Kako zamišljate opernu divu? Koje sve klišeje vežete uz opernu divu? A sada sve to zaboravite jer to nema nikakve veze s Anamarijom Knego. Ona može biti diva na sceni kada pjeva, glumi, kada predano izgara za svoju publiku. Ali čim pljesak publike mine i reflektori se ohlade… Sopranistica slika. Nije toliko neobično, pa ima još takvih. Operna pjevačica zdušno plete. Vjerojatno ima i takvih. Prvakinja je Kazališta koja osim umjetnosti obožava prirodu i životinje.

Skromna i samozatajna, nenametljiva, a na sceni i snažna i nježna, moćna i uvjerljiva interpretkinja uloga kao što su Kleopatra u Händelovoj operi „Julije Cezar u Egiptu”, Dona Elvira u „Don Giovanniju“ i Susanna u „Figarovom piru“ Mozarta, Desdemona u Verdijevu „Otellu”, Violetta Vallery u njegovoj „Traviati“ te Alice Ford u „Falstaffu“; Cio-Cio San, Mimì i Lauretta u Puccinijevim operama „Madama Butterfly“, „La bohème” i „Gianni Schicchi“, Tatjana u operi „Evgenij Onjegin“ Petra Iljiča Čajkovskog i Jelena u Zajčevom „Nikoli Šubiću Zrinjskom“, Julija u „Romeu i Juliji“ Charlesa Gounoda, Sophie u „Wertheru” Julesa Masseneta, Micaëla u Bizetovoj „Carmen”, Salud u „La vida breve“ Manuela de Falle i Gospođica Jessel u „Okretaju zavrtnja” Benjamina Brittena.

Anamarija Knego, Dubravka Šeparović Mušović i Diana Haller koje će pjevati na gala koncertu 1. veljače uvijek predstavljaju svoju autentičnu osobnost, integritet i autoritet. Posvećene umjetnosti pjevanja i glume. Uporno odane opernom kazalištu. Na sceni im se pridružuju i Petar Kovačić, violončelist i Antonio Haller, oboist, te Riječki simfonijski orkestar i Riječki operni zbor pod dirigentskim vodstvom Marka Hribernika.

U intervjuu se i sami uvjerite u skromnost, duhovitost, šarolikost interesa, ljubav i predanost Anamarije Knego.

 

Kako ste došli na ideju gala koncerta „Antidive“?

Nisam ja. Naziv je proizašao iz mojeg karaktera koji se provlači već dulje vrijeme. Tako me drugi vide i doživljavaju, što je meni bilo baš super. Predstavlja mene, a i moje dvije kolegice i prijateljice Dubravku Šeparović Mušović i Dianu Haller koje su otkačene svaka na svoj način. Posebne su. Imaju ono nešto što ih čini drugačijima od ostalih opernih pjevačica i pjevača. Energiju koju u sebi nose, to obožavam. Tu vrstu odlučnosti, davanje maksimuma od sebe, pravi su borci. Neizmjerno ih cijenim. Ništa im nije teško. Daju se 1000 posto. Divim im se. Ne tražimo opravdanja ni krivce za svoje situacije, nego grizemo i idemo dalje. To sam od njih naučila.

 

Kako su se tu uklopili prijatelji?

Bila je to moja ideja. Petra Kovačića i Antonija Hallera jako poštujem, znam da sjajno sviraju, vrhunski su glazbenici. A htjela sam i da se nas tri možemo malo odmoriti između arija i dueta. I da malo odmorimo ljude od naših decibela koje ćemo proizvesti s nečim jako lijepim, a tu su onda Petar i Antonio s orkestrom. (smijeh)

 

Kako ste osmislili program?

Osmislila sam ga sama. Tako da ako ne bude bilo dobro, sama sam kriva. Ako bude dobro, potapšat ću se po ramenu. (smijeh) S prijedlogom sam išla intendantu i dirigentu, složili su se.

