U prvoj baletnoj premijeri ove sezone bavimo se prevođenjem partitura velikih skladatelja poput Stravinskog, Pergolesija, Debussyja i Ravela u kompozicije i ritmove raznovrsnog pokreta i plesa, u „Mediteransku trilogiju”. Neoklasičnim baletom „Pulcinella“ koreograf Giovanni di Palma izlazi iz stereotipa klasičnog baleta i prelazi u pantomimu komedije dell’arte. I to na špicama! Predstavljamo pravu baletnu zabavu za publiku svih generacija – punu prpošnosti, brzih izmjena, šaljivosti u iznimno koherentnoj izvedbi.

Simfonijska pjesma „Preludij za poslijepodne jednog fauna” Claudea Debussyja jedno je od najvažnijih glazbenih djela kasnog 19. stoljeća i vječna inspiracija koreografskim kreacijama, nastala je kao slobodna interpretacija stihova simbolista Stéphanea Mallarméa. Maša Kolar koreografijom oslikava faunovo poslijepodne na fantastičan način, gradeći priču na raskošnom plesačkom talentu solista riječkog baleta.

Nježno, profinjeno i strastveno neoklasično finale ove baletne trilogije inscenirat će s Ravelovom „Španjolskom rapsodijom” novo koreografsko ime europskih pozornica, Filipe Portugal.

Koreografska djela „Mediteranske trilogije“ još jednom predstavljaju i potvrđuju jedinstvenu ljepotu i snagu riječkog baletnog ansambla.

Predstava traje oko jedan sat i trideset minuta, uz jednu pauzu između prvog i drugog djela.

Giovanni Di Palma: Elegantna atmosfera commedije dell'arte

Svoju verziju „Pulcinelle” kreirao sam gotovo sto godina nakon što je slavni baletni impresario Sergei Diaghilev naručio glazbeno djelo Igora Stravinskog i producirao ga za Ballets Russes. Diaghilev je angažirao Pabla Picassa kao scenografa i koreografa, a Leonida Massina kao koreografa koji je sudjelovao i kao plesač.

Kao i u originalnoj verziji, koreografija donosi priču o Pulcinelli, figuri talijanske commedije dell’arte, o njegovoj djevojci Pimpinelli i četvero prijatelja. Priča o ljubavi i ljubomori razvija se, Pulcinella ljubi Rosettu, a u zapletu Pulcinella biva navodno izboden: ali sve je to samo šala, smišljena kako bi Pimpinella oprostila Pulcinelli nevjeru. Jedan od prijatelja, maskiran u mađioničara, vraća Pulcinellu u život. Trik je uspio: na kraju, Pulcinella i Pimpinella se vjenčaju, kao i ostali parovi.

Neoklasična koreografija odlično odgovara glazbi Stravinskog koju je skladao u svom neoklasičnom razdoblju. Scenografija osmišljena s Petrom Dančević Pavičić moderna je verzija renesansnog stila, s bijelim balonima koji predstavljaju mjesece, te visokim stupovima klasične Italije. Svijetle boje kostima, izvođači s maskama i velikim promjenama rasvjete podsjećaju tako na elegantnu atmosferu commedije dell’arte.

