REGOČ

Ivana Brlić Mažuranić

Davne 1916. godine Ivana Brlić Mažuranić objavila je zbirku bajki „Priče iz davnine“ među kojima se našla i bajka „Regoč“. Naslov bajke ujedno je i ime glavnog lika, diva Regoča koji „nije imao posla nego da broji kamenje Legen grada“, hladnog grada u kojem već hiljadu godina živi posve sam. Nastavio bi se on tako družiti sa svojim kamenjem da vila Kosjenka uz pomoć svoje čarolije nije odjahala na vrancu daleko od njoj poznatog kraja i stigla u grad Legen grad.

Regoč Ivane Brlić Mažuranić „nikada još ne bijaše pomislio da sebi traži ljepšeg mjesta“, ali Regoč Olje Lozice div je koji s radošću odlazi na putovanje s čarobnom vilom Kosjenkom. Lozičini Regoč i Kosjenka nisu likovi suprotstavljeni svojim razlikama. U ovoj adaptaciji „Regoča”, razlike postaju drugi oblik sličnosti, razlike postaju elementi koji će naglasiti ono što može biti zajedničko jednoj vili i jednom divu. Na taj se način stvorila bajka u kojoj se otvaraju mogućnosti, a prepreke zaobilaze, bajka u kojoj suprotnosti ne pripadaju različitim svjetovima, već predstavljaju bogatstvo svijeta u kojem živimo.

Olja Lozica u svojoj je adaptaciji bajke „Regoč” odlučila zadati glavnim likovima veliki zadatak, a to je da seosku djecu koju susreću na svojem putovanju usmjere k veseloj budućnosti u kojoj će vladati mir i tolerancija. Tako Regoč i Kosjenka ne ostaju samo div i vila, nego postaju pojedinci čiji postupci ukazuju na to kakav svijet možemo stvoriti, a ne ga samo zamišljati.

Zašto vi volite „Regoča”? Kako se u vašoj adaptaciji i režiji očituje odnos dobra i zla?

„Regoč” – zato što je priča o prijateljstvu, o ljubavi, o prihvaćanju različitosti koja donosi dobrobit društvu i jedina se može boriti protiv zla, želje za moći i vjerovanja da je netko bolji i ili zaslužuje više od nekog drugog.

Ključni elementi koji se pojavljuju u priči: susret Kosjenke i Regoča koji su dva potpuno različita bića. Bez obzira na različitost, oni se sprijatelje i njegujući prijateljstvo mogu vidjeti svijet drugim očima. Pred njima se otvara svijet pun avantura. Pritom se nađu u situaciji da upoznaju druga bića, ljude, čobane i čobanice, koji imaju problem – oni su ljudskoga roda. A ljudi vjeruju da je jedno pleme bolje od drugog. Priča koja govori da prihvaćanjem različitosti i zajedništvom možemo to promijeniti, ljepše je kad smo u slozi nego u neslozi. To su osnovne linije koje smo uzeli i razradili.

Kakvi su vaši Regoč i Kosjenka? Kako izgledaju, kako govore, kakav je njihov odnos?

Naš mali iskorak je u tome što smo dodatno naglasili različitost kod Regoča i Kosjenke. Dajemo im metaforički značaj. Regoč ne izgleda kao čovjek div, nego kao čovjek od kamena. Stopljen je s mjestom iz kojeg dolazi. On predstavlja kamen i zemlju. S druge strane, Kosjenka je vila koja silazi s oblaka. Sva je sazdana od perja, lakoće. Od zraka. Ti elementi zemlje i zraka kada se spoje, stvaraju novu kemiju. U tom smislu, mi smo napravili i korak dalje. Ne samo da su se sprijateljili nego su se i zaljubili. Snaga njihove ljubavi mijenja stvari i počinje graditi neki novi vrli svijet.

U „Regoču” su fantazijski i realni likovi, na koji se način u vašoj režiji prepoznaje ta razlika?

Razlika je u pojavnosti i u glumačkoj igri, te u govoru i međusobnoj komunikaciji. Naši zemljani pričaju kao zemljani, a Regoč kao čovjek od kamena, koji nikada nije susreo niti jedno biće do Kosjenke, ima svoj način glasanja, ne može se to nazvati jezikom, već oblikom onomatopejskog glasanja koje za njega nešto predstavlja. Regoč je bio izložen isključivo atmosferama i životu u prirodi, njegovo glasanje je u skladu s biljnim i životinjskim svijetom oko njega. Kosjenka ima svoj vilinski jezik sastavljen od različitih čaranja koja pokreću svijet.

