BOŽIĆNA PRIČA

Charles Dickens - Ivana Đula, Milica Sinkauz

Da počnemo s Dickensom?

Potrudih se u ovoj knjižici prizvati duha jedne ideje, duha koji će moje čitatelje oraspoložiti – oraspoložiti prema njima samima, jedne prema drugima, prema božićnom času, a i prema meni. I neka im taj duh opsjeda kuću prijazno, i neka ga nitko ne poželi odložiti s knjigom. Čitateljima vjerni prijatelj i sužanj, Charles Dickens.

Ovim riječima Dickens uvodi čitatelja u priču koja će u vremenu koje će uslijediti postati jedna od najpoznatijih božićnih priča ikad ispričanih. Kako ispričati tu božićnu priču danas, a pritom zadržati duh Dickensove ideje? Što je uopće duh Božića i koliko se on promijenio od Dickensova vremena do danas? I na koji način Božićnu priču približiti današnjoj djeci?

Pristupajući adaptaciji uvijek kao dijalogu s izvornim tekstom, ulogu pripovjedača dodjeljujemo koru djece, s idejom da zadržimo Dickensov jezik, a istodobno ga učinimo razumljivim i igrivim. Dickensovu priču uokvirujemo situacijom dječjeg čitanja i pričanja priče koja je za njih i napisana. Takav okvir na scenu donosi suvremeni jezik iz kojega je lakše zakoračiti u pripovjedni jezik star gotovo dva stoljeća. Djeca tako postaju most između pomalo arhaičnog, njima ponekad čak i nerazumljivog Dickensova jezika, i dječje publike. Isprepletanjem tih dvaju svjetova, djeca ulaze i izlaze iz svijeta Dickensove priče, stvarajući dijalog između njegovog i našeg vremena, kroz igru koja je svojstvena i kazalištu i djeci, a kroz koju je sve moguće: prekinuti radnju, komentirati ju, nasmijati joj se, promijeniti ju, zamrznuti situaciju, uskočiti u novu ulogu. Ukratko, igrati se.

Kako da počnemo? započet će djeca predstavu.

U potrazi za najboljim početkom, sličnom rečenicom i Dickens započinje svoj roman. Pitanje koje često postavljamo kada se nađemo pred praznim papirom ili praznom pozornicom nas bi odrasle smrznulo, a djeci otvara prostor mašte, mogućnosti i igre. Zato u okvir stavljamo dječju perspektivu Božićne priče. Na toj prvoj razini, i sama tražeći najbolji način pripovijedanja, djeca smišljaju recept za dobru božićnu priču, pronalazeći sastojke u oba svijeta, svom i Dickensovom. Druga razina donosi Dickensovu priču o gospodinu Scroogeu, mrzovoljnom i škrtom starcu, hladnom kao led, koji jedino što želi od Božića je prespavati ga. Djeca, kojoj je ta perspektiva Božića daleka i neshvatljiva, u prikazu tog svijeta nastupaju kao kor, koristeći pritom Dickensovu rečenicu, njima jednako daleku, ali potrebnu. Takva je rečenica u potpunoj suprotnosti s rečenicom iz današnje literature za djecu, ona sadrži dužinu i sporost, zahtijeva drugu vrstu pažnje, toliko je bogata da ponekad djeluje kao božićni ukras. Također, ona priziva neka zaboravljena vremena i donosi nam jednu bezvremensku božićnu priču, priču o dobroti i ljudskosti, o promjeni koja se može dogoditi u svakom čovjeku ako progleda srcem.

Treća je razina prostor duhova, začudni prostor sjećanja i mogućih svjetova, koji pleše na granici strašnog, ali tu granicu nikada ne prelazi. Duhovi koje inače doživljavamo strašnima, ovdje nastupaju kao pomoćnici i tu su u službi transformacije glavnoga lika. Prikazujući mu njegovu prošlost, sadašnjost i moguću budućnost, nude mu još jednu priliku da stvari učini boljima i da mijenjajući svoj život, promijeni i živote ljudi oko sebe. Uvođenjem žena u prikazu duhova prošlih, današnjih i budućih Božića, unosimo ravnotežu u Dickensov dominantno muški popis likova. Mudrost, blagost i nježnost naših prijateljskih duhova kontrapunkt su lancima okovanim, sablasnim i zlosutnim duhovima iz romana. Time se ne gubi njihova opominjuća funkcija, samo se dodavanjem još jedne perspektive podcrtava prijateljska namjera duhova.

