Glazbene bajke_vizual

RIJEČKA KOMORNA FILHARMONIJA: GLAZBENE BAJKE

Dramaturginja:
Scenografkinja:
Oblikovatelj svjetla:
Riječka komorna filharmonija:
I violina: Anton Kyrylov
II violina i klavir: Osman Eyublu
violončelo: Golnar Mohajeri
fagot: Eva Fritz
Narator:
Inspicijentica:

4. travnja 2024.
Trajanje:
1:00
Predstava se izvodi bez pauze

Inauguracijski koncert novoga riječkog ansambla

 

PROGRAM

Pedro Rosenthal Campuzano: Plišani zeko (inspirirano istoimenom dječjom novelom Margery Williams)

Edvard Grieg: Peer Gynt suita br.1, op. 46 (aranžman za septet Pedro Rosenthal Campuzano)

 

U samome srcu veličanstvenih norveških planina i dolina, živio je mladić Peer Gynt. Njegov je duh bio divlji i neukrotiv, odraz surovog krajolika u kojem je živio. Bezgranično energičan i sklon avanturama, Peer je vječno lutao selima u potrazi za srećom i slavom.

Iza silne hrabrosti, ipak, skrivala se nemirna duša koja je, u svijetu prolaznih užitaka i ispraznih obećanja, tragala za smislom. Njegova putovanja vodila su ga od neobičnog sela njegove mladosti, pa sve do velebne kraljevske dvorane i podzemnih dubina gdje se kriju trolovi, zavodnice i druga fantastična bića.

Tijekom potrage za slavom, Peer upoznaje mnogobrojne živopisne likove koji na neočekivane načine oblikuju njegovu sudbinu. Od mudre i tajanstvene Solveig, čija ljubav nudi iskupljenje, do lukavog Button-Moldera, koji prijeti predati ga zaboravu, svaki susret Peera suočava s odgovorima na pitanje tko je on i što najviše cijeni.

Gyntova priča raspliće se kroz svoje trijumfalne i tragične trenutke kao očaravajuća tapiserija, uvezujući u jednu priču teme identiteta, ambicije i potrage za samim sobom. Boreći se s vlastitim demonima i željama, Peer naposljetku shvaća da čovjekova veličina ne leži u osvajanjima ili slavi, već u jednostavnim radostima: ljubavi, odnosima i unutarnjem miru.

U ovoj adaptaciji bezvremenog remek-djela Henrika Ibsena, putovanje Peera Gynta postaje univerzalna priča o ljudskom iskustvu, podsjećajući nas da je najistinitija avantura ona koja nas odvede prema nama samima.

„Plišani zeko“ bezvremenska je priča za djecu autorice Margery Williams. Čitatelj prati putovanje Plišanog zeke koji čezne oživjeti snagom ljubavi. Njegova priča započinje na Božić kada dolazi u ruke jednom dječaku. Isprva Zeko biva okružen hvalisavim igračkama koje ga odbacuju, rekavši mu da je „obična igračka“.

Ipak, njegov se svijet preokreće kada postane dječakovom najdražom igračkom. Kroz avanture i druženja, Zeko uči o ljubavi, prijateljstvu, i o svemu onome što čini „stvarnim“. Počinje shvaćati kako biti živ ne proizlazi iz izgleda ili kroja, već iz toga da si duboko i iskreno voljen.

Ipak, kako vrijeme prolazi, tako se Zeko počinje trošiti od stalne igre i druženja. Unatoč tome, dječak se ne odvaja od njega i ispunjava njegovu najveću želju. Uz pomoć mudre čarobne vile, Plišani zeko postaje pravi Zeko, započinjući svoj novi život u prirodi.

“Plišani zeko” je dirljiva priča koja istražuje teme identiteta i transformativne moći iskrene ljubavi. Podsjeća čitatelje svih uzrasta da ono što je uistinu važno u životu jest ljubav koju dijelimo i veze koje stvaramo s drugima.

Koliko se dugo „kuhala“ priča o Riječkoj komornoj filharmoniji? Tko je pokrenuo ideju i kako se razvijala? Jeste li imali uzore sa sličnim okvirima i ciljevima?

Riječki simfonijski orkestar je vrlo mlad i internacionalnog sastava, a ta mješavina kultura uz inozemno obrazovanje pomogla je u razvitku ove ideje. Zajedno s partnerom u ovoj avanturi, Osmanom Eyubluom, s kojim sam već imao prilike raditi i u Kazalištu i van njega, odlučili smo se upustiti u stvaranje kolektiva koji bi stajao iza naših ideja. Naravno, oslonili smo se na renomirane europske projekte, jer vjerujemo da koliko dalje ciljate, toliko dalje i možete stići. Naši su uzori bili L’Orchestra Filarmonica del Teatro alla Scala di Milano te Bečka filharmonija. Oni su proizašli iz primarno opernih institucija, a onda su se razvijali u simfonijske orkestre.

