Amarcord

Premijera AMARCORD
Federico Fellini - Antonio Guerra

14+
Redatelj i autor adaptacije:
Autori predstave:
Prijevod:
Koreograf:
Scenografkinja i kostimografkinja:
Oblikovatelj rasvjete:
Autor glazbe:
Asistenti scenografkinje:
Asistent kostimografkinje:
Asistentica koreografa:
Uloge:
Gina, Gradisckina prijateljica: Ivna Bruck
Ujak Teo, Baghino i ostali: Edi Ćelić
Trafikantica, Gradisckina prijateljica: Serena Ferraiuolo
Odvjetnik: Mario Jovev
Bicsein, profesorica matematike i ostali: Jelena Lopatić
Svećenik, vođa fašista: Giuseppe Nicodemo
Gradisca: Tanja Smoje
Chicho i ostali: Andrea Tich
Originalnu glazbu izveli:
violina, klavir: Osman Eyublu
kontrabas: Domagoj Habek
klarinet: Toni Kranjac
Fotograf:
Inspicijentica:

Premijera: 2. studenoga 2022.

Koprodukcija s Istarskim narodnim kazalištem – Gradskim kazalištem Pula

 

Zbog takvih uvjerljivih, sugestivnih, maštovitih uprizorenja ljudi obožavaju teatar – živ i trenutan, zbog toga jako odgovoran i težak, neponovljiv za razliku od filma.
Zoran Angeleski, istra24.hr

 

Talijanski humorni film iz 1973. redatelja Federica Fellinija, remek-djelo europske kinematografije, prvi će put oživjeti na riječkoj pozornici u režiji nagrađivanog argentinskog kazališnog umjetnika Luciana Delprata. Djelomično autobiografska priča o starenju, nostalgična, duhovita, gorko-slatka drama koja pripovijeda priču o razuzdanoj skupini likova u slikovitom talijanskom gradiću Riminiju, Fellinijevu rodnom mjestu, vraća nas u redateljevo djetinjstvo i Rimini 1930-ih obilježen tradicionalnim društvenim spektaklima i obiteljskim ritualima. Luciano Delprato, nakon dva velika uspjeha na repertoaru našega Kazališta (višestruko nagrađivani „Kralj Edip” i „Decameron”), vraća se režijom ovog dugoočekivanog naslova u ansambl Hrvatske drame.

 

Predstava traje jedan sat i pedeset minuta, izvodi se bez pauze.

Sjećati se. Na latinskom ricordis, što znači vratiti se putem srca. Zanimljivo je da je nešto što bi zdrav razum prije povezao s umom zapravo više izravno povezano s tijelom. Srcem, a ne glavom, drevni Rimljani predlažu proći ponovno. Ne nepomičnim organom kontrole, zatvorenim u skučenoj tami lubanje, već kroz vrijedan mišić smješten u središtu prsnog koša koji ne prestaje podrhtavati do kraja naših života. Konstantno kretanje. Umjesto apstraktnih ideja, krv juri venama.

U Fellinijevom svijetu, sjećanje je dio tijela koji intenzivno koristimo za smijeh, čežnju, pozdrav. Gorko-slatki oproštaj od nevinosti što definira prijelaz iz djetinjstva u odraslu dob, buđenje tjelesne požude, uznemirujuće iskustvo naziranja blizine kraljevstva smrti. Život kao isprekidani slijed bračnih noći i tugovanja. Seks i smrt, područja života gdje ideje i riječi podbace, gdje vlada samo drhtavo meso. Sjećanje čini da se iskustvo vrati tijelu. Usmjereni tim kompasom upuštamo se u riskantan zadatak kazališne adaptacije (umjetnost tijela i prisutnosti) ovog omiljenog kino klasika (umjetnost snova i slika). U ovom nemogućem pothvatu jedno od naših najvećih nadahnuća bili su Federicovi crteži, kao da u njima postoji područje posredovanja između ovih dviju toliko različitih disciplina, pronalaženje u znaku udara, duh ruke koja je povlačila crtu na papiru, pomičući se od otiska do otiska kako bi se ispunile cipele koje je nemoguće napuniti. U vremenima kada se velike prijetnje nadvijaju nad tijelima i kada se susret i druženje čine nemogućima, nadam se da je predstava bračna noć između kina i kazališta, između glumaca i publike, između izgubljene prošlosti i budućnosti koju treba osvojiti. Ako u tom svadbenom maršu, kojeg ćemo zajedno zaplesati čim predstava počne, uspijemo makar i na nekoliko sekundi da nam srca koračaju u istom ritmu, ostvarit ćemo nešto vrijedno – sjećanja.