Spojnica svih triju razina božićne su pjesme, napisane u stilu tradicionalnih christmas carols koje zborovi pjevaju na ulicama u vrijeme Božića. Iako zamišljene kao posveta vremenu i mjestu radnje Božićne priče, one ne pripadaju samo jednom vremenu. Lako prelaze iz jedne tradicije u drugu, žive u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, povezujući tako tri naizgled nespojiva svijeta.

Razmišljajući o tome koliko su se vremena promijenila i što je to što je zajedničko svim Božićima, jedna se ideja nametnula kao suštinska i nepromjenjiva – ideja zajedništva. Što bi onda bilo zajedništvo u kazalištu danas? I što bi se dogodilo kada priču napisanu za djecu na scenu ne bi donijeli samo odrasli glumci? Odluka o uključivanju djece u cijelu ovu priču, nije samo dramski princip koji je tu da razigra zadane situacije i učini ih dinamičnima. Djeca ovdje postaju dio glumačkog kolektiva pa se božićno zajedništvo događa na još jednom planu. Zajednički rad svima nam je donio priželjkivani božićni duh, i neka nam taj duh opsjeda kazališnu kuću prijazno i neka ga nitko ne poželi odložiti s predstavom.

Britanska prijestolnica, središte industrijske revolucije, meka trgovine, viktorijanski London s razlogom su tijekom 19. stoljeća nazivali modernim Babilonom (Babylondon). Učvrstivši ekonomsku poziciju početkom stoljeća, London će nošen investicijskim i trgovačkim kapitalom jednostavno – eksplodirati. Unutar sljedećih sto godina populacija će s jednog milijuna prebaciti šest milijuna stanovnika; prije američkog sna, ipak, postojao je londonski san. Međutim, urbana infrastruktura nije bila u mogućnosti pratiti brzi korak kapitala.

„Za to razdoblje može se reći da kao nikad u povijesti Londona nije pokazano manje obzira prema uvjetima stanovnika metropole,“ zapisat će liječnik Henry Jephson, promatrajući nemoć grada da upije priljev ljudi u potrazi za prilikom. Kako bi prihvatili potrebnu radnu snagu, nastaju sirotinjski kvartovi (slums) gdje se slijevaju svi u potrazi za još jednim poslom, prilikom. Londonski urbanistički i društveni žrvanj opisuje se kroz polarnu prizmu, istodobno ga opisujući kao industrijski megalopolis, ali i kao svjetski centar neimaštine. Konačno, London 19. stoljeća širi se tolikom brzinom da mnogi njegovi stanovnici nikada ni neće imati prilike vidjeti drugu stranu industrijske revolucije. Ipak, mnogobrojni umjetnici i istraživači u svojim djelima ocrtavaju društvenu dimenziju Londona. Charles Dickens jedan je od londonskih flâneura u potrazi za tim pričama. Danas je, punim imenom i prezimenom, Charles John Huffam Dickens (1812. – 1870.) britanska mjerna jedinica za književnost. Razmišljajući kako je uspijevao utisnuti društvenu svijest Londončana među stranice djela kao što su Pickwick Papers, Oliver Twist, ili David Copperfield, jedan od odgovora daje kratak osvrt na njegovu biografiju. Njegovo djetinjstvo obilježilo je siromaštvo. Iako mu je otac bio dobro plaćeni činovnik, njegove odveć ekstravagantne financijske odluke upropastile su obitelj: otac odlazi u zatvor, a Charles Dickens, na kratko vrijeme, odlazi raditi u tvornicu te prekida školovanje. Tijekom kasnih dvadesetih i tridesetih godina isprobava različite poslove; tako ga London upoznaje kao novinara, glumca, čak i redatelja. Koliko je karijera pisca u tom trenutku udaljena od njega, govori nam činjenica da je u jednom trenutku razmišljao da ode u Zapadnu Indiju (otoci u zapadnome dijelu Atlantskog oceana između Sjeverne i Južne Amerike). Ključnom godinom pokazat će se 1833. godina kada šalje rukopis svoje prve priče (Mr. Minns and His Cousin) u New Monthly Magazine. To je trenutak kada Charles Dickens postaje netko u književnom svijetu.

