NA TRI KRALJA ILI KAKO HOĆETE

William Shakespeare

Komedija zabune, ili komedija karaktera, ili lucidnost karaktera koji dovode do zabune, a potom i do drame u čijem je središtu ljubavni nesporazum, odnosno kriva pretpostavka da su stvari onakve kakvima se čine. To je ukratko dio narativa i simboličkog okvira priče Shakespeareove drame Na tri kralja ili kako hoćete, nastale oko 1600. godine, u vremenu autorove spisateljske zrelosti obojene optimizmom.

Naglašenim manirizmom jezika i stila, autor nam dramom otvara mogućnost na pomisao kako svijet koji nam se pokazuje zapravo nije takav kakvim nam se čini i da se ispod površine onoga što prepoznajemo kao svijet, skriva njegovo naličje u kojem vrijede sasvim druga pravila koja potom otvaraju i sasvim druge mogućnosti. S obzirom na okolnosti, identitet svakog pojedinca polje je igre i mimikrije. Sve smo ono što u danom trenutku poželimo biti, ili ono što netko poželi da budemo.

Iza naslova koji ne skriva veliku tajnu već samo datum kad je komedija praizvedena, priča je ispunjena suptilnom poezijom u kojoj nasumičnost sudbina, mjesta i vremena uspostavlja dramu i napetost. Osnovni je pokretač te drame ljubav, odnosno, srce koje uspostavlja vlastitu logiku, logiku afekcije pred kojom racionalnost svijeta nestaje. Drugim riječima, to u koga se zaljubljujemo, za kim ginemo, zbog koga patimo, kome smo odani a prema kome suzdržani, sa svijetom nema baš nikakve veze.

Prateći dvije odvojene fabule, pridajući svakoj zaseban stil, jednoj prozu a drugoj stih, Shakespeare ispisuje otvorenu strukturu u kojoj ništa nije nemoguće i koja u sebe može primiti nešto od iskustva našeg vremena. Upravo tu otvorenost, redateljica Franka Perković i dramaturg Goran Ferčec vide kao prostor dijaloga sadašnjice s pričom o identitetu, zabuni, zabludi, rodu, krivim odlukama, prividu, žudnji, laži, umišljaju, komediji, gluposti i svemu onome što pripada širokom polju diskursa ljubavi (o kojoj, ovog puta, možemo govoriti bez strepnje i kroz smijeh).

Dramaturška bilješka

„Jesam li zaljubljen? Jesam, jer čekam. Drugi nikad ne čeka. Ponekad poželim glumiti onoga koji ne čeka; pokušavam se zaokupiti nečim drugim, zakasniti; ali u toj igri uvijek gubim: što god učinio, uvijek se nađem besposlen, točan, čak stižem prerano. Sudbinski identitet zaljubljenog nije ništa drugo nego: ja sam onaj koji čeka.”
Roland Barthes

U knjizi „Fragmenti ljubavnog diskursa” („Fragments d’un discours amoureux”) objavljenoj 1977. godine francuski filozof Roland Barthes ispisivanjem niza literarnih citata i autorskih bilješki, pokušava objasniti (sebi i čitatelju) diskurzivno stanje ili logiku iskaza subjekta uronjenog u snažni osjećaj naklonjenosti, odnosno, u ljubav. Da bi donekle svladao nesavladivi obim koji ljubav kao pojam nosi, Barthes ga lomi na kraće ili duže fragmente i na više od osamdeset pojmova koje naziva figure. Figure pokrivaju široki spektar stanja i osjećaja od askeze i odsutnosti, preko ovisnosti i trošenja, do opscenog i nježnosti. Svaka od figura pojavljuje se, kako kaže Barthes, „tijekom cijelog ljubavnog života bez ikakva reda, jer ovise o slučaju, i predstavljaju zaljubljenog na djelu“. Jednu od figura tako naslovljuje čekanje (attente) i kaže; „Postoji scenografija čekanja: pripremam je, manipuliram njome, odvajam dio vremena u kojem ću glumiti gubitak ljubljenog objekta i izazvati sve učinke blagog žalovanja. Čekanje se, dakle odigrava kao kazališni komad.“ I zaključuje: „Čekanje je stanje bunila“.

