Premijera intrigirajuće predstave Talijanske drame “Variazioni enigmatiche” / “Enigmatske varijacije” u režiji doajenke hrvatskoga glumišta Neve Rošić na programu je u petak 10. prosinca. Scenografiju za ovaj psihološki triler o životu i ljubavi potpisuje mlada i talentirana Aleksandra Ana Buković. Njezina scenografska rješenja riječka kazališna publika dobro poznaje, navedimo samo neke od njih: prilagodba scenografije za balet „Orašar“ izvedbe kojega su upravo u tijeku, impresivan zid u baletu „Odiseja“, scenografija predstave Talijanske drame „Decameron”/ “Dekameron“, baletnih predstava „Seks“ i „San Ivanjske noći“, predstave Hrvatske drame „Majstor i Margarita“, predstave za djecu „Čuvaj se vuka ili Crvenkapica“, autorica je scenografije i videa za „Cabaret D’Annunzio“ i dr. Uoči sutrašnje premijere razgovarali smo Aleksandrom Anom o tome što sve uključuje posao scenografkinje, o radu na projektu „Enigmatske varijacije“ te koliko je zadovoljna rezultatima svog rada.
Posao scenografkinje
Vjerojatno prosječan gledatelj teško zamišlja svu složenost scenografskoga procesa, od prvotne ideje pa sve do realizacije koju vidimo na pozornici. Opišite nam ukratko korake nastanka scenografije?
Posao scenografa/scenografkinje je zaista složen i sveobuhvatan te prolazi kroz nekoliko faza i može trajati i do šest mjeseci. Započinje upoznavanjem autorskog tima te predstavljanjem redateljske ideje i koncepta predstave. Od velike je važnosti da se vizije autorskog tima međusobno poklapaju, posebice po pitanju estetike i koncepta, te da postoji povjerenje. Taj dio početnih dogovora, razrade skica itd. odvija se nekoliko mjeseci prije početka proba.
Scenograf/kinja mora uroniti u srž priče, i biti upućen/a u detalje unutar samog djela. Najčešće se prve vizije scenografije javljaju upravo iščitavajući komad. Prije razrade idejnih skica izrađuje se moodboard, odnosno prezentacija različitih primjera koje nas inspiriraju. Nakon što se iz moodboarda dogovori neki okvirni smjer i atmosfera, izrađuju se idejne skice. Idejne skice mogu biti crteži rukom, ili izrađene u nekom odgovarajućem programu. Potom je potrebno napraviti tehničke nacrte, odnosno tehničku razradu svakog scenografskog segmenta u određenom omjeru i proporciji. Također, često se izrađuje i maketa scenografije, što dodatno olakšava redatelju i glumcima razumijevanje prostora unutar kojeg će se kretati. Nakon predaje tehničkih nacrta i svih potrebnih materijala, kreću dogovori i izrada scenografije koja se odvija unutar kazališnih radionica. Proces izrade scenografije meni je osobno jedna od najdražih faza jer je prepuna iznenađenja i eksperimentiranja s materijalima. Tijekom perioda izrade scenografije potrebno je odlaziti na probe i biti u korak sa svim promjenama i dodacima koji putem mogu nastati. Paralelno se nabavlja potrebna rekvizita. Nakon izrade u radionici, dolazi tehnička proba, to je prva proba na kojoj se montira scenografija s tehničkim osobljem. Uvijek je iznova čaroban trenutak kada vidite vašu ideju s papira konačno realiziranu u trodimenzionalnoj stvarnosti i prostoru. Onda slijedi postav rasvjete pa generalne probe, gdje se do zadnje sekunde dorađuju i najmanji detalji, te naposljetku dugo iščekivana premijera, kao šlag na kraju ovog zanimljivog procesa.
Sudjeluje li scenograf/scenografkinja u neposrednoj izradi scenografije ili je njegov/njezin zadatak davati upute prema kojima se scenografija izrađuje?
To uvelike ovisi o kazalištu i načinu na koji imaju strukturiranu radionicu. U pravilu scenograf se ne bi trebao baviti samom izradom, ali situacije znaju biti različite pa je bitno biti prilagodljiv različitim mogućnostima. U nacionalnim kazalištima poput našega koja imaju velike kazališne radionice i majstore za svaki sektor, scenograf često samo nadgleda i vodi proces, dok u manjim nezavisnim kazalištima koja nemaju radionice ili imaju radionice s primjerice samo jednim majstorom, scenograf često sudjeluje i u izradi, patiniranju, modeliranju i sličnim radnjama.
„Enigmatske varijacije“
Kako je bilo raditi na predstavi „Enigmatske varijacije“?
Proces rada na ovom projektu jedno je jako ugodno iskustvo. Od početka je komunikacija s autorskim timom, redateljicom Nevom Rošić, dizajnerom svjetla Marinom Lukanovićem te kostimografkinjom Sandrom Dekanić tekla izuzetno glatko. Poklopile su nam se vizije.