Gledajući iz današnje perspektive, uspon do književnog vrha je munjevit. Za tri godine u nastavcima počinje izlaziti Pickwick Papers koji će lansirati Dickensa u književnu stratosferu. Naredne godine počinje izlaziti još jedan bestseler – Oliver Twist. Život je dobar za britanskog pisca, ali dobre godine su kratkog vijeka. Četrdesete 19. stoljeća za Veliku Britaniju su poznate i kao „gladne četrdesete“. Žetve su neuspješne, inflacija raste, trgovina pada, a nezaposlenost raste jer ljudi, u potrazi za poslom, u Londonu vide spas. Iako nošen uspjesima, Charles Dickens uvijek se borio s obiteljskim dugovima, a i u to vrijeme dobiva peto dijete. Konačno, nakon niza uspješnica, njegov zadnji serijal, The Life and Adventures of Martin Chuzzlewit, je promašaj. Drugim riječima, Dickensu je nasušno trebao hit.

Tijekom 1843. godine u javnost će izaći poznato parlamentarno izvješće o dječjem radu Thomasa Southwood Smitha, otkrivajući grozomorne uvjete rada u tvornicama gdje su obitelji morale slati djecu kako bi preživjeli. Siročad je bila uobičajen prizor na viktorijanskim ulicama, unovačena da preklinje za penije i šilinge. Otmice su bile redovite, isto kao što su i razbojničke, dječje bande bile londonska svakodnevica. Svakome od tih aspekata Charles Dickens će kroz svoju karijeru posvetiti posebnu pažnju, ali 1843. godine, u trenutku izlaska tog izvješća, odlučit će reagirati kao nikad dosad. Njegov primjer pratit će ličnosti kao što su Elizabeth Gaskell, Benjamin Disraeli te Elizabeth Barrett Browning.

Prvotna ideja bila mu je izdavanje pamfleta, ali nakon kraćeg promišljanja, odustaje od njega te se usredotočuje na djelo koje bi trebalo imati „dvadeset tisuća puta veću snagu“. Ispostavit će se kako taj udarac vlasti biti – Božićna priča. Ključnim će se pokazati odlazak u Manchester gdje će govoriti na javnom skupu o važnosti edukacije među najsiromašnijima, dajući potporu Athenaeum, dobrotvornoj ustanovi za radnike i radnice. Tijekom posjeta se ponovo suočava i s industrijskim gradom, gledajući kako „gladne četrdesete“ proždiru, i grad, i ljude. Ondje će se susresti sa nećakom s posebnim potrebama, Harryjem, koji će se pokazati inspiracijom za malog Tima.

Više nije bilo dvojbe: Charles Dickens znao je što treba napisati. Unutar samo šest tjedana ispisao je preko 30,000 riječi, Božićnu priču. Tijekom stvaranja je odlazio u noćne šetnje Londonom, prelazeći preko 20 kilometara, kako u svojim razmišljanjima o radnji, tako i kroz samu prijestolnicu. U stvaranju djela pridružit će mu se i prijatelj, slikar John Leech, čije će ilustracije za knjigu ubrzo postati svjetski poznate.

Početkom prosinca djelo je gotovo, ostalo ga je jedino objaviti. Međutim, izdavači mu više ne vjeruju; pored zadnjeg neuspjeha, politička klima se u četrdesetima mijenja i Dickensov socijalizam utoliko više nije na cijeni. Ipak, dogovor pada: pisac će, zajedno s izdavačem, platiti tisak koji si ni sam autor nije odlučio pojednostaviti. Tijekom prosinca je odbio dva moguća rješenja, odlučivši se na kraju za oblaganje knjižnih korica crvenom tkaninom, pozlativši rubove stranica.