Maja Marjančić: Između stvarnosti i sna, umjetnosti i erotizma, duše i materije

Faunovo poslijepodne pjesma je francuskog autora Stéphanea Mallarméa u kojoj opisuje senzualna iskustva upravo probuđenog fauna koji u snolikom monologu raspravlja o svojim susretima s dvije nimfe tijekom jutra. Divljenje koje možemo osjetiti za ovog junaka dualne prirode, polučovjeka – poluzvijeri, proizlazi iz nesretne sudbine koja se uvelike podudara s ljudskom sudbinom. Dvojnost njegova bića mnogo je profinjenija za opažanja, odnosno osjećanja na duhovnom planu. Naime, Faun je rastrojen između svojih životinjskih instinkata i erotskih nagona koji će ga poticati da se baci u lov na nimfe, što ga povezuje s materijom i njegovim ljudskim žudnjama istodobno čineći od njega biće s dušom. Kao takvoga, privlači ga težnja za savršenstvom i umjetnošću, čiji je simbol njegova frula koja ga potiče na želju za dodirivanjem beskonačnosti. (Vrančić, Frano Likovi grčko-rimske mitologije u francuskom pjesništvu 19. stoljeća). Mallarméov faun zapravo utjelovljuje čovjeka kao umjetničko biće u svim njegovim najrazličitijim izazovima. Faun prirodu doživljava osjetilima, baš kao i umjetnik. On širom otvara svoje oči, a pogled na prirodu čini ga razigranim i hirovitim. Faun je simbol čovjeka rastrganog krajnostima, čovjeka razapetog između stvarnosti i sna, duše i materije, civiliziranog i animalnog ili, u krajnjoj liniji – apolonijskog i dionizijskog.

Upravo ta pjesma bila je inspiracija Debussyju da komponira djelo koje se smatra prekretnicom u povijesti zapadnjačke umjetničke glazbe koja je hrlila prema počecima moderne glazbe – Preludij za Faunovo poslijepodne. Debussyjev rad kasnije je poslužio kao temelj za balet Faunovo poslijepodne u koreografiji Vaslava Nižinskog koje je isto tako predstavljalo prekretnicu u baletnoj umjetnosti. Kao što je flauta u Debussyjevom preludiju donijela novi duh glazbenoj umjetnosti i otvorila put ka modernitetu, tako je Nižinskijev lik bosonogog fauna odbacio klasični baletni formalizam i otvorio put ka modernom plesnom izričaju. Naravno, takav faun podigao je mnoge kontroverze, a jedna od najvećih bila je ideja slobode seksualnog izražavanja gdje je u kontekstu grčke antičke arkadije otvorio izrazito erotski podtekst, završavajući scenu faunovim slikovitim upražnjavanjem seksualne želje.

Obje interpretacije Mallarméove pjesme bila su inspiracija za utjelovljenje našeg fauna, fauna 21. st. U koreografiji Maše Kolar on je narcis, samodopadan i autoerotičan, sve ono čemu svakodnevno svjedočimo u današnjem svijetu bombardiranom digitalnim medijima. Fauna više ne zanimaju nimfe, on više ne upražnjava svoje strasti u odnosu na nekog drugog, već u odnosu na samoga sebe. Ako je faun simbol čovjeka između stvarnosti i sna, umjetnosti i erotizma, duše i materije, postavlja se pitanje treba li uopće ljudske instinkte kategorizirati kao prirodne, dakle „dobre“, ili pak kao necivilizirane i stoga nužno „loše“?

Filipe Portugal: Španjolska rapsodija

Pronalaženje prave glazbe koja me inspirira uvijek je bio prvi korak u mojim kreacijama. Ovaj put, izazov je bio otkriti koliko će me Ravelova „Španjolska rapsodija” inspirirati.

Otkad mi je Maša pružila priliku koreografirati balet upravo na to glazbeno djelo, počeo sam upijati njegovu bit i uviđati gdje me ta glazba odvodi.
„Španjolska rapsodija” odnosi me na vrlo tajanstveno mjesto gdje sam zaveden snažnom, uzavrelom krvlju Mediterana. Bile su to moje prve misli dok sam slušao glazbu, postepeno su se razvijale i rasle.

Kao slikanje, moja je namjera koreografirati blisko Ravelovom glazbenom intenzitetu, dajući publici živu sliku onoga što sluša, unoseći u ovaj dijalog između glazbe i plesa vlastitu dramaturgiju.

Neizmjerno inspiriran prekrasnim plesačicama i plesačima Baleta HNK Ivana pl. Zajca, nije moglo biti ugodnije.