Ali prije toga, dok sam slagala program, Dubravka mi je rekla: „Ima jedna luda arija u „Jenufi“, ja bih to tako voljela izvesti, da sve iz sebe izbacim, svu žuč koju imam. I onda odem.“ Rekla sam: može! A onda mi je rekla: „Slušaj, maco, ti pleteš?“. „Pletem“, kažem ja, a ona će: „Ja bih nešto opičeno. Voljela bih da onu ‘Jenufu’ nas dvije pjevamo u pletenim kreacijama.“ I tada sam rekla: može! Isplela sam joj ludi sivi džemper po njezinoj zamisli. Džemper ima neočekivano iznenađenje. Išla sam k njoj u Zagreb na probu „kostima“. Vizualno je ona slagala crvene niti po njemu, a ja sam plela prema njezinoj želji i građi. A onda sam džemper splela i sebi, jednostavan, bijeli. Oba su u skladu s likovima čiji duet pjevamo iz Janačekove „Jenufe“.

 

Vezano uz vaš karakter i ono što i kako činite i zbog čega su vas i prozvali antidivom u najpozitivnijem smislu, čime se vi to još bavite izvan pozornice?

Što se tiče antidive, objašnjenje bi bilo predugačko. Mislim da danas ima jako puno antidiva, došlo je takvo vrijeme kada se sve odvija brzo, posao, obitelj i sve što se radi uz to… Nema nečeg posebnog u tome. Jedino što bih izdvojila u čemu uživam osim pletenja i prirode, to je čuvanje domaćih životinja!
Dakle, ima jedna obitelj koja ima koze, kokoši, puno pasa i mačke, a kada oni odu na put, ja brinem o svim tim životinjama. Čuvam ih, šećem s njima šumom, pomuzem, nahranim ih, počistim. Uživam u tome.

 

Pjevate li pritom?
Ne. Kad sam doma, jako malo uopće pričam. Uglavnom šutim. Što mojega muža jako veseli. Samo smo na mimici i gestikulaciji. Nije čak riječ ni o čuvanju glasa. Stvar je u tome da se toliko energetski ispušem da nemam ni volje za razgovorima. Previše riječi kažem dok pjevam na probi pa onda kući želim mir.

 

A ispunjava vas..?

Priroda. Čitanje knjiga. Pletenje. Lagana, tiha glazba. Poslije pjevanja smeta mi i buka. Ne funkcioniram ni u bučnim prostorijama nakon proba, jako mi to smeta, sve iznutra mi titra, baš nelagoda. Treba mi vremena da se unutarnje emocije slegnu. Barem se još tri sata smiruju te jake vibracije.

 

Kako i kada ste počeli plesti?

Prije sedam godina otprilike, naučila sam s YouTubea. Ruskinje pletu fenomenalno.
Kao i čitanje i slikanje, prijeđe u naviku i bez toga više ne možeš.

 

Zanimljiva je i priča kako učite uloge dok pletete.

Rad rukama, slikanje, a pletenje pogotovo, kod mene pospješuje razrješavanje životnih dilema. Osim što uz pletenje nevjerojatno brzo učim tekst, razmišljam o svemu. Kroz ovih nekoliko godina koliko pletem, riješila sam jako puno problema. Međutim, također sam se i distancirala od ljudi. Sve manje i manje mi je potrebna blizina ljudi. Osamila sam se jako. Tek sam sada shvatila da mi to odgovara. Našla sam svoj mir i stabilnost. Do toga me dovelo pletenje, shvatila sam da imam dovoljno bujnu maštu i sama, da mogu stvari riješiti sama.

 

Je li tako i sa slikanjem?

Dok slikam još uvijek ne mogu učiti tekst jer sam koncentrirana na slikanje. Ali svu emociju koju imam u sebi ispraznim, bilo negativno, bilo pozitivno, pretačem to u sliku. A pletenjem sam ubrzala sistem učenja, u kratko vrijeme mogu jako puno teksta naučiti. Da sam to barem znala kad sam bila mlađa…

 

Što volite slikati?

Apstrakcije i prirodu, drveće. Sve što je razgranato u visinu. Zanima me što to znači, to je nešto podsvjesno, očarana sam šumom, a pogotovo stablima. Mora biti nešto u tome. To najviše slikam. Vidjet ćete kada se budu slike izmjenjivale na velikom platnu tijekom koncerta.

Počela sam raditi i u gipsu. Kakav je odličan osjećaj raditi špatulicom! Kist iziskuje puno vremena i vježbe za postizanje prave preciznosti i nijansi u točno određenom pritisku ruke. Svašta isprobavam. Cijelo bogatstvo sam potrošila i sve sam si kupila. Bojim se jedino prijeći na veliko platno, kad budem sigurna da je to to, razmahat ću se. Jako me zanima kako će moje male slike izgledati na velikom ekranu na pozornici.

