Premijera TRI SESTRE, JAAutorski projekt Borisa Liješevića
“Ovom predstavom Olga, Maša i Irina postaju naše suvremenice, navodeći i gledatelje na razmišljanje o njihovim životima.”
” Ni sama ne pamtim koliko sam verzija te drame vidjela, ali dobro pamtim neke od njih, primjerice posljednju iz Gavelle s Jelenom Miholjević u ulozi Olge. I zato mogu s punom sigurnošću (i čistog srca) reći da su “Tri sestre, ja” koje je u HNK Ivana pl. Zajca Rijeka režirao Boris Liješević, najbolje “Tri sestre” koje sam ikada vidjela, uključujući i nekoliko europskih i regionalnih verzija koje su gostovale u Zagrebu.”
Što se točno događa kada se kazališni ansambl susretne s velikim dramskim tekstom? U procesu rada, pokreću se lavine asocijacija, prizivaju se priče i sjećanja, stvaraju se vrlo intimni prostori – razotkriva se ono što obično ostaje skriveno u pozadini kreacije lika. Taj unutarnji proces fermentacije, to „vrenje“ koje prethodi finalnom obliku – predstavi – postaje ovdje središnji fokus. Umjesto gotovog proizvoda, ova predstava se zagledava upravo u to dinamično stanje i proces fermentacije, u njegovu snagu, nepredvidivost, neizvjesnost i nesvodivost na formu. Taj proces snažan je, opasan i prijeteći. Liješevićev pogled na Čehovljevu dramu nije klasična interpretacija tog dramskog komada.
Ova predstava ponuditi će pogled odostraga. U uobičajenim redateljskim postupcima, resursi iz (ne)svjesnog koriste se kako bi se izgradio lik, no ovdje se događa upravo suprotno i dramski komad koristit će se kako bi se pokušalo izgraditi ono nesvjesno što komad priziva. Ova će predstava biti intimno svjedočanstvo o glumačkom stvaranju i procesima jer redatelj polazi od teze da je put do lika često puno životniji nego lik sam. Tko smo mi danas u odnosu na Olgu, Mašu i Irinu? Što za nas znači ta mitska „Moskva“ – simbol čežnje, promjene, nedostižnog? S kim se identificiramo i zašto? Predstava „Tri sestre, ja“ ne traži odgovore, već nudi prostor za ispitivanje vlastitih odaziva na dramski tekst. To je intimno svjedočanstvo o glumačkom stvaranju – proces koji je često životniji, dublji i istinitiji od fikcije.
Boris Liješević (Beograd, 1976.) odrastao je u Budvi i diplomirao književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, a režiju na Akademiji umjetnosti, gdje danas predaje glumu ʻStrasbergovom metodomʼ kao docent. Jedan je od najistaknutijih redatelja srednje generacije u regiji. Njegov redateljski opus obuhvaća više od 30 predstava u desetak zemalja, u kojima dosljedno istražuje proces glumačkog stvaranja, tretirajući glumce kao ravnopravne koautore. Karijeru je započeo u Ateljeu 212, ostvarivši niz zapaženih predstava: Beograd-London, Dragi tata, Zverinjak, Projekcija, Prisustvo, Čarobnjak, Elijahova stolica – za koju je osvojio Grand Prix BITEF-a „Mira Trailović” te predstavu Čitač (po Bernhardu Schlinku), što mu je donijelo Nagradu Grada Beograda „Despot Stefan Lazarević”. Poznat je i po dokumentarističkom pristupu, što se jasno ocrtava kroz autorske projekte poput predstava: Čekaonica, Plodni dani, Povodom Galeba, Očevi su gradili, Peti park.
U Hrvatskoj je zapažen po uspješnoj inscenaciji romana Blue Moon Damira Karakaša u kazalištu Kerempuh, kao i suradnji sa ZKM-om. Dobitnik je niza značajnih priznanja i nagrada.
Bilješka o glazbi:
Uz originalnu glazbu Damira Urbana, u predstavi se koriste i sljedeće pjesme:
„Ogledalo“, autor: Mario Jovev
„Can’t Take My Eyes Off You“, autori: Robert Gaudio & Bob Crewe, po odabiru Borisa Liješevića