ZAJEDNO, komedija

Prema filmskome scenariju Lukasa Moodyssona

ZAŠTO NIKAD OVAKO NE VIČU O NEČEMU ŠTO JE VAŽNO? 1

Mislim… Čemu? Ma, pogledajte se samo… Sjedite tu kao neki panjevi… Što god da ja sad napišem, vama je sasvim svejedno, jel’ tako? E, pa nemam vam više ništa za reći, baš ništa ionako to neće ništa promijeniti – otići ćete doma, uvaliti se u svoj udobni kauč i upaliti TV. Sutra ćete se ustati, oprati zube i odlepršati na svoje radno mjesto i čekati 15. u mjesecu, da dignete plaću i platite kredit, da kupite meso i deterdžent po akcijskoj cijeni… ako vam ne sjedne plaća možda ćete za nekih 9 mjeseci izaći na cestu i požaliti se nacionalnoj televiziji – oni će vas rado posnimiti – za arhiv – napaćena lica uvijek dobro izgledaju u vijestima u 17 sati, ako imate sreće reprizirati će vas i u 19 i 30. I to je to! Imali ste svojih 15 minuta slave. Pošteno! U 21. stoljeću svatko ima pravo na svojih 15 minuta slave! To bi vam trebalo biti dovoljno. Ako nemate za kruh, jedite kolače! Do sada ste trebali shvatiti da živimo u demokraciji! Tko vam je kriv što ste se žalili da se kod nas ne mogu kupiti trokutaste čokolade! Sad ima! Sad je (napokon, je li?!) nastupila Vladavina tržišta – totalna sloboda kretanja kapitala, novca i usluga. Žudili ste za trokutastom čokoladom i nemojte se sada žaliti što se smanjuju izdaci za školstvo i zdravstvo, pomoć siromašnima, komunalne potrebe, državna regulacija, očuvanje okoliša ili sigurnost na poslu. Što se privatiziraju sva dobra i uslužni servisi, kao što su banke, najvažnije industrije, ceste, škole, bolnice, pa čak i voda. Nema više “javnog dobra”! Htjeli ste biti vlasnici, a vlasnici snose individualne odgovornosti i da – plaćaju poreze (na svoje trokutaste čokolade). Joj, da si prije znao da ništa nije tvoje vlastito osim nekoliko kubičnih centimetara u tvojoj lubanji2 ne bi dizao kredit, zar ne?! Ah, šta je tu je, ipak vrtiš neku lovu (berem u svojoj glavi). Ali, ovi, ovi što su siromašni, u ovoj zemlji prirodnih ljepota, jednakih mogućnosti, demokracije i svekolikih sloboda, neka oproste, ali sami su si krivi, nisu se dovoljno trudili! Mi idemo dalje! Hmm… Evo opet ovih sa zastavama. Ajde, bacit ću oko – to je samo dvominutna mržnja3… Zašto nikad ovako ne viču o nečemu što je važno? Držati ih pod kontrolom nije bilo teško. (…) Od njih se zahtijevalo samo primitivno rodoljublje, na koje se može apelirati kad god je potrebno.4 Hmmm. To! Dobar gol! Ni ja ne bih bolje… Hmmhh! Sutra se predviđa promjenljivo vrijeme s mjestimičnom kišom – j… (to ne smijem napisati) moram pripremiti gumene čizme!

Niste zadovoljni pročitanim? Pitate se kakve veze ima malo dnevno-političkog s… (ni to ne smijem napisati) s predstavom? Ja se ne pitam, prestala sam, bojim se da smo toliko dnevno-političko aktualni da ćemo do sutra postati pase. Nema veze – danas smo pasent5.

Dakle, što je «Zajedno»? Ništa posebno! Predstava. Predstava nastala prema motivima istoimenog švedskog filma, redatelja Lukasa Moodyssona. Kako se kazalište (najčešće) ne može mjeriti s filmom (a pogotovo sa švedskim filmom!) odlučili smo cijelu priču «premjestiti» u aktualnu hrvatsku sadašnjost, u kojoj likovi, osim o svojim švedskim (filmskim) sudbinama progovaraju o nama (vama, njima) danas i ovdje. Umislili smo si da to ima neko dublje značenje. Uzeli smo si tu slobodu. Umislili smo si da ako sloboda bilo što znači, ona znači pravo da se ljudima kaže ono što ne žele čuti6, jer ljudi su neograničeno prilagodljivi7. A možda, usput i nešto čuju…

Naša mala zajednica «Zajedno» skup je nekolicine individua, istomišljenika koji su odlučili živjeti na nešto drugačiji način i pokušati se svojim primjerom othrvati zamkama suvremene civilizacije – bore se za globalizaciju slobode, a protiv korporacijske moći, naprosto vjeruju, da je drugačiji svijet moguć, a da ovakav u kojemu trenutno bivstvujemo, svijet u kojemu se ljudi uopće slobodno ne služe moći rasuđivanja ni moralnim osjećajem, nego su srozani na razinu drva, zemlje i kamenja, a vrijednost im je jednaka onoj konja i pasa (a češće i nije!; možda bi se mogli izgraditi i drveni ljudi koji će jednako valjano služiti svrsi?!) treba nestati.

Je li to naivno, utopističko izmaštavanje? Ili su naši «junaci» samo ljudi, krvavi ispod kože, kao i svi drugi? Je li stvarnost zaista samo jedna marketinška kampanja? Jesmo li svi preslabi ili preapatični da poduzmemo bilo kakav korak (dulji i značajniji od koraka do frižidera po hladno pivo ili light jogurt, svejedno).

To će pokazati budućnost ove predstave.

Ali, još značajnije to će pokazati budućnost naše, vaše, njihove djece. Budućnost koja je nezamisliva bez drugačijeg sutra.

Razmislite malo o tome, ako vam se ne gadi… Razmislite barem u pauzi razmišljanja o pravo(m)čovjeku, pravo(m)pismu i pravovjerju. I priuštite si čuti i pročitati nešto dulje od SMS-a (ne boli jako!). I priuštite si nešto i reći (boli još manje!). Ako ništa, onda zato da nam se 2050. ne dogodi 1984.-aaaa.

Mislim…

P.S. (volim više nego išta!)

Pravovjerje znači ne-mišljenje, nedostatak potrebe da se misli. Pravovjerje je ne-svijest.8

Marijana Fumić

_____________________

1George Orwell: “1984”
2George Orwell: “1984”
3George Orwell: “1984”
4George Orwell: “1984”
5pogodan, prikladan
6George Orwell: “1984”
7George Orwell: “1984”
8George Orwell: “1984”