RASTANCI

Mani Gotovac

Tisuće romana, milijuni pjesama, bezbrojni filmovi, govore o rastancima. Mnoge od tih rastanaka, makar bili tuđi, izmišljeni, nosimo sa sobom kroz život i ne možemo se rastati s njima. Oni su dio naše memorije, kao i naši vlastiti rastanci. Sigurno smo se često pitali što je bilo nakon rastanka u nekom romanu ili filmu. Kako su naši junaci živjeli ostatke toga rastanka? Iako nam je odgovor zapravo jasan, jer i sami smo se rastajali i znamo da se od rastanka ne možemo rastati. Rastanak uvijek ostaje s nama. Roman Mani Gotovac „Rastanci“ bavi se takvim nemogućim rastajanjem, ljudima koji se uz svu najbolju volju, uz svu patnju kojom su doprinijeli dobrom rastanku, nikako ne mogu rastati. Njihovo rastajanje trajno je stanje. Ono nikada nije zapravo izvedivo. Ono se događa na razini pogleda, ali iza horizonta nazire se novo rastajanje. Dvoje ljudi koji izmjenjuju duše nisu se u mogućnosti rastati, jer jedan dio te duše uvijek je kod onoga drugoga. Tamo se stalno vraćaju po nju.

Radite predstavu prema romanu Mani Gotovac. Kakav je bio vaš prvi susret s Mani, u bilo kojem obliku?

Prvi susret s Mani… Viđala sam je u kazalištu u Splitu, došla je s predstavom HNK-a Varaždin „Fališ mi“.

Ravnateljica Hrvatske drame Renata Carola Gatica pozvala me da režiram predstavu „Rastanci“, čitala sam roman i zapravo je najviše znam kao autoricu. Naravno, znala sam o njoj kao o javnoj osobi, jednostavno je neizbježna, ostavila je svugdje traga. Kazališni čovjek. Privatan dio života nemam naviku iskapati, osim ako se ne nametne na naslovnicama, pa se „zakači za oko“. Uranjajući u roman, u taj materijal, počela sam se zaljubljivati u likove. Moram se zaljubiti da bih mogla raditi predstavu.

Ali ozbiljan „susret“ s Mani bio je preko priča, jer svatko ima svoju priču o njoj, svatko ima što za reći o vremenu Mani. Kada se doznalo da radim „Rastanke“, svi su mi prilazili s pričom o Mani. Naknadno sam sve više shvaćala koliko je fascinantna bila ta žena. Mislim da je onda, a i danas ništa manje, teško bilo biti žena intendantica jer je sve oko nje bio muški svijet. Pa jednako je i sa ženama redateljicama.

Privatni život Mani Gotovac počela sam istraživati tek kada sam se počela baviti romanom i predstavom i osmišljavati sve, i to najuže i najbliže s njezinom obitelji, s njezinom kćeri Katjom i njezinim unukom Jakovom. Oni su počeli dolaziti i na probe i to nam je jako dragocjeno. Predivno od te obitelji. Nije to obična obitelj, oni su baš odrasli u kazalištu. Bojali smo se kako će reagirati, ali oni, naravno, znaju – kazalište mora biti drugačije od života. Jako je emotivno. Rekli su: „Samo se još jednom želimo susresti s Mani…“.

Međutim, da ne bude pogrešnih očekivanja, ovo nije predstava o Mani Gotovac?

Nije i treba to naglasiti. Kao prvo, bavimo se romanom, a roman nije stvarni život Mani Gotovac. Roman „Rastanci“ je samo predložak, dramatizaciju je napravio Elvis Bošnjak, ali prvenstveno je to ljubavna priča iz romana kojeg je napisala Mani Gotovac. Ta dva lika u romanu se zovu Luz i Luv. Mani Gotovac u romanu primjerice ne spominje da je vezana za kazalište, glavni ženski lik je ovdje filmska kritičarka i više je stavljen naglasak na ljubavnu priču.

Svi koji očekuju da će vidjeti Mani, da će gledati Tanju Smoje u ulozi Mani – neće. U romanu ima nekih poveznica s njezinim životom, ali roman nije napisan samo po stvarnom životu, mnogo je tu i fikcije. Ako netko očekuje prenošenje stvarnog života, onda bi bilo bolje pogledati dokumentarac, nego očekivati igranje života.