SADRŽAJ: Pulcinella

Mali trg u Napulju. Vragolasti junak Pulcinella ima djevojku Pimpinellu. No on svejedno očijuka s Prudenzom. To opazi Prudenzin mladić Florindo i pobijesni od ljubomore, a isto osjeti i Caviello vidjevši kako Pulcinella zavodi i njegovu djevojku Rosettu. Dva ljubomorna mladića odluče ubiti Pulcinellu. Pimpinella je vidjela mladiće kako ubijaju njezinog Pulcinellu i vjeruje da je umro.

U tom trenutku dolazi Pulcinellin prijatelj Fourbo. Pulcinella se „budi“ i traži od Fourba da obuče njegov kostim. Fourbo prijateljski posluša i pretvara se da je mrtav umjesto Pulcinelle. Dolazi očajna Pimpinella, plače za mrtvim Pulcinellom, ne znajući da je to zapravo Fourbo. I stanovnici Napulja ga oplakuju. Pojavljuje se čarobnjak, kruži oko mrtvog tijela i velikim pokretom vraća Pulcinellu u život. Svi su šokirani, a ispod čarobnjakovog ogrtača pojavljuje se pravi Pulcinella. Nastaje potpuna pomutnja jer su na sceni odjednom dva Pulcinelle. Pimpinela pada u nesvijest.

Nešto kasnije Caviello i Florindo također se odluče presvući u kostim Pulcinelle u nadi da će tako privući pažnju Rosette i Prudenze. Odjednom su na sceni četvorica Pulcinelle, a nitko ne zna koji je pravi, pa zavlada opća pomutnja. Potom ulazi čarobnjak i Pimpinelli odaje tko je pravi Pulcinella, na što ona skida maske trojici „lažnih“ Pulcinella, sretna što je ponovno pronašla svoga dragog.

Slijede vjenčanja: Prudenza se udaje za Florinda, Rosetta za Caviella, a Pulcinella ženi Pimpinellu.

Igor Stravinski (1882.-1971.), Giovanni Battista Pergolesi (1710.-1736.): Pulcinella, K034

Overture: Allegro moderato
1.Serenata: Larghetto: “Mentre l’erbetta”
2.Scherzino: Allegro
3.Allegro
4.Andantino
5.Allegro
6.Ancora poco meno: “Contento forse vivere”
7.Allegro assai
8.Allegro – alla breve: “Con queste paroline”
9.Andante: “Sento dire no’ncè pace”
10.Allegro: “Ncè sta quaccuna po”
11.Presto: “Una te fallan zemprecce”
12.Allegro – Alla breve
13.Tarantella
14.Andantino: “Se tu m’ami”
15.Allegro
16.Gavotta con due variazioni
17.Vivo
18.Tempo di minuetto: “Pupillette, fiammette d’amore”
19.Finale: Allegro assai

Intervju: Što o Pulcinelli kaže koreograf Giovanni Di Palma

Kakva je suradnja s riječkim Baletom? Kako ste odabirali plesače za uloge?

Iznimno je zabavno kreirati s njima. Mislim da je ovo za njih nešto novo pa trebaju moje ohrabrenje, no, njihova koncentracija je iznimno visoka. Solisti moraju imati sjajnu tehniku i vještinu plesa u duetu, u podrškama, izdržati napetost do kraja. Reakcije moraju biti vrlo izoštrene i točne. Jako sam sretan što sam sve to dobio od riječkog Baleta.

Teško mi je objasniti zašto sam nekoga odabrao. Jako su kvalitetni, jednostavno privlačni. Po energiji sam osjetio tko je za koju ulogu, tko odgovara onome što sam zamislio. Također, važni su mi unutarnji kontrasti balerina i baletana.

Kada ste se zaljubili u „Pulcinellu” i Stravinskog?

Ja sam iz Napulja. Pulcinella je dio naše tradicije i poznajem je jako dobro. Na glazbu Stravinskog plesao sam mnogo puta, obožavam njegovu različitost i skladbe iz svih njegovih razdoblja. Prekrasna glazba „Pulcinelle” spada u neoklasični.

