Najnovija operna premijera u riječkom HNK Ivana pl. Zajca može se smatrati važnim datumom u kulturi grada i to iz dva razloga: ponajprije zbog odabira Verdijeve opere La Traviata, djela koje je po glazbenoj ljepoti, ali i općoj popularnosti ne samo u vrhu Verdijeva opusa, već i cijelog talijanskog romantičnog opernog repertoara, a zatim i zbog posebnih okolnosti navedenih kao specifičnost koja je uvjetovala upravo takvu glazbeno scensku realizaciju!
Svevremenost unutarnje ljudske nesreće
Riječ je o globalno proglašenoj pandemiji korona virusa, koja uspostavljajući protokol „nove normalnosti”, čini se, malo po malo ipak pretendira na gašenje kulture te uspostavljanje trajne distance među ljudima.
U slučaju ove Traviate, prije bih rekla da navedena „posebna okolnost” nije uvjetovala predstavu, već je samo vrlo spretno korištena kao povod za niz kreativnih rješenja, koja sugeriraju nepremostive zidove među ljudima, ma gdje oni bili i u kojem god vremenu živjeli. Svejedno je radi li se tu o sukobu svjetonazora, ideologija, opće društveno prihvaćenih shema lažnog morala, odnosno, u ovom pojavnom svijetu o pregradama od pleksiglasa (ili sličnog prozirnog materijala, svejedno) kojima dramaturg i redatelj Traviate, Marin Blažević, fizički odvaja protagoniste drame. Rezultat je isti: sukobi fikcija, koji vode do nesporazuma, a oni opet do patnje i tragičnog kraja glavnih likova. Jer oni, osim što žive na različitim nepodudarnim frekvencijama, žive i odvojeno od stvarnosti.
Maksimalni efekt uz minimalna sredstva
Marin Blažević se već dokazao kao redatelj vrlo disciplinirane maštovitosti. Njegov je scenski iskaz vrlo čist, minimalistički funkcionalan, ne bez smisla za efektnost (ponekad i uz vrlo suptilni ironijski pomak), no svakako daleko od svega suvišnog. Tko da se ne sjeti riječi jednog njemačkog pjesnika, koji je volio govoriti: „Odbacimo što nam smeta”.
Takvom vizijom unutarnjeg konflikta drame Blažević je podjednako nadišao povijesni milje Verdijeve Traviate, kao i tzv. aktualnu „posebnu okolnost”. Njegovo osobno čitanje Traviate može se smatrati pročišćenom supstancom trajno ponavljanog istog obrasca generiranja ljudske nesreće.
Paralelno s tom vizijom drame (ne radnje!), Verdijeva besmrtna glazba ostaje lebdjeti poput, poetski rečeno, duha nad vodama. Sveprisutna i utješna u svojoj ljudskosti i ljepoti.
Punokrvni muzikalitet i gestika
Ako je redateljska perfekcija razrađenog postizanja maksimalnog efekta minimalnim sredstvima jedna važna značajka ove predstave, druga je svakako perfekcija punokrvnog muzikaliteta i disciplinirane gestike, kakvu je pokazao dirigent Valentin Egel. Njegov izvanredni feeling za odabir tempa, za agogičke nijanse fino prilagođene karakteru pojedine pjevačke dionice, zadivljujuća lakoća i sigurnost dugoga daha kojima je povezivao fluidni protok Verdijeve glazbe, sve je to ostavilo izvanredan dojam, podjednako nadahnuvši vrlo angažirani orkestar, dobro pripremljeni zbor (u posebnoj funkciji dislociranog aktera odlično ga je pripremila Nicoletta Olivieri) i zahvalnu publiku. Egel je dirigent tek na početku angažmana u riječkom kazalištu, no njegov temperament, znanje, pažljivi rad i ona vrst zarazne energije kojom pristupa partituri, daju naslutiti da bi to mogao biti početak i jednog lijepog prijateljstva.
Oblikovanju konačnog rezultata ove Traviate značajno su pridonijeli koreografsko redateljski dvojac Mira Čuljak i Michele Pastorini, Alan Vukelić, uz Marina Blaževića koautor scenografije i oblikovatelj svjetla, te kostimografkinja Sandra Dekanić. Scenografska instalacija u trećem činu rad je Guida Venturinija.
Protagonisti oduševili riječku publiku
Unutar spomenutih sigurnih uporišnih točaka predstave izranjali su pojedinačni dosezi pjevača, među kojima su, uz korektno izvođenje manjih uloga (od kojih neka bude spomenute Flora Bervaux u izvedbi Sofije Cingula, Annina (Mirna Vidović), Gaston (Marko Fortunato), Douphol (Ivan Šimatović) D’Obigny (Dario Bercich) te dr. Grenvil (Slavko Sekulić), svjetla pozornice najviše privukli glavni protagonisti: Anamarija Knego kao Violetta, Aljaž Farasin u ulozi Alfreda i Kevin Greenlaw u ulozi njegova oca Giorgia Germonta.
Greenlaw se predstavio kao pjevač impresivnog glasa i scenskog nastupa, no za sada s premalo unutarnje fleksibilnosti u postizanju onog kantabilnog legata, bez kojeg je nemoguće zamisliti pravog verdijanskog baritona. Aljaž Farasin je osjećajnim tumačenjem Alfreda i prirodnom muzikalnošću svog kultiviranog pjevanja ponovno oduševio riječku publiku, a najupečatljivija u tumačenju svog lika bila je Anamarija Knego, koja je gradeći pjevački iznimno zahtjevnu ulogu Violette Valery, tehnički suvereno, divno muzikalno u svakoj frazi, svakom dahu pjevačkog izričaja, ostvarila, možda, svoju do sada najkompleksniju interpretaciju.
Broj publike bio je, s obzirom na aktualno stanje stvari, bitno smanjen, no svi koji su prisustvovali izvedbi otišli su kući zadovoljni i zahvalni svojem riječkom teatru za malo dobivene ljepote u ovoj nametnutoj ružnoći.
I da parafraziram Vladimira Putina koji je nedavno rekao kako čuje priče „da će Rusija nestati”, pa dobro raspoložen dodao „ne bojte se, Rusija sigurno neće nestati”, zaključila bih ovaj svoj osobni doživljaj riječke Traviate konstatacijom kako imam vrlo jasan dojam da Verdi sigurno neće nestati. A bogme ni opera…
Sponzor opere “La Traviata”