Fellinijev „Amarcord” s filmkog platna donosite na kazališne daske. Što je u ovom slučaju publici najprije važno znati?

Volio bih da publika zna da se predstava, naravno, bazira na Fellinijevom filmu. Drugačije će djelovati na ljude koji su film pogledali, ipak je riječ o drugom mediju, ali istovremeno, oni koji uopće nisu vidjeli film, predstavu mogu gledati i pratiti u potpunosti. Kao predstava, ona stoji sama za sebe. Također, predstava je suvremeno kazališno djelo neovisno o filmu na neki način. Naša misija i cilj bili su: ne iznevjeriti ljude koji vole film i ne isključiti one koji ga nisu pogledali.

Kada se radi kazališna predstava prema filmu, svi najviše brinu i pitaju se trebaju li pogledati film prije nego dođu na predstavu ili, ako pogledaju film ima li smisla gledati predstavu. Bio sam i sam u takvoj poziciji, kao gledatelj. Upravo zato mislim da se na ta pitanja mora odmah odgovoriti i to sa stajališta publike.

 

Kako se film oslikao u predstavi?

Predstava je mješavina konvencionalne drame, muzičkog teatra, akcije, fizičkog teatra i neverbalnih pokreta. Smatram to važnim jer filmovi su vizualni medij, odajemo počast filmu crpeći iz njega što više onoga za vizualno kazalište. To je naš put na kojem „prevodimo” jedno u drugo.

Komplicirano je ponuditi nešto novo, a istovremeno ne iznevjeriti one koji očekuju vratiti se u svijet filma. Naravno, predstava će im i to pružiti, ali u kazalištu. A kazalište je posve drugačiji medij. Prenosimo ne samo priču, nego i način na koji se priča donosi. Pritom, čak nije niti riječ o priči, „Amarcord” je kolekcija jako kratkih vinjeta. Nema tipičnog scenarija. To je nešto što znaju svi koji su film gledali. Nema tipične linearne priče. Postoji negdje u pozadini, ali svaka od tih kratkih vinjeta stoji neovisno, funkcionira i sama za sebe.

 

Radnja „Amarcorda” su rane tridesete 20. stoljeća, neposredno pred Drugi svjetski rat.

Važno je razumjeti da je „Amarcord” aktualan. Glavna tema je djetinjstvo, način na koji se djetinjstava prisjećamo, ono što smo izgubili… Fellini je film režirao u zrelim godinama. Uz to iskustvo bliže kraju života, pretpostavljam da je bio prestrašen, a kad se bojiš, vraćaš se u djetinjstvo. „Amarcord” čini da se svatko tko ga gleda vrati u vlastito djetinjstvo. S tog zanimljivog gledišta djeteta gledamo tolike ružne stvari koje se događaju svijetu. Iz perspektive djeteta govori se o aktualnim temama kao što je uspon fašizma u Europi, a onda i o buđenju seksualnosti, šovinizmu. Rat je nešto što se opet događa, nažalost. Uznemirujuće je aktualan „Amarcord”.

 

U tom smislu osuvremenjujete li ga ili ostajete u Riminiju 1930-ih?