Prvo izdanje izlazi 19. prosinca u 6000 primjeraka i nestaje u samo pet dana; Božićna priča osvaja maštu Londončana, vješto proničući u društvenu svijest, kako svojim komentarom, tako i odlukom da iznađe željeni blagdanski duh. Naime, zimske božićne tradicije tek se počinju ukorijenjavati u Velikoj Britaniji u četrdesetim godinama; primjerice, iste godine izlazi prva božićna čestitka. I dok je teško ocijeniti koliki je utjecaj imala ili mogla imati Božićna priča na prihvaćanje novih blagdana, Dickensova priča zasigurno je ostavila utisak u društvenoj svijesti, nudeći sliku obiteljskog Božića, dana ispunjenog poklonima, ukrasima i punčem. Štoviše, priča usredotočena na Scroogeovo iskupljenje pred božićnim duhovima, proširila je narativ o Božiću kao vremenu darivanja, vremenu kada procijepi između siromašnih i bogatih nestaju. Thackeray će u osvrtu na Dickensovo djelo napisati kako je Božićna priča „dobrobit za cijelu naciju, a svakom muškarcu ili ženi koji je pročitaju, osobna ljubaznost.“

Od tog 19. prosinca 1843. godine, Božić više nikada nije bio isti.

Pripremio David Čarapina

DOBRA BOŽIĆNA PJESMA

Ja najviše volim božićno jutro
Ja Badnjak i večer kad tonem u san
Meni je najdraže kad smo svi skupa
Ja bih da Božić je baš svaki dan

Ja najviše volim jesti kolače
Ja jedva čekam odmotati dar
Meni je najdraže što nema škole
E da je tako uvijek, da bar

Ja najviše volim kad lampice svijetle
A ja kada pjeva božićni zbor
Meni su najdraži ukrasi krasni
Da barem svaki dan kitimo bor

Ja najviše volim kad zazvone zvona
Ja smijeh kad čuje se sa sviju strana
Meni su najdraži praporci tihi
Ja bih da Božić je baš svakog dana

ZAMISLI

Zamisli blistavu zvijezdu na nebu
Koja po zemlji prospe svoj sjaj
I čitav put je njime prekriven
Čarolija ova, to Božić je znaj

Zamisli najslađi kolač na svijetu
Pod borom zamisli najveći dar
Zamisli zagrljaj golem ko’ svemir
Čarolija ova, to Božić je znaj

Čaroliju Božića nosi na dlanu
Čaroliju Božića čuvaj i ti
Tiho joj pjevaj, nježno zagrli
U šal je zamotaj, pod jastuk je skrij

Čaroliju Božića podijeli s drugim
Nek svugdje se osjeća božićni duh
Božićnu pjesmu pjevaj sa svima
(Scrooge: Čak i s onima koji nemaju sluh!)

ŠTO NAS SVE ČEKA

Što nas sve čeka u božićnoj noći
Hoće li pahulje prekriti put
Je li sve ovo san ili java
I što će se sve još otkrit’ usput

Što nas sve čeka u božićnoj noći
I hoće li jutro donijeti mir
Hoće li tada zvijezda što pada
Ispunit ono što želimo svi

Što nas sve čeka u božićnoj noći
Kakva sve čuda, kakva sve lica
I ako zaspimo, sklopimo oči
Kad ih otvorimo što li će doći

BOŽIĆNA ŽELJA

Imam jednu želju malu
Malu želju, velik san
Želim ju dugo, želim ju jako
Možda ju ostvari božićni dan

Šapnut ću želju božićnoj zvijezdi
Možda ju ispuni kada ju čuje
Ostvari baš na božićno jutro
Pogledam pod bor, a ona tu je

Pa da na prozor kucne nam sreća
I naša mama da tužna nije
Da se tata još više smije
Da sve bude kao nikad prije

Imam jednu želju malu
Možda ju ostvari božićni dan
Ta želja je jedino što ikad poželim
Dok sklapam oči i tonem u san

JOŠ JEDNA DOBRA BOŽIĆNA PJESMA

Kolači u peći
I miris se širi
A šećer u prahu
Posvuda u zraku
Na boru zvijezda
Pod borom dar
To je naj najslađi dan

Vatrica gori
I srca se griju
Odrasli plešu
A djeca se smiju
Ruka u ruci
U tome je čar
To je naj najljepši dan

Ples oko bora
I pjevanje zbora
Srca su puna
A zdjelice prazne
Sreća se dijeli
A osmijesi množe
Na naj najdraži dan

Rumeni obrazi
Crveni nosići
Ulica vesela
Od snijega bijela
Kapa na glavi
Na vratu šal
To je taj božićni dan