Počela sam i kipariti…

 

Sve slike nose imena opera?

Tako je. Naslikala sam ih puno više nego što nam treba, pa sam birala. Svi dueti i arije iz opera Aida, Norma, Jenufa, Don Carlo.

 

Dakle, i kiparenje dolazi na red. Umjetnički ste svestrani. Ali mislim da se od svega jedino takvo pjevanje kakvo vi pružate ne može naučiti s YouTubea…

Pjevanje učim i dan danas. To je jedino što mi je apstraktno u životu. Uvijek ima dijelova u operi kojima duže tražim rješenja. Želim da zvuči najbolje što mogu, pa istražujem, stalno otkrivam nešto novo, to mi je izazov. Nikada ne mogu reći da sam završila s nekom operom, da sam je savladala i da je to „zabetonirano“. Uvijek kada se nekoj operi vratim, doživim onaj aha-efekt! Nikada ni ne može biti kraj, glas je, kao i tijelo općenito, u stalnoj mijeni. Mijenja se i način na koji ćeš nešto izvesti. Nije uvijek isto i ne koristiš uvijek glas na isti način.

 

Što sve utječe na glas? Ima li nešto o čemu se ne govori, a dobro je poznata činjenica opernim pjevačicama?

Ovisi kako si emotivno. Kako si energetski taj dan. A da ne govorim o tome kako nama ženama naš ciklus jako puno određuje kvalitetu glasa, kao i kasnije kad se ciklusi izgube. Cijelo tkivo nabubri pa tako i glas. Sve bude natečeno i dođe do promjene, težine u glasu. Kad ciklus završi, „ispušeš“ se i težina nestaje. Mi žene imamo puno više krivulja nego što ih imaju muškarci. Kao što utječu na tijelo, hormoni tako utječu i na glas. Nerijetko se događa da pjevačice dožive drastične promjene nakon poroda. Nema garancije da će ostati sve isto.

 

Logično. Ipak, nikada nisam o tome razmišljala i ne mogu reći da sam to znala, o tome se zaista ne govori. Prije sam pjevanje iz raznih razloga smatrala prilično rizičnim zanimanjem, ali sada još i više, i to naročito za ženu…

Pa i kasnije, povezana si s djetetom, svaki djetetov problem osjetiš na sebi. U svoje ime govorim, a mislim da je tako kod većine. Sve to utječe na glas. Majka je uvijek majka i uvijek stavlja dijete na prvo mjesto. Ne kažem da je pravilo, ali muškarci su pravocrtni u toj odluci da se bave opernim karijerama. On to radi konstantno. Žena se iz raznih razloga mora ispočetka „ušaltavati“. To je tako. Primjer za to je i kada pjevamo prehlađeni: različito je kad je prehlađen bas bariton, koji tada još bolje zvuči, nego primjerice koloraturni sopran. Kada vidite kako izgledaju glasnice, ždrijelo… kada znate koliko je to sitno… nježan aparat podložan oštećenjima, promjenama temperature… Ne smijemo zaboraviti, naš organizam jest čudesan i jak, a s druge strane, jako krhak. I sve je prolazno. Zato uvijek kažem: moje tijelo, hvala ti, moje glasnice, hvala vam. Škakljive stvari. Znam reći i da treba imati opciju b u životu.

 

Koja je vaša opcija b?

Ili će biti farma s kozama, kravama, pa ću imati svoj OPG. Ili ću završiti fakultet na koji sam krenula pa sam morala prekinuti iz privatnih razloga. Forenzika i kriminalistika. To me jako zanima u životu, oduvijek me zanima psihologija i um kriminalaca, nemam problema ni s krvlju niti sa situacijama nad kojima se mnogi zgražavaju. Inače sam u životu strašno uporna i volim kopati. Mislim da je to odlika dobrog kriminalista koji neće stati dok god ne istjera istinu na vidjelo. To me oduševljava. Sve volim znanstveno povezivati, proučavam i istražujem.

 

Pomaže li to u pripremi uloga, u razumijevanju likova?

