Premijera IVANA ORLEANSKA

Giuseppe Verdi

“Najbolja od mojih opera. Bez iznimke i bez ikakve sumnje.”

Giuseppe Verdi

U suradnji s uglednim Teatrom Regio di Parma donosimo novi dragulj iz talijanske operne tradicije, operu Giuseppea Verdija „Ivana Orleanska“! Opera je inspirirana francuskom heroinom, mladom ženom koja u Francuskoj 15. stoljeća, između božanskog poziva, političkih spletki i osobnih sumnji, traži svoj vlastiti put, mijenjajući pritom sudbinu cijele Europe. Strastvene arije, snažni zborski prizori te dirljivi dueti dočaravaju životne borbe glavne junakinje, uvezujući u njih pitanje religioznosti, ali i ljudsku ranjivost, prožimajući tako cijelo djelo snažnim, a našim, ljudskim emocijama.

Pod redateljskom palicom renomirane Emme Dante nastaje novo viđenje opere Giuseppe Verdija „Ivane Orleanske“ koja spaja povijesnu dramatiku i suvremenu kazališnu umjetnost. Poznata po svojim slikovitim i često iznenađujućim inscenacijama, Emma Dante stavlja naglasak na psihološke aspekte glavnog lika. Njezina režija otvara nove poglede na Ivanine vizije, njezinu unutarnju rastrganost i hrabrost da se suprotstavi vanjskim preprekama.

Giuseppe Verdi (1813. – 1901.) danas stoji za ključnu opernu i kulturnu ličnost 19. stoljeća koja je, vodeći se talijanskom opernom tradicijama, razvila i zauvijek promijenila europsko operno stvaralaštvo. Školovao se u Bussetu i Milanu, gdje je 1839. postigao i prvi operni uspjeh (“Oberto”). Nakon velike obiteljske tragedije i neuspjeha opere “Jedan dan kraljevanja” (1840.), Verdi će nestati na 18 mjeseci iz opernog svijeta samo da bi se vratio s “Nabuccom” (1842.) koji će ga pretvoriti u nacionalnu ikonu. U narednih deset godina napisao je još deset opera, dosegnuvši s “Rigolettom” (1851.), “Trubadurom” (1853.) i “Traviatom” (1853.) početkom 1850-ih vrhunac svoje prve stvaralačke faze tijekom koje je razvijao talijansku opernu tradiciju, proširujući i nadograđujući načelo izgradnje opere nizanjem brojeva, te zamagljujući njihove formalne obrise. Tijekom nje će, također, biti razvidno kako je zbor nositelj kolektivnih težnji, ali i da je naglasak na pojedincima i njihovim egzistencijalnim i romantičnim čežnjama.

U narednim godina će svoju međunarodnu slavu učvrstiti inozemnim narudžbama, posebice za “Aidu” (1871) povodom otvorenja Sueskoga kanala. Ta, svojevrsna druga faza, poznata je po velikom utjecaju francuske opere na Verdijevo stvaralaštvo te će iznjedriti djela kao što su “Sicilijanske večernje” (1855.), “Krabuljni ples” (1859.) i “Don Carlo” (1867.). U narednim desetljećima, nezadovoljan društvenim i kulturnim prilikama u Italiji, talijanski skladatelj povući će se u osamu. Ipak, pred sam kraj života, vratit će se skladanju s operama kao što su “Otello” (1887.) i “Falstaff” (1893.) koje će krasiti izrazita dramaturgija, ali i složeni harmonijski jezik.