VERDI: NABUCCO

Koncertna izvedba

S ovom operom uistinu započinje moja umjetnička karijera.

Giuseppe Verdi

Iako će se talijanskoj javnosti predstaviti već krajem tridesetih godina operama „Oberto“ (1839.) i „Jedan dan kraljevanja“ (1840.), djelo koje će uistinu otpočeti karijeru Giuseppea Verdija je „Nabucco“. Praizvedena 1842. u milanskoj Scali, ona predstavlja, ne samo početak operne revolucije na europskom jugu, već i životnu pobjedu talijanskog skladatelja koji se nakon smrti dvoje djece i supruge, a onda i neuspjeha opere „Jedan dan kraljevanja“, zakleo da više neće skladati. Tišina je trajala 18 mjeseca, a prekinut će je susret sa Scalinim impresarijem, Bartolomejem Merellijem koji će mu u ruke dati libreto Temistoclea Solera za „Nabucco“, temeljen na drami „Nabucodonosor“ Augustea Anicet-Bourgeoisa i Francisa Cornua iz 1836.

Teškim biva precijeniti uspjeh „Nabucco“; samo u svojoj premijernoj godini bit će postavljen 67 puta na oduševljenje talijanske javnosti za koju će, kako djelo, tako i autor, postati nacionalni simboli. Postavljajući četiri čina u vrijeme babilonskog sužanjstva Židova i vladavinu Nabukodonosora II., Verdi izravno progovara o ključnim društvenim i egzistencijalnim pitanjima. U „Nabuccu“ se već naziru stilističke karakteristike koje će proslaviti talijanskog skladatelja: inovativna i dinamična uloga zbora, neobična ritamska vitalnost te izuzetan smisao za dramski tijek. Posebno snažno odjeknut će zborska arija „Va pensiero, sull’ali dorate…” („Poleti, misli, na krilima zlatnim…”) tijekom koje se Židovi na obalama rijeke Eufrata prisjećaju svoje domovine. Gledatelji će u njoj prepoznati svoju revolucionarnu himnu koja će poslije praizvedbe odjekivati ulicama, nagovješćujući promjene koje će donijeti risorgimento.

Opera „Nabucco“ stoga nije tek glazbeno remek-djelo ranog Verdijevog stvaralaštva; ona je i politički mit i kulturni temelj moderne Italije. Kritičarska i povijesničarska recepcija narednih desetljeća potvrdit će njegov status djela koje nadilazi operne konvencije, djela koje će, usporedno s djelovanjem Richarda Wagnera na sjeveru, uspostavit još jednu opernu evolucijsku liniju, prirodno gradeći na uspjesima Bellinija, Donizettija…

Giuseppe Verdi (1813. – 1901.) danas stoji za ključnu opernu i kulturnu ličnost 19. stoljeća koja je, vodeći se talijanskom opernom tradicijama, razvila i zauvijek promijenila europsko operno stvaralaštvo. Školovao se u Bussetu i Milanu, gdje je 1839. postigao i prvi operni uspjeh (“Oberto”). Nakon velike obiteljske tragedije i neuspjeha opere “Jedan dan kraljevanja” (1840.), Verdi će nestati na 18 mjeseci iz opernog svijeta samo da bi se vratio s “Nabuccom” (1842.) koji će ga pretvoriti u nacionalnu ikonu. U narednih deset godina napisao je još deset opera, dosegnuvši s “Rigolettom” (1851.), “Trubadurom” (1853.) i “Traviatom” (1853.) početkom 1850-ih vrhunac svoje prve stvaralačke faze tijekom koje je razvijao talijansku opernu tradiciju, proširujući i nadograđujući načelo izgradnje opere nizanjem brojeva, te zamagljujući njihove formalne obrise. Tijekom nje će, također, biti razvidno kako je zbor nositelj kolektivnih težnji, ali i da je naglasak na pojedincima i njihovim egzistencijalnim i romantičnim čežnjama.

U narednim godina će svoju međunarodnu slavu učvrstiti inozemnim narudžbama, posebice za “Aidu” (1871) povodom otvorenja Sueskoga kanala. Ta, svojevrsna druga faza, poznata je po velikom utjecaju francuske opere na Verdijevo stvaralaštvo te će iznjedriti djela kao što su “Sicilijanske večernje” (1855.), “Krabuljni ples” (1859.) i “Don Carlo” (1867.). U narednim desetljećima, nezadovoljan društvenim i kulturnim prilikama u Italiji, talijanski skladatelj povući će se u osamu. Ipak, pred sam kraj života, vratit će se skladanju s operama kao što su “Otello” (1887.) i “Falstaff” (1893.) koje će krasiti izrazita dramaturgija, ali i složeni harmonijski jezik.

Generalni pokrovitelj Riječkoga simfonijskog orkestra