Ovdje u Rijeci, srećom, već imamo Riječki simfonijski orkestar, ali smatramo da postoje umjetnička područja koja nisu toliko istražena koliko bismo (ili barem ja) željeli, poput stvaranja glazbe sa suvremenim skladateljima, komorne glazbe, modernog repertoara, internacionalnog repertoara… Ne kažem da to ne radimo, ali zbog zgusnutog rasporeda s Operom, Baletom i simfonijskim koncertima jednostavno nema dovoljno vremena da se sve institucionalno organizira.

 

Okrenimo se programu. Napraviti privlačan koncert za mlađu publiku uvijek je izazov. Kako ste pristupili tome i koje su opasnosti u stvaranju koncepta koji će poštovati i angažirati, i djecu, i roditelje?

To je jako dobro pitanje. Vrlo je tanka linija između dječjih koncerata (do 10 godina, recimo) te koncerata namijenjenih tinejdžerima i obiteljima. Za mene je dobra obiteljska emisija (ili film, koncert, talk-show) ona koja može doseći različite poruke, ovisno o vašem životnom iskustvu. To je razlika između isprazne i dobre emisije – podcrtati poruke i teme o usamljenosti, strahu i istini kroz bajku za djecu je nešto što mogu postići samo rijetki među nama.

 

Kako ste se odlučili za avanturistički duh Peer Gynta i maštovitost „The Velveteen Rabbita“ („Plišanog zeke“)?

Temelj projekta bio je „Plišani zeko”. Imao sam na umu napraviti bajku s pripovjedačem. Pročitao sam na desetke bajki, ali neke od njih su bile previše jednostavne i isprazne, druge su bile previše mračne i složene, sve do trenutka dok nisam pronašao slikovnicu „Plišani zeko“. Nije mi bila poznata i zaljubio sam se u nju. Odmah sam počeo pisati glazbu.

Što se tiče „Peer Gynta“, došao je kao ideja koja bi mogla pomoći da se zaokruži koncert. Svi znamo za tu glazbu. Ali moram priznati da nisam znao pravu priču i bio sam iznenađen. Mogao bi se uklopiti u „mračan i složen” narativni stil, vrlo tipičan i popularan u vrijeme nastanka (1867.) No ono što ga veže u ovaj projekt je njegova tema i narativna srž – a to je potraga za istinom i stvarnosti.

 

„Plišani zeko“ je vaše glazbeno djelo koje će svjetsku praizvedbu doživjeti u „Zajcu“. Prije svega – kako ste došli do slikovnice? Koliko ste dugo radili na tome? Kako ste ju adaptirali? Koji su bili ključni trenuci i osjećaji koje ste željeli da se osjete u vašoj glazbi?

Stvarno sam uzbuđen zbog toga! Trebalo mi je otprilike mjesec dana da ga napišem s punom predanošću, a još nekoliko tjedana da popravim sam tajming i druge male probleme nakon

proba s glazbenicima. Napisao sam glazbu s izvornim engleskim tekstom kao referencom. No, naravno, tekst je trebalo prevesti i prilagoditi na hrvatski, što je Maja Ležaić izvrsno učinila.

Mislio sam da bi za ovakvu vrstu djela lajtmotivi (individualni motivi za svaki lik) mogli puno pomoći u razumijevanju vremenske linije djela. A kao reference sam uzimao Prokofjevljevog „Petra i vuka“ (drugačije i nisam mogao), Johna Williamsa, Saint Saënsa, Oliviera Messiaena i mnoge druge. Stvorio sam razigrani motiv, tužni motiv, čarobnu temu, zbunjenu temu, vilinsku temu (da, postoji vila) i mnoge druge…

 

Možemo li malo zaviriti u budućnost Riječke komorne filharmonije?

Imamo velike snove. Naš je neposredan cilj usmjeriti se prema edukativnim koncertima, koncertima za osobe kojima je otežan pristup njima (osobe s invaliditetom, umirovljenici, zatvorenici…), stvaranje glazbe s domaćim i svjetskim skladateljima, suradnja s drugim umjetničkim ansamblima i umjetnicima kao što su glumci, plesači, filmaši, književnici, likovni umjetnici itd., prezentacija moderne glazbe zajedno s novim tehnologijama kao što su umjetna inteligencija, električni i elektronički elementi, daljnja improvizacija, institucionalna suradnja s muzejima, dvoranama i bilo kojom organizacijom/udrugom zainteresiranom za glazbu uživo…

 

Razgovarao David Čarapina

Foto & Video galerija