KRALJ EDIP

Sofoklo

Kazalište je prorok. Miješajući prošlost, sadašnjost i budućnost, tajnim nam jezikom govori o misterioznoj materiji od koje smo sazdani. Kuga na kušnju stavlja cijelu zajednicu. Da bi ozdravila, ova zajednica, koju predstavljaju njezini vladari, mora otkriti svoj pravi identitet. Maske će pasti i istina će izaći na vidjelo. Svih nas to svjetlo može zaslijepiti.

Može to biti samo zaplet tisuću godina starog kazališnog teksta ili raskrižje suočeno s ljudskom rasom s naslovnica današnjih novina. Misterij vremena i fikcije. Na pitanje: Kako izliječiti zlo koje nas pogađa?, dobili smo odgovor: Spoznaj sebe. Možda zato što je identitet misterij svih misterija. Najvažnije pitanje čiji je odgovor netom naveden. Očima nevidljiv poput kostura, jednako duboko utisnut u meso. Izgubljen u vremenu netom prije nas, zagrljaj muškarca i žene definirao je genetski koktel koji nam daje okus i oblik, dio nesreće, dio čežnje i dio potrebe. Odlučujući prizor, u odsutnosti naše volje. Devet mjeseci kasnije dodijeljeno nam je ime, također bez našeg pristanka. Na nekom od zavoja na putu, ako budemo imali sreće, razumom ili silom, na kraju ćemo postići nešto nalik slobodi. Ali u ovom trenutku, to je samo šaka pijeska u pustinji stvarnosti. Stari Grci rano su postali svjesni kobnog ponora između onoga što jesmo i onoga što smo odlučili biti. Edip znači onaj deformiranih gležnjeva. Ako dodijeljeno ime pečati sudbinu, mitski kralj Teban na poklon dobiva teške okove, zbog kojih je osuđen stalno činiti pogrešne korake. Međutim, nije li sudbina koju svi dijelimo vezala naše gležnjeve za hirove privlačnosti i genetike, zatvorene u nevidljivoj ćeliji jezika? Edip će tada biti svjedok, svemogući čovjek, a koji možda nije ništa drugo negoli drvena i krpena lutka. Figura krpenoga lutka u milosti sila za koje vjeruje da ih može kontrolirati, prema kojima se odnosi kao prema slugama, ne sumnjajući da su vrjedniji od njegove osobne volje. Spoznaj sebe, ponavlja kamen na ulazu u hram Apolona u Delfima, gdje ćete posrnuti na svom hodočašću i zaviriti u ponor sudbine. A svima je poznato, ako pogledamo u ponor, i ponor će do dna zaviriti u nas. I što nam Prorok ima reći, što vidi tamo dolje? Čudno i opasno ogledalo, Prorok nam vraća sliku koja bi mogla biti proždiruća refleksija Narcisa, otkrivajući živu Snjeguljičine maćehe Vještice ili blistavi Perzejev štit u kojeg kada pogledamo, pretvaramo se u kamen. Od svitanja zapadne civilizacije, pristiže taj primitivni artefakt zvan kazalište. Kolektivni prorok, mjesto na koje se dolazi i koje nas vidi kao dio nečega većeg osim kao individue, mjesto gdje sam ja netko drugi, na čijem se ulazu može čitati spoznaj sebe. Nadajmo se da možemo početi tražiti lijek za našu bolest zajedno.

Na posao često putujete – avionom. Od jednog do drugog grada u Argentini, do kazališta u kojima pripremate predstave ili do sveučilišta na kojima predajete. Je li zbog toga Rijeka za vas mali grad?

Rijeku ne doživljavam kao mali grad. Rijeka je samo drugačije veličine. Osjeća se da je bila važna luka, ima bogatu prošlost. Veća je nego što djeluje.

U Hrvatskoj ste 2015. godine surađivali na predstavi “#radninaslovantigona” u ZKM-u, kao scenograf i oblikovatelj lutaka, uz redateljicu Renatu Carolu Gaticu. Grčke tragedije volite donositi na novi način, vaše čitanje „Kralja Edipa” je suvremeno i blisko današnjim generacijama.

Grčki klasici predmet su mog posebnog interesa jer se na njima temelji zapadna civilizacija. Međutim, na ta djela ne gledam kao kao na sliku prošlosti, već kao na sliku sadašnjosti. Provjeravam jesu li klasici uistinu klasici ili su postali nešto mrtvo. To je moj prvi cilj. Klasik je knjiga koju nikada ne završiš čitati.

Adaptirali ste Sofokla, predstava se blisko obraća mladima i odraslima.

Adaptaciju sam radio misleći na aktualnost, jednom nogom u Sofoklovom djelu, a drugom u sadašnjem trenutku. Nije mi bila namjera samo „kozmetički” odjenuti djelo u novo odijelo. Nisam nanosio novu boju preko starog zida niti stvarao novi prozor za pogled u prošlost. Rekao bih da je riječ o starom prozoru s pogledom na sadašnjost. Sofoklo je zapravo nevjerojatno moderan, odabire, kroz retrospekciju, ispričati nam događaj kao kriminalističku dramu. Istodobno pričamo priču o tajni identiteta. Kako je ono što jesmo 99% misterij. Izvan naše kontrole. Definirani smo DNK-om naših roditelja.