Upravo su čekanje i stanje zaljubljenog bunila dva u nizu motiva Shakespeareove drame „Na Tri kralja ili kako hoćete”. U nejasnoj kronologiji događanja (između tri dana i tri mjeseca), u izmišljenoj zemlji Iliriji, između izmišljenih ratova, u tom prostoru dekadentne zaljubljenosti, zabave i bunila netko neprestano nekoga čeka. Orsino čeka Oliviju da prihvati njegovu ljubavnu ponudu, Olivija čeka Cezaria da donese poruku ne bi li ga ponovno vidjela, Antonio u sobi svratišta čeka Sebastiana, Sebastian čeka dobru priliku za bilo što, Marija čeka da je Tobija primijeti, Viola prerušena u Cezaria čeka da Vojvoda prepozna nju i njezinu ljubav. Čekanje je zbir dramskih silnica načinjenih od napetih niti žudnje, tjeskobe, potrebe, neutaživosti i želje. Stoga likovi ove drame nikada ne miruju, čak i kad nisu aktivno u sceni, u zadatku su čekanja. Osim što je usmjereno prema drugom subjektu, njihovo je čekanje i osobna transformacija koja prelazi u kategoriju ontološkog; osim drugog ili druge, oni čekaju ”one” sebe koji će tek postati, ”one” sebe koji bi mogli biti, one sebe u koje će ih ljubav pretvoriti. Njihova je svijest o vlastitom identitetu ovisna o prepoznavanju koje Aristotel definira kao prelazak iz neznanja u znanje. Tek po prepoznavanju u drugome ili drugoj, u ljubavniku ili ljubavnici, u bratu ili sestri, ili konačno, u vlastitom zrcalnom odrazu, događa se trenutak znanja o sebi samom.

Teško svediv u postojeći kanon Shakespeareovih komedija, ovaj je tekst prepun majstorske spisateljske nonšalantnosti. Kad bi ga se provuklo kroz strogu dramaturšku analizu bio bi prepun strukturalnih, narativnih i logičkih nedorečenosti. U njemu nema velikih priča, nema snažno motiviranih likova, nema koherentnosti vremena i prostora. Sve je zavijeno u slatku dekadenciju života u kojoj ni jedan drugi problem nije važniji od ljubavi koja u slučaju nekih likova i parova uopće ne prelazi u žudnju, već ostaje na razini izvedbe onoga što bi ljubav mogla biti. Zavijena u poeziju ljubav ostaje nešto što bi srce možda moglo željeti, ostaje pretpostavka o ljubavi (ako već nije samo divna i libidinalna potreba za drugim tijelom i seksom).

Redateljsko-dramaturški koncept predstave inzistira na opisanoj sadržajnoj i formalnoj proizvoljnosti upisanoj u tekst. Iako je Shakespeareov predložak podijeljen u klasičnih pet činova i niz scena, ova inscenacija poništava tu formalnu arhitekturu i organizira predstavu kao kontinuirano scensko događanje, kao centrifugu koja obuhvaća čitav prostor kazališta, a sve izvođače neprestano drži aktivne na sceni, izložene pogledima ostalih izvođača i publike, izložene vlastitom odrazu u površinama ogledala, izložene čekanju.

Citati preuzeti iz: Roland Barthes, „Fragmenti ljubavnog diskursa”, (prev. Bosiljka Brlečić), Naklada Pelago, Zagreb, 2007.

„Na Tri kralja ili kako hoćete” komedija je napisana, procjenjuje se, između 1600. i 1602. godine te je se unutar šekspiroloških klasifikacija rijetko ili uopće ne svrstava unutar pretpostavljenih grupa Shakespeareovih komičnih djela. Osim što dovodi u pitanje identitetsku re/prezentaciju, osim što radnju organizira oko odsustva onoga što se predstavlja, Shakespeare i funkciju komike ne podređuje komičnom raspoloženju. Drukčije rečeno, pored travestije koja dovodi do zabune, ozbiljnost i nedvosmislenost situacija također su važne specifičnosti ovog dramskog djela.

Funkcija komike gradi se prvenstveno na naivnosti dramske motivacije, a komično raspoloženje zamijenjeno je sentimentalnim karakterima likova. Violini postupci nemaju posljedice po njenu okolinu niti dugoročno mijenjaju društveni red. Njezini postupci ostaju isključivo u domeni osobnog te su zbog toga i odluke koje donosi više hirovite, nego promišljene. S druge strane, Orsino i Olivija likovi su koji sami sebe shvaćaju previše ozbiljno. Njihovo je stanje stanje uvjerenosti da će ostvarenje njihovih žudnji i nadanja imati značaj širi od granica njihovih partikularnosti.