Ostajemo vjerni originalu, s velikim poštovanjem mu pristupamo, ali istovremeno predstava je stilizirana verzija filma. Isto je i Fellini činio. Nije previše brinuo o točnosti portretiranja vremena. Bliži je ideji sjećanja i snova. Kada se nečega sjećamo, ne sjećamo se precizno, izokrenuto je i osobno sjećanje, ne razmišljamo o točnim povijesnim okolnostima. S tim se igramo u predstavi.

Još nešto, vezano uz jezik u predstavi, koliko god kao Argentinac ne znam ni standardni hrvatski ni dijalekte ni narječja, inzistirao sam na različitosti. Obitelj je jezgra, oličje je lokalnog identiteta i zbog toga će se čuti fijumanski. Oni koji govore štokavskim, kajkavskim, čakavskim, svejedno, trude se bježati od lokalnog, žele zvučati kao da su pripadnici „više klase”, žele biti bliže standardnom. Važno mi je bilo da jezik predstave ne bude čisti standardni hrvatski jezik, jer bilo da je riječ o Puli i Rijeci, gradovima koji su bili svojevremeno pod Italijom, ili o Riminiju, niti u jednom od tih gradova ne govori se čisto! Utjecaji su očiti. Želim postići da se različitost karakteristična za te gradove čuje. Jedan govori ovako, druga govori onako, ali svi žive u tom istom gradu i to je realnost!

S tim da će „Io voglio una donna!” govoriti na originalu, ništa drugo ne bi imalo smisla.

 

Fellinijevi crteži imaju posebno mjesto u procesu nastanka filma, pa tako i u prvim probama za predstavu. Vaš pristup ulogama iz „Amarcorda” također svoj temelj nalazi u skiciranim likovima?

Inspiraciju za predstavu crpili smo ne samo iz Fellinijevog filma već i iz njegovih crteža, tako je. Fellini je najprije bio ilustrator, crtač stripova i karikaturist, pisao je kratke priče. Jako često se događalo da su likovi u filmovima najprije bili karikatura na Fellinijevom papiru. Ljudi koji su tražili glumce za podjelu obilazili bi ulice tražeći baš takvu „skicu”, takvog lika, čovjeka koji savršeno odgovara čudnoj, ekspresionističkoj Fellinijevoj slici. Nije to bila lijepa, realna ilustracija. Proces podjele uloga bio je uvelike ovisan o tome tko odgovara crtežu, karikaturi. Taj smo princip primijenili i u radu na predstavi. Tražili smo tko će odgovarati karakteru nacrtanog lika. Zamišljali smo kako bi se kretao, kakav bi bio lik, ne pokušavajući kopirati film, već istraživati putem istog procesa kroz crteže do realnosti pozornice. To predstavi daje posebno stiliziranu estetiku, uz kostime, šminku, koreografiju, sve je snovito, umjetno konstruirano, oslobađajuće nerealno. Kao snovi, kao sjećanja, kao dio istog carstva. To je jedan od ključnih mjesta identiteta predstave, bazira se na filmu, ali i na Fellinijevim crtežima. Ima tu grafiku, vizualnost, nerealnu estetiku. To se onda vidi u pokretu, fizičkom teatru, teatru slika kako bi nas odmaknuli od iskušenja da postanemo prenostalgični.

 

Kakvo je Fellinijevo vraćanje u djetinjstvo?

Ako prevedemo naslov, film se zove „Sjećam se”. Kada govorimo o klišejima vezanim uz prisjećanja na djetinjstvo, uvijek se upada u zamku pretjeranog romantiziranja svog djetinjstva. Kod Fellinija nije tako, u njegovim je sjećanjima sirov, divlji, čudan, seksualni, fizički dio života. U vrijeme puberteta budi se i otkriva vlastita seksualnost, a u tom trenutku kada se gubi nevinost, postaje se odrastao. Fellini govori točno o tom trenutku.

 

Kakav je onda vizualni koncept?