Predstava je fikcija bazirana na stvarnim događajima. Očekujte ljubavnu priču o dvoje ljudi koji se vole na takav način da pomiču brda. Kada je toliko toga velikoga u ljubavi, mora biti i jedne… teže strane. Ako imamo visoke, najviše vrhunce imamo i jako duboke ponore. Moramo imati ravnotežu. Zato je Mani zanimljiva i kao stvarna osoba. A zato i ova ljubav nije obična ljubav već ona koja ruši sve pred sobom.

Što nam možete otkriti o romantičnoj drami „Rastanci“?

Na scenu donosimo dramu prema romanu „Rastanci“ Mani Gotovac, romantičnu ljubavnu dramu. Ponekad nam svima treba priča o ljubavi i lakoće u svemu tome. Premijera nam izlazi na Svjetski dan kazališta 27. ožujka i to baš u Rijeci, a Mani Gotovac obožavala je kazalište, voljela je Rijeku. Posložilo se lijepo, nadam se da će i njoj to, tamo negdje, isto značiti.

Ljubavi nikad dosta. Ne možemo stalno preslikavati stvarnost jer je ona već preslikana puno bolje nego što je mi možemo prikazati. Gomilu stvarnih tužnih priča mi ne možemo nadglumiti, kazalište treba prikazivati put kamo ići, a ne samo zrcaliti stvarnost. U doba Shakespearea u ta se zrcala dodavao zlatni prah i zato ova stvarnost mora biti malo ljepša, bolja. Prijateljstva i ljubavi koja ne srećemo mnogo puta u životu.

Humora, pjesme, plesa, romantiziranog života… to želimo donijeti, zašto ne?! Dođite!

Možemo još otkriti primjerice… Prvi čin ima „okus“ mjuzikla, bez pjevanja.

Kada se radi bilo koji roman, bezbroj je rukavaca kojima možete krenuti, a morate izabrati jedan, jednu liniju koju ćeš pričati, izabrati scene.

Imamo i scenu filmskog seta u kazalištu, s Golikom. „Gruntovčani“.

Imat ćemo i projekcije, bit će i filmskih scena.

Ne pričamo o Mani, već o likovima iz romana, Luz se, kao filmska kritičarka, razumije u dobre filmove, gleda stare filmove i takve smo izdvajali, isječke filmova na kojima su oni odrasli. U to je vrijeme film bio bitan. Išlo se u kino, ništa nije bilo tako dostupno, odlazak u kino bio je događaj. Plesalo se na zabavama.

U knjizi se spominje i Arsen Dedić, koristit ćemo i njegovu jednu skladbu.

Ne krećemo linearno, predstava počinje završetkom romana.

U romanu je jako bitna i Venecija. I nije bitno što se dogodi na kraju, oni su – zajedno.

Kako ste onda kao autorski tim dolazili do rješenja? Kakav je vaš „potpis“?

Sa svim suradnicima puno razgovaram. Jako su mi bitni. Bez ljudi ne mogu. Koliko mi u početku procesa znači autorski tim, toliko tijekom procesa još i glumci. Jako je teško naći ljude kojima vjerujete, imala sam sreću naći ljude s kojima se tako razumijem. Nazovem autora dramatizacije Elvisa kasno navečer nakon probe i kažem mu: „Ja bih to izbacila.“ „Zašto?“ I ne slažemo se uvijek, komentiramo štrihove. Isto tako i s ostalima. Rješenje se uvijek nađe i smisli. Kada u ljudima nađem ono što funkcionira, onda ne puštam.

Tražila sam da autorski tim čine ljudi s kojima sam već surađivala, ovo je velika predstava, imamo više od dvadeset ljudi, a više od pedeset kratkih scena! Filmski rezovi koje ne možete svaki put prekidati mrakom, pa prirediti novi prostor. Sve mora biti u jednom prostoru koji igra sve što treba, koji se pretapa, preko glumaca zapravo doživljavamo koji su to prostori. Scene obično traju po 10-ak minuta, pa onda opet sljedeća… A naše scene traju tek po nekoliko minuta kako bismo obuhvatili cijeli taj protok vremena, od 70-ih do 2018. godine. Treba i odjenuti sve te ljude u 53 scene i u tim različitim vremenskim razdobljima u različitim stilovima! Nadam se da me Marita Ćopo ne mrzi.