Jezik postaje nevažan. Tu karakteristiku imaju i djeca. Kada primjerice djeca susreću strance, iz potpuno različitih zemalja i bez znanja jezika, pokušat će u prvom trenutku uspostaviti komunikaciju, a kada shvate da pričaju različite jezike, pronalaze drugi jezik – kroz tijelo, kroz lice, kroz način kojim energetski odašilju informaciju što može biti čak i ljepše jer je rasterećeno viška sadržaja, nema nikakve osude. Od toga je sazdan i naš „Regoč”.

Jeste li se u potpunosti držali priče Ivane Brlić Mažuranić ili postoji odmak?

U priči ne postoje dvoje stražara koji predstavljaju seljane, predstavnike različitih sela. Čobani imaju zabranu družiti se međusobno, sela su u zavadi, oba sela smatraju da zaslužuju starješinsku palicu Brda i Doline i pravo na veći posjed. Ne dopuštaju da se djeca međusobno druže. Ali, djeca se unatoč tome druže! Kako bismo pokazali u kojoj su mjeri sela posvađana, uveli smo dva stražara koja imaju potrebu obilježavati prostor na kojem se djeca igraju. Ljudi iz sela namjerno su osmišljeni u grotesknom ključu, imaju jako velike maske, likovno ispotencirane glave, kako bismo pokazali što se dogodi s odraslima kada počnu previše misliti. Sve se svodi na veliku glavu koja se bavi isključivo time kako zaposjesti prostor.

Vaša predstava ima vlastiti jezik. Od kojeg uzrasta publika može pratiti priču?

Predstava je za predškolce pa nadalje. Priča je jasno vidljiva. Glumački stil je ilustrativan kako bi mogao jasno prenašati poruku. Predstava je velikim dijelom na izmišljenom jeziku što znači da pojavnost, geste i način na koji se likovi kreću i šalju informacije tjelesnošću, moraju biti jasne. Želimo da je posve jasno što se priča, iako se, primjerica, vila vili obraća na izmišljenom jeziku. Djeca to moraju moći prepoznati. Izazov nam je bio tražiti način da ono što je zapravo koreodramski materijal stvara narativ predstave.

Razgovarala Andrea Labik

Kako ste razgibali „Regoča”?

Ansambl predstave je izvrstan. Odlično je imati uigrane i kreativne glumce u fuziji s mladim studentima i njihovom svježom energijom. Ja im pomažem konkretnim tehničkim zadacima ustaliti pokrete što su ih sami već osmislili. Olja Lozica je supernevjerojatna – odlučuje, puna je ideja, osmišljava i potiče glumce da osmisle različite kretnje, a ja sam tu da se sve uobliči i dinamično ponavlja, da se uspostavi i diže kvaliteta svaki dan. Svako jutro imamo treninge, potrebna im je velika izdržljivost, snaga, mnogo energije kako bi izdržali fizičku predstavu koja je vrlo zahtjevna, velikim dijelom neverbalna, intenzivna. Ideja je bila dokučiti kako glumu prožeti velikom i jasnom fizikalnošću. Postižemo to treninzima svakoga dana.

Kakvi su likovi?

Posebno sam zadivljen zahtjevnošću gomile promjena kroz koju ovi likovi moraju proći. Moraju biti smiješni, groteskni, nježni i slatki, snažni i dinamično ritualistično raspoloženi članovi plemena, a taj put u vrlo kratkom vremenu moraju proći u različitim stanjima i u različitim ulogama, od konja, seljana, djece, vila do trenutaka kada proizvode čaroliju.

Obzirom da ste iz Argentine, jeste li čuli za priču ranije, kako vam se sviđa „Regoč”?