Svi drugi i sve drugo gledamo kroz oči tog dječaka u tom spomenutom trenutku. Čitava scenografija, cijela adaptacija, zapravo je kino u kazalištu. Scenografija je dio kina. Na neki način, mi također gledamo Fellinijev film, isto tako publika smo vlastitih sjećanja, publika smo vlastitih djetinjstava. Pred publiku stavljamo komadić kino partera koji kao da se nastavlja na kazališno gledalište, događa se zrcaljenje.

Ono što je u zrcalu, blizu je. To je djelić realnosti. Namjerno izolirani izrez. Na sceni su „zatočeni” kao u nekom lupu. Svejedno, puno je boja i radosti.

 

Glazbu za predstavu sklada Osman Eyublu, violinist Riječkog simfonijskog orkestra i pijanist te autor scenske glazbe. Oslanja li se glazba u vašem „Amarcordu” na filmsku glazbu Nina Rote ili je posve nova?

Osman je s glazbom učinio isto što i ja s dramaturgijom. U dijalogu je s filmom, s Rotinom glazbom. U tom razgovoru čujete i Rotu i Osmana. Igramo se razdobljem, utjecajima, nastojimo se inspirirati filmom umjesto samo kopirati. Za nas bi to bilo dosadno, a zasigurno i za publiku. Glazba je prisutna tijekom gotovo cijele predstave, uostalom, kao što je i u filmu.

Osman je izvrstan glazbenik i napravio je odličan posao.

 

Razgovarala Andrea Labik

Kako ste koreografirali Fellinijeva sjećanja na djetinjstvo?

Svi imamo sjećanja, naravno, a ipak ih samo rijetki uspiju „iščupati“ iz prošlosti. Fellini je jedan od njih. Jednostavno sam slijedio njegov primjer, kroz njegovu umjetnost i viziju učio sam o njegovoj prošlosti, njegovom životu. Dakako, pripadamo različitim kontekstima, no vrijeme i gradovi svejedno imaju mnogo toga zajedničkog.

 

Što ste posebno podcrtali u svom radu na ovoj predstavi?

Bilo je nemoguće da se i moje vlastito djetinjstvo ne umiješa u rad na predstavi. Ističu se trenuci radosti s prijateljima, prve šale iz seksualnog sazrijevanja, trenuci s OBITELJI, vrlo glasnom obitelji… Ja sam Sicilijanac, to vam sve govori.

 

Što vam je bilo najzanimljivije u procesu rada?

Svaki korak na našem putu bio je sjajno iskustvo, raditi s Lucianom Delpratom je kao da imate privatne sate umjetnosti, kazališta i sve lekcije o glumcima, metodama i strastima vezanima uz ovaj posao. Definitivno najzanimljivije bilo je raspravljati s njim, a rezultat razgovora Luciana i kreativnog tima je upravo takav „Amarcord“.

Najzanimljivije je učenje i shvaćanje koliko umjetnosti može proizaći iz pravog, poštenog razgovora između četiri luda uma.

 

Na što ste posebno ponosni?

Općenito sam ponosan na rezultat, riskirao sam i na kraju mi je drago, osjećao sam to ispravnim. Rekao bih da sam ponosan što sam prigrlio rizik.

 

Kako je bilo raditi s glumcima, surađivati s ostalima iz autorskog tima?

Za mene je rad s glumcima uvijek veliki izazov, potpuno drugačiji način rada od onog s plesačima i traži drugačiji pristup. Imao sam sreću raditi s vjerojatno najboljom glumačkom ekipom kojoj smo se mogli nadati, sve je proteklo tako prirodno i iznimno inspirativno.
Autorski tim zaista nije prestajao razgovarati o svemu što se tiče predstave i bilo je ZABAVNO.

 

Kakav je vaš odnos s Fellinijem?