Kako vam se sviđa što je ova neoklasična baletna jednočinka „komedija od zanata”?

Mora biti realno, iskreno, upravo onako kakva je i commedia dell’arte koja stvarnost donosi na komičan način.

Umjetnici su commediju dell’arte koristili za komentiranje svoje svakodnevice. To na svojevrstan način koristimo i u ovom baletu – izlazimo iz stereotipa, nazovimo, pantomime klasičnog baleta i prelazimo u pantomimu commedije dell’arte gdje je najvažnija ekspresija tijela. Zanimljivo je, s obzirom da svi imaju maske, oduzeo sam im mogućnost komunikacije očima, ali su naglašeni, puno važniji i snažniji izrazi ustima i tijelom. Dijelom podsjećaju na lutke.

Postoji li pomak u priči ili se držite tradicije?

Pulcinellina maska je originalna, naborano lice s velikim nosom. U potpunosti poštujemo izvornost priče baš kao što je to učinio i Stravinski koji je svojevremeno modernizirao Pergolesijevu glazbu. Djevojke su šik, seksi, ali i slatke, još k tome čine se i nadmoćnijima.

Zamišljao sam ovaj balet kao glazbenu kutiju: pojavi se, razvija se i ponovno zaspi. Priča je jasna i lako shvatljiva svim generacijama.

Razgovarala Andrea Labik

Michele Pastorini kao senzualni Faun iz Mediteranske trilogije

Maša Kolar koreografkinja je „Poslijepodneva jednog fauna” koje čini Mediteransku trilogiju uz „Pulcinellu” Giovannija Di Palme i „Španjolsku rapsodiju” Filipea Portugala. U ulozi Fauna izmjenjuju se Michele Pastorini i Nicola Prato, dva sjajna interpreta koji nose ono nešto novo što je koreografkinja uz svoj autorski tim željela ponuditi publici u tih senzualnih desetak minuta simfonijske pjesme, Debussyjeva najpopularnijeg i najizvođenijeg djela.

Skladatelj Claude Debussy je obožavao književnost i umjetnost, a inspiraciju za „Preludij za poslijepodne jednog fauna” pronašao je u pjesmi jednog od najvećih francuskih pjesnika toga vremena Stéphana Mallarméa. Duboka promišljanja i prepravljanja poeme trajala su deset godina, što nije neobično, pjesnik je tada razmatrao golemi rasprostranjeni svijet unutarnjih osjećaja, ljudskih stanja, prenoseći neizrecivo u pjesnički stih. Mallarméov je pjesnički duh bio toliko snažan da je utjecao na nastajanje brojnih drugih umjetničkih djela, među kojima je i Debussyjeva skladba. A francuski su pjesnici tog vremena, kojima se Debussy toliko divio, vrhuncem smatrali – glazbu.

U drugoj polovini 19. stoljeća vladalo je opće oduševljenje likom fauna. To tajanstveno biće iz grčko-rimske mitologije u erotskoj je potrazi za nimfama, uz svjetlucave zrake popodnevnog sunca, u lakoći senzualnosti, egzotičan je, znatiželjan.

Dualni Faun donosi metaforičku sliku. Prije svega, riječ je o liku koji ima fizionomiju polučovjeka – poluzvijeri, ima prsa i glavu čovjeka, ima dlakave šape, te na glavi rogove i na nogama papke jarca. To hibridno, dualno biće rastrojeno je između životinjskog instinkta i erotskih nagona što ga potiče na lov nimfi, a približava ga i ljudskim žudnjama. Kao biće s dušom teži umjetnosti, savršenstvu i beskonačnosti koje simbolizira frula. Jednako tako, pun napetosti i oklijevanja, čovjek je biće u kojem se bore duša i tjelesni nagoni.