Priču obožavam! Duboka je i puna slojeva. Netipična. Nisam poznavao „Regoča”, ali čim mi je Olja Lozica u detalje prepričala to djelo, oduševio sam se i poželio imati knjigu na engleskom ili španjolskom. Čudesno je! Prekrasno je to što se zbiva s malenom djevojkom i ogromnim čovjekom. Scenografija i kostimi u našoj predstavi su impresivni. U isto vrijeme vrlo su intimni. Lako se povezati s predstavom, sa svim likovima, povezati se s pričom koju poznaju iz novih perspektiva, što je izrazito važno za djecu, a to je moguće upravo zato što je predstava u tolikoj mjeri neverbalna. Vidjeti fizičko kazalište, svjedočiti ogromnoj količini energije i stvarnoj komunikaciji u današnjem digitalnom svijetu bez direktne komunikacije i kontakta. Unatoč tome što kažemo, ono što se događa između dvoje ljudi koji se zbliže i osjećaju, to se u neverbalnom jasno predstavlja. Olja Lozica konstruira to na suptilan način, u mnogo slojeva i ne prenosi samo priču već pokazuje dubinu ljudskih odnosa. A to je zaista važno i predivno.

Razgovarala Andrea Labik

Jeste li bili slobodni u korištenju glazbe i zvuka ili ste dobili konkretan zadatak?

„Regoča” znam napamet, a Olja mi je rekla nekoliko korisnih rečenica kakav bismo zvuk trebali koristiti, u kojoj mjeri to staviti u etnicitet ili naznake folkloristike, a to je minimalno, tek u prizvuku. Mi smo baš u našem „Regoču” i njegovom kamenosvijetu.

Glazba je miks zvukova koji čine atmosferu, na trenutke se pretvaraju u moguću melodiju, ali nikada ništa od toga ne prevlada.

Koliko ima glazbe? Ima li riječi ili su prisutni zvukovi?

Glazbe ima poprilično, ima pjevanja, ali ne na način na koji biste očekivali. Iz zvuka se pretvara u glas i opet prelazi u zvuk ili mini-melodiju. Ne smijem reći više od toga. Koristit će se i prostor – sam prostor ima svoj zvuk.

Razgovarala Andrea Labik

Zašto volite „Regoča”?

Volim „Regoča” jer je dio moje priče iz djetinjstva. Ivana Brlić Mažuranić „Priče iz davnina” prve su moje slike i imaginacije.

A sada kada ste „Regoča” čitali iz ove pozicije kostimografa, kako ga doživljavate?

Imam drugi pogled na tu priču, s naputkom prijateljice Olje da ne radimo priču podneblja ili kraja u kojem se nalazi. To mi je dalo otvorene ruke, da radimo univerzalnu bajku. Radimo priču koja govori svim ljudima, svoj djeci. Odlazimo u prostor fantazije koji je slobodan. Meni je pogled na „Regoča” sada ispričao drugu priču koja se manifestira u skicama i idejama za kostime gdje pričamo priču o rajskoj ptici koja se zaljubi u kamen. Kamen se animira ljubavlju. Kamen je Regoč. Rajska ptica je Kosjenka. Ljubav nije nemoguća. Oni mijenjaju sebe kroz ljubavnu priču.

Izvesti takve ideje u kazalištu čini se zahtjevno.

Uvijek je zahtjevno krenuti od ideje i doći do realizacije. Taj put je izazovan. Moram reći da riječko Kazalište ima prekrasne radione, svi se tamo trude ostvariti moje, naše ideje. Uzbuđuje me i veseli da će ta ideja, priča i likovi zaživjeti na sceni.

Koliko je visok Regoč?

Visok je gotovo 4 metra!

On je hodajući kamen, njegovo je postojanje, bivanje na sceni potpuno drugačije od jedne male rajske ptice koja se spustila upoznati Zemlju.

Kakva je vizualna razlika između fantazijskih i realnih likova?

Dotakli smo se principa lutkarstva. Postoje velike maske koje obilježavaju realne likove, ali na neki način izmičemo se realizmu jer ulazimo u prostor kazališnog zamišljaja. U ovoj bajci, bez obzira radi li se o djeci, seljanima ili izfantaziranim likovima, mi smo u prostoru bajke. Kao da sve likove gledamo kroz sloj sna. U prostoru imaginacije. I djeca su neobična, i seljani su neobični. Sve je nekako neobično!

Razgovarala Andrea Labik

Kako tebe nosi Regoč ili kako ti nosiš Regoča?