Moj odnos s Fellinijem bio je dobar, nadam se da će ostati isti i nakon ove predstave.
Želim reći da je Fellini bio umjetnik potpuno izvan svake sheme i poštujem to, na naš način i mi smo učinili isto. Mislim da bi Fellini bio sretan kada bi mogao vidjeti ovu verziju „Amarcorda“. Kako bi rekao Luciano, dijalog s Fellinijem i drugim autorima bila je naša nit vodilja, naša pitanja i naši odgovori, naše nedoumice i trenuci spoznaja.

 

Kakva je atmosfera bila na vašim koreografskim probama?

Atmosfera je bila odlična bez obzira na opseg posla. Zamislite, glumci me ne bi ni pozdravili, čim bi ugledali moju odličnu asistenticu Rachelu i mene, odmah bi počeli brojati.

 

Spomenuli ste kako u radu na Fellinijevim sjećanjima niste mogli zaobići ni vlastito djetinjstvo. Možete li izdvojiti neku uspomenu?

Moje djetinjstvo je vrijeme kada sam postao onaj tko sam sada. Zvuči čudno, ali istina je. To je ono za čim čeznemo kroz naš rad, uvijek iznova želimo pronaći baš to. Moje djetinjstvo je sunce, usne slane nakon plivanja, moja mama, miris „šuga“ najljepših nedjeljnih jutara. Da, moje djetinjstvo je ono što sam bio tada i kako sam se osjećao, ali to je i ono za čim nastavljam tragati.

 

Razgovarala Andrea Labik

Kada sam osamdesetih godina prvi put gledala „Amarcord” slavnoga redatelja Federica Fellinija, majstora tzv. neorealizma duše, zaljubila sam se u taj film. Očarao me i sadržajem i galerijom sjajnih, ekscentričnih likova i dojmljivom glazbom Nina Rote koja odmah ulazi u uho i brzo se pamti. Od tada do danas pogledala sam ga nekoliko puta i uvijek me oduševio na isti način. Prošle sezone ravnateljica Hrvatske drame Renata Carola Gatica objavila nam je da ćemo sljedeće sezone igrati „Amarcord”. Nisam mogla vjerovati. Tko je toliko hrabar ili pak lud da to remek djelo talijanske kinematografije postavi na scenu? Uza sve upitnike negdje sam priželjkivala da ću biti uključena u tu podjelu. Nakon nekog vremena saznali smo da će se režije prihvatiti Luciano Delprato, energični i zaigrani redatelj iz Argentine, kojemu mediteranski temperament nije stran i koji iza sebe ima više nagrađivanih predstava, a koreografiju radi Michele Pastorini.

S obzirom da je Fellini bio i karikaturalist te je pomno iscrtao svaki lik i prema svojim crtežima odabrao glumce i naturščike za film, tako je i Luciano ispoštovao osnovne karikaturalne naznake njegovih likova i napravivši audiciju za predstavu, složio podjelu. Moje se iščekivanje ostvarilo, jer sam dobila ulogu Mirande Biondi. Već nakon prvih proba znala sam da smo u sigurnim rukama. Kao i Fellini, i mi kombiniramo grotesku i naturalistički princip igranja uz pojačanu stilizaciju, naročito u grupnim scenama. Dok sam gradila lik temperamentne Mirande po uzoru na glumicu koja ju je igrala na filmu Pupellu Maggio osvijestila sam da je to prvi put da moram nalikovati njezinoj kreaciji, otprilike onako kako bih igrala neku povijesnu osobu. Moram joj biti što sličnija, a opet s pomakom. To me doista zabavljalo, kao što sam uživala gledati svoje kolege u njihovu stvaralaštvu. Neki od njih igraju više uloga. Meni su sjajni. Njegujući zajedničku energiju izgradili smo gorko-slatku humornu dramu, nostalgičnu i ironičnu, s ljubavlju braneći svaki lik kao što je to činio i Fellini.