U svemu tome imamo i ples, jako je puno glazbe u predstavi. Grisha Levchenko je suradnik stoljeća, napravio je brdo glazbe! Glazbu također koristimo na filmičan način. Ponekad nam glazba više dolazi do izražaja, imamo i neke scene magičnog realizma bez teksta. Osobno, pitanje je ukusa, ne volim naturalizam u kazalištu. To mi oduzima maštu. Pogotovo u kazalištu, s filmom je drugačije jer se pokriva kadrovima. A u kazalištu ne možete dobiti krupni kadar, uvijek vidim sve, uvijek vidim cijelu figuru. Kazalište je igra. Za maštu je uzbudljivije podići ga na kazališni jezik.

Jako volim kazališni jezik. Puno je bogatiji od onoga kojeg mi koristimo. Kada idem gledati „Romea i Juliju“ ja vjerujem da su to Romeo i Julija! Ne mora mi to netko dodatno podcrtavati. Što znači seks, što znači svađa u kazališnom smislu? U tome se svemu moraju koristiti kazališna sredstva, koja obožavam. I jako volim glazbu na sceni. Scenski pokret mi je jako bitan. Ali ne mislim samo na ples, iako imamo i plesove kroz koje u ovoj predstavi i određujemo koje je razdoblje, jesu li 70-e ili 80-e primjerice. Za to nam dolazi Pravdan Devlahović. Najdivniji čovjek iz scenskog pokreta koji sve radi iz glumaca, ništa nije neprirodno „nalijepljeno“. On u milimetar riješi scenu. Napravi genijalnu promjenu i sve funkcionira. Ima dječju energiju i radost u svom poslu, sve radi s lakoćom. Asistentica režije Marija Klanac je detaljist i uvijek primijeti nešto što ja ne vidim.

Dakle, party na sceni?

Imamo dva partija!

Luz i Luv glavni su par „Rastanaka“, kakav je njihov odnos kroz sve te godine?

Redateljski posao je 99,9 % dobra podjela. Ovdje stvarno imam sreće… Tanja Smoje je jedna od najdivnijih glumica ikada. Ja tako osjećam. Ima urođeni magični realizam, prirodno joj dođe, stvarna situacija, ali potencirana. Unutarnji svijet toliko dolazi do izražaja da se može na bilo koji način prikazati. Drugi faks mi je režija, kazalište pri Državnom akademskom teatru Jevgenija Vahtangova u Moskvi, škola je cijela bazirana na tom smjeru da drži liniju humora i tragedije. U „Rastancima“ držimo liniju humora, ljubav nije samo patnja i romantika, uvijek je i humor. Kada vidite dvoje zaljubljenih, malo su smiješni. Oni misle da su jako ozbiljni, ali ponekad su doista smiješni. Tanja Smoje i Janko Popović Volarić to imaju prirodno!

Što se tiče muškog lika, tražili smo nekoga tko ima ono nešto da čim izađe na scenu odmah povjerujem da je – frajer. Super da je mogao biti u Rijeci, da mu je odgovaralo s terminima! Dugo smo tražili pravoga za lik Luva. Tanja i Janko, što je najbitnije, imaju kemiju. Neke stvari možeš napraviti, a neke trebaju doći prirodno i onda je to poklon od neba, stvarno to doživljavam tako. Ne rade tek tako testove „kemije“ među partnerima u filmu. Mislim da smo super „uboli“.

Kakav je ansambl predstave?

Svi do jednoga su – wow! Ostatak podjele je jako igriv i sve je isto tako pogođeno, svatko je na pravom mjestu. Dramski ansambl je divan. Nisam vidjela takvu slogu, da se na sceni druže i podržavaju, da uživaju raditi zajedno, onda je i nama veliki užitak raditi s njima takvima. Što se tiče ansambla, baš smo sretni, meni je to odmor.
„Rastanci“ su veliki projekt. Čini mi se da sam baš imala luđačku sreću raditi na njima. Došla sam uplašena, dolazim u Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, iščekujem ozbiljne glumce i ansambl… Sav strah brzo se rasplinuo.