Regoč i ja smo zajedno, stvoreni od prirodnih materijala. Cijela je predstava od prirodnih materijala. Nemamo odmaka od materije, od onoga što je pisano, ali imamo odmak u načinu kako se ti svjetovi stvaraju i kako se ti svjetovi izmjenjuju i isprepliću. Tu je magija – kako oblaci dolaze, kako se stvori zid, kako se rastvara, animira… Sve je u konstantnoj interakciji. Nikada nisam radio takvu predstavu, a malo sam ih takvih uopće i vidio. U svakom trenutku kulisa nije samo kulisa, kulisa je objekt koji je u neprestanoj animaciji i akciji. U vizualnom ključu bitna je egzistencija svih elemenata i materijala više nego sama estetika.

Stvaranje na ovoj predstavi je atipično, stalno za sve tražimo nove materijale, a baš zbog toga ne znaš što ćeš dobiti, kombiniramo, zahtjevi su takvi da se treba tisuću tehničkih stvari poklopiti… Jako je zabavno! Sreća je da predstavu radimo na sceni koja može trpiti velike volumene kakve imamo.

Što misliš da bi vizualno moglo, čim se pojavi, iznenaditi i opčiniti publiku?

Sve. I početak je magičan, pa i sljedeće, pa i ono nakon toga… bit će uaauuu! Regoč jest scenografska predstava. Uistinu, za scenografa je to prava čast. Tu se u potpunosti daš i predaš. Puno je svjetova, izmjena, teško je to prikazati, a da nije na razini projekcije. Naprosto su elementi toliko različiti da, ili sve svodiš na strahoviti minimum, znak ili simbol, ili pak ideš u potpunu bajkovitost. Olja je željela upravo to – apsolutnu bajkovitost. I išli smo u formu bajke i tih svjetova.

Razgovarala Andrea Labik

Iz Autobiografije (1916) i iz Izjave autorice o postanku „Priča iz davnine” (1929)

Ogulin mi je rodno mjesto, a 18. travnja 1874. dan mojega rođenja. (…) Čudnovati i napadni oblici Kleka i romantičnost Dobre pružali su mojoj mašti toliko hrane, da sam daleko u noć prevraćala u mislima najčudnovatije slike i fantastične mogućnosti: što li se sve odigrava u dubokoj noći oko Kleka. Čudnovatim načinom pretpostavljala je moja mašta ne navrh Kleka već u nutrini njegovoj silne, burne i neprestane prizore, odigravane fantastičnim, većinom herojskim sad povijesnim sad biblijskim bićima, sve u nekoj svezi, a sve s nekim maglenim patriotskim ciljem. Štoviše, ove slike, koje su mi se prikazivale, nisam držala za tvorevine mašte, već za neko otkrivenje, koje mi je iz daljine odavalo istiniti nutarnji život Kleka. (…)

U biranju knjiga bila sam slobodna. (…) Najjači upliv na moju osjetljivu dječju dušu vršila je okolina. Prvi svjesni osjećaj, koji je u roditeljskoj kući u meni nastao, bila je ljubav za hrvatsku domovinu i za onaj široki zanosni pojam slavjanstva, kojemu je ova ljubav jezgrom. (…)

Preselivši moji roditelji g. 1882. konačno u Zagreb, povećao se još ovaj dojam (i svi ostali dojmovi roditeljskog doma) svakidanjim boravkom u kući moga djeda, pjesnika i bana Ivana Mažuranića. (…) U domu djedovu svake se je večeri sastajala njegova razgranjena porodica, tako da bi stolu pribivalo uvijek 15 – 18 osoba. Stolu je predsjedao djed sam, razgovore je rukovodio on, a njegova tjelesno i duševno tako moćna pojava vršila je nedokučiv upliv na moje biće – upliv kojega sam si vrlo rano počela svjesna bivati. (…)

U petnaestoj svojoj godini učinih prvi svoj put, i to u Primorje. Moji zapisci sa tog puta počinju romantičnim usklikom: „Raskinut će se čarobna zavjesa kojom je dosada za mene svijet prekriven bio!” Zaista, patetična riječ za put, koji je imao poći do naše Rijeke, pa do Primorja! (…)