Poslijepodne predstavlja sunčani dio dana, a budući da poema započinje ujutro i završava u uspavljujućoj vrućini popodneva što Fauna ponovno vraća u san, krug se zatvara na samome sebi, sa snovitim okvirom, u maštanju, između stvarnosti i sna, u želji za vječnošću.

Uz jasno polazište, Faun Maše Kolar je suvremen, drugačiji, središte njegova zanimanja nije nimfa, već on sam. Faun je sada narcis, a do sada je svojom poetičnošću i ljepotom pokreta uspio osvojiti i hrvatsku i njemačku publiku.

Prvak Baleta Michele Pastorini u ulozi Fauna čitavo je vrijeme u suodnosu s velikim narančasto-žutim kolutom izvodeći pritom točno sve detalje i savladavajući svoje vlastito „sunčano poslijepodne” u okviru kruga, što zasigurno nije nimalo jednostavno, koliko god to u njegovoj izvedbi tako izgledalo.

O svojem je osjećaju prema Faunu u koreografiji Maše Kolar rekao:

Faun je poznat po tome što je jako zaljubljen u sebe, izrazito narcisoidan. Ne u druge, nego u sebe.

Mnogo sam razmišljao o tom aspektu. Zamislite kako bi bilo lijepo moći misliti samo na sebe, voljeti samo sebe, bez očekivanja i potrebe da udovoljite drugome. Zbog toga – bravo, Faune! 🙂

Kao plesač činiš sve kako bi zadovoljio vizije drugih koreografa. Dakle, već ne mogu biti Faun.

Rad na našoj verziji Fauna nije bio lagan proces, Maša je tražila specifičnu kvalitetu pokreta, posebnu muzikalnost i istovremeno jasnu atmosferu za Fauna i Nimfu. Cilj je bio uskladiti sve te elemente. Jasno je da je najzahtjevniji dio rada bio s velikim krugom. Shvatio sam da on doista odgovara i reagira na moja raspoloženja, kao da je jezgra samoga Fauna. Ono što želim reći jest da krug uopće ne mari jesam li raspoložen, jesam li ljut ili sretan. Krug zahtijeva točno određenu količinu energije, savršenu mjeru snage i mekoće. Krug je odličan učitelj, podsjeća me da moram pronaći pravu ravnotežu ili barem pokušavati naći je ako želim surađivati s njim. Pravi Faun je krug, a ja samo učim od njega.

Priredila Andrea Labik

Maurice Ravel (1875.-1937.): Rapsodie espagnole

I. Prélude à la nuit
II. Malagueña
III. Habanera
IV. Feria

Intervju: Filipe Portugal koreografira Španjolsku rapsodiju

Gledajući vašu probu, doživjela sam koreografiju i kao neoklasičnu i modernu, profinjenu, uz poze koje se elegantno slijevaju scenom jedna u drugu, izgledaju pritom i izrazito nježno i izuzetno zahtjevno, uz mnogo prekrasnih detalja.

Drago mi je što to kažete. Naravno, klasični balet je u mojim temeljima, međutim moj koreografski rad poseže za istraživanjem vlastitog jezika. Prirodno je crpiti iz vlastitih temelja, ne treba od toga bježati. Maša Kolar je htjela komad na špicama i zbog toga sam sretan. Volim ih koristiti i inače u svojim koreografijama jer mi se sviđa oblik nogu plesačica koje imaju špice. Također, odustajanje od špica je lako kada si moderni koreograf, u čarapama sve teče lakše i povezanije. Na špicama ponekad ne možeš postići tu lakoću. Ja ipak vjerujem da možemo postići mnogo. Znajući da riječki Balet ima uglavnom moderni repertoar, ples na špicama čini mi posebno zadovoljstvo i izazov je.

Kako riječki Balet odgovara na neoklasične zahtjeve?

Ne bojim se zahtijevati. Oni su navikli i na taj materijal. Lijepo je pratiti taj proces, od trenutka kada se ponovno privikavaju na špice dolazi do trenutka kada špica više nisu ni svjesni.