Komad „Enigmatske varijacije“ je duodrama filozofsko-narativnog karaktera, bez filmske akcije i dinamičnih promjena scenografije, predstava koja se postavlja za malu scenu. Kakav je pristup u izradi scenografije za predstave takve vrste? Daje li se veća pozornost detaljima?
Kod izrade ovakvog tipa komornije predstave za malu scenu, izuzetno je bitan realizam u vizualnom smislu. Publika je posve blizu glumcima te u ovom slučaju ništa ne smije izgledati umjetno ili nedorečeno (osim ako to nije namjera). Bitno je stvoriti intimnu atmosferu i prostor s kojim se glumci mogu saživjeti te postići da publika dobije osjećaj kao da je pozvana u njihov dom i svijet.
Kod izrade kazališne scenografije za veliku pozornicu često je potrebno u nekim detaljima pretjerati i prenaglasiti ih kako bi bili uočljiviji za publiku na većoj udaljenosti, dok je scenografiju za malu scenu potrebno više približiti filmskom realističnijem pristupu jer se pridaje veća pozornost detaljima.
Cijela radnja predstave „Enigmatske varijacije“ odvija se u jednoj prostoriji, u kući na zabačenome otoku kod Sjevernoga pola u kojoj usamljeno živi slavni pisac i nobelovac Abel Znorko. Kakva je bila vaša i redateljska zamisao o izgledu kuće jednoga ekscentričnog pisca?
„Enigmatske varijacije“ su zaista jedan od zanimljivijih tekstova na kojima sam imala priliku raditi. Priča i likovi su jako ogoljeni, ali bogati emocijama i napetošću. Radnja se odvija na zabačenom otoku oko 1995. godine, gdje slavni pisac živi osamljeničkim životom, otuđen od ostatka svijeta. Iščitavajući tekst brzo sam došla na ideju smještanja radnje na drveni pod koji svojim kružnim, organskim oblikom asocira na nepravilnu formu otoka. Time sam još više istaknula izoliranost glavnog lika te samih emocija. Na drvenom podu/otoku je smješten njegov cijeli svijet, odnosno radna soba pisca, koja je s ostalim prostorima povezana pomoću tri prolaza/vrata koja sugeriraju i metaforički označavaju mogućnost izbora, ali i simboliziraju tri lika; pisca, novinara te ženu oko koje se cijela radnja vrti, iako nije fizički prisutna. Dogovorili smo s redateljicom Nevom Rošić i kostimografkinjom Sandrom Dekanić da su kostimi budu malo hladnijih tonova, dok sam se kod scenografije usmjerila na toplije tonove i teksture drveta i kože.
Što se tiče detalja i rekvizite za ovu priču je izuzetno bitna točnost i opravdanost svakog vizualnog elementa. Sve što je prisutno na sceni prije svega je jako promišljeno i s dobrim razlogom. Svaki rekvizit mora odražavati karakter glavnog lika te biti u njegovoj funkciji, stoga nemamo previše nepotrebnih detalja.
Predstava sadrži brojne intrigantne psihološke promjene kod likova. Ističete li i Vi to na neki način putem scenografije?
S obzirom da se radi o statičnoj scenografiji nema nekih većih isticanja psiholoških promjena vidljivih kroz promjene scenografije, ali su psihološke promjene vidljive kroz laganu i suptilnu promjenu svjetla kojeg je dizajnirao Marin Lukanović.
Neva Rošić
Tijekom rada na predstavi imali ste nesvakidašnju priliku surađivati s legendarnom Nevom Rošić. Kakva je bila vaša suradnja?
Izuzetno sam počašćena i zahvalna Marinu Lukanoviću koji me pozvao kao suradnicu na ovom projektu te Kazalištu i Talijanskoj drami te na pruženoj prilici za suradnju s osebujnom damom poput Neve Rošić. Od početka je gospođa Neva imala puno povjerenje u moje prijedloge i odluke, te mi se čini da je u konačnici zadovoljna rezultatom. Zanimljivo mi je slušati dok glumcima objašnjava neke dramaturške situacije, također je i prepuna raznih kazališnih dogodovština i priča koje nas vraćaju u neka prošla vremena. Sve u svemu, divna prilika i nezaboravno iskustvo.
Jeste li zadovoljni rezultatom Vašega rada koji ćemo vidjeti u petak na premijeri?
Moram priznati da gotovo nikada nisam u potpunosti zadovoljna konačnim rezultatom, uvijek postoje neke sumnje da se nešto možda moglo i bolje napraviti ili osmisliti. No, pokušavam se ne opterećivati time već biti zadovoljna s onime što smo napravili prema dogovoru, jer je najbitnije da prostor oživi i funkcionira s pričom i likovima.
Razgovarala Julia Vazniak
Medijski pokrovitelj / Partner mediatico