Moja velika želja, da kadgod tiskom izađe bilo što iz mojeg pera, bila je već rano potiskivana drugim vrlo jakim čuvrstvom: moje me je naime razmišljanje rano dovelo do zaključka, da se spisateljstvo ne slaže s dužnostima ženskim. (…) Kad sam se god. 1892. (upravo na moj 18. rođendan) vjenčala s drom Vatroslavom Brlićem m., odvjetnikom u Brodu na Savi, poslije narodnim zastupnikom na hrvatskom saboru – došla sam u stari dom obitelji Brlićeve, u kojem sve odaje koliko su interes članovi te obitelji gojili za umjetnost i književnost, za svaki patriotski i lijepi pokret. (…) Kolika obilna hrana za moja literarna nagnuća! Ipak je prvih deset godina mojega braka bilo tako obuzeto obiteljskim i materinskim brigama, te dužnostima društvenim i javnim, koje sam uz mojeg supruga morala dijeliti, da sam tijekom toga doba sve moje literarne sanjarije napustila, po mom tadanjem uvjerenju konačno, a kako se vidi i prije negoli je što od njih ostvareno bilo. (…)

Kad je počela dorašćivati četica moje djece i kad se je u njih pojavila običajna u to doba želja za čitanjem – učinilo mi se ujedanput da sam našla točku, gdje se moja želja za pisanjem izmiruje s mojim shvaćanjem dužnosti. Moja djeca žele čitati – koja radost za mene da i na tom polju budem njihovim provodičem, da im otvorim vrata k onom bajnom šarolikom svijetu, u koji svako dijete stupa prvim čitanjem – da njihove bistre i ljubopitne očice svrnem na one strane života, koje želim da najprije uoče i da ih nikada s vida ne izgube. Kako da se takav posao ne slaže sa mojim dužnostima?! (…)

Poezija i proza nijesu nigdje toliko nerazdružive koliko u prizorima dječjeg života – ovi se prizori dakle sami po sebi podaju jednom i drugom obliku, te je samo igra časovite dispozicije koja čini jedno pjesmom a drugo pripovijetkom. (…)

Godine 1913. vratila sam se dječjem svijetu i napisala knjižicu „Čudnovate zgode šegrta Hlapića” (…) Ova se je pripovijetka kako mi se čini najviše svidjela i djeci i onima koji kao svjedoci ili kao glasnici čitaoci dijele radosti dječjeg čitanja. (…) …imam još samo da spomenem „Priče iz davnine”. (…) Bilo mi je nastojanje da u skroz slobodnu invenciju tih priča upletem nazive, likove i duh drevne hrvatske i opće slavenske mitologije, i to one koja je manje poznata. (…)

Uspjele ili neuspjele, manjkave ili savršene, te su „Priče” koli u svojoj biti, toli u svojoj izvedbi čisto i potpuno moje originalno djelo. One su sačinjene oko imena i likova uzetih iz slavenske mitologije, i to je sva vanjska veza koju one imaju sa narodnom mitološkom predajom. Ni jedan prizor, ni jedna fabula, ni jedan razvoj, ni jedna tendenca u ovim pričama nisu nađeni gotovi u našoj mitologiji. (…)

Posve je drugo pitanje nutarnja veza, koju „Priče iz davnine” imadu sa narodnim pjesništvom. S toga gledišta moje su priče zaista ne moje, nego su one pričanja, priviđenja, nade, vjerovanja i uzdanja cijele duše slavenskog plemena. Iz slavenske zemlje i zraka, iz bijelih para slavenskih voda i mora, iz slavenskih snjegova i mećava, iz žita slavenskih poljana stvara se i obnavlja se naše tijelo, tijelo svih nas Slavena. A iz slavenskih čuvstava, ganuća, iz slavenskih naziranja i zaključivanja sastavljena je naša duša. Kada nam dakle uspije da uronimo sasma u sebe, da napišemo nešto ravno iz srca našega, tada je sve ono što je tako napisano, zaista prava slavenska narodna poezija.

Kao ugledna spisateljica bila je četiri puta predlagana za Nobelovu nagradu, a 1937. izabrana, kao prva žena u nas, za dopisnoga člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Zarana je proglašena „klasičnim piscem” i „hrvatskim Andersenom”. Djela su joj prevedena na mnogobrojne strane jezike te izvedena u kazališnim, radijskim i filmskim obradbama.

Priredila Andrea Labik

Vijenac – LIKOVNU UMJETNOST IZDVAJA