Jasno. Razvrstala sam koji su likovi psihopati, koji su sociopati u operama. Koje su karakteristike jednog i koje drugog. Lakše mi je ulaziti u takve likove kada ih znam razlikovati, a to mi je jako bitno. U operi ima jako puno i jednih i drugih, vjerujte!

 

Ima li takvih u programu „Antidiva“? Kakvi likovi prevladavaju na vašem koncertu 1. veljače?

Nema ih ovaj put. Aida je iskrena, vrlo emotivna, otvorena, pogotovo jer se istinski zaljubi, do kraja. Elizabeta je imala zapravo lijepi brak, a u operi „Don Carlo“ je to malo drugačije, ali svejedno se radi o apsolutno stabilnoj osobi. Jenůfa je biće koje je imalo nesreću da je njezina maćeha ubila njezino dijete. Bilo bi za očekivati da se u tako povrijeđenoj ženi rađa mržnja, međutim kod nje se to ne dogodi, opet se radi o istinski dobroj osobi koja prašta.

 

Da ste sve o krhkosti glasa znali na početku kada ste se počeli baviti glazbom, bi li svejedno izabrali taj put?

Naravno! Ja sam to htjela od malih nogu. Nije to nužno moralo biti pjevanje. Važna mi je glazba. Povezanost s umjetnošću. To je dio mojeg habitusa. Prvi je izbor bila flauta, završili smo na pjevanju. A i pletenje i slikanje i čitanje i priroda i životinje, kriminalistika, sve čime se bavim je povezano. Kroz flautu nisam mogla izbaciti sve svoje emocije. Kada se na sceni svađam, istinski se svađam, kada sam tužna u liku, istinski sam tužna, sve što imam u sebi – izbacim. Ali ne nosim lik privatno sa sobom. Ne živim ga kada izađem iz kazališta.

 

Koja vam je uloga do sada bila najveći izazov?

Violetta u „Traviati“ i Cio-Cio San u „Madami Butterfly“ i emotivno i pjevački, tehnički. Također i kolorature barokne glazbe u ulozi Cleopatre u „Juliju Cezaru u Egiptu“. Barok me čini jako sretnom! Jako puno sam naučila. S koloraturama nije ‘imaš ili nemaš’, treba jako puno vježbati.

 

Tko vam je pritom najveća podrška, i profesionalno i privatno?

To je moj muž s kojim otvoreno komuniciram i koji apsolutno stoji iza svega uz: „Ti to možeš i bit će sve u redu.“ Imam pravu partnersku podršku. Imam i super svekrvu i svekra, svi uskoče kada treba biti sa sinom, svekrva mi skuha na dan izvedbe, na raspolaganju je za što god treba. To mi puno znači. Svekrva obožava dolaziti na opere, jako proživljava svaku operu i moje uloge i jako je ponosna.

Profesionalna podrška je Marin Blažević. Da on ne vjeruje u mene toliko, da on ne kaže: „Vi to možete i ja niti najmanje ne sumnjam…“ Meni je to vjetar u leđa. Tu se nadovezao i maestro Valentin Egel koji me stalno potiče. Meni je potrebno imati iskrenu povratnu informaciju, kakva god bila. Ako nešto nije dobro i treba popraviti, želim to znati, želim ispraviti. Isto tako želim znati kada je nešto dobro i da mogu tako dalje. Jedino tako mogu naprijed i nikako drugačije. S obojicom imam otvorenu komunikaciju. Maestro Hribernik dirigira koncertom „Antidiva“, ostvarila sam iskrenu i toplu komunikaciju s njim i lijepo radimo. Mora me netko usmjeravati. Ja sebe ne mogu čuti realno, čak ni kada se snimim. Zvučim si drugačije. Zato je dragocjena iskrena povratna informacija! Na samom mi je početku kao solistici nezaboravna podrška bio maestro Ville Matvejeff. On je taj koji je bio uvjeren da uloge koje sam radila pod njegovim vodstvom, mogu napraviti vrlo dobro. Ovo ljeto smo imali priliku opet se družiti na gostovanju u Savonlinni. Voljela bih da nam opet dođe u Rijeku pa da radimo na nekoj novoj i uzbudljivoj operi.

Žao mi je što moja majka nije više živa. Ona bi u svemu bila uz mene… Često je se sjetim. Jako puno likova posvetim njoj. Sluša ona negdje odozgora…

 

Razgovarala Andrea Labik