Frivolnost Violinih postupaka, uokvirena sentimentalnim zanosom Orsina i Olivije tako čine dramaturški temelj za pomnije promišljanje o funkciji komike. U Shakespearea nema slučajnih riječi, tvrdi Jan Kott. I upravo ta Shakespeareova konkretnost, to da likovi zaista misle i žive to što govore unatoč naivnosti i zanosu, sugerira da „Na Tri kralja” vlastitu komičnost gradi ne na zabuni kao rezultatu ljudske gluposti, nego na zabuni kao rezultatu ozbiljne ljudske potrebe da se potvrdimo kao ličnosti pred nama samima. Pa čak i onda kada samo sloj odjeće može biti dovoljan da dovedemo u pitanje naše dosadašnje viđenje svijeta, ali i viđenje nas samih.

Hrvatska drama igra uzbudljivu i zabavnu Shakespeareovu komediju, njegovo remek-djelo romantične komedije! A mi slavimo i što ćemo konačno osim samo čuti, moći i vidjeti vaše osmijehe bez maski na licima!

Točno je pedeset godina od prve premijere komedije „Na Tri kralja ili kako hoćete” Williama Shakespearea, 12. travnja 2022. u režiji Franke Perković te dramaturgiji i adaptaciji Gorana Ferčeca koji su publiku oduševljavali predstavom „Leica format”.

Shakespeareova „Na Tri kralja ili kako hoćete” premijeru je u Rijeci imala 1. ožujka 1972. u režiji Vlade Vukmirovića. Prva riječka premijera „Na Tri kralja” bila je i jedna od prvih predstava koje je Hrvatska drama igrala na privremenoj pozornici u Neboderu dok je trajala obnova zgrade riječkog Kazališta. Kasnije je još komedija premijerno odigrana i 4. studenoga 1994. komediju je preveo i režirao Vladimir Gerić.

Originalan naslov komedije je „The Twelfth Night” (dvanaesta noć). Dvanaest dana od Božića jest 6. siječnja i blagdan je Sveta Tri kralja. Tih dvanaest dana u elizabetanskom kalendaru bilo je festivalsko vrijeme gozbe, kulminacija praznika i tradicionalnog božićnog veselja, raskošno slavlje, najopuštenije vrijeme obilježeno popuštanjem svih ustaljenih običaja, napuštale su se društvene norme, ukidala su se kruta pravila, nastupilo je vrijeme zaigrane zabune u svim smjerovima, prerušavanje i – slavljenje ljubavi. Upravo po tome podsjeća i na ono što se na našem području prepoznaje kao pust, poklade, kao najluđe doba u godini, a u Rijeci i kao peto godišnje doba. A itekako nas podsjeća i na pandemijske sezone unutar kojih smo svi bili u strogim mjerama i pravilima. U dvanaestoj noći pak odricalo se karnevalskog šašavluka i vraćalo u svijet lišen iluzija i prevrtaljki, potvrđivalo se zajedništvo.

Shakespeare je između 1600. i 1602. godine napisao djelo u kojem je snažan karnevalski osjećaj komedije, u kojem se uloge i rodovi mijenjaju i zamjenjuju, u kojem je svijet komično okrenut naglavce.

Nerijetko se o „Na Tri kralja ili kako hoćete” govori kao o najsavršenijoj Shakespeareovoj komediji, tehnički i strukturalno cjelovitoj, najposebnijoj u smislu igre riječi, tema i likova, istovremeno i najdubljoj. Ispod preoblačenja i lažnih identiteta, kriju se istine o prirodi ljubavi, sve te zabune nisu tu samo zbog komičnog efekta.

Radnja komedije događa se u Iliriji koja je postojala još od desetog stoljeća prije Krista, sačinjavali su je narodi Balkanskog poluotoka. Na tom području većina Shakespeareovih suvremenika i ljudi iz publike zasigurno nije bila, stoga je to za njih tada bilo egzotično mjesto, idealno za ovakvu komediju. U vrijeme kada je Shakespeare pisao djelo, Jadransko more kontrolirala je Mletačka Republika zbog čega većina likova ima talijanska imena.

Hrvatska drama spremila vam je praznik Shakespeareova i glumačkog umijeća u oslobađajućoj čaroliji veselja i prevrtaljki!

Priredila Andrea Labik