U polumraku iza scene, sjedim i osluškujem svoje kolegice i kolege. Nameće mi se razmišljanje o nama glumcima. Dok se vode ratovi, padaju vlade, haraju potresi, poplave, epidemije i dok sve poskupljuje, dok ljudi umiru od gladi… mi se u našim magičnim kutijama igramo tuđih života. Zaboravljamo na svakidašnjicu i sve što ona donosi i odnosi. Pa ima li ljepšeg poziva? Koliko bi svijet bio siromašniji i tmurniji bez kazališta?! Bez tog privida života, a opet toliko stvarnog – jer na sceni nisu lutke i snimke već živi ljudi koji svojom igrom nešto žele reći, nešto poručiti, u najmanju ruku odvratiti vas makar na tih par sati od vaše svakodnevice, nasmijati vas ili rasplakati – naš svijet bi bio manje lijepo mjesto. U zamračenome gledalištu svatko pronađe nešto i ponešto od sebe i preslike svog života. Dođite! Pridružite nam se!

 

Razgovarala Andrea Labik

Kada sam osamdesetih godina prvi put gledala „Amarcord” slavnoga redatelja Federica Fellinija, majstora tzv. neorealizma duše, zaljubila sam se u taj film. Očarao me i sadržajem i galerijom sjajnih, ekscentričnih likova i dojmljivom glazbom Nina Rote koja odmah ulazi u uho i brzo se pamti. Od tada do danas pogledala sam ga nekoliko puta i uvijek me oduševio na isti način. Prošle sezone ravnateljica Hrvatske drame Renata Carola Gatica objavila nam je da ćemo sljedeće sezone igrati „Amarcord”. Nisam mogla vjerovati. Tko je toliko hrabar ili pak lud da to remek djelo talijanske kinematografije postavi na scenu? Uza sve upitnike negdje sam priželjkivala da ću biti uključena u tu podjelu. Nakon nekog vremena saznali smo da će se režije prihvatiti Luciano Delprato, energični i zaigrani redatelj iz Argentine, kojemu mediteranski temperament nije stran i koji iza sebe ima više nagrađivanih predstava, a koreografiju radi Michele Pastorini.

S obzirom da je Fellini bio i karikaturalist te je pomno iscrtao svaki lik i prema svojim crtežima odabrao glumce i naturščike za film, tako je i Luciano ispoštovao osnovne karikaturalne naznake njegovih likova i napravivši audiciju za predstavu, složio podjelu. Moje se iščekivanje ostvarilo, jer sam dobila ulogu Mirande Biondi. Već nakon prvih proba znala sam da smo u sigurnim rukama. Kao i Fellini, i mi kombiniramo grotesku i naturalistički princip igranja uz pojačanu stilizaciju, naročito u grupnim scenama. Dok sam gradila lik temperamentne Mirande po uzoru na glumicu koja ju je igrala na filmu Pupellu Maggio osvijestila sam da je to prvi put da moram nalikovati njezinoj kreaciji, otprilike onako kako bih igrala neku povijesnu osobu. Moram joj biti što sličnija, a opet s pomakom. To me doista zabavljalo, kao što sam uživala gledati svoje kolege u njihovu stvaralaštvu. Neki od njih igraju više uloga. Meni su sjajni. Njegujući zajedničku energiju izgradili smo gorko-slatku humornu dramu, nostalgičnu i ironičnu, s ljubavlju braneći svaki lik kao što je to činio i Fellini.

U polumraku iza scene, sjedim i osluškujem svoje kolegice i kolege. Nameće mi se razmišljanje o nama glumcima. Dok se vode ratovi, padaju vlade, haraju potresi, poplave, epidemije i dok sve poskupljuje, dok ljudi umiru od gladi… mi se u našim magičnim kutijama igramo tuđih života. Zaboravljamo na svakidašnjicu i sve što ona donosi i odnosi. Pa ima li ljepšeg poziva? Koliko bi svijet bio siromašniji i tmurniji bez kazališta?! Bez tog privida života, a opet toliko stvarnog – jer na sceni nisu lutke i snimke već živi ljudi koji svojom igrom nešto žele reći, nešto poručiti, u najmanju ruku odvratiti vas makar na tih par sati od vaše svakodnevice, nasmijati vas ili rasplakati – naš svijet bi bio manje lijepo mjesto. U zamračenome gledalištu svatko pronađe nešto i ponešto od sebe i preslike svog života. Dođite! Pridružite nam se!