Prema vašem smirenom, tihom tonu na probi, a i sada, djeluje mi kao da vrlo smireno, ali jasno niste spremni činiti nikakve kompromise? 🙂

Upravo tako. Ne volim govoriti: mora biti ovako, mora biti onako. Postoje doista brojni načini da bude onako kako ste zamislili. Dozvoljavam si da me inspiriraju njihove osobnosti.

A u riječkom Baletu različitih osobnosti doista ima. Kakvo je vaše iskustvo s Baletom s karakterom?

Svatko je drugačiji. Ne mora uvijek biti ni ugodno niti lako nositi se s njihovim osobnostima. Umjetnici su ponekad egocentrični, usredotočeni na sebe. Svatko želi postići nešto. Zanimljivo mi je pratiti kako ja reagiram na svakoga od njih, kako prihvaćam svaku osobnost i pokušavam voditi, kako je često efektivan potpuno različit način pristupa. To je neizbježno. Nisu mašine. Kada bih ja rekao da naprave nešto, a kada bi oni to savršeno izveli, što bi tu bilo zabavno?!

Način uvijek postoji, pogotovo ako je tu i talent. Dobro je što se ne uzrujavam, ali na kraju, bitno je da oni razumiju koreografsku misao i uspiju to spretno izvesti. Primam sve što imaju za ponuditi. Ja im predam pokret, polazište, a oni sa svojim osobnostima tome pridaju nešto svoje. Što ih bolje upoznam, moja saznanja utječu na to kako koreografiram.

To se na sceni doista vidi, često izvode potpuno istu koreografiju, a zrače potpuno drugačije.

Mnogo radimo na osjećajima. Svaki pokret ima tendenciju povesti plesača u neki osjećaj, pokret koji se onda pak rastapa u nešto drugo i teče dalje…

Ne bih volio robotiziranu koreografiju gdje svi rade jednako u istom trenutku.

Isto tako, ne želim da plešu samo kao da su sami pred publikom, nego da reagiraju jedni na druge, ako se i osmjehnu jedno drugome osjećajući povezanost, to je prekrasno, želim da i uživaju u trenutku. Svaki dan je drugačije.

Kažete da vaša koreografija na Ravelovu Španjolsku rapsodiju ima svoju dramaturgiju. Ima li i priču ili..?

Nema priče. Ima dramaturgiju u smislu da može pričati priču, ali već sama glazba je priča, nisam pokušavao graditi novu. Glazba je vrlo poznata, misteriozna, jako zavodljiva. Volim se povezivati s glazbom na koju koreografiram. Dramaturgija je unutar tog dijaloga. Težim tome da dok slušate glazbu, da je zapravo vidite u mojoj koreografiji. Kao živa slika koja nastaje pred vama. Glazba je povezana s pokretom, pokret i plesače u živim bojama otkrivat će i skrivati tamni paneli, svjetlo i sjene stvarat će priču.

Kada kažete – španjolska rapsodija – već se u glavi nižu neke slike i asocijacije. Ono što vaša koreografija prikazuje, zasigurno nije klišej koji bi se vezao uz tu sintagmu. Drugačije je. Neočekivano.

Nisam želio robovati očekivanjima. Želio sam ponuditi nešto drugačije. Postoje neke početne točke koje biste povezali sa Španjolskom, ali razvija se u nešto drugačije.

Kada radite novo djelo, koliko dnevno provedete uz glazbu na koju koreografirate? Radili ste i na glazbu Šostakoviča i Bacha i Glassa i Pärta i Richtera i Adamsa i Sibeliusa i Debussyja i Piazzole i Hačaturjana i Wagnera…

Cijelo vrijeme slušam tu glazbu. A slike se stalno pojavljuju. Srastam s glazbom. Definitivno, moj koreografski materijal nastaje iz slušanja glazbe. Iz kojeg god razdoblja bila, bitno je da me dotakne, pogodi.