Prilagodio sam dramu i maknuvši sve bogove, postala je monoteistička kako bi više odgovarala kršćanskom društvu. Likovi u predstavi brkaju državu, boga i tržište. Sve su to superbića današnjice. Ekonomisti su zabrinuti da će pandemija korona virusa izbrisati čovječanstvo jer je to loše za tržište…

Želi li Edip doista saznati ili se boji saznanja?

Edip je do kraja odlučan u saznavanju istine. Ono što djelo čini stopostotnom tragedijom jest upravo ta njegova želja za saznavanjem istine. Ne posustaje niti trenutka, ne povlači se niti korak unatrag. Jokasta sve shvaća prije Edipa. Savjetuje ga i upozorava. Ali on želi znati! Uspjeh, moć i novac dobiva zahvaljujući rješavanju sfingine zagonetke. On za sebe misli da je Sherlock Holmes. Ali nije. Vidimo to i sada tijekom pandemije. Je li to pod ičijom kontrolom? Moraš biti mudriji i znati da je sve povezano i da nitko ne kontrolira ništa. Tko si možeš saznati samo interakcijom, u kontaktu s drugima, životinjama, prirodom. Ponekad je harmonično, ponekad je borba.

Na što posebno stavljate naglasak u vašem „Kralju Edipu”?

Predstava je o misteriju identiteta.

Pogledajte, danas buja nacionalizam, rasizam. Neki su previše uvjereni u ono što misle da jesu, da su vrjedniji od drugih. Kada bi bili više u dodiru s misterijem identiteta i svjesni krhkosti onoga što zovu sobom, da stvari nisu pod njihovom kontrolom, shvatili bi da je važna skromnost te da trebamo jedni druge. Jedino što možemo, jedini način da saznamo tko smo jest pitati druge ljude. Neki misle da posjeduju svijet. Vidjelo se to izvrsno u ovoj korona krizi. Pokazalo se da oni koji se ponašaju kao da kontroliraju sve, ne kontroliraju ništa.

Lutke u „Kralju Edipu”, u predstavi ne za djecu već za mlade i odrasle.

Čuo sam već mnogo predrasuda, „Jao, rade Edipa s lutkama. Ne znaju više što bi novo”, „Lutke… znači predstava za djecu” i slično. Neki upiru prstom i misle da znaju najbolje. To je greška koju Edip neprestano ponavlja. Misli da ZNA. A ne zna ni tko je!

Lutke su kraljevi, oni vladaju. Lutkari su sluge. To je način na koji donosimo kontradikciju i metaforu – ljude koji naše kretanje čine mogućim tretiramo kao sluge.

Glumci Hrvatske drame i Gradskog lutkarskog kazališta.

Potpuno sam zaljubljen u glumce. Zato i jesam redatelj.

Ono što glumci moraju činiti je vrlo kompleksno i izazovno. Isključen je koncept da je jedan glumac jedan lik. Oni su tim. Svatko od njih zablistat će koliko čitav tim blista.

Čitavo vrijeme su na sceni. Sve je na njima. Jako su izloženi. Publika može vidjeti sve, zaista sve, pa i lutke koje čekaju da ih glumci ožive. Ništa ne skrivamo. Kao sat u kojem možete vidjeti cijeli mehanizam.

Tragično je, ali duhovito.

Potpuno pogrešno shvaćamo tragedije. Sofoklov pristup tragediji u „Kralju Edipu” je sarkastičan, ironičan. Nisam to ja izmislio. Od Shakespearea smo naučili da se tragediji koja nas najviše povrijedi treba moći najviše smijati. „Komedija je tragedija plus vrijeme”, kako kaže Woody Allen.

Kao i kod starih Grka, u vašoj predstavi nema žena.

Važno je pokazati tu neprisutnost žena koja je i danas jako raširena u društvu. U staroj Grčkoj to nije bilo zamjetno. Ali sada je važno to prikazati, podsjećatii. To je moderna slika političkog svijeta. Samo je jedan ženski lik u djelu. Zadržao sam tradiciju da glume samo muškarci, da imamo kor, da nema žena, nema scena seksa, nema scena ubojstava… mnogo je pravila iz grčkih tragedija kojih smo se držali. Nisam želio napraviti adaptaciju kao neki poludjeli umjetnik koji s klasikom radi što hoće, mnogo je pravila na koja sam pomno pazio.

U predstavi su glumci u crnim odijelima. Prva je asocijacija da se radi o političarima.

Da… Glumci lutkari, lutkari i glumci su i tjelohranitelji i članovi vijeća i savjetnici…

Političari misle da su nadmoćni. A mi očekujemo da budu svemoćni. Kao da nisu i oni samo ljudi. Krivimo političare koje smo sami izabrali. Ako rastemo kao društvo, imat ćemo i bolje vođe. Trump je tragedija zapadnog društva. Američkog društva. Je li to samo njegov problem? Ne. To je svačiji problem. Vrijeme je da se probudimo. Sva glupost, samouvjerenost, sve to govori o nama. Trump je prije svega ogledalo društva. A to je tragedija i to slama srce mnogo više od „Kralja Edipa”. „Kralj Edip” govori o našem odnosu s vođama.

Kada smo kod predrasuda… da zaključimo, za one koji misle da je Sofoklo prekompliciran.

Jednostavno je u smislu da je izravno, ali je ambiciozno i kompleksno. Mislim da vrijedi doći vidjeti. Glumci vas jedva čekaju!

Razgovarala Andrea Labik