti onog kazališta koje ratni zločin prešućuje, relativizira ili čak generira.

Predstava Aleksandra Zec zaokupljena je najekstremnijim zločinom – činom ubojstvom djeteta. Djevojčica Aleksandra Zec ubijena je nakon što je svjedočila ubojstvu vlastita oca i potom vlastite majke. Alaksandra Zec povezuje sva tri dijela Trilogije.

Predstavom Hrvatsko glumište postavljamo pitanje: može li se ono što većina hrvatskoga glumišta proizvodi od rata naovamo uopće nazivati kazalištem, ako bi naime kazalište trebalo biti društveni, etički i umjetnički čin koji zločinu ima hrabrosti dati ime, oduzeti pravo na razlog i odrediti mjeru krivnje? Kakvo je to uopće kazalište, to većinsko hrvatsko glumište, koje ne prepoznaje tragediju svojih sugrađana? Kakvo je to kazalište koje na fašizam odgovara – fašizmom?

Obračun s hrvatskim fašizmom i većinskim hrvatskim glumištemkao ne-kazalištem nismo zatvorili u prostor i trajanje naših predstava. Pokrenuli smo bilten Hrvatsko fašističko kazalište kao mjesto njihove produžene medijske izvedbe.

Sve tri predstave, čak i kada se referiraju na dramski tekst ili pisca, pretpostavku obračuna nalaze i u raskidu s “teološkom pozornicom” (Derrida via Artaud) dramskog kazališta te metodi rada s glumcima kao suradnicima u kreiranju tijeka i teksta izvedbe. Ma što Slobodan Šnajder i Jakov Sedlar mislili o tome…

Ovo nije kraj.

Oliver Frljić, redatelj i Marin Blažević, dramaturg