 

Razgovarala Andrea Labik

Rad na ovoj predstavi bio je specifičan utoliko što je krenuo izvana, iz matematike, tj. vrlo precizne koreografije u koju smo tek kad smo je savladavali upisivali likove, punili tu formu sadržajem. Lucianove upute o likovima bile su vrlo precizne i jednu bi izgovorenu rečenicu lika objasnio kroz desetke svojih.

Sviđa mi se magični realizam koji je dio podneblja iz kojega Luciano dolazi i koji je nekako upisan u njega i čini mi se da kroz njega gleda svijet i kazalište. Poetičnost, zaigranost, snenost, životnost, humor… baš kao Fellini sam.

Moja Gospođa Izvolite ili Gradisca je divna, putena, zavodljiva, a zapravo stidljiva dama, koja stremi visoko, a onda zbog toga dugo ostaje sama. Na kraju ipak pronalazi ljubav. I odlazeći govori: „I vi ćete meni nedostajati”. Baš kao što će i meni nedostajati svi moji najdivniji kolege koji mogu sve i s kojima mogu sve kada uskoro i ja, kao Gradisca, odem iz svoga grada.

 

Razgovarala Andrea Labik

Uz predstavu „Amarcord” važno mi je istaknuti talijanski identitet ovih gradova, mogla bi to biti priča i o Rijeci i o Puli, baš kao što je priča o Riminiju. Riječko kazalište u koprodukciji je s Pulom, s istarskim kazalištem, a ti teritoriji bili su prije pod Italijom. Ne smijemo zaboraviti talijanske korijene, utjecaje i nasljeđe.

Voljela bih izazvati ljude da dođu pogledati predstavu oni koji su već pogledali film, kao i da oni koji prvo pogledaju predstavu, kasnije pogledaju film, kako bi svjedočili kako funkcionira isti materijal u potpuno različitim medijima. Bit će to tada mnogo bogatije iskustvo. Uvijek kažemo da je predstava koju radimo prema knjizi ili filmu neovisna i da ne treba publika najprije pogledati film ili pročitati knjigu da bi doživljaj bio potpun. U ovom slučaju, čini mi se, doživljaj je potpun kada pogledate oboje.

 

Razgovarala Andrea Labik

Kritikaz – Lagana bevanda od odličnog vina

Vijenac – Poput slike u dubini zrcala

Kazalište.hr – OSTVARENA ENERGETSKI ZAHTJEVNA I SNAŽNA KARIKATURALNOST LIKOVA KOJA ĆE SE PAMTITI

Kanal Ri – U HNK Ivana pl. Zajca održana premijera predstave Amarcord po kultnom filmu Frederica Fellinija

Kanal Ri – U HNK Ivana pl. Zajca održana premijera predstave Amarcord po kultnom filmu Frederica Fellinija

Riportal – SPEKTAKL U ‘ZAJCU’ Amarcord! Riječka inačica kultnog Fellinijeva filma zabavlja i budi sjećanja na vlastita odrastanja

Novi list – Delpratov “Amarcord” je, nažalost, tek blijeda kazališna kopija Fellinijeva antologijskog filma

Kanal Ri – Premijera “Amarcorda” u riječkom “Zajcu”

Prigorski.hr – Premijera “Amarcorda” u HNK Ivana pl. Zajca

Novo.hr – Premijera “Amarcorda” u HNK Ivana pl. Zajca

Regional Express – Nakon uspješne premjere “Amarcorda” u Puli, predstava je stigla i na riječku scenu