Ponekad se baš jako smijemo, možete pitati i našu sjajnu, ažurnu i vrijednu inspicijenticu Antoniju Družetu. Zaigran je ansambl, a takvih je glumaca inače jako malo. Stvarno tako mislim, ja sam njima oduševljena, ovo je jedan od najboljih ansambala! Njihovo zajedništvo je toliko dragocjeno, oni se toliko dobro razumiju, pomažu si. Ništa im nije problem. Nema umišljenih veličina, ali ima veličina. Nema kod njih „ja neću“. Prezahvalna sam im! Jako često teško je to dobiti. Čak i oni koji imaju manje uloge, naprave predivne minijature… Imate primjerice Leonoru Surian Popov i, prema svemu što sam o njenim uspjesima čula, očekivala sam tko zna što, kada ono najnormalnija, divna osoba koja se baca naglavačke, spremna je raditi, pomoći, davati ideje, rješenja. Pa imate Ivnu Bruck koja je iz „Orlanda“ Talijanske drame došla k nama, koja je tako brzo naučila tekst. Čim je ušla na scenu, već je imala lik, kao da je bila s nama otpočetka! Damir Orlić je genijalan. Osjeća se da je bio dio ovog ansambla. Što god napravi toliko je duhovito. Jasmin Mekić je divan, donosi toliko dobru atmosferu na probama, zna se zezati, on se ne trudi biti duhovit, on to jednostavno jest. Pa Denis Brižić da ne govorim, oni imaju urođeni humor, a to najviše cijenim i u životu i u kazalištu.

Nadam se da će se sve to što doživljavamo na probama, to što nam je toliko lijepo i zabavno osjetiti i na izvedbama pred publikom, da se i u drami osjeti humor.

Dodala bih da se atmosfera koju su stvorili iskusni glumci prenosi i na mlade glumce. Oni imaju potpunu slobodu probati bilo što. Gleda ih se kao dio ekipe. To je ogromna rijetkost! Atmosfera je takva da je pogreška u redu i iz nje učimo. Imate divne mlade snage i predivne osobe, Deni Sanković, Mario Jovev, Ana Marija Brđanović, Romina Tonković. Žao mi je što im ne mogu dati više teksta! Želimo im još dopisati jer zaslužili su – sve najbolje!

Imamo i dječaka iz Riječkog kazališta „Kamov“.

Nitko se ne žali, naprotiv, neki su pitali i za zadatke koje bi odradili kod kuće, prije proba! Moja asistentica Marija i ja smo se u čudu i oduševljenju pogledale, zar i to može?!

I svi iz tehnike su divni, što god pitamo sve može. Stvarno predivan proces!

I vi zračite smirenošću i pozitivnom energijom i onime „znam što radim“, vjerujem da i to puno znači.

Nema to veze sa mnom. To su oni. Složnost nema veze sa mnom. To ima veze s tim ansamblom.

U Rusiji studirate, u Splitu ste glumica dramskog ansambla.

Da, vanredno studiram, drugi fakultet. Splitsko kazalište mi je uistinu izlazilo u susret, odrađivala bih predstave pa bih odlazila polagati ispite u Rusiju, paralelno sam stalno pisala radove. Ostalo mi je položiti državne ispite koji počinju sada, a čeka me i predstava u kojoj ću igrati u Splitu, a onda i projekt u &TD-u, pa Splitsko ljeto, itd…

Došla sam ’91. najprije u Rijeku, očuh je radio nekoliko godina u Rijeci, pozvan je u Split i preselili smo tamo ’95. Krenula sam u Splitu u treći razred osnovne. Zato mi se čuje splitski, zavlačim, znam.

Plodna godina pred vama i zanimljiv put iza vas.

Danas glumci režiraju, može se to danas. Međutim, otišla sam na taj studij režije jer smatram da se treba više putovati, treba kazalište doživljavati ne samo u okvirima zemlje u kojoj jesi nego ponekad pogledati gdje smo mi u tome na svjetskoj razini, pogledati predstavu ne samo u svome gradu nego i u susjednim zemljama, pa i dalje. To otvara vidike. U svakoj zemlji doživljaj kazališta je drugačiji. Rusija je kolijevka tog teatra Stanislavskog, svi smo krenuli od te točke. Stanislavskog spominju u svim dijelovima svijeta, znači da je ostavio nekog bitnog traga u kazalištu.

Htjela sam vidjeti druge ljude, kako oni razmišljaju, kako dišu. U našoj maloj zemlji jedna je akademija za redatelje i ako ne dolaze vanjski, onda svi dolaze iz te jedne iste škole, s jednim naučenim principom unatoč svim individualnim razlikama… Ako učim na drugom kraju svijeta, možda mogu donijeti nešto drugo. Ne mora značiti da je to bolje ili lošije, nešto drugo sigurno mogu, još k tome s pozadinom koja je već upisana u mene.

Zapravo se nigdje ne osjećam – kod kuće.

Razgovarala Andrea Labik