Za svakog koreografa važan je korak. Kakav je vaš koreografski korak?

Jako mi je stalo do svakog koraka i načina na koji ih povezujem. Plesačima je to ponekad svejedno, ponekad je sve samo prolaz kroz koreografiju od jednog do drugog koraka. Za mene je svaki korak poseban. Zanima me što sve možemo i koliko možemo postići sa svakim međukorakom.

Ponekad plesači za vrijeme izvedbe na sceni broje korake, što zna omesti pažnju. Što vi o tome mislite?

Razumijem brojanje… Ali… Kada počinjem raditi na koracima, dobro poznajem glazbu. Muzikalnost je za plesače 50% posla, izuzetno je bitna i važno je da osjećaju glazbu. Ja primjerice, kao koreograf radim uz glazbu, a ne protiv nje, jedno drugo naglašava i podcrtava.

Brojanjem i vježbanjem možeš naučiti kada što plešeš, ali puno je bolje kada osjećaš i čuješ kada što plešeš. Ponekad, kao plesač to mogu reći, je glazba takva da ne možeš drugačije nego brojati. Ali u nekom trenutku trebao bi moći više ne brojati. Uvijek radije biram note nego brojeve. Brojanje nakon nekog vremena postane glazba. Ako brojiš, ne slušaš glazbu.

Što vas kao koreografa može zabrinuti?

A što biste izdvojili kao dosadašnje koreografske vrhunce?

Ne gledam na svoje koreografsko iskustvo kao na tek nekoliko vrhunaca. Svako iskustvo mi je prebitno. Ne treba mi vrhunac. Uvijek je vrhunac. Uvijek mi znači doista mnogo.

Prvi put sam kao koreograf u inozemstvo putovao u SAD, u Balet Charlotte i bio sam zabrinut jer sam do tada radio za Balet Zürich i poznavao sam svakog od plesača u dušu, znao sam tko što može, što mogu od koga očekivati i kako tko reagira. Stigavši u Ameriku, imao sam i glazbu i koreografiju, ali me brinulo kako će biti raditi s plesačima kojima ne znam ni osobnosti ni način kretanja… Shvatio sam tada da si jednostavno moram dati vremena upoznati trupu i tek polako započeti dijalog, prepustiti se prilici da me inspiriraju, upakirati sve što vidim i tek tada koreografija dobiva oblik. Divne uspomene imam kako iz Amerike, tako i iz Kine, iz Cannesa itd… Slike koje mi se urežu kao uspomene s različitim ljudima na svim tim mjestima ostaju sa mnom dugo. Toliko se dajem u svaki komad koji radim, zaljubljen sam u glazbu i to što se razvija, a onda moram odgledati i otići… tužno… Ali na kraju, odlaziš s lijepim osjećajem jer si radio i stvorio nešto.

Kako vam je u Rijeci?

Jako mi se sviđa u Rijeci. Posebno je. Riječki Balet čine ljudi koji mnogo daju.

Razgovarala Andrea Labik

Iz medija

Total Croatia News – Young Japanese Ballerina in Rijeka: ‘I am Happy to Start My Professional Career Here’

Novi list – Mlada japanska balerina u Rijeci: ‘Sretna sam što sam baš tu počela svoju profesionalnu karijeru’

Glas Istre – MEDITERANSKA TRILOGIJA: Hvaljena plesna predstava 25. veljače u Puli

Glas Istre – FOTO / “Mediteranska trilogija” riječkog HNK-a: NEVJEROJATNA LAKOĆA POKRETA

Balet.com.hr – Uspjeh riječkog Baleta

Glas Slavonije – “Mediteranska trilogija” u Njemačkoj

Online Merker – LUDWIGSBURG/ Forum Schlosspark: DAS BALLETT RIJEKA aus Kroatien – im barocken Stil

Svijet kulture – Novi međunarodni uspjeh riječkog Baleta