Glas Istre – Premijera “Amarcorda” u HNK Ivana pl. Zajca

Tportal – Održana premijera ‘Amarcorda’ u HNK Ivana pl. Zajca

Novi list – FOTO Amarcord u Zajcu: Održana premijera gorko-slatke Fellinijeve drame

La Voce del popolo – «Amarcord». Universi multidimensionali a teatro

HRT Radio Rijeka – Riječki kazališni “Amarcord” poštuje i film i kazalište

Novi list – Redatelj Luciano Delprato uoči premijere “Amarcorda”: ‘Kazalište mora biti prostor slobode’

Culturenet.hr – Premijera ‘Amarcorda’ u riječkom ‘Zajcu’: Kao snovi, kao sjećanja…

Rplus – Premijera “Amarcorda” u riječkom “Zajcu” | Kao snovi, kao sjećanja…

Moja Rijeka – Premijera „Amarcorda“ 2. studenoga u riječkom „Zajcu“

Svijet kulture – HNK Zajc / Amarcord, filmsko remek – djelo na kazališnim daskama!

Burin – FILMSKO REMEK-DJELO NA KAZALIŠNIM DASKAMA: premijera „Amarcorda“ sutra u riječkom kazalištu

Kigo.hr – Premijera „Amarcorda“ u riječkom „Zajcu“: Kao snovi, kao sjećanja…

Torpedo – Premijera „Amarcorda“ u riječkom „Zajcu“: Kao snovi, kao sjećanja…

Extravagant – Premijera „Amarcorda“ u riječkom „Zajcu“: Kao snovi, kao sjećanja…

Teklić.hr – Premijera „Amarcorda“ u riječkom „Zajcu“: Kao snovi, kao sjećanja…

La Voce del popolo – Première fiumana di «Amarcord»

Riportal – Premijera „Amarcorda“ u riječkom „Zajcu“: Kao snovi, kao sjećanja…

Jutarnji list – ‘Iz perspektive djeteta progovaramo o aktualnim temama kao što su uspon fašizma u Europi, šovinizam, ali i i buđenje seksualnosti‘

Gloria – U HNK Ivana pl. Zajca stiže predstava ‘Amarcord‘ po kultnom filmu Frederica Fellinija

Nacional – Filmsko remek-djelo na kazališnim daskama: Premijera ‘Amarcorda’ u riječkom ‘Zajcu’

HRT Radio Rijeka – Premijera: Fellinijev “Amarcord” na riječkim kazališnim daskama

Novi list – Fellinijev film oživljava na daskama. U srijedu premijera “Amarcorda” u riječkom Zajcu

Glas Istre – Luciano Delprato: Vidjet ćete u predstavi boje, šminku i estetiku koja je bliža Fellinijevim crtežima nego izgledu likova u njegovom filmu

Glas Istre – Izveden “Amarcord” – prva premijera u novoj sezoni INK-a

La Voce del popolo – Per «Amarcord» debutto scoppiettante

Istra24 – KRITIKA PREMIJERNE IZVEDBE ‘AMARCORDA’ U PULSKOM INK-u: Fellini može biti miran

Kulturistra – IZVRSNO UPRIZOREN „AMARCORD“ NA DASKAMA INK-A ODUŠEVIO PUBLIKU

Film-mag.net – Premijera predstave ‘Amarcord’ u pulskom INK-u

Istra24 – Pulski INK plaća koprodukciju “Amarcorda” s 250.000 kuna – u predstavi igraju samo riječki glumci, a autorski tim čine vanjski suradnici

Regional Express – Predstava “Amarcord” premijerno u Tjednu talijanskog jezika i kulture – VIDEO

La Voce del popolo – Un «Amarcord» dall’impronta argentina

Glas Istre – NOVA KOPRODUKCIJA S RIJEČKIM HNK IVANA PL. ZAJCA Istarsko narodno kazalište: “Amarcord” premijerno sutra u Puli

Foto & Video galerija